Buenos Aires je najveći grad u Argentini i drugi grad po veličini u Južnoj Americi, samo je brazilski Sao Paulo veći. Buenos Aires je po kvaliteti života na trećem mjestu u Južnoj Americi, u svijetu ukupno puno lošije stoji, nalazi se na 81. mjestu. Po prihodu po glavi stanovnika je na trećem mjestu u regionu. Ono što vjerovatno niste znali da ja Buenos Aires na prvom mjestu u Južnoj Americi po broju turista koji ga posjećuju, čak je i ispred razvikanog Rio de Janiera.

Stanovnici grada se zovu porteños, u prijevodu bi to značilo „ljudi iz luke“. Ime Buenos Aires vjerovatno znate da u prijevodu znači „dobar zrak“. Grad je prvi puta osnovan 1536. godine da bi bio napušten 1541. nakon napada urođenika. 1580. godine grad je osnovan po drugi puta pod punim imenom Ciudad de la Santísima Trinidad y Puerto de Santa María del Buen Aire, na svu sreću kasnije je ime skraćeno na današnji oblik.

 

1. dio: Na putu za Južnu Ameriku i prvi dan u Buenos Airesu (Avenide 9 de Julio, Retiro, Casa Rosada, Puerto Madero…)

2. dio: La Boca i San Telmo ➥

3. dio: Recoleta i Palermo, i odlazak prema Salti ➥

 

FAKTOLOGIJA TRIPOLOGIE:

Zanimljive činjenice o Buenos Airesu
Uže područje grada Buenos Airesa ima oko 3 miliona stanovnika, metropoliten područje oko 12,9 miliona što ga čini drugim po veličini gradom u Južnoj Americi, odmah iza brazilskog Sao Paula.
Buenos Aires sastoji se od 48 četvrti zvanih “barrios”.
Grad je prvi puta osnovan 1536. godine da bi bio napušten 1541. nakon napada urođenika. 1580. godine grad je osnovan po drugi puta pod punim imenom Ciudad de la Santísima Trinidad y Puerto de Santa María del Buen Aire, na svu sreću kasnije je ime skraćeno na današnji oblik.
Stanovnici Buenos Airesa se zovu porteños, u prijevodu bi to značilo “ljudi iz luke”.
Zvanična valuta u Argentini je pezos. Najveća novčanica je 100 pezosa (oko 50 kuna u vrijeme naše posjete). Kovanica nema dovoljno u opticaju i teško ćete ih pronalaziti zatrebaju li vam za neke automate.
U Argentini je crno tržište deviza vrlo izraženo. Vlada održava tečaj domaće valute nerealno visokim što dovodi do toga da postoji i pararelni, ulični tečaj koji oni zovu “blue dolar”. U vrijeme našeg boravka legalni tečaj je bio 8,5 pezosa za dolar, crni tečaj je bio 12,7 do 13.
Tango je nastao u 19. stoljeću u imigrantskoj četvrti La Boca.
Avenida 9 de Julio je najšira ulica na svijetu. U prosjeku ima 16 prometnih traka. Za prelazak ulice potrebna su najmanje dva intervala semafora.
U gradu djeluje čak 5 velikih nogometnih klubova: Boca Juniors, River Plata, Independiente, Racing Club i San Lorenzo.
Standardni pozdrav u Argentini je poljubac u obraz, muški ljube žene, žene ljube žene, ali i muški muške. I to bez obzira vide li se prvi put u tom danu ili su se već vidjeli. Ne poljubiti sve ljude u grupi smatra se nepristojnim.
Siesta je popodnevni odmor u trajanju od 3-4 sata. Neki poslovi u to vrijeme se prekidaju a ulice su prazne. Ovo je više izraženo u malim sredinama nego u velikim.
Argentina je jedan od najvećih proizvođača vina u svijetu.
Argentinci će vas vrlo često upozoriti de se pazite džeparoša. Toliko to naglašavaju da postanete paranoični. Vrlo često domaći pa i turisti nose ruksake sa prednje strane upravo iz tih razloga.
Šetač pasa ili Paseadores de perros su vrlo česta pojava u svim parkovima, nerijetko vode po 20-30 pasa odjednom. To je profesija koja je i nastala u Buenos Airesu.
Otisci prstiju su prvi put u Argentini doveli do otkrivanja zločina 1892. godine. Oni su prvi uveli otiske kao dokaz u sudsku praksu.
U Argentini se nalazi najjužniji grad na svijetu, zove se Ushuaia.
Najpoznatiji svjetski revolucionar Ernesto “Che” Guevara slavu je stekao na Kubi, ubijen je u Boliviji, ali je rođeni Argentinac. Rođen je i odrastao u Rosariu.

Na putu za Južnu Ameriku 17.11.2014.

1. dan u Argentini (3. dan na putu)

Jutros se, hvala bogu, nismo opet uspavali. Ustali smo na vrijeme i komotno stigli na aerodrom, obavili check-in, predali prtljagu i još nam je ostalo dovoljno vremena. I što ćeš u 21. stoljeću kad imaš višak vremena nego otići na internet. Problem je što škrtci sa Valencia aerodroma daju samo 15 minuta besplatno, nakon toga mora se platiti. I što može čovjek sa 15 minuta neta, gotovo pa ništa, jedva da stigne poštu provjeriti. No dobro, ništa od interneta.

Dok smo čekali u redu za ukrcaj u avion upoznali smo jednu ženu, srednjih godina, Argentinka koja već 14 godina živi u Valenciji ili obrnuto, nisam je baš najbolje razumio. Žena putuje često na ovoj ruti i navodno ima madridski aerodrom u malom prstu što će nam odlično doći jer u Madridu imamo presjedanje na avion za Buenos Aires u vrlo kratkom layover-u od svega sat i 15 minuta. Tko je bio na madridskom aerodromu razumije koliko je velik i koliko vremena treba za prelazak sa terminala 4 na 4S gdje nam se nalazi sljedeći avion.

Mi smo bili na Barajas aerodromu već dva puta ali nikada nismo radili ovako brzinski transfer. Ipak ovakav ekspres transfer je izvediv ali greške nisu dopuštene. Engleski od naše suputnice je jako loš, gotovo kao moj španjolski tako da nam je komunikacija funkcionirala koliko i auto na otpadu. E sad shvatio bih da komunikacija ne funkcionira nikako ali na neku čudnu foru C. je uspijevala sporazumjeti se sa njom. C. također slabo govori engleski ali nekako su komunicirale, boga pitaj kako ali jedna drugu su dobro razumjele. Valjda ja koristim neke teže riječi koje ona ne zna, što li, onda žena blijedo pogleda C. i procijedi „Que?“, pa joj C. to isto ponovi ali u dvije riječi a Argentinki onda pročitaš razumijevanje u očima. Nevjerojatno! Sada sam siguran da žene imaju neki svoj tajni jezik, nešto poput tajnog rukovanja kod izviđača samo što to neće da podijele s nama. A onda smo mi krivi što ih ne razumijemo. 🙂

Argentinka nam nudi pomoć, jako je srdačna i susretljiva. Sve to izgleda simpatično ali toliko sam isprepadan sa svih strana tim pričama o krađama i prijevarama u Južnoj Americi da nisam siguran smije li joj se vjerovati. Tek ću kasnije shvatiti koliko sam pogriješio vjerujući općim predrasudama o Južnoj Americi. Uglavnom nudi nam broj telefona, i svoj osobni i nekog njenog prijatelja koji mijenja devize.

Da objasnim, u Argentini postoji crno tržište deviza. Naime argentinska vlada drži tečaj domaće valute na nerealno visokom nivou kako bi zaštitila domaću ekonomiju. Također Argentincima je zabranjeno posjedovanje deviza osim u prilikama kada putuju u inozemstvo, a i tada samo u ograničenim količinama i kontrolirano od strane države. Naravno to stvara idealne uvjete za crno tržište i rezultira time da dolar na ulici vrijedi gotovo duplo više nego u legalnim kanalima. I što ćemo, mi turisti onda tražimo to crno tržište kako bi nam boravak u Argentini bio gotovo pa duplo jeftiniji. Glavno mjesto za ovakve „mjenjačnice“ je Florida street u Buenos Airesu, jedna od glavnih gradskih ulica i pješačka zona u centru grada. Prema informacijama sa interneta nije problem pronaći dilera niti razmijeniti devize ali si onda kao gringo izložen svim vrstama prevara i lako je moguće da ti uvale npr. lažne novčanice, drugim riječima zaštićen si koliko i ovca u vučjem brlogu.

Sličnu priču ovima nam je potvrdila i naša suputnica, čini se da je općepoznato da gringo tamo predstavlja samo hodajući bankomat i svi su u misiji kako izvući maksimum iz njega.

Druga stvar koju nam je ponudila je da pregovara u naše ime sa taksistima u Buenos Airesu. I ta vrsta pomoći je vrlo dragocjena, naime i taksisti kao i dileri u gringosima vide samo nosače novaca i pokušat će zagrabiti koliko god mogu. Pregovori sa taksistima i dogovaranje cijene unaprijed su obavezni a jezik i domaći teren tu su neprocjenjivi. Nudi nam 300 argentinskih pezosa za 20 eura, znam da bi na ulici dobio oko 320-330 za to ali hajd’, nek’ joj bude, trebat će nam love za taksi.

Jesam li spomenuo da ta ista žena, posve slučajno sjedi baš pored nas u avionu, na sjedalu 45, C. i ja smo na 44 i 43. Sudbina, sreli smo se u redu a sada je opet sa nama i u avionu i sjedi pored nas. Zapela nam je za oko još prije check-ina jer je i tu bila ispred nas a predala je 4 ogromne torbe, svaka veličine manjeg auta. Sad nam priča kako putuje svaki mjesec na relaciji Španjolska – Buenos Aires. Čime li se bavi kada putuje tako često, tako daleko i sa tolikim torbama, nemam pojma. Inače izgleda jako simpatično i teško je i pomisliti da je neki prevarant, ali svi pravi prevaranti izgledaju tako, zar ne.

I eto tako, dok ja imam dubioze u glavi C. naravno spava. Ona uvijek spava u svim vrstama prijevoza. Čim se krene negdje odmah se odjavi. Ja nisam te sreće pa piskaram pomalo ovo što čitate i pratim onu točkicu na ekranu koja predstavlja naš avion daleko negdje nasred oceana. Evo točkica baš kaže da smo preletjeli Atlantski ocean i da trenutno klizimo uz obalu Južne Amerike, prošli smo već dobar dio istočne obale Brazila, od Recifea preko Salvadora, a evo nas sada već skoro kod Rio de Janiera, još je nešto više od 3 sata do Buenos Airesa. Volim pratiti te točkice po avionima i znati gdje se nalazimo, sve te gradove ispod nas na karti u kojima nisam nikada bio i pitanje je hoću li ikada i biti. Oduvijek sam volio zemljopis, valjda je tu i nastala moja strast i ljubav prema putovanjima. A što drugo raditi, putujemo već skoro 10 sata, ako uračunam i prvi let iz Valensije do Madrida onda 12, već sam izludio od sjedenja. Odgledao sam jedan film, dva dokumentarca, čitao malo o Buenos Airesu iz Lonely Planet knjige, odspavao, jeo dva puta, opet odspavao, pisao putopis…kako ubiti još tri sata. Hm, mislim da ću opet na spavanje.

***

Točno na vrijeme, u 20:45 po lokalnom vremenu slijećemo na Ministro Pistarini Airport, u letačkom svijetu poznat pod šifrom EZE. Slijetanje je bilo izuzetno mekano, bez ikakvih turbulencija ili tramakanja. Čovjek, nakon tolikih sati provedenih u zraku očekuje da će avion dobro tresnuti od zemlju, kao da će ju dohvatiti zadnjim atomima snage i na zadnjim isparavanjima kerozina, jednom riječju da će se desiti nešto dramatično.

A onda ništa, „puć“ i sletio je kao na jastuk. Po slijetanju smo morali čekati još 10-15 minuta na mjestu ispred terminala da se, valjda, oslobodi mjesto za nas. Nakon tolikih sati ovo je bilo pravo mučenje. Još ti ni ne daju ustati, moraš sjediti vezan sve dok te ne spoje na rampu. I slušaju ljudi ovdje, znam da u Ryanairu ljudi skaču još dok avion slijeće, baš ih briga što svijetli crveno svjetlo za vezivanje a pilot vrišti da ostanu na mjestima. Biće da veća cijena karte donosi neku ozbiljnost u ponašanju.

Granične formalnosti smo prošli ekspres brzo. Potvrda rezervacije hotela je jedina stvar koju su pitali i pečat sa dozvolom boravka od 90 dana se našao već u putovnici. Negdje na carini, nakon što smo pokupili naše torbe, smo izgubili našu Argentinku. Zapela je žena negdje na carinskoj kontroli sa svoje 4 mega velike torbe plus još 3 ručne. Nije ni čudo! Čime li se bavi i kakvu robu valja ostat će nam vječita misterija. Ono što je bitno je da nismo uspjeli bez nje postići cijenu od 300 pezosa za taksi do grada, znači zafalilo nam je love.

Unutar same zgrade aerodroma, prije glavnog izlaza nalazi se šalter za zvanični taksi. Taj zvanični obavezno treba koristiti, ne upuštajte se u vožnje sa divljim, nelegalnim taksijima koje ćete naći, tj. naći će oni vas čim izađete iz zgrade. Cijena taksija do centra grada na tom zvaničnom šalteru je 400 pezosa ili 48 USD ukoliko nemate pezosa. Ispred glavnog izlaza, odmah kad izađete postoji još jedan šalter, kod njih je cijena 340 pezosa plus cestarina što mu u konačnici dođe na isto. Cjenkanja tu nema ili nama nije išlo. Jedan od taksista vani koji nam je sam prišao ponudio je vožnju za 28€. Imajte u vidu da se aerodrom nalazi 40 km od grada tako da ta cijena nije previsoka, dapače daleko je manja nego što biste u Europi platili toliki put. Vratili smo se u glavnu zgradu i rezervirali taksi na onom prvom legalnom šalteru. Naplatili su nam 300 pezosa koliko smo imali plus još 10€. Nema veze, bitno je da mi stignemo sigurno do grada.

Stvar funkcionira tako da nakon što platiš taksi teta na šalter pozove slobodnog taksistu koji onda dođe po vas. Naš je bio lud kao struja, do grada je vozio prosječnom brzinom 140 km/h u slalom vožnji između više traka, uz to je i, naravno, pričao na telefon.

Definitivno je bio najbrži na cesti. Rekao bih da se naš Fangio žurio nešto privatno obaviti u gradu a mi smo samo bili kolateralna žrtva. Nekakvih 3 kile mesa je ugovarao na telefon dok nas je vozio, toliko sam uspio razumjeti, valjda si organizira nekakvu večeru. Uglavnom stigli smo do hostela u ekspresnom roku a taksista je sigurno stigao i po dogovoreno meso, vjerujem i da ga je pojeo na miru koliko vremena je uštedio.

Naš hostel se zove 1385. Ime je dobio prema kućnom broju na kojem se nalazi u Avenidi de Mayo. Originalno, zar ne? Izvana nikako ne bih pomislio da je riječ o bilo kakvom hostelu, ulaz u zgradu kao i u svaku drugu, vrata, interfoni i stubište. Jedini detalj koji ga odaje mala je tabla „Estoril hostel 1385“ koja se nalazi pored ulaznih vrata. Hostel zauzima prva 3 kata spomenute zgrade. Na prvom su višekrevetne spavaonice za 6 do 8 osoba, na drugom nemam pojma što je, na treći su nas uputili. Recepcija se nalazi unutar trećeg kata, kada prođeš ulazna vrata tog kata a izgleda kao da si u stan ušao.

Na recepciji su dva cool tipa, pod cool mislim napušeni ili urađeni nekim jačim drogama. Lenard je naš recepcionar, malo krupniji dečko u srednjim 20-im. Drugi bih rekao da je vlasnik tj. njegov sin, mršav i kratko ošišan, staklenih očiju, očito da je on kulji od Lenarda. Iz Izraela je a dosta natpisa u hostelu je na hebrejskom.

Mršavi zna za Hrvatsku i to prilično dobro, zna za otoke, spominje neke, zna i za dobar festival, kasnije smo došli do toga da misli na šibenski Terraneo festival. Kažu da smo prvi gosti ikada koji su došli iz Hrvatske. Cool! U narednim danima će me domaći južnoamerički puk puno puta iznenaditi sa svojim solidnim poznavanje Hrvatske, nešto što nisam očekivao i što me ugodno iznenadilo. Prošle godine u Kini i Japanu sam imao potpuno drugačije iskustvo, tamo nitko nije znao gdje je Hrvatska osim par rijetkih izuzetaka tipa jednog u Japanu koji je znao za Mirka Filipovića i jednog u Kini koji je znao za Tita i Ćiru Blaževića. 🙂

Pošto je već bila ponoć odbili smo pozivnice naših cool recepcionera za noćne klubove. Samo smo kratko prošetali do obližnje zgrade kongresa i povukli se na spavanje. Ne treba pretjerivati i izazivati vraga prve noći u Buenos Airesu.

 

Buenos Aires 18.11.2014.

Avenide 9 de Julio, Retiro, Casa Rosada, Puerto Madero…

2. dan u Argentini (4. dan na putu)

Ujutro ustajemo rano, već u 7 sati smo budni i naspavani. Pravo čudo jer inače baš i nismo ranoranioci. Stvar je jasnija ako izračunamo da je nama u glavi sad 11 sati, Argentina je 4 sata iza u odnosu na nas.

U hostelu imamo i doručak uključen u cijenu, ako se to može tako nazvati, malo peciva, mlijeko, maslac i džem je sve što se može pronaći. Nema veze, dobro je i to za doručak, uz to ide i kava koja je jutarnja obaveza. Gotovo svi hoteli u Južnoj Americi, za razliku od onih u Europi, imaju doručak uključen u cijenu ali se to uvijek svodi na nešto najosnovnije baš kao i u ovome slučaju, kruh, maslac i džem.

Za danas nam je prvi zadatak doći do para. Već sam spominjao, devize se u Argentini mijenjaju na crnom tržištu koje oni iz nekog razloga zovu „blue dolar“. Država pezos održava na silu, čuvajući tečaj nerealno visokim i na taj način pokušava obuzdati galopirajuću inflaciju koja svejedno iznosi oko 30% godišnje. U vrijeme našeg boravka legalni tečaj u banci je iznosio oko 8,5 pezosa za dolara, na ulici smo dobijali oko 13. Dakle razlika je drastična, to se ne smije ignorirati. Naravno, možete vi biti i potpuni legalista ali onda računajte na od trećine do upola skupljeg boravka u Argentini. Ali dosta o ekonomskim (ne)prilikama u Argentini. Kao što rekoh glavno mjesto za promjenu deviza u Buenos Airesu je Florida street i upravo smo se tamo zaputili.

Do Floride ćemo malo izokola, idemo prvo do zgrade kongresa koja meni pomalo liči na nekadašnju skupštinu Jugoslavije u Beogradu, od kongresa krećemo na sjever do Avenide Corrientes, odatle ćemo dalje na istok do Florida ulice. Prekrasno je i sunčano jutro u velikom gradu. To nam je prvi pravi kontakt sa Buenos Airesom i iako grad potaknut vedrim nebom i suncem zrači nekim optimizmom ne možemo a da ne primijetimo da je prilično zapušteniji od onoga što smo navikli gledati po Europi. Pločnici su puni rupa, izrezani su pa zakrpani puno puta, ponegdje u tolikoj mjeri da se čini da jedna zakrpa završava tamo gdje počinje sljedeća. Fasade na zgradama su također prilično zapuštene, neke od njih trebaju hitnu obnovu i davno su zaboravile svoje blistave trenutke. Ipak kako se krećemo prema centru kompletna slika grada postaje sve bolja da bi oko Avenide 9 de Julio zablistao u punom sjaju, sasvim dostojnom bilo kojeg europskog grada.

Promet u gradu je kaotičan. Stajanje na crveno svjetlo nije nešto se mora napraviti, isto vrijedi i za automobile i pješake. Ako se nekome žuri jednostavno će proletjeti kroz crveno a pješacima preostaje da skaču u stranu u borbi za goli život. Međutim pješaci su još gori, tu baš nitko ne staje na crveno već se prelazi po potrebi, samo kratko obrate pažnju nailazi li neki auto velikom brzinom što je jedina stvar koja ih može zaustaviti. Policajaca ima oko gotovo svakog većeg raskršća ali se očito uopće ne uzbuđuju oko ovog kaosa niti se bilo tko u prometu boji njih.

Semafori za pješake postoje ali su nam ostali neriješena enigma, teško je naći dva ista a čini se da su ih nabavljali bez ikakvih normi, kako im je koji naletio iz kojeg dijela svijeta. Tako imamo one koji su najsličniji našima, crveno svjetlo gore ali dolje nije zeleno već bijelo. Druga vrsta je onaj sa samo jednim svjetlom – crvenim, vi prelazite ulicu kada to crveno počne odbrojavati sekunde. Treća vrsta je ona sa natpisom, piše prelazi ili ne prelazi. Uglavnom zbunjola živa. Kada si u Rimu ponašaj se kao Rimljanin kaže narod. Tako i mi zaboravljamo sve propise i regule i ponašamo se kako se ponašaju lokalci, kada oni stoje stojimo i mi, kada krenu oni krenemo i mi. I koliko nam se cijeli taj prometni kaos činio konfuznim tek ćemo kasnije, u Peruu i posebno u Boliviji vidjeti što znači potpuni nered. Tada će nam ovo iz Buenos Airesa izgledati kao vrhunska prometna uređenost i džentlmensko ponašanje sudionika. No o tome nešto kasnije, vratimo se u Av. Corrientes.

Avenida Corrientes se ne razlikuje puno od bilo koje druge ulice u gradu. Ipak ima nešto zanimljivo u ulici što je vrijedno spomena i posjete. U ulici možete vidjeti nekoliko zanimljivih spomenika iz običnog života, pojave se iznenada bez najave, na mjestima na kojima ih ne biste očekivali, obično na pješačkoj stazi, kao da im je tu oduvijek bilo mjesto.

Tu je, na primjer, brijač sa spremnom stolicom za nove klijente, njemu osmjeh od uha do uha i britva u ruci. Malo iza toga naići ćete na burzovnog mešetara negdje sa početka prošlog stoljeća, stoji za stolom punom papira, istovremeno priča na dva telefona a kubanska cigara mu u ustima. Nedaleko od toga dva prijatelja sjede na klupi i očito ogovaraju nekoga, a između njih na toj istoj klupi ima taman toliko mjesta da i vi možete sjesti i uključiti se u trač. To nas je ugodno iznenadilo u ovoj aveniji, nismo očekivali nešto slično, jako nam se svidjelo. Nešto slično smo vidjeli prošle godine u Pekingu, Qianmen Street je također prepun spomenika iz običnog, malog života, samo što su oni u Pekingu više podsjetnik na neka davna vremena, ovi u Buenos Airesu prikazuje novije vrijeme. Pitam se zašto kod nas nigdje nema tako zanimljivih spomenika, uvijek je nešto preozbiljno i predosadno.

Na putu do Floride moramo prijeći preko najšire avenije na svijetu – Avenida de 9 Julio. Avenija ima u prosjeku 16 cestovnih traka, na nekim mjestima i više, uz to i trake za autobuse i taksije te nekoliko pješačkih staza. Aveniju je nemoguće prijeći odjednom, u najboljem slučaju možete stići do pola pa čekati da opet semafori zaustave rijeku auta pa nastaviti dalje.

Nedaleko iza Avenide de 9 Julio naletjet ćete i na Florida street. Nije ju teško prepoznati, čim joj priđete čut ćete barem nekoliko ljudi kako viču „cambio, cambio!“. Florida je pješačka ulica, ne previše široka ali lijepo uređena, sa zelenim otocima i klupama po sredini, zgrade su uglavnom stare ali uređenih fasada, a ulica je uvijek živa i puna ljudi. Florida je najpoznatija kao glavna argentinska mjenjačnica. Vjerujem da većina turista pa i domaćih dolazi ovdje radi prodaje ili kupovine deviza. Zanimljivo je u početku slušati sve te dilere, ponavljaju jednu te istu riječ na stotine i tisuće puta, po cijeli dan, godinama. To je dovelo do toga da svatko od njih ima posebnu melodiju dok ju izgovara, neki samo kratko viknu nekoliko puta pa prestanu, drugi su kreativniji pa riječ izvijaju u neku vrstu pjesme. Kako god prije ili kasnije dosadit će vam ova uvijek ista pjesma i poželjet ćete da prestane.

Provjerili smo kod nekoliko dilera tečaj, svi imaju u lipu isti, nema odstupanja. Onda počneš tražiti najpogodnijeg, koji izgleda najpitomije, koji je najsporiji, koji je najslabiji…ako krene nešto po zlu dobro je znati sa kim imaš najbolje šanse. 🙂 Najveći rizik na Floridi je ipak da ti uvale lažne pezose, ima ih puno u opticaju a glavno mjesto za distribuciju je upravo ovdje. Barem smo takve informacije pokupili sa interneta pa sada pušemo i na hladno, u prvom prolasku ulice nismo promijenili ništa. Došli smo do kraja neobavljena posla. Nema veza, vratit ćemo se kasnije.

Produžavamo dalje do glavne željezničke i autobusne stanice Retiro. Potrebne su nam informacije o busu za grad Salta na krajnjem sjeverozapadu zemlje kamo namjeravamo krenuti za par dana. Da bi stigli do autobusne stanice morate prvo proći željezničku što nije nimalo jednostavno. Kao i sve u ovom gradu ogromna je, što prilično čudi kada znate da je željeznica u Južnoj Americi pa i u Argentini jako slabo razvijena. Pruge su rijetke, u Argentini i postoji svega nekoliko linija pa mi nikako nije jasno što će im stanica sa 20-tak ili više kolosijeka.

Odmah do željezničke nalazi se i glavna autobusna stanica, naravno i ona je ogromna, vjerovatno najveća koju sam ikada vidio. Kasnije ćemo izbrojati preko 70 perona za polazak buseva. Hajd’ ovo još i mogu shvatiti, nemaju pruge, slabo koriste avione, preostaju im samo autobusi i koriste ih jako puno. Doći do informacije i karte ovdje nije nimalo lako. Svaka agencija ima svoje šaltere i trebate prvo znati na koji da se obratite. Ne postoji šalter, kao kod nas, na koji možete doći i pitati što vas zanima pa jednostavno kupiti kartu. Kao što rekoh svaka agencija ima svoje šaltere i ukupno ih vjerovatno više od stotinu. Srećom prije puta sam pronašao na internetu informacije koji prijevoznici održavaju našu liniju i koji imaju dobre preporuke tako da nisam bio potpuno izgubljen, tražimo šalter agencije Andesmar, na sreću to je jedna od većih i nije ga bilo problem pronaći.

Potreban nam je bus za petak 21.11.2014., saznajemo da ima mjesta, vožnja traje 20 sati i 40 minuta a karta košta točno 1.000 argentinskih pezosa po osobi. Nije problem doći iz Buenos Airesa u Saltu ali bi mogao biti problem krenuti dalje iz Salte u San Pedro de Atacama u Čileu. Koliko sam uspio doznati tu liniju održavaju samo tri kompanije sa po dva autobusa tjedno, red vožnje se stalno mijenja i teško je pronaći točne informacije. Još iz Hrvatske sam kontaktirao sve tri kompanije ali nisam dobio precizan odgovor ili nisam dobio odgovor uopće. Plan nam je krenuti iz Salte za Čile u nedjelju 23.11. a vidjet ćemo koliko ćemo to uspjeti ostvariti. Dakle željeni bus do Salte smo pronašli, sad nam još samo lova nedostaje, to znači da idemo natrag u Floridu.

Ovaj put smo obavili posao u Floridi. Odmah na ulazu u ulicu smo odabrali jednog starijeg čovjeka, stajao je ispred ulaza u neki shoping centar i tiho nam rekao „cambio?“. Ženska intuicija od C. je rekla da mu možemo vjerovati. Krenuli smo za njim u tržni centar, odmah iza ulaza sa desne strane nalazi se njegov butik, tu ćemo obaviti zamjenu.

Tečaj mu je 12,7 pezosa za dolar što je OK. Iz ladice vadi već spremne svežnjeve novčanica od po 100 pezosa i broji ih polako pred nama, očito da radi ovo često i čovjek se pita koji je u stvari njegov pravi posao, odjeća ili devize. Provjeravam novčanice, pravim se kao da znam što radim iako ih takoreći prvi put vidim u životu, ako ne računamo one koje smo dobili u avionu, ali važno je da čovjek izgleda kao da točno zna što radi a u stvari skužio bi falsifikat jedino kada bi Homer Simpson bio na njemu. Sa druge strane čovjek uopće nije provjeravao naše dolare, biće da i on nama vjeruje, ili to ili iskusno oko prepozna falši dolar na kilometar. Nakon transakcije nas upoznaje i sa njegovom ženom koja je upravo naišla, daju nam i vizit kartu i govore koje im je radno vrijeme. Čini se da smo našli naše bankare, u narednim danima stalno ćemo dolaziti kod njih mijenjati.

Iz Floride, punih džepova para krećemo dalje na jug. Napunit džepove pezosima i nije neki problem, najveća novčanica je 100 pezosa što je oko 50 kuna. Puno materijala u hlačama a slaba mu vrijednost. Cilj nam je Plaza de Mayo i vjerovatno najpoznatija atrakcija Buenos Airesa – Casa Rosada. Casa Rosada je nekadašnja predsjednička palača, lijepa kolokvijalna zgrada pink boje (kao što joj ime kaže) poznata po nadahnjujućim govorima brojnih prošlih argentinskih predsjednika, sa terase te zgrade rado su obraćali svekolikom puku.

Ipak najpoznatiji govornik nije bio niti jedan predsjednik već supruga od jednoga, svemoguća, obožavana i slušana, lijepa prva dama Evita Peron. Već za života je postala ikona, narod ju je izuzetno volio i slušao, njena karizma bila je neprikosnovena. Kult Evite i danas je vrlo živ među Argentincima a možda se može usporediti jedino sa onim koji ima Lady Diana. Puno godina nakon prerane smrti Evite Peron njen kult je oživila Madonna u filmu Evita. Poslije Madonne Evitina popularnost je narasla i u cijelom svijetu, tako sada možete vidjeti tisuće turista ispred Casa Rosade koji slikaju zgradu i balkon vjerovatno misleći na Madonnu a ne na Evitu niti Argentinu.

Ispred Casa Rosade je prelijepi park sa besprijekorno pokošenom travom. Posvuda po toj travi izležavaju se portenosi (naziv za stanovnike Buenos Airesa) i turisti.

Pridružili smo im se, teško je zamisliti bolje mjesto za izvaliti se malo, odmoriti i popiti pivo. Ni stotine turista koji se naslikavaju na sve strane neće nam pokvariti ugođaj. Eh kada se čovjek samo zamisli na koliko je slika u životu snimljen a da ni ne zna, na koliko je strana svijeta otišao, u koliko porodičnih albuma ušao… Nemoguće je danas pojavit se na bilo kojem turistima zanimljivom mjestu a da te barem desetak objektiva u svakom trenutku ne snima. Svi smo mi supermodeli, samo ne razmišljamo o tome.

Park ispred Casa Rosade poznat i kao okupljalište svih mogućih demonstracija i pobuna, jedne od njih ćemo biti svjedoci dva dana kasnije. To je i razlog što se uvijek pored parka nalazi barem jedno oklopno vozilo i ograde spremne da blokiraju park i trg. Ah, blago njima kada imaju masu za pobune. Kod nas nema potrebe za tim, mi se ne bunimo, mi samo šutimo i trpimo. No dobro, vratimo se u Buenos Aires. Casa Rosada je, nažalost, bila zatvorena za javnost taj dan pa smo je zaobišli i produžili dalje. Inače u zgradi se sada nalazi muzej i može ju se posjetiti.

Iza Casa Rosade proteže se put juga još jedna široka avenija prepuna ministarstava. Najveća zgrada je ministarstvo obrane, prelijepa zgrada imena Libertador Building. Ispred je lijep park a u parku skulpture vojnika pa čak i pravi tenk. Odmah uz aveniju nalazi se i obala Rio de la Plata, dakle izašli smo na Atlantski ocean, trebamo samo staviti prst u vodu i bićemo u kontaktu sa domom, jel tako. 🙂

U biti od samog oceana dijeli nas još otok Puerto Madero, prirodna barijera između grada i delte Rio de la Plate te dalje oceana. Zapadni dio otoka je najelitnije naselje Buenos Airesa sa visokim staklenim neboderima, ograđenim vrtovima sa čuvarima i portirima, vilama i modernim kućama. Izgleda kao da ste zakoračili u neki drugi svijet od onoga što se nalazi na obali. I jeste zakoračili u drugi svijet, ovo je najelitniji dio grada a status stanovnika jasno se vidi i u skupocjenim autima koji prolaze čistim ulicama. Istočni dio otoka danas je prirodni rezervat, takoreći prava džungla što izgleda prilično čudno s obzirom da se nalazi svega koji kilometar od grada.

Rezervat je od urbanog dijela otoka odvojen kanalom i nismo uopće skužili kako ga se može prijeći. Uz kanal je lijepa šetnica sa brojnim kafićima. Nažalost niti jedan nema cervezu pa smo se morali zadovoljiti nekim pićem nalik našoj cedeviti. Njah! Po šetnici osim brojnih šetača ima dosta sumnjivih likova, beskućnika i onih odvaljenih od droge i alkohola, neki spavaju, neki žicaju lovu. Ogroman je kontrast između njih dole i onih koji žive u skupim neboderima iznad, ali ovo je Južna Amerika, ovdje su ti kontrasti česti i jasnije vidljivi nego kod nas.

Vraćamo se natrag u grad preko još jedne atrakcije grada, mosta Puente de la Mujer kojeg je izgradio poznati španjolski arhitekta Santiago Calatrava, eto lijepe poveznice sa Valensijom. Sa mosta se pruža prelijep pogled na nebodere na Puerto Madero strani i na brod muzej ARA Presidente Sarmiento i Libertador Building na kopnenoj strani.

Vraćamo se na kopno i odlazimo do gradske luke, tražimo putnički dio i brodsku kuću Buquebus. Interesira nas put u Urugvaj koji se nalazi svega sat vremena vožnje brodom sa druge strane delte Rio de la Plata. Najbliži grad u Urugvaju je Colonia del Sacremento, stari grad danas pod zaštitom UNESCO-a. razmišljali smo posjetiti ga. Montevideo je malo predaleko, do njega ima 3,5 sata vožnje što je malo previše za jednodnevni izlet. Karta za sutradan košta 950 pezosa, tako nas je obavijestio čovjek na informacijama, međutim čuli smo da možda strancima ne dozvoljavaju plaćanje u pezosima već da traže američke dolare, oko 100 po osobi i smjeru što nam je malo previše za jednodnevni izlet. Kako god odustali smo od toga, bolje da vrijeme kvalitetno provedemo u Buenos Airesu a Urugvaj ostavljamo za neki drugi put.

Od luke prema gradu smo sjeli u zanimljiv kafić, baš nam je izgledao lijepo sa opuštenom atmosferom, na terasi puno mladih ljudi. Prilično smo se danas umorili i ožednili, jedan Isenbeck od litre nam je baš prijao. Inače u Argentini su pive u kafićima obično u boci od litre, rekao bih prava mjera. 🙂 A još kad vidiš da to zadovoljstvo košta svega od 10 do 20 kuna. Di ćeš bolji kraj dana.

Idemo dalje. U drugom dijelu vodimo vas u La Bocu i San Telmo ➥

 

GALERIJA: