Cesta smrti, La Paz – Coroico, biciklom niz 64 km čistog adrenalina

Cesta smrti - prekrasan pogled i pomalo zastrašujući ambis pod nogama
Cesta smrti - prekrasan pogled i pomalo zastrašujući ambis pod nogama

Camino de las Yungas ili Yungas cesta, poznata i kao cesta sudbine ili cesta grobova, najčešće ipak nazivana cesta smrti je put od La Paza do grada Coroico sjeverno od La Paza u Yungas regiji. Na cesti je godišnje 200 do 300 ljudi gubilo živote što je razlog da ju je 1995. godine Inter-American Development Bank nazvala cestom smrti tj. najopasnijom cestom na svijetu. [pullquote-left]Cesta smrti duga je 64 kilometra, spust traje nekoliko sati, kreće se sa visine od 4.670 metara a završava na 1.100 metara u mjestu Yolosa, dakle gotovo 3.600 metara nadmorske visine razlike ćete proći u svega nekoliko sati.[/pullquote-left]To je naziv koji je cesta zadržala i do danas a doveo je do njene velike popularnosti širom svijeta. U međuvremenu je izgrađena nova cesta koja ide posve drugom rutom no i ova stara se i dalje koristi za transport, na svu sreću daleko manje nego desetljećima prije dok nije imala alternativu. Njena glavna uloga je danas ipak u turističke svrhe, još od 1998. godine počelo je organizirano spuštanje biciklom niz cestu a danas oko 25.000 ljubitelja adrenalina prođe cestom smrti godišnje. Da ovakav spust ipak nije šala dovoljno govori i to da prije polaska u svakoj agenciji morate potpisati izjavu kako ste upoznati o svim opasnostima i s kojom se s njih skida bilo kakava odgovornost u slučaju nesreće.

Pogled sa 3 metra široke ceste smrti je spektakularan

Pogled sa 3 metra široke ceste smrti je spektakularan

Cesta smrti duga je 64 kilometra, spust traje nekoliko sati, kreće se sa visine od 4.670 metara a završava na 1.100 metara u mjestu Yolosa. Gotovo 3.600 metara nadmorske visine razlike ćete proći u svega nekoliko sati, po cesti širokoj jedva 3 metra, bez ograde i bilo čega što bi vam pružilo bilo kakvu sigurnost, po neasfaltiranom putu prepunom rupa i stijena koje strše iz površine. Razlika u krajoliku i klimi između početka i kraja puta je drastična, krenut ćete sa visokih planinskih vrhova, golog i pustog krajolika kakav najčešće i je u ovim krajevima, sa vrhova često pokrivenih snijegom čak i u ljetnim mjesecima a put ćete završiti u nečemu sasvim suprotnom, u kišnim šumama regije Yungas, u prašumi i na tropskim temperaturama. Razlika u temperaturi između početka i kraja puta je drastična, i po nekoliko desetaka stupnjeva, od debele jakne do kratkih rukava stići ćete u svega nekoliko sati vožnje biciklom. Svakih stotinjak metara puta i svaki metar nadmorske visine manje jasno možete osjetiti na vlastitoj koži.

Dobro došli na cestu smrti

Dobro došli na cestu smrti

Prije nego se odlučite krenuti biciklom niz cestu smrti dobro proučite što agencije nude, pročitajte komentare na Trip Advisoru ili Lonely Planetu za svaku agenciju koja vas interesira, pitajte dodatno sve što vas zanima kako bi se na kraju osjećali sigurno i bili zadovoljni svojim odabirom. Na tržištu je danas jako puno agencija koje nude ovakav izlet, neke od njih su sigurne i profesionalno rade svoj posao no puno je i onih koje samo žele doći do brzog novca a to može biti opasno po vas. Ono što je najbitnije svakako je bicikl, zadnje što želite je da vam pri velikoj brzini i spustu po 3 metra širokoj cesti bez ograde otkažu kočnice ili otpadne kotač. Dalje važno je da agencija nudi kakvu takvu sigurnosnu opremu, nije da će vas štitnici za koljena, odijelo ili kaciga spasiti ako dođe do najgorega ali će vas zaštiti od manjih padova i ogrebotina koje se često dogode. Također dobro je imati barem jednog vodiča koji govori engleski ako ne razumijete španjolski, informacije koje će vam dati usput svakako su korisne.

Najpoznatija agencija za ovakav izlet je Gravity, naravno samim tim su i najskuplji, obično i dvostruko više nego drugi, za svoje usluge traže 750 Bs. Ja sam se odlučio ići s agencijom Madness Adventures, također vrlo ozbiljna i profesionalna agencija sa odličnim preporukama. I nisam pogriješio. Izlet sam platio 400 Bs što je bio određeni popust na početnih 500 Bs ali bitnije od toga je da su pouzdani i profesionalni. Želite li ipak proći najjeftinije moguće naći ćete i mnogo drugih, jeftinijih agencija bez preporuka, cijene kreću već od 300 Bs, moguće je da može i jeftinije. Ipak ne bih vam to preporučio, držite se ipak zlatne sredine.

FAKTOLOGIJA TRIPOLOGIE:

Zanimljive činjenice o Cesti smrti
Camino de las Yungas, danas poznatija kao Cesta smrti, ovaj zlokobni naziv dobila je 1995. godine od strane Inter-American Development Bank.
Cesta smrti povezuje La Paz i grad Coroico, duga je 64 kilometra a visinska razlika između starta i cilja je nevjerovatnih gotovo 3.600 metara, sa 4.670 na 1.100 metara.
Cestu smrti su 1932. godine izgradili zarobljenici iz Paragvaja.
Za vrijeme svoje pune upotrebe, prije nego je izgrađena nova cesta, godišnje je ginulo 200 do 300 ljudi na cesti. S obzirom da je ovdje riječ o jednoj jedinstvenoj cesti i to prilično kratkoj biće vam jasnije zašto je dobila taj naziv.
Najteža cestovna nesreća u Boliviji ikada dogodila se 24.07.1983. godine upravo na ovoj cesti kada je autobus izletio i odnijeo preko 100 života sa sobom.
Dubina provalije ispod ceste često iznosi i preko jednog kilometra.
Cesta smrti je jedina cesta u Boliviji u kojoj se vozi lijevom stranom. Ovo iz razloga jer vozač koji ide nizbrdo i sjedi na vozačkom mjestu s lijeve strane bolje može vidjeti gdje je krajnji, lijevi rub ceste nego onaj koji dolazi iz suprotnog smjera te se nalazi na sredini ceste.
Sredinom 1990-ih cesta smrti je postala popularna za spuštanje biciklom. Od tada do danas na biciklima je poginulo od 15 do 20 osoba.
2006. nakon više od 20 godina gradnje otvorena je nova cesta od La Paza do Coroicoa.

mapa-Cesta_smrti

Cesta smrti 30.11.2014.

Spust biciklom niz 64 km ceste smrti, sa 4.670 na 1.100 nadmorske visine u nekoliko sati

5. dan u Boliviji (16. dan na putu)

Polazak je zakazan za 7 sati ujutro. Već u 6:30 sam na nogama, agencija je odmah prekoputa našeg hotela tako da sam štreberski stigao prvi i zauzeo položaj. Cigaretu kasnije došli su i vodiči sa kombijem i počeli pakirati bicikle na krov istog. Malo po malo počeli su stizati i drugi putnici za izlet, moje kolege, ljudi s kojima ću provesti ovaj uzbudljiv dan. Ukupno će nas biti 9 u grupi. Šestero Brazilaca, kako ću kasnije saznati kolege sa faksa medicine iz grada Campo Grande-a u državi Mato Grosso do Sul. Tu su još dvoje Nijemaca, brat i sestra iz Kelna i moja malenkost.

Spremanje za polazak

Spremanje za polazak

Čim smo se skupili uveli su nas u dvorište jedne zgrade pored agencije, tu su njihovi magazini gdje drže bicikle i drugu opremu. Ovdje ćemo dobiti kompletnu opremu na probu, reflektirajuće odijelo koje ćemo obući preko našega, štitnike, rukavice i kacige. Nakon što smo svi bili zadovoljni sa veličinom opreme spremni smo za polazak, idemo u kombi i krećemo van grada.

Negdje u El Altu, već na izlasku iz grada stali smo na jednoj tržnici, tko je htjeo mogao je kupiti što mu treba za izlet, vode, soka, hrane, voća… Ja sam se zadovoljio sa pauzom za cigaretu. 🙂

Nakon još malo vožnje stigli smo na veliki parking na jednom planinskom vrhu Cordillera Real. Mjesto se zove La Cumbre i nalazi sa na gotovo 4.700 metara nadmorske visine. Tu oblačimo našu opremu i dobijamo bicikle. Ovdje je prilično hladno, uokolo ima i malo preostalog snijega iako je ovdje na južnoj polutki zemlje već kasno proljeće, još je svega nekoliko dana do ljeta.

Početak - La Cumbre

Početak – La Cumbre

Laknulo mi je da svi imamo jeftiniji model bicikla, u agenciji su nam pokušali prodati onaj koji ima i stražnje amortizere a bio je skuplji za 150 Bs. Brinulo me da ću jedino ja biti siromah sa ovim jeftinijim modelom no prevario sam se. 🙂 Jedino je jedan od vodiča imamo taj skuplji bicikl, valjda jer ga nisu nikome uspjeli utopiti pa ga je uzeo sebi. Uz nas, ekipu iz grupe, s nama su još dva vodiča, glavni koji će ići ispred grupe i pomoćni koji će ići iza i koji je zadužen za slikanje i snimanje povremeno nas kako prolazimo. Na kraju ćemo dobiti CD sa slikama i video zapisima sa cijelog izleta. Treća osoba među vodičima je zadužena za vožnju kombija koji će cijelo vrijeme ići za nama sa našim stvarima i rezervnim dijelovima za bicikle.

Vodiči nam ukratko opisuju što ćemo danas proći, upoznaju nas sa biciklima koje odmah i isprobavamo. Nakon nekoliko fotografija spremni smo za polazak. Brazilci imaju spremnu zastavu, odmah je šire za fotografiranje. Vidi se odmah koliko vole svoju zemlju, nigdje ne idu bez zastave.

Prvi dio puta vozimo se po asfaltu...

Prvi dio puta vozimo se po asfaltu…

Prvi dio puta, nekoliko prvih kilometara vozimo se po asfaltu, nagib ceste je velik i brzine koje postižemo su jednake onima od automobila, neke kamione smo čak i zaobišli. Negdje u toj jurnjavi pored mene je proletjela brazilska zastava, otkačila se sa zadnjeg kraja bicikla jednog od Brazilaca a da ovaj to nije niti skužio. Teško se ovdje zaustaviti pri ovoj brzini, prepuštam zastavu stražnjem vodiču koji ide za nama, ionako mu je to posao.

Mjesto plaćanja i ulaska na pravu cestu smrti

Mjesto plaćanja i ulaska na pravu cestu smrti

Krajolik je ovdje sjajan, dramatičan, spuštamo se po dolini između visokih vrhova golih planina. Povremeno stajemo za slikanje. Onda odjednom, neočekivano i bez upozorenja, skrećemo udesno sa asfalta na makadam, da nismo sa vodičima teško da bi uopće primijetili ovo isključenje a kamoli da bi ga sami pronašli. Odmah tu nakon skretanja je i ulazak na cestu smrti. Ulaz se naplaćuje 25 Bs. To je OK, nije puno, novac troše za održavanje ceste koja bi možda i propala u prašumu da nema ovih turističkih dolazaka i to malo novaca koje pokupe od nas jer glavnina cestovnog prometa danas se obavlja novom cestom koja ide posve drugim pravcem. Tu na ulasku na cestu smrti ćemo imati i pauzu za doručak prije nego nastavimo dalje. Ove pauze, koje će biti česte, vodiči će iskoristiti za slikanje i za stalnu provjeru bicikala. Dobro je znati da se netko ipak sve vrijeme brine oko ispravnosti opreme.

U početku nas je pratila magla...

U početku nas je pratila magla…

Nedaleko od ulaska na cestu smrti počinje prava stvar. Nalazimo se u dubokom kanjonu, cesta je gruba i uska, ograde nema nikakve, oblaci su niski i u gustoj smo magli, iznad nas visoki vrhovi, ispod nas provalija kojoj se ne vidi dno i litica strma kao zid, gotovo pod 90 stupnjeva. Ovdje nikako ne bi valjalo promašiti put. Svako malo proći ćete pored križeva uz cestu koji opominju što se može dogoditi i što se već događalo onima koji nisu bili dovoljno oprezni.

Cesta je prava adrenalinska bomba, krivudava, gruba, puna serpentina…nagib je velik i brzine koje ovdje razvijate nisu šala, ruku stalno držite spremnu na kočnici, ne želite da vas ovdje nešto iznenadi. [pullquote-right]Nalazimo se u dubokom kanjonu, cesta je gruba i uska, ograde nema nikakve, oblaci su niski i u gustoj smo magli, iznad nas visoki vrhovi, ispod nas provalija kojoj se ne vidi dno i litica strma kao zid, gotovo pod 90 stupnjeva.[/pullquote-right]Moja kočnica je sve vrijeme neugodno škripala no nisam primijetio da ne lovi dobro, zaustavljanje je bilo sigurno. Makadam je grub, često sa cijelim stijenama koje vire iz površine…u kombinaciji brzine i grbave površine po ovakvoj cesti na kraju će mi dlanovi biti puni modrica od silnog truckanja…toliko vas to dobro prodrma da vam niti rukavice koje stalno imate na rukama ne mogu pomoći. Da sam imao kamen u bubregu vjerujem da bi do kraja ispao iz mene. 🙂 Evo kratki prijenos sa lica mjesta.

...koja nas je kasnije napustila i ostavila prekrasan pogled

…koja nas je kasnije napustila i ostavila prekrasan pogled

I dok se kotrljam dole gravitacija neumoljivo radi ono što najbolje zna, vuče me sve brže i brže, rekao bih da su brzine koje sam ovdje postigao dovoljne da te počne loviti policijski presretač, radar bi blinkao crveno kao lud a ja prolijećem samo s biciklom. I boga pitaj koliko brzo bih mogao ići da me trenutak lucidnosti potaknut razumom povremeno ne ošamari i da signal ruci da ponekad pritisne kočnicu. [pullquote-right]I dok se kotrljam dole gravitacija neumoljivo radi ono što najbolje zna, vuče me sve brže i brže, rekao bih da su brzine koje sam ovdje postigao dovoljne da te počne loviti policijski presretač, radar bi blinkao crveno kao lud a ja prolijećem samo s biciklom. I boga pitaj koliko brzo bih mogao ići da me trenutak lucidnosti potaknut razumom povremeno ne ošamari i da signal ruci da ponekad pritisne kočnicu.[/pullquote-right]Na svu sreću nisam puno svjestan toga koliko jurim, da li zbog maksimalne koncentracije kakvu ovakav spust zahtjeva ili zbog adrenalina koji me drži napetim kao treger ali vrlo slab i rijedak signal stigne do glave “hej budalo, gdje letiš, ispod tebe je kilometar provalije a ograde nema!”. Ispod kotača frca kamenje, prašina se diže za tobom a vjetar ulazi u kacigu i zuji oko ušiju, gole stijene koje visoko izviruju iz površine ceste ponekad uspiješ izbjeći, ponekad te bace u zrak kao skakaonica, sve je OK dok to uspjevaš držati pod kontrolom…ali rupe su još gore, njih je teže primjetiti pa samim time i izbjeći, svojski se moram potruditi da mi kotač ne ostane u jednoj od njih a ja da nastavim dalje bez njega. Lijevo-desno-lijevo…krivine mijenjam kao u formuli 1…s tom razlikom da mi ovdje iz kontra smjera uvijek može naići auto, autobus, kamion…a moja je obaveza da idem lijevom stranom ceste uz samu liticu…na sreću ne stignem niti pogledati što ima ispod mene u tom trenutku…brzo hvatam kočnicu ali ne smijem prejako kako ne bi proklizao po prašnjavom putu i izgubio kontrolu koja život znači. Uh, napeto je bilo! Ja bih opet! 😀 Šteta je jedino što ne uspiješ uživati u krajoliku koji je stvarno nevjerovatan i dramatičan, toliko si napet i koncentriran na to kako se održati na sedlu i cesti a kraj tebe prolijeću planine, kanjoni, džungla, vidici…ma vodopad ti čak pada direkt na glavu a ti ga niti ne doživiš.

Povremeno naiđe i autobus

Povremeno naiđe i autobus

Spuštajući se primijetit ćete kako se krajolik drastično mijenja, drveće svakim kilometrom postaje sve više, grmlje sve gušće a trava sve zelenija…jasno primjećujete kako postepeno ulazite u džunglu. Povremeno prođete čak i ispod vodopada, voda se slijeva sa vrhova direktno preko ceste i dobro vas pokvasi. Na sreću reflektirajuća odijela koja imamo na sebi prilično nas štite od vode a preostalu vlagu sunce će brzo pokupiti s nas. Uz sve to tu i tamo naiđe i auto pa čak i autobus u suprotnom smjeru, a mimoilaženje ovdje nije nimalo lagano. Kasnije će nas vodiči upozoriti da se od nas koji idemo nizbrdo očekuje da vozimo s lijeve strane ceste kako bi nas oni koji dolaze uzbrdo prije uočili na vanjskoj strani krivine. Isto tako je bitno da vozač automobila sjedi što bliže litici kako bi bolje vidio gdje je kraj ceste a to može jedino ako vozi lijevom stranom. Ovo je jedina cesta u Boliviji na kojoj se vozi lijevom stranom, nepisano je to pravilo ali općepoznato i prihvaćeno. E sad zamislite nas na biciklima, na cesti širokoj 3 metra kako nam nailazi u susret autobus a mi u krivini moramo voziti lijevom stranom uz samu liticu bez ikakve ograde, kamenje frca ispod vas i leti preko ruba ceste u kilometar duboku provaliju. 😀 [pullquote-left]Ovo je jedina cesta u Boliviji na kojoj se vozi lijevom stranom, nepisano je to pravilo ali općepoznato i prihvaćeno.[/pullquote-left]Definitivno nije nešto za one koji se boje visine. Još jedno od nepisanih pravila kojeg se ovdje svi pridržavaju je daj znak da nailaziš, svi učesnici u prometu će trubiti prije ulaska u krivinu te vam najaviti svoj dolazak. Preglednost krivine je ovdje je gotovo pa nikakva, sirena je jedini način kako ju barem malo možete poboljšati. Kažu da su nekada vozači, dok se cesta više upotrebljavala nego sada, više voljeli voziti noću jer tako su po svjetlima mogli lakše vidjeti da netko nailazi iza krivine nego po danu.

Prva polovica puta je najekstremnija, spust je najveći, vrhovi planina najviši, litice najdublje… Druga polovica puta postaje pitomija, cesta je i dalje uska, krivudava i bez ograde ali sve su rjeđe provalije pod 90 stupnjeva, nagibi su mekši a krivine lakše. [pullquote-right] Još jedno od nepisanih pravila kojeg se ovdje svi pridržavaju je daj znak da nailaziš, svi učesnici u prometu će trubiti prije ulaska u krivinu te vam najaviti svoj dolazak jer preglednost krivine je ovdje je gotovo pa nikakva.[/pullquote-right]Predjeli su i dalje prekrasni ali planine su sada malo blaže, nema više visokih, oštrih, golih, kamenih vrhova, sada su sve češća valovita brda između kojih puca predivan pogled na dolinu sa rijekom. Vegetacija je sve gušća, drveće sve veće i zelenije, zvuci divljine sve intenzivniji…stigli smo u prašumu. Zrak je sve topliji i vlažniji, postaje nam vruće. Upravo je nevjerovatno koliko se klima i krajolik promijenio u istom danu, kao da smo u svega nekoliko sati prošli kroz sva godišnja doba i odmakli 1.000 – 2.000 kilometara prema toplijim krajevima. Teško je zamisliti da se u jednom danu toliko toga različitog može vidjeti i doživjeti i sve to samo s biciklom.

Prekrasni pejzaži i uski prolaz usječen u planinu

Prekrasni pejzaži i uski prolaz usječen u planinu

Negdje u drugoj polovici puta, pred kraj spusta a prije uspona zaustavljamo se za kratki obrok. Dobro će nam doći mala pauza, tim više što je ovo vidikovac sa sjajnim pogledom na kanjon rijeke.

Nakon pauze i snacka nastavljamo dalje, zadnjih par kilometara je dionica po ravnoj cesti i sa par uzbrdica. Tko ne želi voziti uzbrdo može bicikl staviti na krov kombija i dalje nastaviti sjedeći. Ipak to nije bio naš izbor i svi smo nastavili dalje biciklima. [pullquote-left]Svejedno meni je vožnja uzbrdo prijala, da li od nakupljenog adrenalina ili od punog zraka kojega nisam osjetio unatrag desetak dana zbog boravka na velikim nadmorskim visinama, ali bio sam pun energije, gotovo da sam letio po cesti.[/pullquote-left]Sada je već postalo jako vruće i svi smo poskidali sve sa sebe, ostali smo samo u kratkim rukavima. Pedaliranje uzbrdo samo je pojačalo ionako veliku vrućinu. Svejedno meni je vožnja uzbrdo prijala, da li od nakupljenog adrenalina ili od punog zraka kojega nisam osjetio unatrag desetak dana zbog boravka na velikim nadmorskim visinama, ali bio sam pun energije, gotovo da sam letio po cesti. Toliko mi je dobro išlo da mi je bilo žao kada smo došli do kraja ceste, tj. do kraja naše vožnje. Mislim da su me pustili da bi stigao daleko, možda bi me tek ocean zaustavio. 🙂

Jednostavni križevi uz cestu opominju što se može dogoditi ne budete li dovoljno oprezni

Jednostavni križevi uz cestu opominju što se može dogoditi ne budete li dovoljno oprezni

Završavamo našu vožnju ispred jedne kavane, pravo je to mjesto za završiti sportski dan. Tu ćemo imati dužu pauzu dok oni pospremaju opremu i bicikle u kombi. A gdje ćeš bolju pauzu nego u debeloj hladovini i to uz hladno pivo. Zalijepili smo se tu i uopće nam se ne ide nikamo dalje. Prilika je to da se malo bolje upoznamo. Uz pivo, dva, tri, u južnoameričkoj dozi od jedne litre jezici su se brzo razvezli, uskoro je krenula i prava zajebancija. Naravno uz Brazilce prva tema se nametnula sama po sebi – nogomet. Rado su se sjetili kako su nas pobijedili koji mjesec ranije na otvaranju svjetskog prvenstva. Hehe, dobro, nek vam bude, no zaboravili su da su i Njemci sa nama. 😀 Što im više reći nego 7:1 Brazil –  Njemačka, polufinale. [pullquote-right]Rado su se sjetili kako su nas pobijedili koji mjesec ranije na otvaranju svjetskog prvenstva. Hehe, dobro, nek vam bude, no zaboravili su da su i Njemci sa nama. 😀 Što im više reći nego 7:1 Brazil –  Njemačka, polufinale. Tu se odmah gase, bolna točka Brazila i tko zna hoće li se ikada oporaviti od toga.[/pullquote-right]Tu se odmah gase, bolna točka Brazila i tko zna hoće li se ikada oporaviti od toga. 🙂 Sigurno smo se nekih sat i pol zadržali ovdje, dovoljno da nas malo alkohol uhvati. Dobri su Brazilci, pričaju kako su se skupili i krenuli malo da im dupe vidi puta, prije nego nastave dalje sa studijem. Samo jedan od njih radi nešto, neki je voditelj gradilišta, inženjer, ostali su studenti na zadnjoj godini medicine. Dvije cure su među njima, jedna je u vezi sa jednim od Brazilaca kojega najviše zajebavaju, on im je vječiti predmet sprdnje no njega to nimalo ne smeta. Engleski svi prilično slabo govore no kako je pivo odmicalo sve im je bolje išlo, vjerovatno kao i meni portugalski. 😉 Ako zapne među njima je bio jedan koji je govorio posve solidno engleski, zvali smo ga translator, kada nekome fali riječ njega se zove. Njima nikako nije bilo jasno kako sam ja sam krenuo danas na izlet dok je C. otišla na drugu stranu, kažu kod njih toga nema, u Brazilu su žene izuzetno ljubomorne i ne puštaju muške nigdje same. Ne znam da li su samo klinci ili je stvarno tako no bilo mi je teško objasniti im da je to normalno. 🙂 Nijemci su isto zanimljivi, nimalo hladni kao u stereotipu, on je također student a zadnjih nekoliko mjeseci volontira u Peruu sa napuštenom djecom, dakle pozitivan dečko. Sestra mu isto to radi samo u Buenos Airesu gdje su se sada zajedno uputili prije nego krenu natrag u Njemačku. Brazilce ni teška sjećanja nisu spriječila da opet rašire svoju zastavu. Nisam se u životu ukupno nagledao brazilske zastave kao danas. Prijatan dan smo proveli ovdje u džungli, negdje u nedođiji, mi ekipa ljudi sa svih strana svijeta. Razmijenili smo imena a poslije postali i prijatelji na Facebooku i dan-danas smo u kontaktu. Dok smo krenuli dalje bili smo već blago pripiti.

Nastavljamo dalje, ovaj put sa kombijem do nedalekog mjesta Yolosa. Oni mene uče portugalski, ja njih hrvatski, omiljena rečenica im je „želim jedno pivo!“, na hrvatskom (!), stalno je ponavljaju. Smijeh! U Yolosi idemo u jedan hotel, tu se možemo istuširati prije kasnog ručka ili rane večere, kako god, neki koriste priliku, mi ostali nastavljamo po pivu koje je ovdje nekoliko puta skuplje nego u kafani prije. Vidi se da je neko fancy mjesto, konobari ušminkani u odijelima, sve je uredno i skupo uređeno. Njah! Draže mi je bilo ono prije. Čim smo ušli u hotel počela je kiša, pravi potop, valjda je to normalno u tropskim krajevima. Sastavilo se nebo i zemlja a nakon pola sata kao da ničega nije bilo.

Dream team

Dream team

Nakon ručka/večere koji je bio u redu krećemo natrag prema La Pazu. Prema programu trebali smo se vraćati novom cestom no iz nekog nama nepoznatog razloga krenuli smo natrag opet istom cestom smrti. To sam shvatio tek nakon što sam ugledao poznate prizore koje sam jutros već vidio. Spust dole biciklima je bio strašan ali mislim da je uspon ovim drndavim kombijem natrag bio još gori. [pullquote-left]Spust dole biciklima je bio strašan ali mislim da je uspon ovim drndavim kombijem natrag bio još gori.[/pullquote-left]Šole je letio kao ofuren, nimalo se ne uzbuđujući oko litica i kilometarskih provalija ispod nas. Ispred svake krivine samo potrubi nekoliko puta pa po gasu. Kako izgleda kada vam netko izleti sa druge strane krivine na trometarskoj cesti ne moram vam objašnjavati. Na sreću mi malo pod „gasom“ a promet je danas prilično rijedak, inače ne znam kako bi ovo podnijeli. Zašto nismo natrag krenuli novom cestom ostat će mi još jedna od bolivijskih misterija, da li zbog uštede na nekoj cestarini ili što li nemam pojma. Bilo kako bilo danas mogu reći da sam cestu smrti prošao dva puta i rekao bih da je ovaj povratak bio gori. Od straha smo se začas otrijeznili. 🙂

Majica za u grad

Majica za u grad

Ipak smo sretno stigli do La Paza. Na kraju dobijamo svi majice, baš kao što je i obećano. Majice su baš fora, Madness logo odnaprijed a na leđima mapa cijelog puta sa natpisom Death road survivor! Ideš!!! Sad kad dođe ljeto mogu se razmetati, nek’ se zna. 🙂 Kasnije navečer ćemo doći i po CD kada bude gotov, na sreću ne moram ići daleko, agencija je odmah prekoputa od našeg hotela. Na CD-u gotovo 200 slika i nekoliko video zapisa iz tog dana koje sada gledate.

Na kraju šta da vam kažem, ako se zateknete nekada u La Pazu počastite se jednim ovakvim izletom, nećete se pokajati. Ovo je jedno sjajno iskustvo, definitivno jedna od najboljih stvari koju sam napravio na putovanjima, ikada. Drago mi je da sam išao, i opet bih samo kada bih mogao. Izlet vrijedi svake kune, vjerujte mi. Ipak samo za one koji se ne boje visine. 😉

Kuda dalje?! Želite li natrag u La Paz kliknite ovdje – La Paz ➥.

Ako ste pročitali La Paz krenite dalje s nama na jezero Titicaca, najveće jezero u Južnoj Americi i najviše plovno jezero na svijetu te na njen najveći otok Isla del Sol – Jezero Titicaca, Bolivija – Copacabana i otok Isla del Sol ➥.

 

CIJENE:

Što… …i pošto
Spust biciklom niz cestu smrti, Madness agencija 400 Bs + 25 Bs za ulazak na cestu smrti

 

GALERIJA:

You may also like...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *