Umjesto uobičajenog uvoda kratko ću se osvrnuti na pad carstva Inka, definitivno jedne od najimpresivnijih civilizacija u povijesti čovječanstva. Cusco je puno značio Inkama, bio je to centar njihovog carstva, centar cijelog svijeta kako su smatrali, zvali su ga pupak svijeta. Prema povijesnim zapisima može se vidjeti i koliko je impresionirao kolonizatore kada su tek došli u ovaj tadašnjem svijetu nepoznati kraj planete, no nažalost ipak ne dovoljno da ga ne ne opljačkaju i dobrim dijelom sruše. I na kraju koliko impresionira nas turiste, neke nove kolonizatore, možda će se najbolje vidjeti prema broju više od 2 miliona turista koliko Cusco godišnje posjeti. Koliko je ovaj grad za povijest i kulturu važan možda će se najbolje vidjeti u osvrtu na posljednje trenutke carstva Inka. Mene je skupljanje ovih informacija, učenje povijesti Inka, te gledanje slika ovog dalekog svijeta u djetinjstvu toliko zainteresiralo da sam s velikim nestrpljenjem iščekivao trenutak kada ću konačno posjetiti Cusco i nešto kasnije Machu Picchu.

Pokušat ću ukratko opisati pad carstva Inka, zanimljiva je ta povijest a i biće vam jasnije što nas privlači u taj grad a i kao uvod u lokacije koje ćemo obići u narednim danima. Dakle, evo ga, pad carstva, posljednji čin…

Cusco je osnovao narod Killke još u 10. stoljeću, oni su izgradili tvrđavu Saksaywaman čije ostatke i danas možete pronaći u okolici grada. Ipak svoje zlatne trenutke grad je doživio za vrijeme vladavine Inka kada se nalazio u centru njihovog velikog carstva od 13. stoljeća pa do 1533. godine kada su ga osvojili Španjolci.

Pad carstva Inka počeo je nekoliko godina ranije, vjerovatno je jedan od glavnih razloga i početak kraja krenuo 1528. godine smrću cara Huayna Capac koji je, tragikomično, umro od boginja koje su na američki kontinent donijeli upravo Španjolci.

Cusco je svoje zlatne trenutke doživio za vrijeme vladavine Inka kada se nalazio u centru njihovog velikog carstva od 13. stoljeća pa do 1533. godine kada su ga osvojili Španjolci.

Iako Huayna Capac nije nikada u životu vidio niti jednog Španjolca ipak je novi virus našao svoj put, a virus nepoznat organizmu Inka i na koji nije imao nikakav imunitet bio je koban za mnoge. Car se u to vrijeme nalazio u Ekvadoru gdje je bio u osvajačkim pohodima za proširenje svog carstva, u isto vrijeme u blizini su se nalazili i Španjolci koji su tada već stizali na granice Inka carstva. Kod Inka je bilo uobičajeno da car prije svoje smrti sam imenuje svoga nasljednika no u ovom slučaju smrt cara je došla iznenada a nasljednik nije bio imenovan. To je, naravno, kao i često kada carstvo ostane obezglavljeno bez jasnog vodstva bio otvoren put u građanski rat. A rat je trajao pune 4 godine između njegova dva sina Atahualpe i Huáscara.

Inca Pachacutec – najveći Inka car i vjerovatno graditelj Machu Picchua – Plaza de Armas, Cusco

Atahualpa je držao sjever carstva, sjever današnjeg Perua i Ekvador, njegov brat Huáscara vladao je u središnjem dijelu uključujući Cusco i područje oko jezera Titicaca. Unatoč svim diplomatskim pokušajima prije ili kasnije moralo je doći do sukoba između njih. Huáscara je bio više željan vlasti ali njemu lojalni dio vojske bio je manje uvježban i iskusan, sa druge strane Atahualpa je imao pod sobom najbolje Inka ratnike, vrlo vjerne i sa velikim iskustvom nakon godina borbi tijekom osvajanja Ekvadora. Tijekom slavlja u mjestu Tumibamba Huáscar je uspio zarobiti nespremnog svoga brata Atahualpu no ovaj je ubrzo uspio pobjeći i vratiti se u grad Quito gdje je okupio svoju vojsku od najmanje 30.000 ratnika i poslao ih u Cusco sa dva svoja najvjernija i najiskusnija generala. Atahualpina vojska je vrlo brzo porazila Huáscarovu i vratila Cusco a time i jedinstvo carstva pod jednu krunu. Vijest je stigla do Atahualpe u kraljevskom ljetnikovcu pored Cajamarce, ironično istog dana kada je i Pizarro, glavni španjolski kolonizator Južne Amerike u to vrijeme stigao u grad sa svojom malobrojnom pratnjom.

Francisco Pizarro je 1529. godine dobio dozvolu Španjolskog kralja da osvoji zemlju koju su zvali Peru. Prema zapisima 15.11.1532.

Prema zapisima 15.11.1532. Francisco Pizarro je stigao u mjesto Cajamarca sa svega 180 ljudi u svojoj pratnji ali njih 60 bilo je na konjima koje Inke nisu nikada prije vidjeli, također imali su i puške, primitivne ali itekako efikasne.

stigao je u spomenuto mjesto Cajamarca sa svega 180 ljudi u svojoj pratnji ali njih 60 bilo je na konjima koje Inke nisu nikada prije vidjeli, također imali su i puške, primitivne ali itekako efikasne. Već prije toga do Inka su stizale glasine koje su dolazile od Indijanaca koji su već bili u kontaktu sa Španjolcima i Pizarrom, opisivali su ga visokog bijelca sa velikom bradom, u potpunosti obučenog u odjeću, na konju i sa ubojitim mačem, predstavljali su ih kao viracochu ili bogove. Teško je zamisliti što se sve motalo po glavama Inka prije nego što su vidjeli ova čudna bijela bića na još čudnijim životinjama nama poznatim kao konjima ali je sigurno neko strahopoštovanje postojalo.

Atahualpa se ipak oglušio na upozorenja i prijedloge savjetnika da se malobrojne Španjolce poubija jer oni nisu nikakvi bogovi već im prijeti opasnost od njih, on ih je pozvao u goste.

Atahualpa je tada ponudio otkupninu za svoju slobodu, obećao je da će sobu u kojoj se nalazio zarobljen napuniti zlatom do visine svojih ramena i još dva puta srebrom ako će ga pustiti nakon što to izvrši. Ova soba bila je poznata kao El Cuarto del Rescate ili soba otkupnine, ta građevina i dan-danas postoji u Cajamarci.

Sljedećeg dana našli su se na trgu Cajamarce, Pizzarro sa svojih 180 naoružanih ljudi i Atahualpa sa 6.000 svojih nenaoružanih vojnika. Slijed događaja koji je uslijedio je pomalo čudan i vjerovatno se može pripisati samo lošem prijevodu i povijesnom nesporazumu. Izaslanici crkve koji su bili s Pizarrom pričali su Atahualpi o „jedinoj pravoj vjeri“ i dali mu bibliju koju je ovaj u nesretnom spletu okolnosti bacio na zemlju. Ono što je uslijedilo poznato je kao masakr iz Cajamarce, na licu mjesta, tu na trgu ubijeno je preko 2.000 nenaoružanih Inka, Atahualpa je zarobljen a ostatak vojske je natjeran na povlačenje pod prijetnjom smrti cara.

Atahualpa je tada ponudio otkupninu za svoju slobodu, obećao je da će sobu u kojoj se nalazio zarobljen napuniti zlatom do visine svojih ramena i još dva puta srebrom ako će ga pustiti nakon što to izvrši. Ova soba bila je poznata kao El Cuarto del Rescate ili soba otkupnine, ta građevina i dan-danas postoji u Cajamarci. Tražio je dva mjeseca vremena da njegovi ljudi ispune obećanje. Pizarro je pristao, ipak se on kao i većina Španjolaca u njegovoj pratnji upustio u ovu avanturu uglavnom privučenim bajkovitim pričama o bogatstvu Inka a na ovu ponudu sigurno su im krenule sline na usta.

Saqsayhuaman i njegove savršeno uklopljene zidine, neke stijene teške su i do 200 tona a opet između dvije niti list papira ne stane

I navodno su se dobro Španjolci odnosili prema zarobljenom caru, dozvolili su da mu se njegove žene priključe u zarobljeništvu, čak su ga naučili igrati i šah…u međuvremenu je prikupljano zlato i srebro za njegovu otkupninu iz cijelog carstva. Veliki dio zlata stigao je iz hrama Pachacamac nedaleko od današnje Lime no uvjerljivo najveći iz Cusca, ponajviše iz hrama Qurikancha – hrama boga sunca. Navodno da je Hram Boga Sunca bio pokriven zlatnim pločama, prepun zlatnim vazama, medaljama…čak je i njegovo dvorište bilo puno lama i drugih životinja u prirodnoj veličini napravljenih od čistog zlata. Do 03.05.1533. svo obećano zlato i srebro bilo je prikupljeno, istopljeno u blokove i složeno. Puna soba zlata i još dvije srebra! Atahualpa je ispunio svoje obećanje.

Konkvistadori ipak nisu bili jednako pošteni! Ono što je uslijedilo može se nazvati najpizdastijim potezom ikada u jakoj konkurenciji nečasnih poteza u povijesti čovječanstva.

Konkvistadori ipak nisu bili jednako pošteni! Ono što je uslijedilo može se nazvati najpizdastijim potezom ikada u jakoj konkurenciji nečasnih poteza u povijesti čovječanstva. Potaknuti paranoidnim glasinama kako se careva vojska nalazi posvuda okolo Cajamarce i kako će ih sve poubijati čim oslobode cara organizirali su suđenje.

Potaknuti paranoidnim glasinama kako se careva vojska nalazi posvuda okolo Cajamarce i kako će ih sve poubijati čim oslobode cara organizirali su suđenje. Navodno da je sam Pizarro bio protiv pogubljenja ali se ipak povinovao većini, car Atahualpa bio je osuđen na smrt i to na okrutan način – da bude živ spaljen. Otac Vincente de Valverde je popisao presudu riječima „svaki Inka zaslužuje smrt“. Navodno se Atahualpa obratio direktno Pizarru riječima „Što sam ja ili moja djeca napravili da zaslužimo ovakvu sudbinu? I to i od tvojih ruku, ti koji si primio samo prijateljstvo i ljubaznost od mene i mojih ljudi, ti sa kojim sam podijelio sve moje blago!“. Na kraju jedino što je Atahualpa tražio je da mu djeca budu pomilovana i da njegovo tijelo bude preneseno u Quito. Zauzvrat je pristao da bude pokršten, te iste noći 29.08.1533. je postao kršćanin i bio pogubljen. Nestao je posljednji car Inka i pad carstva time je postao vrlo izvjestan i bio vrlo blizu.

Španjolci su u Cusco stigli 1533. godine, prvo izaslanstvo da prikupi zlato obećano za otkupninu cara o kojoj sam govorio, nedugo nakon toga i da ga osvoje.

Španjolci su u Cusco stigli 1533. godine. Zapisali su da je grad bio izuzetno tih, Inke nisu imali konje, najveća njima poznata životinja bila je lama, ljudi su hodali samo bosi ili u sandalama, u gradu nije bilo nikakve buke. No ono što ih je najviše impresioniralo bilo je zlato kojega je bilo na svakom koraku.

Španjolci su u početku bili impresionirani gradom, bio je to centar jedne napredne civilizacije, ulice su bile pravilne i uredne, na njima izgrađene impozantne palače i hramovi a svaka ulica je imala dva kanala, jedan s čistom vodom koja je dolazila iz rijeke i drugi za odvodnju prljave. Zapisali su da je grad bio izuzetno tih, Inke nisu imali konje, najveća njima poznata životinja bila je lama, ljudi su hodali samo bosi ili u sandalama, u gradu nije bilo nikakve buke. No ono što ih je najviše impresioniralo bilo je zlato kojega je bilo na svakom koraku. Nakon osvajanja grada zlato su vrlo brzo opljačkali a ostatak grada nažalost najvećim dijelom srušili. Preostali su uglavnom samo masivni temelji Inka građevina pravljeni da izdrže potrese i vrijeme, na tim istim temeljima kasnije su izgradili svoje palače i crkve koje su potresi ipak redovno rušili.

Ollantaytambo, grad u kome su Inke odnijele jedinu veliku pobjedu nad Španjolcima i grad koji je najduže ostao slobodan

Osvajanje Perua još je dugo trajalo uz svega nekoliko ozbiljnijih pokušaja da se carstvo ponovo uspostavi. Ipak uslijed smrti cara, rasula u carstvu, bolesti koje su donijeli Španjolci, prije svega boginja koje su desetkovale domaće stanovništvo nekog značajnijeg otpora kolonizatorima i nije bilo. Možda jedini otpor vrijedan spomena je onaj Manco Ince koji je čak pokušao povratiti Cusco natrag pod kontrolu Inka držeći ga pet mjeseci u opsadi 1536. godine no ipak bez uspjeha. Na kraju se ipak povukao u grad Ollantaytambo (koji ćemo posjetiti dva dana kasnije) odakle je još dugo pružao otpor Španjolcima pa čak i zapisao neke pobjede ali carstvo se više nije uspjelo okupiti. Njegov sin Túpac Amaru bio je posljednji Inka koji pružao otpor kolonizaciji sve do 1572. godine kada je ubijen i kada je osvajanje Perua konačno završeno, nekoliko desetljeća nakon što je počelo.

Posljedice kolonizacije za Inke su bile katastrofične, ne toliko zbog rata koliko zbog bolesti koje su kolonizatori donijeli sa sobom.

Posljedice kolonizacije za Inke su bile katastrofične, ne toliko zbog rata koliko zbog bolesti koje su kolonizatori donijeli sa sobom a na koje Inke nisu imale nikakav imunitet.

Prije kolonizacije carstvo Inka prema procjenama brojalo je oko 16 miliona stanovnika, usporedbe radi cijela Španjolska je tada imala oko 9 miliona. Najkobnije po Inke bile su boginje, do tada endemska bolest u Europi na koju Inke nisu imale nikakav imunitet. U 3 velika vala bolesti, od 1520. do 1591. godine boginje su odnijele strašnih od 60% u ukupnom broju stanovnika do kataklizmičkih 93% u području Anda. Kada se uzme u obzir pošast koja ih je snašla nije niti čudo da nisu uspijevali pružiti gotovo pa nikakav otpor kolonizatorima.

 

1. dio: Cusco – Dobro došli u pupak svijeta

2. dio: Sveta dolina Inka 1. dan ➥ – Maras – Moray – Salinas

3. dio: Sveta dolina Inka 2. dan ➥ – Pisac – Urubamba – Ollantaytambo

 

FAKTOLOGIJA TRIPOLOGIE:

Zanimljive činjenice o Cuscu i Svetoj dolini Inka
Cusco se nalazi na Andama u jugoistočnom dijelu Perua na nadmorskoj visini od 3.400 metara. Grad danas ima oko 350.000 stanovnika.
U ustavu Perua Cusco je definiran kao povijesna prijestolnica zemlje.
Cusco je osnovan u 10. stoljeću. Osnovao ga je Killke narod koji je ovim prostorima boravio prije Inka.
Cijeli grad Cusco bio je izgrađen u obliku pume. Tijelo su joj činile najvažnije gradske palače i hramovi, glava mu je bila utvrda Sacsayhuaman a između nogu bio mu je glavni gradski trg Plaza de Armas.
Cusco je naziv koji se najčešće koristi, nekadašnji naziv bio je Cuzco ali se “z” u većini jezika danas izgubilo. Originalni naziv grada na kečuanskom jeziku je Qosqo i znači pupak svijeta.
U vrijeme Inka Cusco je bio rezerviran samo za cara i plemiće. Običan narod nije živio u gradu osim onih koji su ti bile da služe plemiće i onih koji su privremeno radili na izgradnji građevina. Car je zahtjevao da svi plemići i upravitelji zemlje žive u Cuscu barem neko vrijeme, tako su imali obavezu da barem jednu četvrtinu godine provedu u Cuscu.
Cusco je u vrijeme Inka bio pun carskih i plemićkih palača. Svaki car morao je izgraditi novu palaču za sebe, nakon smrti njega mumija ostajala je u palači a njegovi nasljednici znali su često doći na konsultacije kod pokojnog cara.
Coricancha ili Hram Sunca bio je najvažniji hram Inkama. Cijeli hram, zidovi i podovi bili su obloženi zlatnim pločama, u vrtu su se nalazili kipovi mnogih životinja, ukljućujući i lame u prirodnoj veličini napravljeni u potpunosti od čistog zlata.
Uobičajeni pozdrav u gradu bio je “Ama Sua, Ama Quella, Ama Lulla” što znači “Ne laži, ne kradi, ne budi lijen”. Ovo je inače bio i temeljni zakon Inka.
Španjolski konkvistador Francisco Pizarro rekao je za Cusco kada ga je osvojio “toliko je lijep i ima toliko dobre građevine da bi bio izvanredan grad čak i u Španjolskoj”.
Sacsayhuaman je utvrda napraljena na brdu iznad Cusca. Vjeruje se da ovo uopće nije bila vojna utvrda već sveto mjesto sa hramovima i carskim i plemićkim palačama.
Sacsayhuaman je napravjen od ogromnih stijena donesenih i sa 20 km udaljenosti, neke od njih teške su i do 200 tona a opet savršeno oblikovane i uklopljene jedna u drugu toliko precizno da između dvije ne stane niti list papira.
Moray se nalazi na 3.500 metara nadmorske visine, riječ je o prirodnoj depresiji dubokoj 150 metara koju su Inke koristile kao agrokulturnu laboratoriju. Sastoji se od 13 terasa a svaka ima svoju posebnu mikroklimu. Izneđu dna i vrha rupe uslijed položaja sunca i vjetrova razlika u temperaturi iznosi i do nevjerovatnih 15 C što je ekvivalent temperturnoj razlici između one na nadmorskoj visini i one na 1.000 metara.
Pisac je utvrda Inka napravljena na svetoj planini u obliku svete životinje kondora raširenih krila. Kondor je Inkama čuvar mrtvih, na prostoru utvrde nalaze se dva groblja a jedno od njih je i najveće poznato groblje Inka sa preko 1.000 grobova.
Ollantaytambo je grad sjeveroistočno od Cusca, poznat je po svojoj izuzetnoj očuvanosti, izgleda gotovo pa jednako kao i prije 500 godina. Kažu da kada bi mogli nekog Inku vremeplovom prebaciti u dašnje vrijeme jedino Ollantaytambo bi mogao odmah prepoznati.
Ollantaytambo je bio posljednje utočište carstva Inka i mjesto gdje su zapisali jedinu veliku pobjedu nad Španjolcima.
Inke nisu poznavale pismo. Njihova povijest i nauka prenosila se usmeno što je jedan od glavnih razloga zašto se danas tako malo zna o njihovoj tradiciji. Zapisi koje danas imamo dolaze od Španjolaca i njihovog viđenja Inka kulture kako su zapisali nakon osvajanja. Ipak, iako Inke nisu poznavali pismo imali su poštu, sustav glasnika koji su prenosili poruke na velike udaljenosti, uvijek su išli u paru i na cilju poruku prenosili usmeno.
Inke nisu poznavale kotač. Time je još više nevjerovatno kako su prenosili stijene teške i po nekoliko desetina ili stotina tona kakve su ugrađivali u svoje hramove i palače.
Inke su smatrali deformirane lubanje lijepim. Mnoga djeca, najčešće plemića, su od najranijeg djetinjstva nosili dvije daske pričvršćene oko glave kako bi im lubanja rasla samo u dužinu. Također su vjerovali da su ljudi sa ovakvim lubanjama inteligentniji.

Cusco 05.12.2014.

Dobro došli u pupak svijeta

3. dan u Peruu (21. dan na putu)

Cusco ili Cuzco, kako li se kaže ispravno razmišljao sam putujući prema ovome gradu. Kasnije sam saznao da je ispravno oboje, Cuzco je bio u početku ali se to „z“ s vremenom promijenilo u „s“ i u španjolskom i u engleskom izgovoru. Danas je ispravno reći oboje ali se češće koristi ono sa slovom „s“ i mi ćemo ga u nastavku zvati Cusco. Naziv je stigao iz Quechua jezika a originalni naziv je Qosqo, u prijevodu to bi značilo pupak ili centar, dakle pupak svijeta što dovoljno govori koliko je grad bio važan Inkama, njima je to bio centar svijeta, središte njihovog carstva, najvećeg i najrazvijenijeg carstva u pretkolumbovskoj Americi a Cusco je bio najveći, najbogatiji i najrazvijeniji grad tog vremena.

Može se slobodno reći da je grad Cusco za kulturu i povijest Perua važan koliko i nama Dubrovnik ili Talijanima Venecija. Jednako tako je danas bitan i za ekonomiju zemlje zbog velikog broja turista koji ga posjećuju, više od 2 miliona ih stigne godišnje u Cusco privučeni ovim prelijepim i prevažnim biserom Perua. Tako je grad i nas privukao, radujemo mu se i nestrpljivo čekamo da vidimo što nas tamo sve čeka, a vrhunac bi trebao biti naš skori posjet Machu Picchuu.

Stigli smo u Cusco sa malim zakašnjenjem, negdje oko 6 sati ujutro. Ne smeta nam, to nam čak i više odgovora jer što raditi u 5 ujutro u nepoznatom gradu. Na prvi pogled grad ničime ne pokazuje svoju ljepotu a kamoli značaj, stanica je prljava i zapuštena, okolo ružna betonska znanja, pred nama horde dosadnih taksista a nama je samo cilj domoći se kave i odraditi buđenje kako treba. Nekakvu kavu smo pronašli ali, ispostavilo se, bolje da nismo. Stanične kave ni u daleko boljim zemljama nisu nešto što biste poželjeli za buđenje a ovdje je jednostavno rečeno nepitka, malo zamućena kisela voda. Njah!

Na stanici nigdje mirnog kutka, već je gužva i ljudi zuje na sve strane. Čim izađete iz stanične zgrade mega dosadni taksisti kao mušice oblijeću oko vas tako da vam ponavljanje „no gracias“ postaje mantra koja iz vas ispada kao iz pokvarene ploče. No nije im niti to dovoljno uvjerljivo, moramo povisiti volume kako bi shvatili poruku, svejedno najuporniji nam ne daju mira, neki idu za nama uz obavezno pitanje „where are you from?“. Kao da se nama da odgovarati, kao da je njih briga. Jedva smo našli jedan kvadrat mira negdje u krajnjem kutu stanične zgrade, u smrdljivom ćošku prepunom smeća uz samu ogradu stanice. Zapalili smo jednu i pili našu kiselu kavu kad evo jedne od mušica, i ovdje nas je ugledao i privučen kao magnetom nema namjeru pustiti nas na miru. Ne može nitko biti dovoljno strpljiv da izađe na kraj sa taksistima iz Cusca, to je jednostavno nemoguće. Potpisujemo kapitulaciju, bacamo cigaru i crni kiseliš i krećemo s taksistom put hotela, pobijedio je, samu mu govorim „Mirador de Hatun Quilla“ i prepuštam se ulici. Ovo što sam mu rekao nije nikakva pjesma već skromno ime našeg hotela/hostela u koji smo se zaputili.

Hotel sam jučer iz Punoa rezervirao online preko booking.com stranica. I dalje koristimo istu taktiku, smještaje rezerviramo na licu mjesta ili dan ranije, sve se da riješiti u hodu, mjesta uvijek ima dovoljno i nismo još imali problema s hotelima. Dapače, sve i da nemamo ništa rezervirano ovdje te za ruku vuku sa svih strana ne biste li otišli k njima.

Taksista nas je doveo nekako do hotela, nije mu bilo lako pronaći ga, malo se pomučio.

Nalazi se na jednom od brda iznad grada imena Santa Ana, svega kilometar ili malo više od glavnog trga ali je put do njega prilično strm i namučit će nas u narednim danima, no to je u Cuscu normalno, teško je ovdje pronaći veći komad ravnog tla, uvijek ste na nekim nizbrdicama i uzbrdicama. Plaćamo taksisti 10 solesa, dvostruko više nego za sličnu vožnju u Punou ali ovo je njihov Dubrovnik i dvostruko više cijene smo i očekivali.

Na prvi pogled niti ulica niti zgrada ne obećavajuće. Sa prednje strane zgrade ništa ne govori da je riječ o hotelu, u biti i nije to zgrada već malo veća kuća na 3 kata. Nigdje nema vrata, nigdje nema prozora, nigdje table… Samo velika, bijela, metalna, zatvorena vrata, kao da ulazite u garažu ili kakvo skladište. Kasnije će se ispostaviti da se staklena, pokretna, vrata ipak nalaze iza tog bijelog lima, došli smo vrlo rano i još nisu posve otvorili a ovaj lim je tu da osigura noćni mir. Kao što rekoh ulica ne obećava. Skužili smo samo mali natpis pored ovog lima i zvono, dakle na dobrom smo mjestu. Zvrrrrr!

Nakon nekog vremena otvara nam momak od možda jedva 20 godina, još izgužvana lica od spavanja, jasno je da smo ga probudili. Kasnije ćemo shvatiti da on tu, u holu pored recepcije i spava na dvosjedu, na putu do naše sobe morat ćemo proći njemu uz krevet. Hotel se, sa druge strane, čini vrlo čisto i uredno, možda i najčistiju sobu kroz cijelu Južnu Ameriku smo dobili upravo ovdje. Čista posteljina i ručnici koji mirišu, sapun, šampon i toalet papir nije nešto što je uobičajeno u Južnoj Americi no upravo to smo dobili u hotelu Mirador de Hatun Quilla. Sobe se nalaze na prvom i drugom katu, na vrhu zgrade je kuhinja i restoran u kojem ćemo doručkovati i poveća terasa sa odličnim pogledom na Cusco. Sobu ćemo platiti svega 30 dolara za noć, s obzirom na viđeno i više smo nego zadovoljni.

Hotel nam se nalazi u staroj gradskoj četvrti Santa Ana svega kilometar od glavnog gradskog trga Plaza de Armas. Čim se izađe iz naše male ulice izbije se na lijepi mali trg Plaza de Santa Ana na kojem se nalazi i istoimena crkva. Od trga se spušta jako strma ulica dole u centar grada, uska i stara kolonijalna ulica, popločana kaldrmom, prolazi ispod vrata Arc of Barrio de Santa Ana i završava na trgu San Francisco. Taj kilometar nizbrdo do centra grada nije ništa rekli biste, 10 minuta lagane šetnje, ali u povratku tih 10 lako postaje i 30 jer uspon je strašan. Za sada, nizbrdo, ide nam odlično i za čas smo stigli u centar grada.

Cusco obiluje trgovima! Takoreći na svakom koraku naletjet ćete na neki trg, kao da nakon svaka dva-tri bloka ulica dolazi po jedan. Mnogi od njih su dovoljno veliki i impozantni da ih se niti neki veći grad ne bi postidio za svoj glavni trg.

Na našem kratkom putu do Plaze de Armas moramo proći preko Plaze de San Francisco, velikog trga sa parkom u sredini i istoimenom crkvom na jednoj strani. Sa Plaze San Francisco se kroz prolaz u jednom kutu stiže na živopisnu i glavnu tržnicu grada San Pedro Market kamo ćemo se uputiti nešto kasnije, za sada ćemo krenuti u drugom smjeru prema Plazi de Armas. Ako ičega ima više u Cuscu od trgova onda su to sigurno crkve, ovdje u centru kao da na dvije kuće dođe jedna crkva, ne znam da sam ih igdje u svijetu vidio toliko na jednom mjestu.

Plazu de San Francisco i Plazu Regocijo povezuje prelijepa kolonijalna ulica Calle Garcilaso. Stare kuće u ovoj ulici, obojene u bijelo sa plavim prozorima i vratima, sa drvenim terasama koje vam strše iznad glave, na cesti kaldrma, na zidovima vise svjetiljke dizajnirane prije barem 100 godina, tu i tamo još i poneki stari grb stoji na kući…ma pravi vremeplov od ulice. Tada još nismo bili svjesni koliko takvih ulica ovaj grad posjeduje, nismo još znali da je posjet ovom gradu općenito kao putovanje u srednji vijek, nismo znali da je povijest toliko duboko ukomponirana u svaku ulicu ovog grada muzeja.

Niti stotinjak metara dalje izlazimo na Plazu Regocijo, još jedan prelijepi trg, u sredini mali park i fontana, uokolo stare kuće i vladine zgrade. Ma kako je moguće imati ovoliko sjajnih trgova u ovako malom prostoru, odakle im pitam se. Tko je ovaj grad tako dobro osmislio, tko ga je dizajnirao, tko izgradio? Svaki ovaj trg, svaka ova ulica bila bi dovoljan razlog da turisti posjete neki drugi grad, ovdje toga jednostavno ima na svakom koraku i cijeli grad je prelijepi muzej na otvorenom. Ne zna čovjek gdje bi prije pogledao, ne zna što bi prije slikao.

A prava stvar tek dolazi. Tek pedesetak metara dalje od Plaze Regocijo kroz srednju ulicu Del Medio stigli smo na glavni trg grada – Plaza de Armas. Sve do sada što smo vidjeli lako bi moglo igrati ulogu glavnog trga Cusca bez problema ali Plaza de Armas je stvarno nešto posebno. Ma mislim da mogu slobodno reći da je ovo jednostavno najljepši trg koji sam vidio u životu. A vidio sam ih puno prelijepih, u svim dijelovima svijeta. Plaza Mayor u Madridu, Plaza de España u Sevilji, Place de la Concorde u Parizu, Tiananmen u Pekingu, Shibuya u Tokiju, Piazza San Marco u Veneciji, Jemaa el-Fnaa u Marakešu…puno je prelijepih trgova u svijetu i svaki od njih ima svoju veliku, posebnu, povijesnu priču ali mislim da sam ja danas otkrio svog novog favorita. 🙂

Plaza de Armas ili prema Inkama Huacaypata je veliki pravokutni trg u sredini grada, originalno grad Cusco je bio izgrađen u obliku ogromne pume a trg Plaza de Armas je predstavljao razmak između puminih prednjih i zadnjih nogu.

Na njegovoj sjevernoj strani je katedrala, lijevo od nje je crkva Compania de Jesus ili kraće rečeno samo La Compania, svuda uokolo trga su arkade koje su izgradili Španjolci i stare kolonijalne kuće sa drvenim terasama. U sredini trga je fontana i zlatna statua Pachacuteca, cara Inka koji je vladao u možda najprosperitetnije vrijeme carstva Inka od 1438. do 1472. godine. Danas se većina arheologa slaže da je Machu Picchu upravo za njega bio izgrađen.

Navodno da je za vrijeme Inka trg bio dvostruko veći, oko njega su se nekada nalazile palače careva Inka, običaj je bio da svaki car ne koristi postojeće već da napravi novu palaču za sebe. Kolonizatori su nakon osvajanja grada 1535. godine agresivno porušili veliku većinu palača i hramova Inka i na njihovim temeljima izgradili svoje, katoličke i španjolske crkve i spomenike. Tako je katedrala izgrađena na temeljima palače Wiracochas, gradnja je počela 1559. a trajala je više od 100 godina. La Compania se nalazi na temeljima palače Huayna Capaca a današnji muzej religioznih umjetnosti nalazi se u nekadašnjoj nadbiskupiji koja je izgrađena na temeljima palače Ina Roca. Prvi veliki potres nakon dolaska Španjolaca 1650. godine porušio je gotovo sve novoizgrađene građevine dok su stariji temelji građevina Inka ostali prilično netaknuti. Drugi veliki potres dogodio se 300 godina kasnije 1950. godine i bio je još gori, tada je srušeno 90% građevina u gradu.

Napuštamo Plazu de Armas za sada, sasvim sigurno ćemo se ovdje vraćati još puno puta. Odmah do trga se nalazi i treća crkva po važnosti u gradu – La Merced poznata kao mjesto gdje su pokopana dvojica važnih kolonizatora Diego del Almagro koji je otkrio Čile i Franciscov polubrat Gonzalo Pizzaro u početku guverner Quitoa a kasnije pogubljen kao pobunjenik protiv španjolskog kralja. Krenuli smo natrag prema trgu San Francisco i dalje kroz prolaz Santa Clara, pored još jedne crkve istog imena – Santa Clara stigne se na glavnu gradsku tržnicu imena San Pedro a poznatu i kao Mercado Central. Ovo je mjesto gdje domaći dolaze kupovati meso, sireve, voće, povrće i ostale namirnice no u zadnje vrijeme tržnica je postala poznata i širem svijetu te je sada mamac za turiste što baš i nije neka preporuka za autentičan doživljaj ali dobro, svejedno ju moramo posjetiti.

Tržnica San Pedro je podijeljena na nekoliko četvrti. Odmah na ulasku je četvrt sa džidža-midžama, suvenirima i ostalim drlogom, nešto izgleda OK i autentično ali većina je sredstvo brze zarade u vidu kineskih falši suvenira. Iza toga je red sa svježim sokovima, nama omiljeni dio, sokove cijede na licu mjesta od svih poznatih i nepoznatih vrsta voća, štandovi baš i nisu reprezentativni gledano iz higijenskog ugla ali su zato sokovi vrhunski, samo svježe voće cijeđeno na licu mjesta, prava bomba okusa i vitamina. Ovdje su prodavači i najdosadniji, ne možete proći na miru, sa svih strana vas zovu, viču, mašu i animiraju na kakav god način samo da vas privuku da kupite sok baš kod njih. Maše čovjek i viče i sa tamo neke sedme tezge samo kad vidi da ste turista a onda se uključe i oni ispred njega, odjednom desetine ruku u zraku a vi se osjećate kao superstar. 😀 Iz toga je dio koji malo manje zanimljiv, možemo ga nazvati mesnicom. Za zapadnjake mekog stomaka može biti malo neprijatno ovdje, meso visi na sve strane, komadi mrtvih životinja uključujući i glave gledaju vas sa svih strana, muhe lete a miris nije nešto čega ćete se rado sjećati. No oni su valjda tako navikli i ne bih rekao da im smeta. Tu je onda i četvrt samo sa sirevima, pa ona samo sa cvijećem, između je svaštara.

Napustili se samu tržnicu i motali se malo uokolo po ovom izuzetno živom kraju. Na svakom koraku nešto se ovdje događa, tezge, prodavači, svirači, zabavljači…među njima i zapadni turista koji ide biciklom oko svijeta a ovdje trenutno svira ne bi li skupio nešto novaca. Ušli smo u jedno dvorište od brojnih, većina ih je otvorena za ljude i danas služe kao prolaz između četvrti, ovo je bilo negdje oko crkve Santa Clare a tamo smo se ugodno iznenadili i još jednom uvjerili koliko je svijet mali. Dok smo prolazili polako i gledali što se nudi po tezgama ugledali smo poznato lice, bio je to Eduardo, Meksikanac s kojim smo proveli 3 dana u touru kroz Salar de Uyuni i s kojim smo kasnije putovali do La Paza. Čudno je kada slučajno naletiš na nekoga ovako, u ovolikom svijetu, u tolikoj gužvi, na drugoj strani zemlje… Eduardo je u društvu neke Azijatkinje, našli su se negdje usput, već je bio u Machu Picchuu, pokazuje nam slike…priča nam oduševljeno o gradu. Jedva čekamo da ga vidimo, za 3 dana smo i mi u Machu Picchuu, radujemo mu se i iščekujemo ga već dugo a ovako kada slušaš nekoga tko je upravo došao odatle kako je pun energije i doživljaja s mjesta dobije čovjek volju odmah na krene k njemu.

Na povratku na Plazu de Armas smo naišli ne jednu od najpoznatijih ulica grada – Calle Loreto. Ulica je užasno uska sa visokim zidovima sa obje strane, toliko je zatvoren prostor da čovjek lako dobije klaustrofobiju. No ti zidovi su jedni od najstarijih u Cuscu i za povijest najznačajnijih, sa desne strane su ostaci zidina palače 11-og cara Inka, danas je na tim starim temeljima crkva La Compania de Jesus, sa lijeve strane je zid hrama Accllahuasi ili kuća odabrane djeve, kasnije preuređen u samostan Santa Cataline. Na koji način su Inke radili te zidove i danas je misterija. Veliko kamenje i masivne stijene su izrezane i poslagano tako precizno da između dva kamena nigdje ne postoji procjep u koji bi stao obični list papira a sve to je napravljeno bez ikakvog veziva i preživjelo je sve te stotine godina i česte potrese koji pogađaju ovo područje. Kako su to uspijevali tako posložiti zidove stvarno je nevjerovatno, pogotovo ako znamo da Inke nisu poznavale točak, nisu imali konje pa čak niti pismo. Nama preostaje samo da se divimo još više svemu što su ostavili za sobom.

U samostan Santa Cataline može se ući. Dvorište je pretvoreno u mali vašar, na ulazu vas odmah dočeka kostimografija Inka u koju se možete obući i slikati, a u prizemlju samostana prema dvorištu su trgovine sa suvenirima i tkaninama, usred svega dvije alpake pasu travu. Unutra gotovo da nema nikoga, nisu turisti otkrili još ovo dvorište što je dobro jer nema gužve ali sa druge strane prodavačice su bile toliko dosadne vidjevši nekoga kome mogu oteti koji soles i nemaju namjeru pustiti možda jedini novac koji im je danas prišao. Nije nam se svidjela odjeća, tražimo neki lijep džemper za kupiti ali ovdje mi sve izgleda kao falši kineska roba što vjerovatno i jest. Uzeli smo par magneta čisto da ih ne ostavimo praznih džepova. Par koraka dalje dvije tradicionalno obučene Peruanke sa baby lamom love turiste za slikanje. C. su uhvatili, nije mogla odoliti da ne pomazi malu lamu a to naravno košta. Slikam ih, dajem im par solesa i bježimo odavde dok nas nisu skroz opelješili.

Preko Plaze de Armas krećemo prema sjevernom dijelu grada kroz vjerovatno najimpresivniju ulicu i najstariji dio Cusca. Sjeveroistočno od trga Plaza de Armas i katedrale počinje ulica Hatunrumiyoc koja vodi prema staroj četvrti San Blas. U ovoj ulici se, kao i u ulici Loreto, nalaze neke od najimpresivnijih preostalih zidina iz vremena Inka. Negdje na sredini ulice je sigurno i najpoznatiji kamen Inka, velika stijena sa 12 stranica, savršeno isklesana i bez ikakvog veziva uklopljena u zid. Ova stijena je simbol umijeća Inka arhitekture i često ćete ju moći vidjeti na slikama. Ne zna se zasigurno koja građevina je bila na ovom mjestu, pretpostavlja se da je u pitanju bila palača Inca Roca iz 1350. godine no nema pouzdanih izvora. Problem sa poviješću Inka je što nisu imali svoje pismo, jako malo toga se pouzdano zna, a većina zapisa dolazi tek iz vremena nakon dolaska Španjolaca i iz onoga što su oni saznali i zapisali.

Negdje pred kraj Hatunrumiyoc ulice slučajno smo naišli na vjenčanje. Uzvanici su baš izlazili iz crkve na Plazu San Blas i bilo je zanimljivo malo promatrati njihovo veselje. Iza trga skrećemo ulijevo, i dalje se penjemo uzbrdo ali smo sada uhvatili pravac prema vrhu na kojem se nalazi Cristo Blanco, kip Krista nalik na onoga iz Rio de Janeira samo, naravno puno manji.

Navodno je s tog mjesta najbolji pogled na Cusco a to je nešto što ne želimo propustiti. Ionako strme ulice ovdje postaju još gore, nagib je sve veći i počinje dugi niz stepenica koje moramo savladati želimo li stići na vrh brda. Uskoro smo se i izgubili, ove strme i nepravilne ulice krivudaju i sijeku jedna drugu, prepune su uskih prolaza i bilo bi pravo čudo da nismo zalutali. Na ulicama nema nikoga koga bismo mogli pitati, rano je popodne, sunce je visoko i nemilice udara u glavu a svi ljudi su se povukli negdje u debelu hladovinu, vrijeme je sieste. Jedina osoba na koju smo naišli bila je neka cura, naravno turista, pitamo mi nju za put, pita ona nas…nismo puno pomogli jedno drugome. Nekako smo se ipak izvukli iz ovog labirinta i izašli na cestu kojom idu auti. Dalje je bilo lako pratiti smjer ceste još neko vrijeme uzbrdo i uskoro se ukazao i Krist ispred nas. Mislim na kip. 🙂

Zanimljivo je da su kip Cristo Blanco izgradili Palestinci kršćani koji su u Cusco došli kao izbjeglice 1945. godine a onda su prije povratka u domovinu gradu iz zahvalnosti poklonili kip koji i dan danas podsjeća ljude da dobra djela ne prolaze nezapaženo. Kip je visok 6 metara, noću je osvijetljen i jasno se vidi iz cijelog grada.

Oko kipa nema velike gužve, možda je svega 20-tak turista ovdje. I bolje je da je tako. Osim turista tu je opet jedna tradicionalno obučena žena sa dvoje male djece i lamom, poziraju za slikanje kao i gotovo svi ti tradicionalno obučeni ljudi koje smo sretali u Peruu. Nailazili smo na slične fotomodele već posvuda u Južnoj Americi no kod ovih nam se svidjelo da uopće nisu nimalo gnjavili nikoga ne bi li privukli pažnju turista. Sami smo im prišli, poslikali se nekoliko puta i dali im nekoliko solesa, bez riječi, ionako se ništa ne razumijemo.

Pogled od gore je stvarno sjajan, nisu nas slagali. Nalazimo se na vrhu brda, ispod nas je Cusco u kotlini i jasno se vidi cijeli grad kao na dlanu. Lijepo je u Cuscu što su zadržali vizuru starog grada, niske kuće i zgrade sa jednostavnim narančastim krovovima odaju dojam da je tako isto bilo i prije 100 ili 500 godina. Nisu izgradili visoke betonske i staklene nebodere koji bi pokvarili ovaj vidik, svaka čast im što su uspjeli u tome. Jedino što malo odudara od ove sveopće narančaste vizure jest aerodrom čija pista je zauzela veći dio rubnog dijela grada.

Naš sljedeći korak nametnuo se sam po sebi, idemo dalje na zapad, odmah preko malog kanjona a manje od kilometra od nas jasno se vide ostaci zidina tvrđave Saqsayhuaman. Moram priznati da me malo iznenadila, znao sam Saqsayhuaman i prije dolaska ovdje ali nisam ga očekivao na ovom mjestu, mislio sam da je dalje od grada jer kad god sam čitao o njemu uvijek su spominjali prijevoze koje treba uzeti da se stigne do njega, a evo mi smo stigli slučajno pješke okolnim putem i nismo se umorili.

Da se stigne do Saqsayhuamana mora se prijeći preko doline kroz čije podnožje teče mala rijeka. Još na ovoj strani doline pri vrhu brda ispod Cristo Blanca smo primijetili neke ljude u uniformama, valjda su čuvari. Kasnije, dole kod rijeke nam je prišao jedan domicilni mladić, kaže da ne možemo dalje bez karte. Priča da je tu kontrola i da ulaznica košta 130 solesa (oko 260 kuna), minimum 70 ako budu dobre volje da nas puste. Ma jesi lud, tolike pare dati za ulaznicu u Peruu, pomislio sam. Rekoh ovaj nas sigurno hoće nešto preveslati, samo smo produžili dalje prema malom mostu. Dan je vedar, sunce sja, lijepo je i toplo ali svejedno nema gužve, osim nas svega možda desetak ljudi vidimo u krugu od kilometra na ovoj čistini. Stvarno sa druge strane rijeke, iza mosta, mala je kućica i dvojica čuvara. Prošli su dvoje turista ispred nas, prolazimo i mi.

Ispred samog ulaska o centralni dio Saqsayhuamana postoji još jedna kućica, i opet čuvari, ovaj puta nismo niti probali ući iz više razloga.

Prvi jer mi je u međuvremenu proradio kliker, čitao sam da u Cuscu za sve ove najvažnije lokalitete ne možeš samo doći i kupiti pojedinačnu ulaznicu već ih prodaju u kompletima. Manji komplet stvarno košta 70 solesa, veći u koji je uključeno sve što turista može poželjeti vidjeti u Cuscu i okolici je 130. Ulaznice su podijeljene u 3 kruga, u prvom krugu je bliža okolica Cusca, tu je Saqsayhuaman sa još 3 druga lokaliteta. U drugom krugu je centar Cusca, uglavnom su na listi muzeji, ukupno njih osam. U trećem krugu su udaljene lokacije u svetoj dolini Inka, kasnije će se ispostaviti baš ono što nama treba, tu kartu ćemo mi kupiti sutradan. No to onda znači da nećemo ući u Saqsayhuaman što nam se i ne čini toliko problematičnim jer već se nalazimo unutar kompleksa a manji centralni dio koji nam je nedostupan svejedno vidimo sa ovog mjesta jako dobro.

Saqsayhuaman je još jedna od fascinantnih građevina Inka kojoj se ne zna prava namjena. Izgradnju je počeo narod iz Killka kulture još u 11. stoljeću. Inke su nakon dolaska ovamo u 13. stoljeću građevinu znatno proširile. Nazivaju je tvrđavom zato što su je tako nazvali Španjolci kada su došli jer im je, zbog masivnih zidina, ličilo na ono što su oni smatrali tvrđavom u njihovo vrijeme. No ovo je građevina koja nije na poziciji da bi služila odbrani tim više jer Inke u vrhuncu svoje moći kada je Saqsayhuaman građen nisu imali nikakvih ozbiljnijih sigurnosnih prijetnji. Pa što je onda Saqsayhuaman? Najvjerovatnije je u pitanju hram sunca, vjerska građevina sa nekoliko carskih palača okolo.

Ono što je fascinantno kod Saqsayhuamana je slično kao i kod svih Inka građevina samo što je ovdje to dovedeno do grandioznih razmjera i vrijedno je svakog divljenja i poštovanja. Riječ o načinu gradnje koji je toliko nevjerovatan i neshvatljiv da postoje i brojne teorije kako je ovo građeno uz pomoć vanzemaljaca, tvrde da ljudska ruka ovo nije mogla napraviti, pogotovo ne prije gotovo 1.000 godina. U zidine su ugrađene stijene visoke do 6 metara, duboke do 9 metara i teške čak do 200 tona, no opet toliko precizno izrezane, obrađene i uglavljene jedna uz drugu bez ikakvog veziva, samo složene na suho a opet nema niti jednog procijepa u koji bi stao i obični papir. Kako je moguće da su toliko precizno mogli obraditi stijenu tešku 200 tona koju su dovukli s čak 20 kilometara udaljenosti a uz to čak niti kotač nisu poznavali?! Velika je to misterija a nauka niti danas nema razuman odgovor.

Saqsayhuaman je nakon dolaska Španjolaca podijelio sudbinu većine građevina Inka. Dobrim dijelom bio je uništen, kolonizatori su ga stotinama godina koristili kao kamenolom, kao nepresušni izvor materijala za nove crkve i palače kakve su gradili u gradu. Ostalo je netaknuto samo najveće kamenje iz temelja zidina koje im je bilo preveliko za nošenje. 1983. godine, u isto vrijeme kada i sam grad Cusco, Saqsayhuaman je dodan na UNESCO listu zaštićene svjetske kulturne baštine.

Bio pod UNESCO zaštitom ili ne, vruće je, sunce udara u glavu, a nama treba odmor. Našli smo komad hlada ispod zidina i uz Cusqueña pivo divili se golemim stijenama u zidu i razmišljali o smislu svega ovoga. Pažnju su nam privukle i bandere ulične rasvjete, na svakoj od njih gore pri vrhu ima metalni obruč sa velikim boljama okrenutim prema dole. Koji je smisao toga također nam je ostalo nepoznato, očito da je tu da spriječi penjanje na vrh bandere no što bi itko tražio tamo na vrhu nemam pojma.

Brzo smo se spustili do grada, stvarno nije daleko Saqsayhuaman, ako se ikada zateknete u Cuscu samo naprijed, zanemarite sve priče o autobusima i taksijima i krenite gore pješke.

Negdje na putu do grada ušli smo u jednu od brojnih turističkih agencija, ono što nas zanima je izlet u Svetu Inka dolinu za sutra. Agencija u koju smo ušli više liči na kuću nego na nešto gdje se radi biznis. Unutra žena sa malom bebom, ona ne priča engleski, pa zove muža kroz mala vrata u stražnjem dijelu koja vjerovatno vode u njihovu spavaću sobu. Eto njega, stiže brzo, taman je bacio par uvodnih riječi ali beba plače i nikako da se smiri pa ju je on morao uzeti u ruke…objašnjava nam nešto o izletu ali nismo puno čuli od dječjeg plača između nas…hehe…ma simpatični su bili ali cijene su im malo previsoke a i ne ulijevaju baš puno povjerenja. Odlučili smo pogledati što se još nudi po gradu.

Negdje usput smo slučajno naletjeli na muzej kakav ne možete naći nigdje drugdje u svijetu osim u ovim krajevima – Museo de la Coca. Da stvar bude bolja danas je ulaz besplatan, nećemo to propustiti.

Coca ili koka kako bi se reklo kod nas ima veliku tradiciju u kulturama Anda i još nekih dijelova Južne Amerike. Ljudi ovdje su koku žvakali hiljadama godina, žvaću je i danas i ne doživljaju je ozbiljnije nego na primjer mi čaj. Problem je što ljudi na zapadu, u koje spadamo i mi, koku poznaju jedino po njenoj tamnoj strani kokainu koji se kemijskim putem dobiva iz koke. Udio kokaina u lišću koke je svega 0,25% do 0,77% i konzumiranje samog lišća u bilo kom obliku ne može i neće izazvati nikakav učinak niti ovisnost. Vjerovatno vam je poznato da je se koka nalazila i u originalnom receptu Coca Cole od nastanka 1885. pa sve do 1929. godine kada su u trenutku kriminalizacije koke ovaj sastojak morali izbaciti. Ljudi u Južnoj Americi smatraju da je biljci napravljena velika nepravda, kako sami znaju uvijek reći “la coca no es cocaína”. Zbog kokaina koji je veliko zlo i sama biljka koka je crnoj listi gotovo cijelog svijeta. Danas je dozvoljena jedino u Peruu, Boliviji, Čileu i sjevernim provincijama Argentine, u ostatku svijeta imat ćete jednakih problema uhvate li vas s kokom ili s kokainom

Muzej je zanimljiv ali i vrlo malen, malo veća kuća na dva kata, svejedno idealno mjesto za provesti sat vremena. Odmah na ulazu došla nas je jedna radnica pozdraviti i poželjeti nam dobrodošlicu, možemo sve slobodno razgledati. Prvo u prizemlju možete pogledati koji dokumentarni kratki film o koki, poslije idete gore gdje je glavna izložba starih skulptura na kojima se vidi kako su je ljudi žvakala i prije više stotina i hiljada godina, možete vidjeti i mnoge proizvode od koke nekadašnje i današnje, prikazano je i koliko značaj je lišće imalo u religiji, biljka je sveta u ovim krajevima. Prikazano je kako je koka korištena i u medicini, kao analgetik ali i kao anestetik, poznato je da su još Inke znale raditi operacije na otvorenom mozgu, malo nezamislivo kada gledamo iz današnjeg doba ali navodno da je to istina. Koka je puna i kalcija te je korištena kao pomoć kod svih vrsta prijeloma.

Najmorbidniji izložak u muzeju definitivno je deformirana lubanja. Priča je pomalo bizrna, narodi u ovim krajevima imali su tisućama godina običaj da namjerno deformiraju lubanje na način da maloj tek rođenoj djeci stavljaju dvije daske oko glave kako im glave ne bi mogle rasti normalno u svim smjerovima već samo u dužinu. Biće vam jasnije ako pogledate sliku. Zašto su to radili? Boga pitaj, ljudi su oduvijek radili sulude i bizarne stvari zbog onog što su smatrali lijepim, danas nauka vjeruje da su to radili da pokažu svoj status i jer su vjerovali da će djeca tako biti inteligentnija. Zna se da su izdužene lubanje imala samo plemićka djeca, očito da je to bio jedan od pokazatelja njihove nadmoći. Nisu takve ludosti radili samo u Peruu, zna se da je sličnih pokušaja bilo i u Africi pa čak i u Australiji. Nije ni ostatak svijeta imun na ovakve gluposti, sjetite se samo žena s dugim vratom u Burmi ili kratkih stopala u Kini. Svijet je put ludosti, ne treba puno tražiti, čak i u današnje vrijeme lako ćete pronaći primjere sakaćenja radi ljepote.

Na kraju obilaska se spuštate opet dole u trgovinu suvenirima kroz koju morate proći kako bi izašli van. Kupili smo par čokoladica i još neke sitnice, ušli smo za dž, muzej je bio lijep, red je da sada i ostavimo nešto novaca, pogotovo što su proizvodi zanimljivi a cijene pristojne.

Kad smo stigli u centar obišli smo još par agencija u potrazi za sutrašnjim izletom i otprilike napravili plan za sljedeća dva dana. Sutra ćemo krenuti na prvu turu Maras – Moray – Salinas (slani rudnici), preksutra na drugu Pisac – pa kroz Svetu dolinu Inka – Urubamba – Ollantaytambo gdje ćemo mi završiti izlet i uhvatiti večernji vlak za Aguas Calientes, tamo ćemo prespavati prije uspona u Machu Picchu. Više o svemu ču pisati kasnije kada dođe vrijeme za to, sada samo ukratko da znate što tražimo.

Sve agencije nude više-manje iste cijene, osim jednog Kineza koji ju je napumpao trostruko nadajući se lakoj zaradi. Hehe, da ne bi, nećeš biti te sreće s nama. Odabrali smo agenciju Machu Picchu Cusco Tour bez nekog posebnog razloga, žena koja nam je predstavljala izlet se čini vrlo pouzdano i zna što govori, no nadam se da će izlet biti kreativniji od imena agencije. Vidjet ćemo kako će biti, za svaki slučaj uplatili smo samo sutrašnji izlet, onaj drugi za preksutra uplatit ćemo sutra nakon povratka ako budemo zadovoljni. Cijena je prava sitnica, svega 25 solesa po osobi, a cijeli dan će nas vozati za te novce. U cijenu nije uključen ručak niti ulaznice. Ulaznice ćemo kupiti na licu mjesta, onaj komplet koji sam spominjao, uzet ćemo krug 3 u kome su Moray, Pisac, Ollantaytambo i Chinchero, ulaznicu za prvu lokaciju ćemo iskoristiti sutra, druge dvije preksutra, posljednja će ostati neiskorištena jer ćemo mi ostati u Ollantaytambu zbog vlaka prije nego stignemo u Chinchero. Krug 3 vrijedi za dva dana a košta 70 solesa po osobi. Baš nam se sve lijepo poklopilo. 🙂

Riješili smo izlete na zadovoljavajući način, zaslužili smo pauzu uz Inca Colu i Inca cigarete. Ovdje je sve Inca! Nije nam to bilo dosta pa smo se vratili na San Pedro tržnici popiti jedan od onih svježe cijeđenih sokova. Prodavači opet mašu kao sumanuti, morali smo brzo odabrati jedno mjesto kako bi se smirili, cijene su svima ionako iste, odluka je pala na curu sa najljepšim osmjehom. C. je uzela neki sok, ja voćnu salatu, ionako ne kužimo jednog vraga što tamo piše tako da ne vrijedi puno misliti. Cijene svega što nude se kreću od 5 do 10 solesa, s obzirom na količinu svježeg voća koje ćete dobiti to je ništa. Vaše je da platite samo prvu čašu, poslije će vam dolijevati još koliko god želite no nije lako popiti i pojesti niti ovo što smo dobili u prvom krugu, puno je tu voća i sokova uključeno U svakom slučaju odlična stvar, palac gore za vitaminske bombe s San Pedro marketa. Još smo se malo promuvali po tržnici čudeći se kakve sve stvari se ovdje prodaju, od kukuruza u svim mogućim i nemogućim bojama, voća od kojeg većinu ne prepoznajemo, kruha veličine stola, pečenih malih gvinjeskih svinja (nešto nalik na našeg hrčka), zmija u boci i ostalih preparata za nadriliječnike, osušenih glava magaraca…i naravno lišća koke u velikim vrećama. Jedna sasvim obična tržnica. 😀

Na Plazi de Armas montiraju nekakvu binu, jasno je da će večeras biti neki koncert. Ljudi se počinju okupljati u sumrak, negdje oko 21 h počinje i koncert ako se to može tako nazvati. Bio je to neki čudni miks kazališta, baleta i muzike. U prvom planu je muškarac obučen u, rekao bih, žensku odjeću, na njemu neka suknja šarena kao papagaj, na licu maska, na glavi nekakav narančasti šešir. On je plesao kao lud od početka do kraja koncerta, kao da je u transu.

Do njega je bio pjevač, rekao bih kineskog porijekla, on je također plesao ali i pjevao. Između njih je glavni muzičar, čovjek sa harfom, iza njih ostatak orkestra. Ono što se pjevali valjda bi trebalo biti duhovito jer publika se kolektivno znala nasmijati povremeno. Melodija koju su svirali bila je, blago rečeno, iritantna. Znate ono kada vam neka glupa melodija uđe u glavu i ne možete ju nikako izbiti van? E tako je meni sa ovom melodijom, i dan danas nakon nekoliko mjeseci mi se zna vratiti kao noćna mora. Najgore je bilo to što je to možda i jedina stvar koja se čula na cijelom koncertu, svirali su je barem pola sata, vjerovatno i sat vremena. Nikad kraja! Ovaj stalno pjeva, ovaj stalno pleše kao lud, mi pijemo pivo i ne možemo se načuditi koncertu. Moram ovo da podijelim s vama, evo vam video zapis pa neka i vama ova glupa pjesma uđe u uho. 😀 Oprezno slušajte!

Uskoro je počela i kišica. Nema veze, svejedno nam je vrijeme za spavanje, danas je bio užasno dug i naporan dan ali kada pogledam i jako bogat i produktivan. Od ranog jutra smo na nogama i u full pogonu, puno toga smo vidjeli, puno toga obišli, nahodali se vjerovatno desetine kilometara, ali i riješili izlete za sutra i preksutra i isplanirali si program za sljedeće dane. Još samo da savladamo ovaj prokleti uspon do našeg hotela i da se onesvijestimo u snu pravednika.

Idemo dalje. U nastavku napuštamo grad i krećemo obilaziti njegovu okolicu, Svetu Dolinu Inka oko rijeke Urubambe. U prvom dijelu vodimo vas u čudesnu terasastu agro laboratoriju Inka – Moray i slane rudnike Salinas: 2. dio: Sveta dolina Inka, Maras – Moray – Salinas ➥

 

GALERIJA: