Hirošima, put od kataklizme A-bombe do superbogatog grada

Atomic Bomb Dome
Atomic Bomb Dome, ostaci zgrade preostali nakon udara, danas pod zaštitom UNESCO-a

    Hirošima 05.11.2013.

    3. dan u Japanu (12. dan na putu).

    Noć u busu je prošla bezbolno, probudili smo se prirodno svjetlošću dana. Osjećamo se u potpunosti naspavano i spremno za obilazak. Kroz otvore u još uvijek navučenim zavjesama vidimo da ulazimo u grad, čist i uredan grad, ceste široke i ravne, zgrade nekako pravilne, četvrtaste i moderne. Stigli smo u Hirošimu.

    Jutro je, 8:30, stigli smo u grad, baš kako je predviđeno po redu vožnje, ni prije ni kasnije, upravo kao što i mora biti u Japanu. Stigli smo na Hiroshima Station, to je glavna željeznička stanica, naš bus je stao odmah prekoputa ceste.

    Miyajima - Torii vrat

    Miyajima – Torii vrata ispred Itsukushima svetišta, za vrijeme plime su pod vodom

    Prethodnih dana smo razmišljali da li pokušati otići na Miyajimu ili ostati u gradu i više vremena posvetiti njemu. Miyajima je mali otok pored Hirošime na kojem se nalazi stari hram iz 6.stoljeća. Taj hram je pravi simbol zemlje, često se mogu vidjeti slike u japanskim vodičima, ipak bi bila prava šteta doći do ovdje i ne otići to vidjeti. Odmah na stanici ostavljamo stvari u lockere, dosta je i onaj srednje veličine za oba naša ruksaka, stali su jedva ali su stali. Locker košta 400 jena za cijeli dan, odlična cijena, u Italiji smo ostavljenje prtljage plaćali i višestruko više.

    Miyajima je mali otok pored Hirošime na kojem se nalazi stari hram iz 6.stoljeća. Taj hram je pravi simbol zemlje, često se mogu vidjeti slike u japanskim vodičima.
    Ulazimo u ured turističkih informacija, uzimamo plan grada i potvrđujemo informacije koje već znamo. Do Miyajime se može doći sa JR vlakom za 25 minuta, košta 400 jena, ili sa tramvajem za 270, ali on ide 65 minuta. Pošto je ovdje i nama vrijeme = novac uzimamo JR vlak. Na to treba dodati i 170 jena po smjeru za trajekt do otoka. Sa vlaka silazimo na Miyajimaguchi stanici a odatle je par minuta pješke do trajekta. Dan je vedar i sunčan pa prilaz otoku time izgleda još ljepše. Plima je i Torii je pod vodom. Već sa trajekta pada prvo slikanje poznatog Toriija koji je u vodi za vrijeme plime, a na suhom kada je oseka. Poznati prizor koji se nalazi u mnogim brošurama Japana i vjerovatno glavni razlog zašto ljudi ovdje i dolaze.

    Miyajima - srne krenule u restoran

    Miyajima – srne krenule u restoran

    Prvo što vidite kada pristanete na otok su srne. Jako su pitome i ne boje se nimalo ljudi, očito da su se privikle davno na suživot, čak vam neće dati mira ako osjete da imate hrane. Toliko su postale pametne u suživotu sa ljudima da znaju i otvoriti vrata i ući u restoran. Vrata su im električna ali se ne otvaraju kada im priđeš, kao što smo mi možda naviknuli, već treba pritisnuti lagano dugme koje se nalazi na njima. E to dugme su i srne naučile pritisnuti, tako je jedan srndać junak i pametnjaković taman otvorilo vrata i krenuo u restoran kada ga je primijetila žena iz restorana i otjerala. Šteta, baš smo navijali za njega.

    Krećemo desno iz pristaništa prema Toriiju i hramu Itsukushima. Torii izgleda prelijepo na ovako divnom i sunčanom danu ujutro za vrijeme plime. Odličan dan smo imali za posjetu. 🙂 Ispucali smo milion slika na Torii, vrijeme je da uđemo i u hram. Ulaznica je 300 jena samo za hram ili 500 u kombinaciji sa Treasure-om. Uzimamo komplet. Hram je sjajno mjesto za odmoriti dušu i napuniti baterije. I sam hram je na stubovima koje prekrije voda za vrijeme plime tako da kao da pluta na vodi. Kada izađeš na sredinu hrama gdje je i veliki mol isturen prema moru, imaš ispred sebe otvoren pogled na Torii u vodi, sa desne strane vidi se pagoda na 5 katova, iza tebe je hram, još iza njega visoke planine otoka, a svuda oko tebe voda i pješčane obale. E taj pogled vrijedi milijun dolara. Zen. Nastavljamo dalje, ulazimo u Treasure house, sa tim i nismo baš oduševljeni. Na ulasku je obavezno izuvanje i obuvanje njihovih papuča, ima ih dovoljno naslaganih ali pitanje je koliko je i kavih nogu već prošlo kroz njih, nije baš ugodno.

    Kada izađeš na sredinu hrama gdje je i veliki mol isturen prema moru, imaš ispred sebe otvoren pogled na Torii u vodi, sa desne strane vidi se pagoda na 5 katova, iza tebe je hram, još iza njega visoke planine otoka, a svuda oko tebe voda i pješčane obale. E taj pogled vrijedi milijun dolara. Zen.
    Sama riznica je u biti samo jedna veća prostorija u kojoj se nalaze uglavnom odjeća samuraja, samurajski mačevi, nešto starih lepeza i reprodukcija slika. Nama su najzanimljiviji bili samurajski mačevi i odjeća ali iz nekog razloga baš na njima nema objašnjenja na engleskom. Na ostalim predmetima ima. Ne znam zašto su tu izostavili engleski tekst sa toga, valjda to kriju od gaijina (pogrdni naziv za zapadnjaka). Odjela se čine smiješno mala, kao za desetogodišnje dijete. Japanci su i danas mali a čini se da su u srednjem vijeku bili još manji. Nekako je teško zamisliti neke zastrašujuće ratnike u ovako malim odjelima.

    Otok Miyajima - Itsukushima Shrine

    Otok Miyajima – Itsukushima Shrine

    Po meni riznica se može slobodno i preskočiti. Poslije riznice se penjemo prema pagodi i još jednom hramu, zaboravio sam mu ime. U njega ipak nismo ušli, žurimo se nazad u grad. Iza hrama spuštamo se strmim stepenicama do shoping ulice. Tu su načičkane trgovine suvenirima i pekarnice nekih njihovih krofni u obliku zvijezde. Krofne se prave na licu mjesta i može se kroz izlog vidjeti kompletan postupak. Cijela industrija oko toga, pratiš krofne od izlaska iz mašine koja pravi tijesto, pa preko pokretnih traka one tako putuju do peći, i na kraju izađu u prodaju onako rumene.

    Završavamo posjet otoku, trebamo što ranije krenuti da bi imali što više vremena za obilazak grada. Stižemo na trajekt u 13.10 što je zadovoljavajuće prolazno vrijeme. Za povratak opet uzimamo JR vlak što nam je bila greška pošto vlak ne prolazi kroz centar grada za razliku od tramvaja. Sa željezničke stanice, dakle vraćamo se prema gradu, idemo pješke ovaj put, trebalo bi biti blizu. Usput stajemo na ručak, neki njihov brzi restoran. Ručak je bio odličan i dobre su porcije. Ja sam uzeo neku rižu sa piletinom i curry-jem C. neku sa svinjetinom, uz to smo dobili i neki čaj, isti je okus, moj je bio leden, njen vruć. Nije mi se baš svidio. Sve skupa koštalo je manje od 1000 jena.

    Peace Park, i Hiroshima Peace Memorial Museum

    Peace Park, i Hiroshima Peace Memorial Museum

    Kada smo stigli u grad bilo je već kasno poslijepodne, uspjeli smo vidjeti samo malo Peace Parka, Dome-zgradu pod zaštitom UNESCO-a kao spomenik na dan kada je bačena prva atomska bomba, i stići u Hiroshima Peace Memorial Museum. Muzej mi je već dugo vremena pod must see, radi do 18h, a ulaznica je simboličnih 50 jena. Muzej je prilično velik, ima jako puno toga za vidjeti i uzme dosta vremena ako pažljivo čitate sve tamo izložene dokumente.

    U muzeju se nalazi komad pločnika sa zidom zgrade na kojem se i danas vide “sjene” od ljudi koji su nestali u trenutku eksplozije. Tu je i sat koji je prestao raditi u 8:15, 06.08.1945. simbolično označavajući kraj jedne ere, svijeta bez A bombe.
    Meni je to sve skupa jako zanimljivo, možda bi netko drugi samo preletio, ja nisam imao dovoljno vremena koliko mi je trebalo, na kraju smo morali izaći jer su zatvarali a da nismo sve obišli. U muzeju ima i jezivih, pa i morbidnih prizora, kao npr. dio hodnika koji je sav u ruševinama, kao poslije bombe, a onda u svemu tome i voštane figure ispečenih ljudi sa kojih visi koža, kao neposredno nakon eksplozije, i sve to vrlo realistično i u prirodnoj veličini. U muzeju se nalazi komad pločnika sa zidom zgrade na kojem se i danas vide “sjene” od ljudi koji su nestali u trenutku eksplozije. Tu je i sat koji je prestao raditi u 8:15, 06.08.1945. simbolično označavajući kraj jedne ere, svijeta bez A bombe. Ima i mnogo odjeće i drugih ostataka iz vremena katastrofe, istopljenih krovnih crijepova, istopljenih boca (čak i boca Coca-Cole)…

    Hirošima prije...

    Hirošima prije…

    ...i poslije A bombe

    …i poslije A bombe

    Posljedice bombe su strašne, direktno je u trenutku poginulo 80000 ljudi, do kraja godine od ozljeda i posljedica radijacije između 90000 i 140000, 69% građevina u gradu je totalno uništeno… Ukratko grad je izbrisan u jednom trenutku, jednom odlukom, i jednim suludim činom. Na kraju muzejske izložbe se nalazi odjeljak posvećen Sadako, ako se sjećate knjige koja je bila lektira u osnovnoj školi znat ćete što govorim.

    Posljedice bombe su strašne, direktno je u trenutku poginulo 80000 ljudi, do kraja godine od ozljeda i posljedica radijacije između 90000 i 140000, 69% građevina u gradu je totalno uništeno…
    Ako niste čitali lektire, ukratko, Sadako Sasaki je bila dvogodišnja djevojčica u trenutku eksplozije, preživila je taj trenutak, ali nakon 10 godina kada joj je dijagnosticirana leukemija dali su joj još godinu dana života. Sadako se nije prestala nadati, vjerovala je u stari japanski mit da će onome tko uspije napraviti 1000 papirnih ždralova jedna želja biti ispunjena. Uspjela ih je napraviti 644 prije smrti, njeni prijatelji su napravili ostale i pokopali ih sa njom. Od tada svake godine na Dan mira ljudi naprave tisuće papirnih ždralova i puste ih niz rijeku u sjećanje na nju. Sve u svemu, muzej ostavlja jak dojam na čovjeka i nekako izađeš sa gorkim okusom u ustima i željan da se boriš za zabranu bilo kakvog nuklearnog oružja.

    Jedna nevjerovatna priča na temu, 1945. Tsutomu Yamaguchi preživio je pad atomske bombe na Hirošimu, nekako se odvukao do skloništa gdje je proveo noć, a ujutro odmah uhvatio nekakav vlak da bi stigao na vrijeme na svoje radno mjesto u Nagasaki, tamo je preživio i drugu A bombu.

    Nisu samo ljudi imali nevjerovatnu moć preživljavanja, i biljke imaju svojih priča. Poznato je da se drveće Gingko Bilobe prvo oporavilo nakon udara i živo je i dan danas. Poznavateljima možda neće ni biti čudno kad se zna da Gingko kao vrsta postoji već 270 miliona godina i da rijetko, ako ikada, obolijeva. Prva biljka koja je ponovo procvjetala nakon udara je Oleander, zato je on danas zvanična biljka grada.

    Atomic Bomb Dome, slikano sa T mosta izvorne mete bombardera

    Atomic Bomb Dome, slikano sa T mosta izvorne mete bombardera

    Ima još nevjerovatnih činjenica oko tog tragičnog dana, kao na primjer da je Godzilla, poznato japansko čudovište koje raste do neslućenih razmjera, upravo nastalo kao kreativna reakcija na posljedice radijacije; ili to da su oko 25% žrtava bombe bili Korejci koji su tamo radili kao zarobljenici; nakon bombe Japan se i dalje nije htjeo predati, čak ni nakon što je sam car dao riječ da će kapitulirati generali nisu to htjeli prihvatiti, insistirali su na borbi do posljednjeg čovjeka;

    Tsutomu Yamaguchi preživio je pad atomske bombe na Hirošimu, nekako se odvukao do skloništa gdje je proveo noć, a ujutro odmah uhvatio nekakav vlak da bi stigao na vrijeme na svoje radno mjesto u Nagasaki, tamo je preživio i drugu A bombu.
    a grad Kyoto koji je također bio na listi meta za A bombu pošteđen je zbog osobnih sjećanja na medeni mjesec američkog ratnog sekretara, umjesto Kyoto-a odabran je Nagasaki; u Hirošimi se i danas mogu vidjeti najrazličitiji tramvaji koji su kao donacija nakon rata dolazili iz svih japanskih gradova, kao živi muzej na otvorenom. I možda najnevjerovatnije od svega, najdestruktivnije bombardiranje u 2. svjetskom ratu nije ni Hirošima ni Nagasaki već operacija Meetinghouse koju su Amerikanci proveli nad Tokijem 9. i 10.03.1945. konvencionalnim bombama.

    Dosta je A bomb priče, vraćamo se u sadašnjost, kada smo izašli iz muzeja već je bio mrak. Još jedan pogled na park i Dome, ovaj put noćni, pa smo prošetali do Hiroshima Castle-a, koji je naravno bio zatvoren, to smo znali, ali barem smo ga vidjeli onako osvijetljenog i popili pivo ispred njega. Na kraju još malo šetnje po gradu, prolazak kroz shoping ulicu, večera i već čekamo bus na stanici. Noćas putujemo za Kyoto, bus nam kreće u 22:50, u Kyoto stižemo ujutro u 6:55.

    Hirošima nam je ostavila mega pozitivan dojam, grad je jako lijep, nekako je sve na svom mjestu, sve je uredno, čisto i moderno. Na sreću ili nažalost, Hirošima je novi grad, nakon katastrofe iz 2. svjetskog rata krenuli su ispočetka, cijeli grad je planski napravljen za neka nova, moderna vremena. Koliko god ovo izgledalo praktično, napraviti novi grad, od temelja, dakle po mjeri modernog čovjeka, nažalost nedostaje i starih dijelova kojih jednostavno nema, nestali su 1945. Hirošima je danas jako bogat grad, jedan od gradova u kojima se najbolje živi u ionako bogatom Japanu. Lista svjetski poznatih brandova kojima je sjedište u Hirošimi je impresivna: Mazda, Mitsubishi, Toyo, Hitachi…

    Pročitajte nastavak priče: Kyoto, duh starog Japana

     

    CIJENE:

    Što… …i pošto
    Stanični ormarić za stvari mali 300 JPY, srednji 400 JPY, veliki 600 JPY
    Hirošima – Miyajimaguchi vlak 400 JPY, tramvaj 270 JPY
    Trajekt Miyajimaguchi – Miyajima 170 JPY po smjeru
    Hram Itsukushima 300 JPY samo hram, 500 JPY sa riznicom
    Večera za dvoje Curry + čaj, 1000 JPY
    Hiroshima Peace Memorial Museum 50 JPY

     

    GALERIJA:

    You may also like...

    2 komentara

    1. HBW napisao:

      Jeli moguće da mi 2012. kad se preuređivao Itsukushima hram nismo platili ulaznice? Možda nisu naplaćivali jer su se turisti stalno mimoilzaili s radnicima? Također se ne sjećam da smo platili karte u tramvaju u Hiroshimi.. crna rupa u sjećanju.. švercali smo se u Japanu!? ; )

      • Tripolog napisao:

        Vjerovatno je moguće. Možda si se provukao sa radnicima, možda u nekim periodima ne naplaćuju npr. neki dan hrama ili slično, a možda si i prošvercovao slučajno kao i u tramvaju. 🙂
        Inače mislim da se može u Japanu švercati bez problema u javnom prijevozu. Oni to jednostavno ne rade pa vjerovatno nemaju ni nikave kontrole.

    Odgovori

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *