Jezero Titicaca najviše je plovno jezero na svijetu i najveće jezero u Južnoj Americi. Nalazi se na nadmorskoj visini od 3.812 metara, na granici između Bolivije i Perua. Najveća dužina jezera je 190 km a širina 80 km, najveća dubina iznosi 281 metar. Na jezeru se nalazi 41 otok a mnogi od njih su dugo naseljeni od okoline izoliranim zajednicama koje su zadržale svoj tradicionalni način života.

Grad Copacabana nosi jednako ime kao i daleko poznatija plaža iz Rio de Janeira (također i ona iz Osijeka 😀 ). Grad je u današnje vrijeme, od kada je Bolivija ostala bez mora, glavno turističko odmaralište za Bolivijce. Klima je suptropska visinska, gotovo cijele godine su jednake temperature kako zraka tako i vode, odstupanja po sezonama su minimalna. U gradu se nalazi jedna od najstarijih bolivijskih crkvi i često je mjesto hodočašća zbog kipa La Virgen de la Candelaria kojem pripisuju čudotvorna izlječenja. Zanimljivo je da je originalni kip izradio nećak cara Inka Huayna Capaca iz drveta kaktusa nakon što je prihvatio katoličanstvo.

Isla del Sol je najveći otok na jezeru Titicaca. Otok pripada Boliviji. Arheolozi su otkrili da su ljudi živjeli na otoku još 3.000 godina prije nove ere. Otok je imao posebnu važnost za vrijeme Inka, oni su smatrali da je bog sunce stvorio baš na ovome mjestu po čemu je otok i dobio ime. Na njemu se nalazi preko 180 ruševina i arheoloških nalazišta iz vremena Inka, najviše iz 15. stoljeća. Otok na prvi pogled izgleda kao zamrznut u prošlosti, nema nikakvih cesta niti bilo kakvog vida motornih vozila što ga čini posebnim mjestom, pravom oazom prirode daleko od užurbanog života gradova. Jedina veza otoka sa kopnom su dva čamca dnevno koji kreću iz Copacabane.

FAKTOLOGIJA TRIPOLOGIE:

Zanimljive činjenice o jezeru Titicaca, gradu Copacabana i otoku Isla del Sol
Jezero Titicaca nalazi se na točno 3.812 metara nadmorske visine, najveće je jezero u Južnoj Americi, dužine je do 190 km, širine do 80 km, i najveće dubine 281 metar.
Jezero Titicaca je najviše plovno jezero na svijetu.
Jezero Titicaca izgledom podsjeća, kako kažu domoroci, na pumu koja lovi zeca. Navodno da je i ime dobilo od toga, Titicaca se u kombinaciji Quechua i Aymara jezika prevodi kao kamena puma.
Titicaca se dijeli na veliko i malo jezero koje povezuje prolaz Tiquina. 60% jezera pripada Peruu, 40% Boliviji.
Otok Isla del Sol je sveto mjesto za Inke. Prema vjerovanju bog je upravo ovdje stvorio sunce.
Na otoku Isla del Sol ime preko 180 ruševina i arheoloških nalazišta Inka, većina iz 15. stoljeća.
Na otoku su pronađeni tragovi ljudi iz vremena 3.000 godina prije naše ere.
Basilica of Our Lady of Copacabana je jedna od najstarijih crkvi u Boliviji.
Poznati kip La Virgen de la Candelaria kojem se pripisuju brojna čuda nalazi se u Bazilici i jedan je od glavnih razloga hodočašća u Copacabanu. Zanimljivo je da je originalnu statuu izradio nećak Huayna Capaca cara Inka koji je prihvatio kršćanstvo, a izrađena je od drveta kaktusa.

La Paz – Copacabana – Isla del Sol 02.12.2014.

Isla del Sol – sveti otok Inka, mjesto gdje je bog stvorio sunce

7. dan u Boliviji (18. dan na putu)

Rano je jutro u La Pazu, 6 sati i 30 minuta, imamo dovoljno vremena samo pobacati još par sitnica koje su ostale nespremljene u ruksake, baciti još jedan pogled na grad sa prozora naše sobe na petom katu hotela Sagarnaga i sići dole do recepcije. Na svu sreću check out i sva plaćanja smo obavili još sinoć što se pokazalo kao odlična ideja s obzirom koliko takve stvari u Boliviji mogu uzeti vremena. Ispisivanje mase papira i potpisivanja računa nije nešto što biste željeli raditi ujutro ako ste kratki s vremenom. Birokracija u Boliviji je jednostavno ubitačna a tempo rada spor i neefikasan. Sinoć smo na to potrošili dobrih pola sata koja jutros jednostavno ne bismo imali.

Za doručak je nažalost prerano, to ćemo morati danas preskočiti, počinje tek u 7:30 a nas bus treba pokupiti već u 7:15, tako je zakazano.

I gle čuda, taman kad misliš da si prokljuvio Bolivijce i prihvatio velika kašnjenja zdravo za gotovo oni te iznenade i dođu na vrijeme. Nije se pojavio bus pred vratima kako je bilo dogovoreno već ista ona žena iz agencije koja nam je jučer prodala karte. Nismo nju baš očekivali, žena redi od jutra do mraka u agenciji a evo stigne još sakupljati ljude po La Pazu prije nego počne radni dan. Zamolila nas je da s njom pođemo uzbrdo do prve veće ulice Illampu gdje nas bus već čeka. Ma gledaj ti čuda, otkud ovolika efikasnost i točnost usred La Paza, baš su nas ugodno iznenadili.

Bacamo velike ruksake dole u bunker a mi sa malima idemo gore. Nismo dobili nikakve potvrde za velike ruksake i to mi se ne sviđa. Inače po Južnoj Americi ne dobijamo uvijek one potvrde za prtljagu, kako kada, nekad bude ali češće ne. Jedan od najčešćih problema u Boliviji za turiste je upravo taj da prtljaga ne stigne na destinaciju zajedno s vama, ode ona nekim svojim kanalima, s nekim novim vlasnicima, a vama ne preostaje drugo nego krenuti u shoping. E iz tih razloga dobro je držati prtljagu na oku koliko god je to moguće, posebno dok stojite uz cestu, jer bunkeri su otvoreni a vi nemate nikakvu potvrdu za prtljagu, sad nije da će vas potvrda zaštiti od krađe ali nekako se ipak sigurnije osjećate. Zato sam prilijepio nos uz staklo i držim situaciju oko prtljažnika pod kontrolom. Mo’š mislit kontrole! Ipak bus uskoro kreće a s njim i naša prtljaga.

Ovaj bus s kojim smo sada krenuli nije naš konačni prijevoz. U ovom slučaju sustav je ala babuška, krenete s malim busom od hotela, taj mali onda pokupi sve ljude po gradu i dopelja vas do stanice gdje presjedate u veći kojim ćete konačno napustiti grad. Dobra strana sustava je da nemate brigu kako doći do stanice jer to da vas pokupe u vašem hotelu i dovezu do mjesta polaska je njihova briga. I to je uvijek uključeno u cijenu, bilo da je u pitanju izlet turističkom agencijom ili redovna linija kao u ovom našem slučaju. A cijena je bagatela, prijevoz do Copacabane na jezeru Titicaca košta 30 Bs što je otprilike isto toliko kuna, i još vas pokupe u hotelu tako da nemate niti trošak taksija da dođete do stanice. Loša strana sustava je što se bus sporo provlači kroz grad, užasno sporo, čini se kao da nikada nećemo stići već ćemo ostati zaglavljeni u gužvi La Paza vječito. Ipak smo nekako, mic po mic, stigli do glavne autobusne stanice La Paza ali tek u 8 sati. Presjedamo u drugi, veći, bus s kojim ćemo putovati dalje i već u 8:15 krećemo.

Ni ovaj put nismo dobili potvrdu za prtljagu tako da smo vrijeme do polaska opet kratili pazeći da ruksaci ostanu na željenom mjestu – u bunkeru autobusa. Bus je vrlo udoban i prilično nov, ima čak i free wi-fi, kasnije će se ispostaviti da ćemo vrlo brzo ostati bez njega, čim izađemo iz grada. No svejedno, što više tražiti za 30 Bs. Kompanija Titicaca s kojom putujemo je jedna od boljih, samim tim i skuplja, a koliko koštaju jeftinije narodne kompanije ne želim niti znati. Sinoć smo dobili i dodatne preporuke za kompaniju Titicaca od jednog gosta u hotelu, a na kraju i sami ćemo biti vrlo zadovoljni s njima i koristit ćemo ih rado ponovo u narednim danima, i za put od Copacabane do grada Puno u Peruu, i za put od Punoa do Cusca.

Izlazak iz grada traje cijelu vječnost. Jednakom brzinom idemo van La Paza kao i što smo se probijali s prvim busom do stanice, dakle brzinom pješaka. Prvo mu je trebala vječnost dok se probio iz centra grada, drugo stoljeće je potrošio dok se popeo u El Alto, a milenij dok se iščupao iz El Alta…sve u kreni-stani tempu. Trebalo nam je više od sat vremena za izaći iz grada a planiramo vrijeme trajanja cijelog putovanja je 4 sata. Vidjet ćemo koliko će ispasti na kraju.

El Alto je priča za sebe i grad za sebe. Davno je prešišao starijeg brata i po veličini i po broju ljudi, pisao sam već o tome, da se sad ne ponavljam. No ono što je zajedničko La Pazu i El Altu jest boja kuća, i ovdje je kao i na obroncima La Paza sve jednako narančasto od zidarskih blokova. Niti jedna kuća nema fasadu, niti jedna nije obojena…pardon, gotovo niti jedna, ima par izuzetaka ali njih bolje da ih nema. Te koje imaju fasadu su otišle u drugu krajnost, boja je ajme zelena, vrišti na sve strane kao da viče “hej ja imam boju“, a po kući i oko nje načičkani su oni megakičasti ukrasi tipa lavova ili anđela. U ovakvom kraju to dođe kao prst u oko, ruglo živo, biće da su to kuće nekih lokalnih baja teško operiranih od ukusa.

La Paz se nikako ne može pohvaliti čistoćom ali je naspram El Alta kao apoteka. Ovdje gore je smeće doslovno na svakom koraku, velike hrpe otpada složene su u omanja brda po ćoškovima ulica a papiri i vrećice lete posvuda. Imao sam priliku vidjeti i nešto slikovitije, u jednoj širokoj ulici vidim nekog maloga od nekih 8-9 godina kako radi…hm…veliku nuždu na zelenom otoku nasred ceste a mama stoji ispred kuće sa druge strane i drži ga na oku.

Kaos u prometu je ovdje apsolutan. Uključuje se tko kako hoće, isključuje isto tako, iz srednje trake se iznenada skreće desno i siječe put svima, pješaci trče preko ceste u svim smjerovima, a sve je lijepo začinjeno neprekidnim zvukom sirena sa svih strana.

Nekako smo se izvukli iz La Paza i El Alta i izbili na otvorenu cestu.

Šole je dočekao svojih 5 minuta i u maniri pravog vozača diletanta kakve ovdje često možete sresti krenuo nadoknađivati izgubljeno vrijeme zaobilaženjima preko duple pune crte, u krivini i na uzbrdici, rekao bih bez imalo brige, kao da oduvijek tako vozi…možda i ne zna drugačije. Ne znam koliki idiot moraš biti da ne shvatiš da je ovo suludo niti nakon nekoliko kritičnih zaobilaženja u krivini kada se naglo morao vraćati natrag u svoju traku jer je iz kontra smjera dolazio jureći kamion. A zamislite da se ovdje radi o boljoj autobusnoj kompaniji, skupljoj i prilagođenoj prvenstveno strancima, sa dobrim autobusima i valjda boljim vozačima. Kako li onda tek voze oni u jeftinim lokalnim kompanijama i krš vozilima ne želim ni znati. Da se riješim muke okrenuo sam leđa cesti i zaspao. Bolje je tako, manje gluposti vidiš.

Kada sam se probudio imao sam što vidjeti. Krajolik se drastično promijenio, sa lijeve strane ukazala se velika, nepregledna voda jezera Titicaca, voda toliko modre boje da bode oči, nevjerovatno nešto, po nebu oni oblaci od šlaga, valoviti brežuljci prepuni lama…prelijepo je ovdje, oči zalijepiš za taj krajolik i ne možeš ih više odvojiti. Bus je sve više krivudao po krivinama, čas uzbrdo, čas nizbrdo po valovitim brežuljcima koje kao da je dijete crtalo s onim izraženim vrhovima. Pejzaž je ovdje stvarno prekrasan, dojam ljepote nije uspio pokvariti niti šole koji sada odjednom ima neobičnu želju voziti lijevom stranom ceste, bez razloga i potrebe to mu se začinilo kao dobra ideja a u svoju traku samo se nevoljko vraćao kada bi naišlo nešto iz kontra smjera. Ma ništa mi ne će ovi dan pokvarit…

Gradić Copacabana glavno je bolivijsko ljetovalište još od kada mora nemaju. Ne, nije nestalo kao Panonsko more, oni su svoje izgubili u ratu s Čileom krajem 19. stoljeća, pričao sam već o tome. Sada, nakon više od 100 godina, Bolivija je u sporu sa Čileom na međunarodnim sudovima i pokušava vratiti izgubljeno more. To da Bolivija nikada nije odustala od svog izlaza na Pacifik, dovoljno govori da zemlja još uvijek ima ratnu mornaricu a mora već dugo nema. Većina te mornarice se nalazi na jezeru Titicaca koje je sada nešto najbliže moru što imaju iako se nalazi na 3.812 metara nadmorske visine. E na tom istom jezeru se nalazi i Copacabana, ni kriva ni dužna danas je glavno bolivijsko ljetovalište.

Copacabana se nalazi na duboko isturenom rtu u jezero, da bi se došlo do nje kopnom mora se kružiti oko dugačkog zaljeva i prolaziti kroz Peru što i nije neka sreća za transport.

Alternativa je koristiti trajekt na najužem dijelu zaljeva, na prolazu Tiquina, što je bio i naš izbor kao i izbor većine prometa koji ide od La Paza do Copacabane. A prolaz je stvarno jako uzak na tom dijelu, rekao bih uži od npr. rijeke Save, no svejedno most ne postoji. Da nisu mogli sklepati neki most na ovako uskom prolazu, još k tome prema važnom turističkom središtu, nije mi jasno. No Bolivija je siromašna zemlja, valjda bi most bi preskup za njih. A mi se razmećemo nekakvim planovima o pelješkim mostovima.

Tu na prolazu Tiquina se nalazi spomenik najvećem heroju Bolivije, Eduardu Avaroi. Iako spomenik izgleda pomalo komično, kao da smo u Disneylandu, izgleda da je Eduardo jedan od najvećih sinova Bolivije. Opet se vraćamo na rat sa Čileom u kome je Bolivija izgubila svoj izlaz na more prije više od sto godina. Eduardo Avaroa je odbio predati se i prepustiti Čileancima most preko rijeke Topáter koji bi i im dao otvoren put do grada Calama. Njegov odgovor koji je dao čileanskoj vojsci na zahtjev za predajom kada je već bio ranjen i opkoljen kasnije je ušao u bolivijski folklor, rekao je “¿Rendirme yo? ¡Que se rinda su abuela, carajo!”, u slobodnom prijevodu otprilike „Ja da se predam? Neka se tvoja baba preda, gade!“. Datum njegove smrti 23.03.1879. danas je nacionalni praznik.

Nazvati naše plovilo trajektom je malo preambiciozno, laskavo, to sam ja više onako, ne znam koja je druga riječ za takvo plovilo. U biti riječ je o pretpotopnoj drvenoj skalameriji koja izgleda kao da ju je Grunf iz Alan Forda osobno sklepao, kako se to čudo od plovila održava na vodi ostat će mi još jedna od bolivijskih misterija. Onda su na tu drvenu skalameriju nekako preko dasaka ukrcali i naš siroti bus a mi ljudi idemo u drugi čamac koji je u nešto boljem stanju, prijelaz preko plaća se 2 Bs po osobi. Kasnije na drugoj obali opet ćemo se susresti naš bus i mi njegovi putnici. Što se tiče toga trajekta daju se pročitati mnoge priče po internetu kako stvari često nestaju sa njega, uđu na jednoj obali zajedno s busom a na drugoj misteriozno bus izađe bez njih. Ovo je navodno toliko učestalo da turisti vrlo često uzimaju stvari iz busa sa sobom i nose ih ručno, na svojim leđima, do druge obale. Takav je bio i naš plan no ipak smo u zadnji čas odustali od njega i rastali se od naših stvari nakratko. Računali smo ovo je bolja kompanija, valjda si neće takve gluposti dozvoliti, i hvala bogu i vozaču trajekta bili smo u pravu, vidjeli smo naše ruksake opet s druge strane zaljeva.

Put nakon prijelaza na drugu obalu postaje još dramatičniji a prizori još ljepši. Penjemo se visoko iznad jezera po visokim i strmim planinama, cesta krivuda po obroncima kao pijana a pogled koji puca na jezero jednostavno je fantastičan. Teško je opisati tu intenzivno modru boju jezera u kontrastu sa zelenim obroncima okolo. Ne može to niti fotografija dočarati, možda tek djelomično. Nakon dodatnih 45 minuta stižemo u Copacabanu, biser bolivijskog turizma, nešto kao Opatija kod nas. Još u busu je suvozač počeo da traži dodatnu zaradu, to je ovdje normalno i uobičajeno, pokušava nam uvaliti sobe, nudi one s kupatilom za svega 30 do 40 Bs po noćenju, to je skoro pa duplo manje nego što ćemo mi platiti noćenje na otoku Isla del Sol no tamo je smještaj uvijek skuplji a naša soba ionako već rezervirana. U Copacabani je sada mrtva sezona a ponuda je velika što očito obara cijene.

Copacabana se na prvu loptu uopće ne čini loše, dapače, rekao bih da je lijep gradić, dalo bi se ovdje odmarati par dana samo kada bi bilo vremena. Grad je puno čišći od La Paza, El Alto da ni ne spominjem, ulice su urednije a čak i kuće imaju fasadu (!). Odmah na prvu se vidi da je ovo bogat grad po bolivijskim standardima, turizam čini svoje i donosi novac a građani uživaju u blagodatima istog.

U Copacabanu smo stigli oko 12 sati, posljednji brod za otok Isla del Sol kreće u 13:30, znači da smo stigli na vrijeme ali isto tako da nemamo puno vremena. Na samoj obali pronašli smo kiosk direktno od prijevoznika, traže 30 Bs za prijevoz. Malo dalje, u glavnoj ulici grada pronalazimo isto to kod preprodavača za samo 20 Bs. Malo je čudno da je kod posrednika nešto jeftinije nego direktno na izvoru no prihvaćamo pravila igre koja se ne vode uvijek logikom u Boliviji. Koliko je ovaj brod u stvari jeftin biće vam jasnije kada znate da plovidba traje gotovo 2 sata. Još jednom sa zadovoljstvom zaključujemo koliko su jeftine sve vrste prijevoza u Južnoj Americi, bilo gdje. Uz izuzetak avio prijevoza koji je općenito vrlo skup, ovdje low cost kompanija na kakve smo mi već navikli u Europi jednostavno nema. Karte za brod su u džepu, imamo još vremena samo za pojesti nešto na brzinu i popiti kavu.

Naš brod, bolje reći malo veći čamac, kreće na vrijeme. Brod ima donju zatvorenu palubu sa sjedalima poslaganim u redove, gore na krovu je otvorena paluba. Ruksake moramo ostaviti dole, ne daju ih nositi na palubu što je u redu. C. je također ostala dole i vrlo brzo zaspala a ja sam se popeo na palubu čim smo krenuli.

Nije previše hladno no nije baš niti toplo, vjetar na otvorenoj vodi i pri kretanju nije baš ugodan. Svejedno pogled je sjajan i šteta je ovo propustiti, isto misli i većina putnika, gotovo svi su turisti i gornja paluba je puna. Uživanje u plovidbi Titicacom malo mi je pokvario starac od nekih 70-tak ili više godina koji je sjedio odmah do mene, keks koji je jeo valjda mu je zapeo negdje gdje ne treba pa je nimalo diskretno izvadio zubalo u jednu ruku a drugom kopao po ustima i bacao ostatke preko ograde. Nije to nešto što biste željeli gledati. 🙂

Jezero Titicaca je najviše plovno jezero na svijetu, nalazi se na 3.812 metara nadmorske visine, najveće je dužine 190 km a širine 80 km, najveća dubina iznosi 281 metar a prosječna 107 metara. Jezero je dovoljno veliko da se ne može vidjeti njegova druga strana što u kombinaciji s modrom bojom vode daje dojam kao da se nalazite na moru, negdje na Mediteranu uz naravno puno niže temperature. Ali boje su ovdje doista nevjerovatne, valjda zbog velike nadmorske visine i rijetkog i kristalno čistog zraka, voda je modra, tamna, gotovo kao obojena temperom a nebo sa onim šlagastim bijelim oblacima, rekao bih sjajan prizor za likovne umjetnike.

Konačno smo nakon gotovo 2 sata plovidbe pristali u malu lučicu na jugu otoka znakovitog imena Isla del Sol, po naški to bi značilo otok sunca. Odmah na molu, tek što smo sišli s broda naletjeli smo na dvoje ljudi nasred mola, kao fol naplaćuju nekakvu taksu od turista, uzimaju od svakoga po 5 Bs…hm, gotovo od svakoga, neki su se ipak uspjeli provući. Navodno to je neka taksa za posjet otoku, valjda za očuvanje okoliša što li. I neka, u redu je to, samo što sumnjam da ono dvoje radi nešto legalno tamo na molu, prije bih rekao da su neki lovci u mutnom.

Otok je davno otkrio blagodeti koje turizam donosi sa sobom pa je malo postao i pohlepan za nepresušnim izvorima love koje ljudi donose sa sobom. Zbog svoje ljepote i očuvane prirode otok svake godine privlači sve veći broj turista, mahom stranaca, a mnogi pokušavaju prigrabiti i više nego što im pripada.

Na otoku je niklo jako puno hotela, hostela i ostalih smještaja, na prvi pogled rekao bih uglavnom na divlje, prodaje se i naplaćuje sve živo, po prenapuhanim cijenama jer ovo je otok i nemate neku veliku mogućnost izbora. Mnogi će pokušati naplatiti čak i prolazak kroz otok kao što ćemo se i sami uvjeriti kasnije, a i ovi dvoje sa mola koje sam spominjao sumnjam da uzimaju novac za opće dobro. Nisu to veliki iznosi za naš standard ali čovjeka ljuti kada ga kradu i naplaćuju mu i zrak koji diše. Hm, realno nismo ni mi baš imuni na takve pokušaje na našem Jadranu, možda samo nosimo rukavice dok otimamo.

Negdje u svoj toj gužvi turista i domaćih koji vam pokušavaju prodati smještaj, večeru ili barem magarca da vam nosi stvari uzbrdo primijetili smo jednu malu, simpatičnu djevojčicu kako stoji malo po strani i drži tablu „Hostal del Sol“. Tek onda mi se upalio kliker „hej pa to smo mi!“. Tada sam odvrtio film unatrag, još u vrijeme dok sam bio doma u Hrvatskoj rezervirao sam ovaj smještaj jer su me plašili velikim gužvama na otoku, i tada su mi rekli preko emaila da će nas netko dočekati dole u luci i otpratiti do hotela. Nisam to shvatio ozbiljno pa mi je brzo i pobjeglo iz sjećanja, a vidi sad stvarno nas čekaju. Koliko je to bilo dobro i nužno nisam tada još shvaćao, tek ću se kasnije uvjeriti koliko je teško pronaći naš hostel, ma nema šanse da bi ga sami našli. A dok sjediš doma i gledaš Google maps sve se čini jednostavno.

Krenuli smo u uspon prema hostelu. Kao što sam rekao, jezero Titicaca se nalazi na 3.812 metara nadmorske visine, naš hostel, kao i većina drugih, se nalazi gore na brdu još nekih 200-300 metara više od jezera, dakle preko 4.000 definitivno. Kako se penjati na ovoj visini, po ovakvom usponu a još i natovaren stvarima…ajme teško je to opisati sa ove distance. Recimo da smo se odmarali svakih nekoliko koraka, da nam je duša izašla van zajedno sa zadnjim dahom, da smo sto i jednom odustali i rekli sebi da ćemo prespavati tu negdje, pod drvetom, na pola puta…ma nema šanse da idemo dalje. A ova mala skakuće kao leptirić ovdje po stepenicama, ma ne mogu da je gledam, dođe mi da ju za uši izvučem…kako, odakle joj snaga, gdje nađe zraka za skakutanje. Biće da je problem u našoj nenaviknutosti na ove visine, nikako u nedostatku kondicije, tješili smo se. Curica ima možda 10-tak godina ali se svejedno puno puta ponudila da ona ponese neke od stvari. Ma da ne bi, kako njoj da uvalim ovaj ruksak koji je veći i teži od nje, ne dolazi u obzir. Primijetili smo da je bilo i takvih budala, jedna žena king size gringosica, rekao bih Amerikanka, dala je svoj backpack njenom vodiču koji nije bio ništa stariji niti veći od ove naše. Jadan mali, upro je uzbrdo dok mu kičma puca pod teretom ali opet je bio brži od ove neopterećene guske koja sikće i hropće ovdje na uzbrdici dok vuče samo svoje dupe u nemogućoj misiji. Ma odakle joj samo srca natovariti tako dijete za neku crkavicu.

Nakon još nekoliko minuta uspona dušu smo definitivno ispustili, eto je izašla iz nas i ode nizbrdo, neće ni ona više gore kao što to duše obično rade. 😀 Stepenice su velike a uspon dug, teški ruksaci nas ukucavaju u zemlju a nedostatak kisika čini nastavak nemogućim.

Mala kaže još 30 minuta. Molim! Pa hodamo već desetak minuta i mislili smo da smo stigli. U emailu su napisali ukupno 15 minuta uspona, ja sam mislio da smo već pred vratima, kako sad to još 30 minuta. Sve češće stajemo, sjedamo, lovimo bilo kakav predah. Mala slatkica i dalje veselo skače po onim stepenicama a mi je gledamo u nevjerici, ona se vjerovatno čudi što je ovim starim gringosima pa staju svaki minut…a mi smo među najbržima od sve ekipe koja je sišla s našeg broda. Mala opet traži ruksak da nosi…ma nema šaje, ništa od toga, odustani. Kaže opet još 30 minuta. Mala ne zajebavaj, to si rekla prije 15 kako sad opet još 30? Ili je to jedino što znaš reći ili se šališ ha, priznaj, hotel je evo…evo…ova kuća, jel tako?! Ipak nije. Skoknula je malo van staze i nabrala nam nekog lišća, pokazuje da ga stavimo pod nos, da će nam olakšati da dođemo do zraka, kaže da je to mentol…i stvarno djeluje, jak i osvježavajući miris širi nosnice i nekako više zraka kroz njih sad prolazi.

Vjerovali ili ne ipak smo stigli do našeg hotela. Nije ni čudo da smo crkli, popeli smo se gotovo na vrh svijeta, hotel se nalazi odmah blizu najvišeg vrha otoka koji je na 4.065 metara nadmorske visine. Uspon je bio ubitačan ali je pogled jebački! Puca u nedogled na obje strane otoka, sa desne strane, na istoku vidi se bolivijska strana jezera, na lijevo prema zapadu peruanska. Naša mala vodičkinja pokazuje nam sobu i kupatilo, sva je ozbiljna i zvanična, ponaša se kao velika gazdarica, hehe slatka je. Dajemo joj 5 Bs i sok, zahvaljuje puno, kaže da će nam navečer pokazati najbolje restorane na otoku. Mali biznismen već kalkulira kako ostvariti još neki ekstra profit. Neka.

Majice koje smo skinuli s nas mogli smo ocijediti, kao da je pola jezera u njima, uspon je učinio svoje. Malo smo odahnuli i popili limenku nečega što smo kupili jer je ličilo na pivo a unutra u stvari neki bezalkoholni krš, pa smo krenuli dalje u obilazak.

Idemo još dalje uzbrdo, nije nam dosta jelte. 😀 No najveći vrh otoka je tu pred nama, možda još dvjestotinjak metara staze i ne možemo to propustiti. Uostalom ovaj put nemamo pratnju da nam diktira tempo pa idemo puno sporije, polako i opušteno koliko god se može polako ići. Svako malo stanemo, sjednemo na kamen odmaramo, gledamo magarce, lame i jezero…na ovoj visini teško je prijeći više od sto metara a da čovjek ne ostane bez zraka. Treba se ovdje samo kretati polako, piti puno vode i može se izdržati. Gore, sa vrha najvećeg brda otoka puca pogled na sve strane svijeta, 360 stupnjeva neometanih ničime, nalazimo se na vrhu svijeta i iznad nas nema ničega…malo je reći da je pogled prekrasan…mislim da smo 100 slika ispucali samo na ovom mjestu.

Odmah s druge strane brda, uz sam vrh, neki ljudi grade nešto, valjda još jedan hotel što li drugo. Prepoznali smo one obrnuto trapezoidne prozore kakve su radili Inke. Desno od ove kuće napravljena je neka spirala od naslaganog kamenja kojoj uopće nismo shvatili svrhu. Nikad nešto slično nismo vidjeli, vjerovatno je u pitanju nešto religiozno, ne znam što drugo.

Produžavamo dalje prema sljedećem, nešto manjem vrhu. Na stazi prema gore neka žena je raširila svoje stvari, uglavnom pletene džempere, šalove i slično. Raditi biznis tu usred ničega gdje nema žive duše nema baš smisla, koji su njeni motivi shvatiti ćemo ubrzo. Ne razumijem baš španjolski ali sam uspio shvatiti da govori kako nešto moramo kupiti od nje kako bi mogli produžiti dalje. Niti mi se osobito sviđa to što prodaje, niti mi se sviđaju cijene, niti dobro prihvaćam ucjene, ne pada mi na pamet kupiti bilo što na silu. Žena očito lovi u mutnom i hoće nas zavrnuti za nešto love, čitao sam već o ovome, kažu da turisti kada krenu na trekking sa jednog kraja otoka na drugi naiđu i na desetak ovakvih domaćina koji naplaćuju sve pa i samo prolaz, definitivno bez razloga i ilegalno ali tko bi se svađao sa svima. I pored ove žene smo mogli proći no nije nas volja natezati se s njom pa smo se jednostavno okrenuli i vratili natrag.

Prolazimo kroz selo na drugu stranu otoka. S one strane sela naišli smo na gustu šumu, tabla kaže eukaliptusa što mi je bilo malo čudno jer sam čitao da eukaliptus ne raste iznad 2.700 do maksimalno 3.000 metara nadmorske visine. Mi se sada nalazimo na preko 4.000, sad da li su moje informacije pogrešne ili je ovo neka posebna vrsta eukaliptusa nemam pojma. Čitao sam tada da su stare Inke znale reći da nije dobro za čovjeka tamo gdje eukaliptus ne raste, drugim riječima preko 3.000 metara ne treba niti čovjek živjeti. Tu negdje u šumi nam se pridružio i jedan poveći pas, jedan od onih ogromnih južnoameričkih pasa koji ne maše uopće repom ali mu u očima možeš vidjeti samo dobrotu. Pisao sam već o psima lutalicama u Južnoj Americi, potpuno su drugačijeg ponašanja od naših, ima ih puno, posvuda, ali u ovih mjesec dana nijedan nije zalajao na nas niti smo se i na trenutak osjećali ugroženo. Tako nas sada i ovaj veliki prati i koristi svaku priliku da se mazi. Ovoliko tele od psa a mazi se. Njah! Iza šume, na povišoj visoravni na kraju otoka je nogometni teren, upravo je u tijeku meč lokalnih ekipa A i B a ja se pitam kako mogu trčati na ovim visinama. Neki talent se ne vidi u njihovoj igri ali snaga i trka je impresivna. Mi jedva da imamo zraka za hodanje ovdje.

Toliko je naporno bilo i gledati ove koji trče da nam je bio potreban odmor. Vratili smo se u selo i pronašli jedan od malih restorana uz kraj staze. Ovdje tih malih, obiteljskih restorana ima koliko hoćete, u biti nisu u pitanju pravi restorani, to više-manje izgleda kao da nekome uđete u kuću.

U ovom koji smo mi odabrali nije bilo nikoga od gostiju, domaćicu/kuharicu/konobaricu smo morali sami dozivati, ubrzo se dogegala od negdje iz pozadine. Odabrali smo nešto sa jelovnika + kavu i otišli na ogromnu terasu koja je izgrađena iznad litice i gleda ravno na zapad, prema otvorenom jezeru i peruanskoj obali. Već je predvečerje i sunce se sprema na zalazak a upravo taj zalazak će biti jedan od highlighta našeg boravka na otoku. Sunce se spušta sve niže dok mi čekamo večeru, nebo je onako posebno plavo kakvo uvijek ovdje biva, prošarano tek sa ponekim bijelim oblakom, nijanse plave postaju sve tamnijim a nisko sunce to plavetnilo šara crvenim bojama. Što je sunce niže crvena je intenzivnija, preuzima prevlast od plave, probijajući se kroz oblake svjetlost ostavlja ravne crte kako se šire od centra u kome je sunce. Onda i nijanse crvene postaju sve tamnije, sve do ljubičaste boje nakon koje polako slijedi crna noć. Dugo je trajao ovaj zalazak, barem pola sata smo uživali u ovoj igri svjetlosti. Nisam neki preveliki romantik ali ovo ovdje je fakat bilo romantično, scena idealna za bilo koji Holywoodski happy end. Zalazak sunca na otoku sunca!

U međuvremenu došli su još neki ljudi na terasu, naravno također turisti, Kanađani, oni su stigli iz Perua i idu dalje na jug prema Salar de Uyuniu, slična ruta našoj samo u kontra smjeru, taman dobrodošlo da malo izmijenimo iskustva. Načekali smo se dok je stigla večera ali uživali smo u pogledu sa ove ogromne terase tako da nam nije previše smetala tradicionalno spora bolivijska usluga.

Sa zalaskom sunca je trenutno postalo hladno. Počeli smo se smrzavati tako da nam ni hladno pivo nije uopće prijalo. Uskoro smo se, po potpuno mračnim ulicama otoka, povukli u naš hostel na spavanje. Sutra napuštamo Boliviju, putujemo u Peru i moramo se naspavati pred naporan dan.

 

Isla del Sol – Copacabana – Puno 03.12.2014.

Adiós Bolivia, bienvenido en Perú

8. dan u Boliviji (19. dan na putu)

Otok sunca je imao neke razmirice sa bogom pa su se ovdje sastavili nebo i zemlja da se vidi tko je u jači. Na ovim visinama valjda ne treba puno da se sastave nebo i zemlja. Buđenje je bilo gromoglasno. Doslovno! Rano ujutro, negdje pred svitanje probudila nas je snažna grmljavina i tuča. Na sreću nebo i zemlja su riješile svoj spor dok smo mi ustali u 7:30.

Doručak koji su domaćini počeli spremati čim smo mi promolili nos iz naše sobe bio je bogovski. Možda i najprijatniji doručak koji smo okusili na južnoameričkom tlu, ne toliko zbog hrane koliko zbog ambijenta, pravog seoskog mira a sa prekrasnim pogledom na jezero, zrak još čišći od jutrošnje kiše i puca daleko do obale na bolivijskoj strani i na visoke planine u okolici La Paza. Doručak nas je dočekao na otvorenom, stol je usred dvorišta zidan ciglom a stolice su obični panjevi. Na stolu pečena jaja, naravno maslac i džem bez kojih je čini se nezamisliv doručak u Južnoj Americi, jogurt, mlijeko i za kraj kava ili razni čajevi. Sve to začinjeno zvukovima magaraca, lama, svinja i ostale živine…kao na pravom selu, gotovo da zaboraviš gdje se nalaziš.

Usred doručka eto one male slatke curice što nas je jučer dopratila do hostela, vidi bogate turiste pa zašto ne pokušati izvući još koji boliviano od njih.

Ti bogati turisti bi trebali biti mi, tako nas valjda ona vidi samo što ne zna koliko griješi. 😀 „Hajd dođi da vidimo što nudiš“ zovemo je. Ima neke ogrlice, da li ih sama pravi nemam pojma, čisto sumnjam jer je riječ o kamenom privjesku, valjda mramoru, tvrdo je i teško, kamen ima 12 stranica a nekako smo uspjeli skužiti da nam objašnjava da je to kalendar. 12 mjeseci, po stranica za svaki mjesec, pa još podijeljeno u 4 grupe u različitim bojama valjda po sezonama, neka Inka fora. Što god to bilo lijepo izgleda a i nismo mogli odbiti malu, košta svega 10 Bs. No ne mogu da se ne zapitam idu li djeca ovdje uopće u školu. Postoji zgrada za koju smo shvatili da je škola ali ova mala nas je jučer popodne dočekala sa broda, jutros nam evo prodaje ogrlice, a kasnije kad krenemo na brod ćemo je vidjeti kako vodi magarce uzbrdo. Dakle u kojem terminu je u školi? Šteta bi bilo da ne ide u školu.

Nakon doručka smo platili noćenje i krenuli dole prema luci. Današnji silazak je puuuuuuno lakši nego jučerašnji uspon. Vrijeme je šunjavo i nestabilno, kišica malo počne pa stane, nikako da se odluči da li će padati ili neće.

Brod za povratak nam kreće u 10:30, mi smo stigli prvi na pristanište, kišica gnjavi tako da nemamo neka pametnija posla nego sjediti ispod krova, promatrati domaće kako ne rade ništa i dočekivati druge putnike. Mala kućica na obali u kojoj se prodaju karte je prazna, nema nikoga unutra, prodavač je sa vozačem broda ispod većeg krova u priči, ne da mu se ustati već nama maše da dođemo do njega. Rekao bih da je ovdje ljudima prilično dosadno, nije da imaju nekog posla a i to malo što trebaju obaviti ne da im se, usporeni južnoamerički tempo života ovdje još za nijansu sporiji, treba povremeno pogledati na sat da se uvjerite da vrijeme i dalje prolazi, na trenutak vam se lako može učiniti da stoji. Brod je krenuo na vrijeme i nas par desetaka turista s njim. Nakon sat i pol stigli smo natrag u Copacabanu.

Imamo oko sat i nešto slobodno do polaska busa. Nije nam puno vremena na raspolaganju ali nije niti Copacabana nešto što treba obilaziti danima. Kupujemo karte za bus, sljedeći cilj nam je grad Puno na peruanskoj strani jezera, karta opet košta svega 30 Bs, ostavljamo velike ruksake tu u agenciji i krećemo u kraću šetnju. Nema su tu puno što obilaziti, idemo uzbrdo glavnom ulicom i ubrzo izbijamo na glavni trg. Neveliki je to trg ali svejedno lijep, park je pun kaktusa i još nekog čudnog drveća, staze kroz njega dijagonalno vode do sredine u kojoj se nalazi spomenik nekoj ženi, značajnoj valjda Boliviji.

Sa druge strane ceste u odnosu na park je najljepša građevina Copacabane – Basilica of Our Lady of Copacabana. Lijepa je to crkva iz 16-og stoljeća, upadljivo bijela sa povećim dvorištem, prilično je velika, rekao bih čak i prevelika za ovako malo mjesto kao što je Copacabana.

Bazilika je jedna od najstarijih crkvi u Boliviji i mjesto je hodočašća, ponajviše zbog reljefa La Virgen de la Candelaria kojem se pripisuju brojna čuda. Zanimljivo je da je originalnu statuu izradio Francisco Tito Yupanqui nećak Huayna Capaca, cara Inka, a izrađena je od drveta kaktusa. Bazilika je doživjela svoj crni trenutak 2013. godine kada je drsko opljačkana, lopovi su ušli tijekom noći uz pomoć ljestava koje su ukrali nešto ranije, i iz crkve su ukrali 28 vrijednih predmeta uključujući i zlatno srebrni okvir spomenutog reljefa Djevice Copacabane. Čini se da lopovima ovdje ništa nije sveto. Ipak, iste te godine reljef Djevice Copacabane je obnovljen sa novim nakitom.

Bus za Peru nam kreće u 13:30, opet ćemo putovati s kompanijom Titicaca koja nam se već pokazala kao zadovoljavajuće rješenje. Karta opet košta 30 Bs, isto kao dionica od La Paza do Copacabane, ovaj puta putuje se nešto kraće, oko 3 sata, ako na granici ne bude većeg zadržavanja.

Pri ulasku u bus dobivamo opet formulare, uvijek ista priča pri prelasku južnoameričkih granica. Već po stoti put popunjavamo iste ili slične papire, odgovaramo na ista pitanja, pišemo iste stvari. To je još samo jedna od birokratskih gluposti ali se mora poštovati, bez toga se ne prelazi granica, a ako izgubite svoju polovicu formulara pri izlasku iz zemlje mogli biste imati velikih problema. Jednu polovicu formulara uvijek ostavljate na ulasku u zemlju, drugu polovicu nosite sa sobom i morate ju čuvati sve vrijeme i imati pri izlasku iz zemlje, ako je slučajno izgubite riskirate veliku novčanu kaznu ili nešto još gore.

Nakon kratke vožnje, Copacabana je skoro pa na granici, stigli smo i na sam prijelaz. Na izlasku iz Bolivije svi smo morali izaći iz busa i stati u red za ulazak u malu kućicu gdje će nam valjda udariti pečat. A taj red se pomjera tako spoooooro. Što li rade tamo unutra nemam pojma, čitao sam prije putovanja da turisti znaju imati problema pri izlasku iz Boliviji jer im graničar traži nekakvu izlaznu taksu, naravno izmišljenu, ali pokušavaju iščupati još nešto novaca od vas prije nego pobjegnete. Rješenje je, odbiti platiti i tražiti nadzornika no ako ste neinformirani a ovaj vas uhvati na prepad vrlo lako možete ostati nešto tanjeg novčanika, vjerujem da mnogi turisti nasjednu na tu priču. Uskoro je bus otišao dalje, bez nas, sa našim stvarima, čekat će nas na peruanskoj granici. Konačno je došao i naš red da uđemo u kućicu, unutra par blesavih pitanja carinika tipa koliko ostajemo u Peruu (kao da je njega briga), ili još gore da li iz Lime letimo direktno u Hrvatsku ili slijećemo negdje usput. No dobro, ako njega to veseli neka mu bude, trenira strogoću a ja mu spremno dajem sve odgovore. Na sreću nije pokušavao naplatiti ništa od nas. Konačno smo dobili izlazne pečate i napustili Boliviju.

Između bolivijske i peruanske granice ima oko 300 metara koje moramo prijeći pješke jer je naš bus, kao što rekoh, već otišao. Na ulasku u Peru ista priča, opet stajemo u red i opet čekamo, i opet red ide sporo, no ovaj puta barem nema glupih pitanja.

Dajemo mu onaj popunjeni formular i pečat je već u putovnici. Ono što je malo čudno je da su naše stvari sve vrijeme bile daleko od nas, spremljene u busu, nitko ih nije gledao niti pitao za njih, mogao sam prenijeti što sam htio, kako ja tako i svi drugi iz busa. Glavno da gnjave sa formularima i glupim pitanjima a sa sobom možeš nositi što te volje, nitko te neće ništa pitati niti gledati.

Bilo kako bilo, sretno smo riješili sve granične formalnosti i ušli u Peru. Što reći osim Bolivia adiós, bienvenido en Perú! 🙂

U sljedećem nastavku napuštamo Boliviju i vodimo vas u Peru. U prvoj peruanskoj epizodi posjetit ćemo grad Puno, veliki grad na obali jezera Titicaca koji će nam ponajviše služiti kao početna stanica za izlet na otoke Uros i Taquile. Otoci Uros su jedan od nevjerovatnih primjera ljudske potrage za sigurnošću. Narod Uros je prije puno stotina godina, još prije dolaska Inka, počeo da pravi plutajuće otoke i da živi na njima kako bi se osigurao od agresivnih plemena na obali. Drugi otok koji ćemo posjetiti je Taquile, nalazi se na sredini jezera, 45 km od Puna. Zbog svoje udaljenosti od obale otok je zadržao posebne običaje i kulturu, i posljednje je mjesto koje su Španjolci osvojili u vrijeme kolonizacije. Kasnije je otok korišten i kao zatvor poznat kao Alcatraz Titicace. Sve o našem posjetu ovim jedinstvenim kulturama na sred jezera Titicaca i još puno toga čeka vas u našem sljedećem nastavku, prvom dijelu našeg putovanja kroz Peru – Jezero Titicaca, Peru – Puno, plutajući otoci Uros i otok Taquile ➥

 

CIJENE:

Što…	…i pošto
Bus La Paz – Copacabana	30 Bs po osobi
Trajekt na putu prema Copacabani	2 Bs po osobi
Brod Copacabana – otok Isle de Sol	20 Bs po osobi
Taksa za ulazak na Isle de Sol	5 Bs po osobi
Bus Copacabana – Puno	30 Bs po osobi

 

GALERIJA: