Jezero Titicaca, Peru – Puno, plutajući otoci Uros i otok Taquile

Plutajući otoci Uros - nevjerovatni svjedok ljudske potrage za sigurnošću
Plutajući otoci Uros - nevjerovatni svjedok ljudske potrage za sigurnošću

Jezero Titicaca najviše je plovno jezero na svijetu i najveće jezero u Južnoj Americi. Nalazi na nadmorskoj visini od 3.812 metara, na granici između Bolivije i Perua. Najveća dužina jezera je 190 km a širina 80 km, najveća dubina iznosi 281 metar. Na jezeru se nalazi 41 otok a mnogi od njih su dugo naseljeni izoliranim zajednicama koje su zadržale svoj tradicionalni način života.

Dobro došli u Peru

Dobro došli u Peru

Grad Puno je najveći grad na obali jezera Titicaca, ima oko 150.000 stanovnika i glavni je grad istoimene regije. Puno se nalazi na 3.822 metara nadmorske visini, naravno odmah iznad jezera, a smjestio se u uskom području između Titicace i okolnih planina. U gradu se miješaju Aymara i Quechua kulture a sam Puno za sebe voli reći da je glavni grad peruanskog folklora. Grad je važno tržište lama, alpaka i zemljoradnje svojstvene ovim visinskim krajevima. Stanovništvo se sve više okreće turizmu kao važnom izvoru prihoda, ponajviše zahvaljujući otocima Uros, Taquile i Amantani ali i brojnim turistima koji kroz grad prolaze na putu za Boliviju. Važan izvor prihoda gradu jest i šverc jeftine robe iz Bolivije, kako to obično biva u pograničnim gradovima diljem svijeta.

Otoci Uros su jedan nevjerovatan primjer ljudske potrage za sigurnošću. Narod Uros je nekada davno, prije puno stotina godina živio na kopnu a onda je, ugrožen agresivnim plemenima, počeo graditi plutajuće otoke od biljke totore slične trski. Otoci plutaju na vodi i po potrebi se lako mogu pomjeriti a voda i udaljenost od kopna su im pružili sigurnost za kojom su tragali. Tek su ih Inke prije nekih 500 godina uspjele porobiti i prisiliti da plaćaju poreze. Izoliran na umjetnim otocima nasred jezera narod Uros uspio je očuvati svoje posebne običaje i način života koji se znatno razlikuje od onoga na kopnu.

Mister Nuevos Soles

Mister Nuevos Soles

Otok Taquile je za razliku od otoka Uros ipak od čvrstog tla ali još više izoliran i još čudnijih običaja. Otok se nalazi gotovo na sredini jezera Titicaca, 45 kilometara od grada Puno. Upravo njegova udaljenost od kopna je zaslužna što je uspio razviti i sačuvati svoje posebne običaje, način života i tradiciju. Otok se danas nalazi na UNESCO listi svjetske kulturne i nematerijalne baštine zbog izvanrednih tkanina kakve izrađuju na tradicionalan način. Zanimljivo je da tkanje obavljaju isključivo muškarci koji ovu vještinu počinju učiti od osme godine života, a žene se bave samo izradom pređe i vune i nikad se ne bave tkanjem. Otok je bio korišten kao zatvor još od kolonijalnog vremena pa sve do 1970. godine, znali su ga zvati Alcatraz Titicace, u 20-om stoljeću na njemu su bili uglavnom politički zatvorenici a među njima i kasniji peruanski predsjednik.

FAKTOLOGIJA TRIPOLOGIE:

Zanimljive činjenice o Peruu, jezeru Titicaca, gradu Puno i otocima Uros i Taquile
Peru je 19. država po veličini na svijetu, u njemu živi gotovo 30 miliona stanovnika što ga stavlja na 39. mjesto na svijetu.
Peru ima 3 službena jezika Španjolski, Quechua i Aymara.
Peru ima izuzetno veliku bioraznolikost, od obalnog pacifičkog pojasa preko visokih dijelova Anda do prašume i kišnih šuma Amazone koje pokrivaju čak dvije trećine zemlje. U zemlji postoji 90 područja sa posve različitim mikroklimama.
Peru je u srednjem vijeku bio središte carstva Inka koje je zauzimalo još i dijelove Bolivije, Argentine i Čilea. Carstvo Inka je bilo najveće i najrazvijenije područje pretkolumbovske Južne Amerike.
Peru pod španjolsku vlast konačno pada 1541. godine. Španjolce je najviše privlačilo zlato i srebro kojega je, prema njihovom vjerovanju, bilo u ogromnim količinama kod Inka što je djelomično bilo i točno.
U Peruu raste 55 vrsta kukuruza u svim mogućim bojama.
Krumpir originalno potječe iz Perua, postoji ga više od 3.000 vrsta. Ponosni Peruanci znaju reći “Soy mas Peruano que la papa” što znači “Ja sam više Peruanac nego krumpir”:
Najbolji pamuk na svijetu je iz Perua.
U Peruu raste 1.625 (!) vrsta orhideja, od toga njih čak 425 u okolici Machu Picchua.
U nekim dijelovima Perua je posve prihvatljivo jesti mačke.
Peru obiluje ogromnim prirodnim resursima iako je još uvijek prilično siromašna zemlja. U zemlji se kriju neke od najvećih svjetskih rezervi zlata, srebra, bakra, željeza, cinka…
Jezero Titicaca nalazi se na točno 3.812 metara nadmorske visine. Jezero je dugačko 190 km, najviše širine do 80 km, i najveće dubine 281 metar.
Jezero Titicaca je najviše plovno jezero na svijetu.
Puno je najveći grad na jezeru Titicaca i ima oko 150.000 stanovnika.
Puno je mjesto gdje se miješaju Aymara i Quechua kulture a sam grad za sebe voli reći da je glavni grad peruanskog folklora.
Uros su ljudskom rukom napravljeni otoci od biljke totora slične trsci koja raste na jezeru Titicaca. Postoje 42 otoka, neki su mali tek za 2-3 kuće, drugi su veći za desetak familija.
Uros narod je otoke počeo graditi više stotina godina prije dolaska Inka kako bi se zaštitio od agresivnih plemena koja su živjela oko jezera Titicaca.
Uros narod koristi biljku totora za puno namjena. Osim za gradnju samih otoka od nje prave i kuće, brodove, lijekove, pa čak i hranu.
Otok Taquile se nalazi 45 kilometara od grada Punoa, gotovo pa na sredini jezera Titicaca.
Upravo udaljenost otoka Taquile od kopna i izoliranost od ostatka svijeta je zaslužna što je uspio razviti i sačuvati svoje posebne običaje, način života i tradiciju danas svojstvenu samo Taquileñosima kako sebe nazivaju. Zbog svoje izoliranost otok je među zadnjim mjestima koja su pala u ruke Španjolaca za vrijeme kolonizacije.
Otok Taquile se nalazi na UNESCO-voj listi svjetske kulturne i nematerijalne baštine zbog izvanrednih tkanina kakve i danas izrađuju na tradicionalan način. Zanimljivo je da tkanje obavljaju isključivo muškarci koji ovu vještinu počinju učiti od osme godine života a žene se bave samo izradom pređe i vune.
Otok Taquile je bio korišten kao zatvor još od kolonijalnog vremena pa sve do 1970. godine, znali su ga zvati Alcatraz Titicace.
Vjenčanje na otoku Taquile traje 8 dana. Mladenci prva 3 dana moraju zajedno klečati na koži ovce koju su žrtvovale njihove familije. Dvije godine prije braka počinju živjeti zajedno iz dva razloga, prvi je da vide jesu li jedno za drugo, drugi je da zarade i uštede novac za osmodnevno vjenčanje koje moraju sami financirati.

mapa-Puno

Copacabana – Puno 03.12.2014.

Adiós Bolivia, bienvenido en Perú

1. dan u Peruu (19. dan na putu)

Granicu smo prešli bez ikakvih problema, uz svega par glupih pitanja carinika i naravno izvjesno čekanje koje je neizbježno u Južnoj Americi. Napustili smo Boliviju i ušli u Peru.

Prva stvar koju smo vidjeli u Peruu i koja je nedvojbeno dokazala gdje se nalazimo je ogromni stilizirani logo Perua izgrađen u međugraničnom prostoru. Odmah do njega je velika betonska boca Cusqueña piva, visoka nekoliko metara. Zanimljiva i lijepa dobrodošlica, već mi se sviđa Peru. 😀 Sam taj dio između dvije granice smo morali prijeći pješice, nekih 300 metara do ulaska u Peru gdje nas je čekao i naš bus sa svim našim stvarima.

Na ulasku u Peru opet moramo stati u red i čekati malu vječnost da nam lupe ulazne pečate. Čekanje je bilo otprilike jednako onom na izlasku sa bolivijske strane granice samo su glupa pitanja izostala, ovdje su u tišini zagledali, izvrtali, prepisivali podatke, skenirali…i boga pitaj što sve s našim putovnicama. Konačno smo i to završili i krenuli busom dalje.

    Čim smo malo odmakli od granice suvozač se našao na domaćem terenu i biznis je mogao započeti. Eto njega sa punom torbom prospekata, hoćeš smještaj, izlet, vožnju brodom, auto, bicikl…mislim da bi negdje pronašao i smještaj u Rovinju ili izlet na Brijune samo da sam pitao.

    Granicu smo prešli bez ikakvih problema, uz svega par glupih pitanja carinika i naravno izvjesno čekanje koje je neizbježno u Južnoj Americi. Napustili smo Boliviju i ušli u Peru.
    No nisam ga pitao za to ali nam je zato uspio uvaliti smještaj u nekom hostelu, navodno blizu glavnog trga u Punu. Obećava on i toplu vodu, hm sada kada sam ovo izgovorio izgleda mi blesavo ali je tako, topla voda u Južnoj Americi nije nešto što se podrazumijeva, za to se treba izboriti, to je vrijednost više. Obećava i internet i besplatan taksi do hostela. S obzirom da u Punu nemamo ništa rezervirano i da nam se ne da odmah po dolasku ići okolo i tražiti smještaj pristajemo na ponudu. Nije nam se činilo niti skupo, 40 solesa za noć što je oko 80 kuna. Niti u Peruu neće biti teško preračunati valutu, otprilike jedan soles = dvije kune i to je to.

    Impresivan pogled iz naše hotelske sobe na ulice Puna

    Impresivan pogled iz naše hotelske sobe na ulice Puna

    Kako to uvijek i biva obećanja u Južnoj Americi možeš okačiti mačku o rep i zaboraviti na njih još u trenutku kad si ih dobio. Taksi na stanici nas je stvarno dočekao i bio je besplatan, tj. platio ga je ovaj iz busa, to je bilo u redu. Na recepciji u hostelu radi cura koja ne zna beknuti ništa od engleskog, hajd dobro nije niti to nešto čudno. Dok me vodila do sobe mislim da je rekla cijenu 30 solesa za noć ali onda ju je baš u tom trenutku nazvao ovaj iz busa i nakon završetka razgovora cijena je postala 40 solesa. Aha, dakle tolika je provizija našem šoletu. Nema veze, neka zaradi i on nešto, s obzirom da je platio taksi 5 sola njegova zarada ostaje drugih 5 što znači samo 10 kuna, tko bi mu to zamjerio.

    Soba se čini onako, prilično OK i čisto u skladu s plaćenim iznosom. I ova recepcionarka naravno obećava i toplu vodu i internet. Hajde dobro, uzimamo sobu, nije da imamo pametniji izbor. Wi-Fi je pukao nakon cca 3 minute a toplu vodu nećemo niti vidjeti što ćemo saznati tek kasnije.

    Ostavljamo stvari i bježimo u grad, nemamo vremena za gubljenje. Vani se sprema oluja, vjetar gadno pizdi a uskoro počinje i kiša, na sreću imamo spremne kabanice. Tresla se gora rodio se miš rekao bi narod, od oluje na kraju nema ništa, brzo je došla još brže prošla, vrijeme se uskoro u potpunosti smirilo.

    Odmah 3 bloka od našeg hostela nalazi se glavni trg grada imena, gle čuda, Plaza de Armas.

    Svaki ali doslovno svaki grad u Južnoj Americi ima glavni trg sa imenom Plaza de Armas, jasno je da nisu morali dugo razmišljati kada su nazivali trgove.
    Već sam spominjao, svaki ali doslovno svaki grad u Južnoj Americi ima glavni trg sa imenom Plaza de Armas, jasno je da nisu morali dugo razmišljati kada su nazivali trgove. 🙂 „Kako da nazovemo naš trg?“ pitali bi se neki njihovi gradonačelnici, svi drugi u glas bi odgovorili jedino što znaju „Plaza de Armas!“. Odmah uz trg a paralelno uz obalu jezera koje je možda kilometar-dva odavde nalazi se i glavna pješačka ulica grada, zove se Lima.

    Glavni trg Plaza de Armas i katedrala Punoa

    Glavni trg Plaza de Armas i katedrala Punoa

    Imamo zadatak pronaći izlet za sutra a gdje ćeš bolje mjesto za to od glavne ulice. U masi sličnih agencija pronašli smo jednu koja obećava, unutra čovjek koji zna dosta o Hrvatskoj, dobro nije to dio koji obećava već to da je cijena izleta 35 solesa po osobi – prodano. Dodatno uplaćujemo i ručak, obično preskačemo ove doplate no ovdje se čini kao dobar deal, dobit ćemo autentičan obrok i to na osamljenom otoku na kojem baš i nemate neku alternativu. Ručak košta dodatnih 20 solesa što se ne čini pretjeranim. U cijenu izleta je, naravno, uključen i pick-up iz hotela kao i na svim izletima na kojima smo do sada bili u Južnoj Americi. Super i je to, ne moramo razmišljati ujutro kako i gdje naći brod i hoćemo li stići na njega.

    Na obali jezera Titicaca

    Na obali jezera Titicaca

    Riješili smo obaveze pa sad imamo slobodnu večer. Inače Puno nije baš neki zanimljiv grad, teško da ćete tu vidjeti nešto spektakularno pa čak i samo lijepo. U Puno ljudi ponajviše dolaze zbog jezera Titicaca, to je odskočna stanica za posjetu plutajućim otocima Uros i otocima Taquile i Amantani, jedinstvenim i izoliranim zajednicama koje žive u nekom prošlom vremenu, zaglavljena u srednjem vijeku sa posebnim načinom života i običajima. Također, Puno je posljednja stanica putnicima i turistima na putu za Boliviju.

    Pošto se u gradu i nema bog zna što vidjeti odlučujemo se spustiti do obale jezera koja se nalazi oko kilometar-dva od centra grada. Dionicu ćemo odraditi pješke. Nije se to pokazalo kao dobra ideja, osim prljave vode, žabokrečine, male i dosadne rive sa čestim znakovima kako je zabranjeno uriniranje (čini se da se to ovdje ne podrazumijeva) tamo se nema što za vidjeti. Uz otužni krajolik niti vrijeme nam nije naklonjeno, hladni vjetar ovdje šiba po licu nemilice. Odustajemo od jezera i krećemo natrag prema gradu, štedjet ćemo noge i ovaj put smo uzeli prijevoz, neko njihovo vozilo nalik na tuk-tukove i rikše kakve imaju po Aziji. A vozilo izgleda kao da ga je Grunf iz Alan Forda konstruirao i to u neki loš dan. U pitanju je običan motor koji natrag ima dva kotača i na njima sklepanu nekakvu kabinu, sve skupa užasno bučno, neudobno i hladno vozilo ali mami osmjeh na lice i kreće se ipak brže nego naše noge. Nekoliko probijenih crvenih semafora i stotine sirena kasnije stigli smo natrag do ulice Lima. Vožnju smo platili 5 solesa, i to nas je zavrnuo, s obzirom na ponuđeno ne vrijedi niti toliko.

    The vozilo

    The vozilo

    Za večeru smo pronašli jedan mali i mračni lokalni restoran ali nam se učinio kao zanimljivo mjesto, unutra skoro pa potpuni mrak, samo svijeće gore po stolovima, na zidovima posteri Beatlesa, Rolling Stonesa, Freddie Mercurya…sve stare slike iz njihovih mlađih dana, kao da smo u sobi nekog tinejdžera u šezdesetima. Muzika odgovara ambijentu, pravi vremeplov od restorana što je bilo OK a niti hrana nije bila loša.

    Navečer je grad puno življi i nekako ljepši nego po danu, kao da cijeli Puno izmili na ulice što vjerovatno i jest istina kako to već biva u južnoameričkim gradovima. Ljudi, gužva, žamor i šušur daju puno ljepši ugođaj ulici Lima nego prazni pločnici.

    U restoranu skoro pa potpuni mrak, samo svijeće gore po stolovima, na zidovima posteri Beatlesa, Rolling Stonesa, Freddie Mercurya…sve stare slike iz njihovih mlađih dana, kao da smo u sobi nekog tinejdžera u šezdesetima.
    U jednoj od brojnih trgovina suvenirima konačno smo kupili jedan od onih pletenih ruksaka sa lamama po njemu. Trgovina se nalazi odmah do nekog malog trga koji se upravo renovira, sav je ograđen i uokolo je sve bijelo, valjda od kamena koji sijeku, prst debela prašina je i po trgovini a čiča je bezuspješno stalno tresao prašinu sa izloženih ruksaka. Ma nema veze stari kupit ćemo jedan, već nekoliko ih dana gledamo po južnoameričkim trgovinama, C. se puno sviđaju i morali smo se počastiti s jednim. Tim više jer smo na bankomatu Scotia banke uspješno došli do para a čim je više love u džepu lakše se i troši, kako džep postaje prazniji tako lovu teže vadimo iz njega. Vražji novac, kada ga uzmeš čini se kao da će vječito trajati a onda se ne možeš poslije načuditi kuda je nestao. A nestaje jako brzo, topi se kao sladoled na suncu.

    Plaza de Armas noću

    Plaza de Armas noću

    Vraćamo se u hotel kasno navečer, računamo da ćemo se počastiti internetom i tuširanjem. Aha, da ne bi! Južnoamerički hoteli imaju neku svoju logiku, internet je uvijek besplatan i reklamira se kao takav, što je super samo je mali problem što najčešće ne radi. Tako je bilo i sada, besplatan internet kojeg nigdje nema. Pa odem gnjaviti onoga na recepciji, mislim da je on i vlasnik hotela, pa onda nakon restarta routera proradi taman toliko da se stignem popeti gore do sobe a onda opet pukne. Onda opet dole do njega, proradi pa pukne…i nakon vježbe od par puta gore-dole stepenicama odustajem. Hvala vam na besplatnom internetu, niste trebali. 🙂

    Hajde dobro, interneta nema pa nema, ali što li nema tople vode. Toliko priče o njoj, onaj iz busa što nam je i prodao hotel puna usta je imao o tome, te tople vode uvijek ima, te ne koriste struju već plin jer struja je opasna jelte, te ako nema tople vode ne morate ništa platiti. Jea rajt!

    Puno je mjesto gdje se miješaju Aymara i Quechua kulture a sam grad za sebe voli reći da je glavni grad peruanskog folklora.
    Zašto nisam iznenađen, kao da sam ovo već čuo, vidio, očekivao. Siđem dole po sto i prvi put ali ovaj puta nema nikoga živog. Pustoš! Mrak u cijeloj zgradi, po hodnicima i na recepciji. Zbrisao je stari! Pokušavam nekoga dozvati, no rispons…o mamicu vam…ne znam kako bi uopće ušli u hostel da smo došli samo malo kasnije. Jebem li vam sunce prevarantsko! #!@!$! Sve sam mu rekao! Već se zamišljam kako radim cirkus ujutro, no glas razuma koji se u međuvremenu vratio kaže da ništa neće biti od toga, stvari moramo ostaviti kod njih cijeli dan dok smo na izletu pa nije pametno praviti svađu. Ekipa ovdje ne ulijeva nimalo povjerenja ali nemamo izbora, kuda bi drugo sa stvarima ako ne ovdje.

    Ujutro će dole biti sigurno ona cura što ne zna ni riječi engleskog, s kim bih se svađao. Piše da se doručak, navodno, služi već od 6:30. Zašto li sam siguran da to neće biti tako.

     

    Uros i Taquile 04.12.2014.

    Plutajući otoci Uros i izolirana zajednica na otoku Taquile

    2. dan u Peruu (20. dan na putu)

    Ujutro smo ustali nabrijani na obećani doručak u 6:30, taman stignemo pojesti nešto dok dođu po nas u 7 ali onda smo skužili da ima tople vode a to se ne propušta. Mijenjamo doručak za tuširanje, to nam je preče sada. Garant je stari prevarant sinoć isključio bojler pa zbrisao i evo sada ćemo zbog njegove sulude štednje ostati bez doručka. Već sam mu sinoć rekao ali evo ponovit ću još jednom „#!@!$!“. Malo sam ga naružio kada smo sišli dole, kako nismo imali ni interneta ni tople vode a to nas ne čini sretnima, k’o fol čudi se, nije mu jasno, nešto je promrmljao da ne moramo ni platiti. Ne seri stari, evo ti lova a drugi put ostavi bojler da radi. Ne smijem mu još jednom ponoviti „#!@!$!“ jer nam stvari ostaju kod njih cijeli dan a nije da im baš vjerujem išta. Danas smo cijeli dan na izletu, prvo na putajuće otoke Uros a nakon toga na izolirani otok Taquile, navečer nakon svega moramo još stići i na bus za Cusco.

    Čekamo naš bus ispred hostela, već je 7 sati a dogovorenog prijevoza nema, kad evo ti staroga do nas, kaže da su nas zejebali jer brod polazi u 7 a nas su trebali pokupiti u 6:30, „godinama prodajem te izlete i svi brodovi uvijek kreću u 7“ kaže on.

    Danas smo cijeli dan na izletu, prvo na putajuće otoke Uros a nakon toga na izolirani otok Taquile, navečer nakon svega moramo još stići i na bus za Cusco.
    Ne vjerujem mu ništa ali ipak me malo zabrinuo. Da li je moguće da smo krivo čuli dogovor? No 3 minute kasnije stiže naš taksi. Stari se samo pokupio i nestao bez riječi, da nismo bili na ulici i sami ga dočekali vjerovatno bi rekao taksisti da nas nema, majku mu… Krivo mu je što nismo od njega jučer kupili izlet iako ga je svesrdno pokušao uvaliti za više para pa mu sad krivo što mu nije upalilo. Da je nekako uspio otjerati taksistu a da mi ne znamo slavodobitno bi on ispao kao jedini pravednik i mogao bi reći „rekao sam vam!“.

    Ostavljamo starog ispred hostela razočaranog u neuspjelu spačku i krećemo prema luci. Pitam se koliko ljudi se angažira oko ovih izleta kada su jedan taksi poslali samo po nas dvoje. Znači li to da svaki putnik ili par dobije svoj taksi? Koliko je to onda taksista za napuniti jedan brod i kako im se to isplati. Bespotrebne kalkulacije prekida dolazak u luku, stigli smo.

    Muzika na brodu

    Muzika na brodu

    Na brod smo se ukrcali prelazeći preko drugih brodova povezanih jedan do drugoga, da nas nisu uputili nema šanse da bismo sami pronašli koji je naš. Još dok smo čekali polazak u luci u brod se ukrcao jedan bolivijski muzičar, onakav kakve nekada znamo viđati i po europskim gradovima kako sviraju na ulici. Odsvirao nam je kondorov let i još nešto na gitari i onoj svirali u više nivoa u koju puše između riječi pjesme, lijepo je zvučalo, dali smo mu 2 sola. Kao da smo samo čekali da on završi svoj nastup kako bi mogli krenuti, čim je prestala svirka i on izašao van brod je krenuo.

    Put do otoka Uros bio je užasno spor i dug. Naš brod je jeftinija varijanta, plovi jako sporo i do otoka mu je trebalo sat vremena. Mislim da bih ja brže doveslao do njega. Postoji i brzi brod koji stigne za svega 20 minuta ali on je puno skuplji. Navodno da ovi spori idu još sporije nego što bi trebali kako bi dodatno uštedjeli na gorivu a i da bi ljudi češće doplaćivali za onaj skuplji.

    ***

    Vesela domaćica na Urosu

    Vesela domaćica na Urosu

    Narod Uros je na jezeru živio i davno prije dolaska Inka, Španjolce da ni ne spominjem. Posebni su i jedinstveni u svijetu po svome načinu života, još stotinama godina prije dolaska Inka počeli su graditi plutajuće otoke kako bi se obranili od agresivnih plemena koja su živjela u okolici jezera. Otoke grade od stabljike totora nalik na trsku koji obilato raste u vodi jezera Titicaca. Svaki otok se sastoji od metar do dva metra debelog sloja naslaganih biljaka koje plutaju na vodi. Otoci stalno pomalo tonu kako slojevi totore trunu i otoke je nužno stalno i redovno obnavljati, svakih otprilike tri mjeseca potrebno je dodavati nove slojeve a životni vijek otoka je maksimalno 30 godina. Ukupno postoje 42 otoka na kojima živi narod Uros, neki su veliki dovoljno da na njima živi desetak familija, drugi su manji za svega 2-3 kuće. Na otocima je prijavljeno oko 2.000 stanovnika mada se zna da ih ima puno manje, većina ih danas živi na kopnu a na otoke dolaze samo preko dana zbog turista, mnogi su dobro unovčili svoju tradiciju.

    Narod Uros biljku totora koristi za sve, kao građevni materijal, kao lijek, čak i za jelo. Dobar dio pripadnika plemena se u zadnjih 20-tak godina gotovo u potpunosti okrenuo turizmu koji im danas donosi znatne prihode ali i nepovratno utiče na njihov nekadašnji način života.

    Uros narod je otoke počeo graditi više stotina godina prije dolaska Inka kako bi se zaštitio od agresivnih plemena koja su živjela oko jezera Titicaca.
    Tradicija koju su stotinama godina čuvali od utjecaja sa strane danas je preostala samo kao predstava za turiste, a održavanje otoka na koje danas dolaze hiljade turista nije nimalo lak zadatak. Zanimljiv je i način na koji love ribu, vuneni konopac vežu za noge kormorana i puste ga u ribolov, kasnije pticu povuku natrag a njegov ulov uzmu za sebe. Mačke koje drže na otocima služe im isključivo da ih štite od štakora. Narod Uros nije zatvoren za nove stvari, mnoge njihove tradicionalne čamce danas pokreću motori a solarne kolektore često postavljaju na kuće kako bi došli do male količine električne energije, ponajviše za televizore. Na otocima imaju čak i svoju radio stanicu koja pušta muziku svaki dan po nekoliko sati.

    Naša barka i mali od otoka

    Naša barka i mali od otoka

    Uros otoci danas su postali nešto kao Disneyland, ne mogu se oteti dojmu da je ovo samo postala pozornica na kojoj je sve izvještačeno, na kojoj je sve laž a jedini cilj je zaraditi novac od turista što uglavnom i prilično dobro uspijevaju. Još prije nego ste pristali na otok show počinje, dočekuju nas žene u tradicionalnim bolivijskim nošnjama sa osmjehom od uha do uha. Njih smo prošli ali pored mladića iza njih, također tradicionalno obučenog, nećemo tako lako. Još na brodu su nam objasnili da možemo ploviti sa njima oko otoka na staroj barci od trske ako želimo, kao nije obavezno ali košta svega 10 solesa pa možemo. Zato nas je i dočekao onaj mladić, on je nekakav voditelj ovdje…zvat ćemo ga mali od otoka…ovdje je to nešto kao direktor turističke zajednice. 😀 Kaže taman je druga grupa sišla sa barke pa idemo sada mi jer da ne smetamo jedni drugima…kao nije obavezno ali nema mjesta na otoku za sve nas istovremeno. Rekao bih i da je barka fake, ispod trske vidi se neka plava plastika ili folija, nešto što sigurno nije prirodno. No nema veze, i takva kakva je barka izgleda vrlo zanimljivo.

    Mali od otoka je neki šaljiv lik, onako mršav i visok za bolivijske standarde, sa osmjehom od uha do uha koji otkriva bijele zube na tamnom licu i sa šarenom, bolivijskom, kapom na glavi pomalo je nalik na klauna. Duhovit je, dobro nas je sve nasmijao nekoliko puta, trudi se biti zabavan i rekao bih da voli to što radi.

    Zanimljiv je i način na koji love ribu, vuneni konopac vežu za noge kormorana i puste ga u ribolov, kasnije pticu povuku natrag a njegov ulov uzmu za sebe.
    Dobro govori jezike, i španjolski i engleski, i koristi ih simultano oba. Brzo su nama turistima prepustili vesla u ruke, tko je htjeo mogao je probati veslati, ja sam se naravno uključio. Plovilo ima od naprijed isturene one neke kao glave, nalik na vikinške lađe, i onda se uvališ na vrat jedne od tih glave, sa svake strane barke je po jedna, i veslaš. Položaj je neobično udoban, toliko se dobro zavališ u to da ti je poslije teško ustati. Malo sam popričao i sa malim od otoka dok sam veslao, zna za Hrvatsku naravno preko nogometa, ali svejedno dobro je da zna ikako. Pitam se da li bi itko ikada na svijetu čuo za nas da ne igramo nogomet.

    U plovidbi oko otoka Uros

    U plovidbi oko otoka Uros

    Nakon možda 15-tak minuta plovidbe vratili smo se natrag na otok. Tu su nam održali malo predavanje o tome kako se otoci grade, što se na njima jede, kako prave odjeću…imali smo i sami priliku probati biljku totora, nije nešto što biste baš poželjeli za ručak ali može se jesti i navodno da je zdravo i hranjivo. Nakon predavanja imali smo još nešto vremena za slikanje i, naravno, kupovinu suvenira koji su znatno skuplji nego na kopnu ali su valjda i autentični. Na primjer male makete barki kakve koriste ovdje za plovidbu koštaju od 20 do 60 solesa, ogrlice možete kupiti već za 10… Preskačemo shoping, ove makete barki mi se sviđaju ali svejedno se bojim da ne bi preživjele transport do Europe. Uzeli smo si samo pečat u putovnicu kao suvenir i uspomenu na posjet otoku, zanimljiva stvar za jedan soles, samo je loše što trošimo mjesto u već prepunoj putovnici. Na otoku Uros proveli smo otprilike oko sat vremena ukupno, za Taquile koji slijedi mislim da je vodič rekao dva i pol sata ali tamo nas čeka i ručak.

    S domaćinima...

    S domaćinima…

    Na odlasku s otoka domaće žene (Urošanke valjda se kaže 😀 ) nas ispraćaju s pjesmom. To je bilo lijepo od njih, posebno kada znate da ne očekuju nikakav novac za predstavu jer smo mi već na barci a oni na obali. Oni nam pjevaju sa obale, mi im mašemo s barke, kao da smo krenuli negdje preko oceana. Uros otoci, ukupno ih je 42, danas postoje samo kao turistički show i čisto sumnjam da ovdje danas itko stvarno živi, možda tek nekoliko ljudi, ostalima je ovo samo radno mjesto. Čak i naš mali od otoka, čuo sam kada je pričao nekim turistima na španjolskom, ako sam dobro razumio i on sa 6 članova svoje obitelji živi na kopnu gdje mu djeca idu u školu, na otoke dolazi radi posla a navečer se opet vraća njima na kopno.

    Otoke Uros treba shvatiti kao uvid u jednu nevjerovatnu tradiciju koja opstaje već stotinama godina. Narod Uros se davno promijenio i prihvatio moderan način života ali svejedno je lijepo bilo vidjeti kako se nekada živjelo, u ovoj jedinstvenoj okolini, na ovom posebnom mjestu, na ovako drugačiji način.

    Otoke Uros treba shvatiti kao uvid u jednu nevjerovatnu tradiciju koja opstaje već stotinama godina. Narod Uros se davno promijenio i prihvatio moderan način života ali svejedno je lijepo bilo vidjeti kako se nekada živjelo, u ovoj jedinstvenoj okolini, na ovom posebnom mjestu, na ovako drugačiji način.
    Naš vodič nas je upozorio prije nego smo došli na otoke da ne dajemo nikakav novac domaćima niti da im plaćamo za slikanje ili slično. Ali ne mogu reći da je itko išta posebno tražio. Već sam prije čitao da nije dobro te ljude a posebno djecu učiti prosidbi, u redu je platiti neke stvari koji idu za dobrobit zajednice, kao na primjer onu plovidbu oko otoka, ili kupiti neki suvenir ako želite, ali prosidbu treba sasjeći u korijenu. No sve što platite na otocima ide u zajedničku blagajnu Urosa i dijeli na ravne dijelove, u redu je podržati tu zajednicu i pomoći da ovi otoci i dalje opstanu pa makar samo u turističkom obliku a da domaći ljudi mogu živjeti od toga. Iako je danas život na otoku samo turistički show ipak ih svakako vrijedi posjetiti i vidjeti ovu pomalo nevjerovatnu kulturu, narod koji se otisnuo na sred jezera zbog sigurnosti i pronašao način da tamo preživi. Vidjet ćemo kako će to izgledati u možda još zatvorenijoj zajednici na otoku Taquile. Upravo smo tamo uputili puževim korakom u našoj super sporoj barci, i dok nas druge barke prestižu ja piskaram ove redove.

    Plutajući otoci Uros na jezeru Titicaca

    Plutajući otoci Uros na jezeru Titicaca

     ***

    Otok Taquile nalazi se sredini jezera Titicaca, 45 km od grada Puno. Otok je najveće dužine 5,5 km i širine 1,6 km, najviši vrh otoka nalazi se na 4.050 metara. Na otoku danas živi 2.200 ljudi koji se nazivaju Taquileños. Otok se danas nalazi na UNESCO listi svjetske kulturne i nematerijalne baštine zbog izvanrednih tkanina kakve izrađuju na tradicionalan način. Zanimljivo je da tkanje obavljaju isključivo muškarci koji ovu vještinu počinju učiti od osme godine života, a žene se bave samo izradom pređe i vune i nikad se ne bave tkanjem.

    Danas otok posjeti oko 40.000 turista godišnje. Broj je ograničen isključivo odlukom lokalne zajednice, žele broj posjetitelja zadržati u podnošljivim okvirima. Na otoku se turizam odvija pod kontrolom samih otočana i organiziran je po principu kolektivizma.

    Upravo udaljenost otoka Taquile od kopna i izoliranost od ostatka svijeta je zaslužna što je uspio razviti i sačuvati svoje posebne običaje, način života i tradiciju danas svojstvenu samo Taquileñosima kako sebe nazivaju.
    Sami vode računa koliko turista primiti godišnje, sami odlučuju o visini i naplaćuju naknade za posjetu koje poslije ravnopravno dijele cijeloj zajednici. Inače cijela otočna ekonomija se zasniva po kolektivnom principu, moto im je „ama sua, ama llulla, ama qhilla“ što bi značilo „ne kradi, ne laži, ne budi lijen“. Zajednica funkcionira u sustavu pomalo nalik na komunizam, zar ne? Osim od ograničenog turizma otočani ostvaruju prihode i od ribarstva i poljoprivrednog uzgoja na terasama otoka, uglavnom krumpira, kukuruza i koke. Na jednom od otočnih dogovora, svojevrsnom referendumu su odbili dolazak struje na otok ali su prihvatili solarne kolektore koji danas zadovoljavaju njihove skromne potrebe.

    Otok Taquile, put prema vrhu

    Otok Taquile, put prema vrhu

    Otok Taquile je korišten kao zatvor još od kolonijalnog vremena pa sve do 1970. godine kada je prepušten na upravljanje lokalnoj zajednici. Početkom 20-od stoljeća otok je korišten kao politički zatvor, čak je i jedan bivši peruanski predsjednik imena Luis Migues Sanchez Cerro ovdje odslužio svoju kaznu, naravno puno godina prije nego je postao predsjednik. Zašto su odabrali Taquile da bude zavor? Pa odgovor je jasan, u pitanju je osamljeni otok nasred jezera sa kojeg je teško pobjeći, zvali su ga Alcatraz jezera Titicaca. Nama će usporedba s Golim Otokom možda biti bliža. Zanimljivo je da je Taquile jedno od posljednjih mjesta u Peruu koje je palo u španjolske ruke za vrijeme kolonizacije, upravo zato što je toliko izoliran od kopna i ostatka svijeta. Većina stanovnika danas su kršćani, prihvatili su katoličanstvo ali još uvijek poštuju stare običaje i prinose žrtve Pachamami u hramu na vrhu otoka.

    Na otoku uopće nema pasa niti mačaka iz razloga što ih je domaće stanovništvo smatralo ukusnim za jelo. Danas ako netko želi nabaviti psa ili mačku mora dobiti posebnu dozvolu od zajednice.

    Cijela otočna ekonomija se zasniva po kolektivnom principu, moto im je „ama sua, ama llulla, ama qhilla“ što bi značilo „ne kradi, ne laži, ne budi lijen“.
    Piletinu jedu ali je ne uzgajaju sami zbog problema koji imaju sa lisicama. Na otoku uopće nema niti lama, uobičajenih na ovim prostorima, ali uzgajaju ovce u velikom broju. Možda je to i jedan od razloga zašto otok najčešće uspoređuju sa Mediteranom, kada pogledate strmi i goli krajolik, plavo nebo i modru boju vode, kada vidite sve te magarce i ovce lako bi mogli pomisliti da ste negdje, na primjer, na Siciliji. Samo treba isključiti ove šareno obučene ljude, oni odaju da nismo u Europi, osim možda u vrijeme karnevala.

    Otok Taquile na jezeru Titicaca, pomalo nalik Mediteranu

    Otok Taquile na jezeru Titicaca, pomalo nalik Mediteranu

    Dodatnih oko sat i pol do dva nam je trebalo od otoka Uros do otoka Taquile. Dogovor je da nas brod ostavi sa jedne strane otoka i pokupi za povratak sa druge strane a mi ćemo sami prepješačiti preko visokog brda između dvije obale. Moram se pohvaliti, visinska bolest nas više nimalo ne muči, dišemo normalno, hodamo normalno, spavamo odlično, čini se da je aklimatizacija konačno i uspješno završena. Sada kada smo to pobijedili dođe mi žao sići dole, nakon toliko muke sada kada konačno možemo uživati u visinama Anda ne mučeći se s nedostatkom kisika šteta je to baciti i ponovo sići na more. Hodamo i umaramo se jednako kao na nadmorskoj visini. Uspon na brdo smo obavili kao od šale, uz pjesmu smo obilazili druge, stajali, slikali se pa ih opet obilazili. Ostatak ekipe nije bio te sreće, čuli smo njihovo teško disanje dok smo ih prestizali, biće da su friško stigli na ove visine, disanje im je u mukama kako je i naše bilo do prije nekoliko dana.

    Glavni trg

    Glavni trg

    Uspon sa 3.812 metara na koliko se nalazi jezero pa do sela na vrhu na 3.950 metara smo završili prvi. Dalje se treba još malo popeti na najviši vrh otoka na 4.050 metara gdje ćemo imati ručak u jednom obiteljskom restoranu. Nalazimo se ne prilično velikom i prostranom trgu usred sela i čekamo da ostatak ekipe stigne. To će malo potrajati. Na trgu je u jednom kutu stara crkva, posvuda uokolo stare i autentične kuće koje kao da su od blata napravljene, a cjelokupni dojam jedino kvari betonsko čudovište koje su izgradili sa jedne strane trga. To je neka njihova zadruga, tu imaju izložbu i prodaju svojih tkanina. Mi smo zauzeli mjesto na zidiću u jednom kutu trgu ispod table sa udaljenostima do svjetskih gradova, jednom od onih kakve se daju vidjeti širom svijeta, i posmatrali vodu jezera. Postalo je prilično toplo, pa i vruće, oko podneva je i sunce već ozbiljno grije, dan je posve vedar. Skinuli smo se u kratke rukave što baš i nije pametno bez mazanja kremom na ovim visinama, UV zrake su ovdje jače i za nas nenavikle bijelce mogu biti i opasne.

    Lokalni mali snagator

    Lokalni mali snagator

    Dok smo sjedili tako i čekali da stignu ostali iz ekipe počela su nas opsjedati domaća djeca. Čitali smo već o ovome i spremili smo se – ponijeli smo veliku vreću bombona koju smo kupili jučer i sada ih dijelimo svima. Već sam spominjao, novac ovoj djeci ne treba davati ali bomboni nisu problem. Svima smo dali po bombon, obraduju se tome, ali novac nikome iako neki traže. Jedan mali, od možda 4-5 godina je vidjevši da se slikamo sam prišao i ušao nam u kadar. Sladak je malo iako prljav od glave do pete, bio je uporniji od drugih i nikako nas ne napušta, onda se u pokušaju da izvuče pare od nas uhvatio za jednu od onih tabli gradova, mislim za Jeruzalem, i počeo raditi zgibove…ma svaka ti čast, tako mali a tako jak. Traži soles. Evo ti 3 bombona, nema para ni za tebe. 🙂

    Uskoro su se počeli pojavljivati i ostali članovi naše grupe. Točno u podne smo se svi našli nasred trga, takav je bio dogovor. Malo mi je blesavo ovo nalaženje i hodanje okolo s vodičem, nismo mi baš klijentela za turističke agencije, radije sve uvijek organiziramo sami, no ponekad su ove lokalne nužnost i ne može se bez njih baš kao i u našem današnjem izletu. Kada smo se svi skupili krenuli smo u koloni na ručak u jednu od familija.

    Restoran, ako se to može tako nazvati, u biti je samo obiteljska kuća sa velikom terasom na kojoj su stolovi. Ono što je najljepše je prekrasan pogled sa terase na otok i jezero Titicaca. Plavo i vedro nebo, modra boja jezera, sunce, ovce i krš…stvarno bi čovjek ovo mogao smjestiti negdje na Mediteran. Jedino što ga odaje jesu terase na padinama sa vrtovima prepunim koke, e to već ne bi išlo na Mediteranu. U daljini se vidi i otok Isla del Sol u Boliviji na kojem smo bili prije dva dana.

    Za ručak riba troutche

    Za ručak riba troutche

    Ručak je bio odličan, pravi domaći, seoski. Hrana u skladu s tim, prvo neka gusta juha sa sto vrsta povrća, pola toga prepoznajemo pola ne, uglavnom vrlo fina i dva puta smo grabili. Voda i ovaj zrak otvaraju apetit. Za glavno jelo je bila riba i iako nisam baš ljubitelj ova je bila fina, meni po okusu slična šaranu samo u filetima i bez kostiju, a uz ribu malo pomfrija, riže i povrća. Domaći tu ribu zovu troutche, na engleskom bi rekli trout i u biti uopće nije autohtona riba već je donesena u jezero iz Kanade još 1940. godine, Za kraj tu je obavezni čaj od koke.

    Nakon ručka imali smo malu prezentaciju lokalnih običaja, predavač naš vodič uz pomoć lokalne žene Olivie. Prvo su nam pokazali kako dobijaju šampon iz neke lokalne bodljikave biljke, Olivia prezentira, vodič priča, mi slušamo.

    Vjenčanje na otoku Taquile traje 8 dana. Mladenci prva 3 dana moraju zajedno klečati na koži ovce koju su žrtvovale njihove familije. Dvije godine prije braka počinju živjeti zajedno iz dva razloga, prvi je da vide jesu li jedno za drugo, drugi je da zarade i uštede novac za osmodnevno vjenčanje koje moraju sami financirati.
    Onda su nam pokazali kako s tim istim šamponom peru svježe ošišanu vunu, i stvarno, svojim očima smo vidjeli kako žuto-smeđa sirova vuna postaje kristalno bijela, kao u onim reklamama što budu na TV-u. 🙂 Onda je vodič odlučio da će neko od nas imati čast da ponese taj komadić vune sa sobom za uspomenu, vauuu, odlučio je da će to biti trinaesta osoba po redu za stolom, i gle čuda pa to sam ispao baš ja. Uh kakve li sreće! Hm, a što da radim sa komadićom vune? Evo i sad imam grudvu osvojene peruanske vune, jest da bi bilo bolje da me sreća opali kada je u pitanju neka ozbiljnija lutrija no znam i sam da je ovo otprilike najveći dobitak koji ja mogu dobiti, stoga ga slavodobitno čuvam. Još sam i dobio aplauz od cijele grupe, ja iz kroejše, pita vodič kako kažemo hvala u Hrvatskoj, rekoh mu, ponovi „koala“, ma ne koala nego hvala, no džaba to objašnjavati španjolcima kad oni ne izgovaraju slovo „h“. Na kraju su nam još pokazali kako tkaju od te vune iako je to, kao što rekoh, posao samo za muškarce Olivia se dala u prekršaj.

    Bračni pojas kakav žene tkaju od svoje kose

    Bračni pojas kakav žene tkaju od svoje kose

    U stvari žene ovdje tkaju samo jedan predmet u životu a to je pojas za svojeg budućeg muža. Da stvar bude interesantnija one prije braka ošišaju cijelu svoju kosu i u mješavini sa alpakom ugrade je u taj pojas. Pojas će nakon vjenčanja muž morati nositi, nešto kao prsten kod nas. Koliko je vjenčanje bitno u narodu Taquile dovoljno govori i to što traje cijelih 8 dana. Osam dana veselja je to za cijelo selo no mladencima početak i nije tako veseo. Prva 3 dana vjenčanja moraju klečati na koži od ovce koju su njihovi roditelji ritualno žrtvovali i za ta 3 dana ne smiju se uopće micati. Nikako! A prije samog vjenčanja mladenci moraju živjeti skupa dvije godine i to iz dva razloga. Prvi je da vide da li uopće odgovaraju jedno drugome, hajde dobro, ovo još ima smisla, no drugi razlog je još praktičniji, pošto ovo osmodnevno veselje za cijelo selo moraju sami financirati ove dvije godine morat će puno raditi i štedjeti kako bi to mogli podnijeti. He he, nije im nimalo lako ući u brak.

    Nakon ručka krenuli smo prema pristaništu, ovaj puta na obalu s druge strane otoke gdje nas čeka brod. Spust je jednako lijep kao i uspon, ima nešto čarobno u ovom otoku i cijelom jezeru Titicaca, teško je opisati taj pogled, teško je to i prikazati s fotografijom, treba to doživjeti. Stigli smo do barke i krenuli na skoro tri sata plovidbe natrag u Puno.

    Prelijepa panorama jezera Titicaca

    Prelijepa panorama jezera Titicaca

     

    Bilo je već oko 17 h kada smo stigli natrag u Puno. Ovaj puta do grada nećemo taksijem već svi mini busom. Meni je potpuno svejedno. Povratak je malo više potrajao jer smo usput uletjeli u neku gužvu, nekakav miting ili protest. Ne znam što je to bilo ali pretpostavljam da je u pitanju neki politički skup, čini mi se da su izbori u Peruu uskoro.

    Protest u gradu

    Protest u gradu

    U gradu imamo jednu važnu obavezu za riješiti, moramo kupiti karte za bus do Cusca. Na sreću već znamo gdje ćemo kupiti karte tako da neće biti potrage, opet idemo u našu dobro nam poznatu agenciju Titicaca, znamo i cijenu, znamo i lokaciju to smo još sinoć provjerili, samo nas na putu do agencije malo brine da li je moguće da više nemaju mjesta. Karte nismo ranije kupovali jer nismo konačno odlučili koji nam je sljedeći korak. Naime, dugo smo razmišljali da li da idemo u grad Arequipu koji je navodno jedan od najljepših u Peruu pa i općenito u Južnoj Americi ili da idemo direktno u Cusco. Za 4 dana moramo stići u Machu Picchu, za 8.12. imamo kupljene preskupe ulaznice i karte za vlak dan ranije i to nije promjenjivo, a za 8 dana letimo natrag u Europu iz Lime. E sad kako raspodijeliti raspoloživo vrijeme na sve to što želimo vidjeti bila je velika dilema. Puno toga smo obišli, puno toga vidjeli, puno toga još želimo vidjeti…koliko god dugo da smo na putovanju uvijek fali još nekoliko dana, niti mjesec dana koje imamo za Južnu Ameriku nije ni izbliza dosta. Na kraju smo ipak konačno odlučili da malo usporimo ritam, idemo odmah u Cusco a Arequipu ostavljamo za neki drugi put.

    Na sreću nismo imali problema sa kupovinom karte, brzo smo stigli do agencije Titicaca a tamo nas je dočekala poznata i simpatična cura s kojom smo već sinoć pričali. Karta košta 30 solesa.

    Za 4 dana moramo stići u Machu Picchu, za 8.12. imamo kupljene preskupe ulaznice i karte za vlak dan ranije i to nije promjenjivo, a za 8 dana letimo natrag u Europu iz Lime. E sad kako raspodijeliti raspoloživo vrijeme na sve to što želimo vidjeti bila je velika dilema.
    Zanimljivo, kod njih su karte uvijek 30 kao da ne znaju za drugu brojku, toliko je bilo La Paz – Copacabana, kasnije i Copacabana – Puno, evo sada i Puno – Cusco. Doduše sada smo u Peruu a sol vrijedi dvostruko više nego boliviano ali opet je zanimljivo, njih više ne bismo niti pitali pošto je karta, znamo da je 30, uvijek je 30 ma gdje se nalazili. 😀 Kako god pao nam je kamen sa srca, karte imamo u džepu za večerašnji bus, mjesta 27 i 28, dakle ima još pola busa slobodno. Južnoamerikanci očito ne razmišljaju unaprijed već karte kupuju na licu mjesta, u zadnji čas, no to mi i liči na njih.

    Već polako pada noć, imamo još samo malo vremena prošetati gradom i otići na večeru, bus za Cusco nam kreće u 21:30. U jednoj od trgovina sam pronašao onu barku od trske kakvu sam zamalo kupio na Uros otoku, ovdje je naravno višestruko jeftinija, košta svega 12 solesa. Ma nek’ ide k vragu, kupit ću je pa sve i da ne preživi put.

    Sa pizzom se baš i ne mogu pohvaliti

    Sa pizzom se baš i ne mogu pohvaliti

    Poslije večere idemo do našeg hostela po stvari, na sreću sve je na mjestu. Uzimamo taksi i brzo stižemo do stanice. Na stanici ne možete izaći na perone dok ne doplatite 1 sol za staničnu uslugu, to nismo znali pa su nas zaustavili u prekršaju. Kada smo izašli na perone ugledali smo onu curu iz agencije, kaže ima dobre vijesti za nas, mjesta u prvom redu za koja smo pitali u međuvremenu su se oslobodila a ona ih sačuvala za nas. Jeeee, sjedit ćemo u prvom redu, s obzirom da je bus na kat to znači odličan pogled, između nas i ceste je samo staklo. Smjestili smo se na naše mjesto i mahali curi iz agencije, čeka i ona na stanici odlazak busa, valjda joj je i to u opisu posla a ja se pitam da li oni ikada idu doma, cijeli dan su u agenciji a onda još i autobuse ispraćaju. Maše i ona nama, mašemo mi njoj još više, šaljemo joj i puse, kao sretna familija…malo se postidjela, smije se i maše i dalje. Adios Puno!

    Bus je krenuo na vrijeme, točno u 21:30, do Cusca imamo gotovo 400 km vožnje, trebali bi stići rano ujutro, oko 5 sati.

    Bus je krenuo na vrijeme, točno u 21:30, do Cusca imamo gotovo 400 km vožnje, trebali bi stići rano ujutro, oko 5 sati. Bus krivuda po cesti, siječe krivine, zaobilazi kamione preko pune crte…dakle jedna posve uobičajena vožnja u Južnoj Americi. Tko nas je tjerao da sjedimo u prvom redu. Uskoro smo zaspali i skratili si muke.
    Sa 3.800 metara nadmorske visine na kojoj se nalazi Puno moramo se popeti na preko 4.300 da bi se na kraju spustili na 3.400 na koliko se nalazi Cusco. Vožnja ovom rutom je navodno jako lijepa, sa prekrasnim pogledom, i vjerujem da je tako jer vožnje busom tijekom cijelog našeg putovanja nisu nikako nešto dosadno i naporno već jedan poseban vid razgledavanja zemlje, još k tome mi u prvom redu s neometanim pogledom…sve je savršeno osim jedne sitnice – noć je. Ništa od našeg pogleda neće biti ali to je cijena koju moramo platiti ako želimo putovati noću i tako uštedjeti vrijeme. Brzo smo napustili grad i počeli se penjati u više planine. Bus krivuda po cesti, siječe krivine, zaobilazi kamione preko pune crte…dakle jedna posve uobičajena vožnja u Južnoj Americi. Tko nas je tjerao da sjedimo u prvom redu. Uskoro smo zaspali i skratili si muke.

    U sljedećem nastavku napuštamo jezero Titicaca, idemo dalje prema sjeverozapadu i stižemo u grad koji nas možda i najviše intrigira na cijelom putovanju – Cusco. U prijevodu riječ Cusco znači „pupak svijeta“, takva mu je i uloga bila, dugo vremena ovo je bio glavni i najvažniji grad carstva Inka. U gradu su se nalazili najvažniji hramovi i palače Inka koje su nažalost Španjolci nakon kolonizacije uglavnom opljačkali, preuredili ili čak srušili, no svejedno duh jedne posebne i nama nepoznate civilizacije vidi se na svakom koraku. Izvan grada u Svetoj dolini Inka na sreću preostalo je još puno tragova ove napredne civilizacije, posjetit ćemo dolinu rijeke Urabambe, drevni grad Pisac, fascinantnu agrokulturnu laboratoriju Moray, utvrđeni grad Ollantaytambo posljednje utočište Inka za vrijeme kolonizacije i jedno od rijetkih mjesta u kojima su odnijeli pobjedu u bitki…iz toga grada ćemo krenuti u možda najimpresivnije mjesto koje smo vidjeli ikada, u mistični grad koji je bio sakriven od pogleda ljudi više od 400 godina, grad kome se ni danas ne zna prava namjena zbog koje je izgrađen, grad koji je na UNESCO listi zaštićene svjetske kulturne baštine, grad koji je na listi novih 7 svjetskih čuda…idemo u Machu Picchu. No prije toga – Cusco i Sveta dolina Inka – povijesna prijestolnica Perua ➥

     

    CIJENE:

    Što… …i pošto
    Puno, noćenje u sobi s privatnim kupatilom 40 Sol za noć
    Izlet na otoke Uros i Taquile 35 Sol po osobi + 20 Sol za ručak
    Tuk-tuk vozilo od jezera Titicaca do centra grada 5 Sol
    Suvenir, barka od trske sa otoka Uros 12 Sol
    Taksi od hotela do autobusne stanice 5 Sol
    Bus Puno – Cusco 30 Sol po osobi

     

    GALERIJA:

    You may also like...

    Odgovori

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *