La Paz je glavni grad Bolivije! Ovo naizgled jednostavna rečenica ipak nije u potpunosti točna, La Paz je administrativno središte a zvanično glavni grad Bolivije je Sucre u kojem se nalazi Vrhovni sud. Ipak La Paz ima više vladinih zgrada i više ministarstava nego Sucre, uz to je i glavno ekonomsko središte zemlje. Stoga nećemo pogriješiti ako La Paz nazivamo glavnim gradom, uz to i najvišim glavnim gradom na svijetu.

La Paz karakterizira, osim velike nadmorske visine na kojoj se nalazi, i velika razlika u visini između pojedinih dijelova grada. El Alto, predgrađe grada, se nalazi na visoravni na preko 4.000 metara nadmorske visine dok je sam centar grada otprilike 400 i više metara niže, na visini od 3.200 do 3.600 metara. U La Pazu je puno toga naopako postavljeno pa je tako i sa vezom socijalnog statusa i nadmorske visine, ovdje bogati sloj živi u nižim dijelovima grada a sirotinja je gore, što si bogatiji na manjoj visini ti se nalazi kuća. Klima između dvije visinske krajnosti grada se znatno razlikuje, ne morate gledati statistike da se uvjerite, to se vidi i golim okom i osjeti na svojoj koži. El Alto uvijek ima za nekoliko stupnjeva nižu temperaturu nego centar grada. Općenito prosječne godišnje temperature u La Pazu su prilično niske ako uzmete u obzir koliko blizu ekvatoru se nalazite, svega 16 stupnjeva udaljeni od njega a klima je slična na primjer onoj u Norveškoj koji se nalazu na 62 stupnja. Ovo La Paz može „zahvaliti“, naravno, velikoj nadmorskoj visini.

FAKTOLOGIJA TRIPOLOGIE:

Zanimljive činjenice o La Pazu
La Paz je osnovan 1548. godine a puno ime grada glasi La Ciudad de Nuestra Señora de La Paz.
La Paz nije u punom smislu riječi glavni grad Bolivije. Tu funkciju dijeli sa Sucreom. Sucre je dom vrhovnog suda i jednog dijela državne administracije. La Paz sa druge strane je dom vlade i nekih važnih dijelova državne uprave, no prije svega ovo je ekonomsko središte zemlje. U većini izvora pronaći ćete La Paz kao glavni grad.
La Paz je najviši glavni grad na svijetu. Centar grada se nalazi na visini od 3.200 do 3.600 metara nadmorske visine. Predgrađe El Alto se nalazi na visini preko 4.000 metara.
U El Altu se nalazi gradski aerodrom a avioni moraju imati posebne gume za slijetanje na ovoj visini. Također moraju slijetati znatno većom brzinom nego što je uobičajeno a za polijetanje im treba gotovo pa dvostruko dulja pista. Aerodrom se nalazi skoro na polovici visine kojom lete putnički avioni.
U gradu postoji tržnica znakovitog imena “Mercado de Brujas” u prijevodu vještičji market. Tu možete pronaći svakave preparate za magiju, skidanje uroka, amajlije…a jedan od glavnih artikala su osušeni fetusi lame koje domaće stanovništvo ugrađuje u temelje kuće kao žrtvu majci zemlji “Pacha Mama”.
Coca Cola u Boliviji još uvijek koristi originalni recept i u svoja pića stavlja lišće koke. Godišnje ga potroše 150 tona.
Igrate li golf u La Paza vaša loptica će letjeti nekoliko metara dalje nego da je udarite jednakom snagom na nadmorskoj visini. U La Pazu se na 3.300 metara nalazi najviše igralište za golf na svijetu.
Pored La Paza se nalazi i najviše skijalište na svijetu, na planini Chacaltaya na 5.300 metara nadmorske visine.
Teleférico La Paz – El Alto je najveća urbana žičara na svijetu. Danas su završene 3 linije a planirano je da ih bude ukupno 10. Žičara u gradu funkcionira kao javni prijevoz.

La Paz 29.11.2014.

Bienvenidos a Nuestra Señora de La Paz

4. dan u Boliviji (15. dan na putu)

Rano je jutro, tek je vrijeme svitanja a ja sam već budan, nalazimo se već negdje blizu La Paza. Noć je protekla kako je i počela, skakanje po autobusu i gušenje u prašini sve do grada Orura kojeg sam doživio tek površno u bunilu sna. Nakon Orura stvari postaju bolje, stigli smo na asfalt, skakanje se umirilo a prašina je nestala, drugi dio noći je postao raj naspram onog prvog.

Ulaz u La Paz ne izgleda baš reprezentativno, male krivudave ulice i kuće u lošem stanju, kao da su tek ozidane, nezavršene i bez fasada. La Paz je poznat po svojoj vizuri narančastih blokova, cijeli grad se čini se iz daljine kao jedno veliko nedovršeno gradilište.

Rekao bih da ovdje gradnja završava kada se kuća stavi pod krov, detalji tipa fasade ili boje nikada ne dođu na red. Da biste stigli u sam centar grada morate proći kroz njegovo predgrađe imena El Alto, predgrađe je to koje je davno preraslo grad po svojoj veličini. Mnoge zgrade, kuće i svi mogući zidovi su išarani grafitima s imenom Evo Moralesa, vidi se da su izbori blizu a predizborna trka u punom jeku. Odnos je otprilike sto natpisa sa likom Eva pa jedan kontrakandidata, valjda je to demokracija i ravnopravnost ovdje. Zašto ne lijepe plakate kao cijeli svijet već farbaju zidove nemam pojma, to će nam ostati još jedna od bolivijskih misterija. Valjda je jeftinije šarati a i reklama onda ostane vječno.

Sumoran dojam grada pojačavaju niski oblaci i sumaglica koja se nalazi negdje po vrhovima visoravni iznad kotline u kojoj je centra grada. Kada smo se probili kroz El Alto i krenuli sa spuštanjem u sam grad i magla se rasplinula i propustila prve zrake sunca, taman da razbudi C. i Eduarda. Buenos días spavalice, stigli smo u La Paz!

Sam bog zna kako se vozači snalaze u ovom gradu. Put do stanice vodi kroz male, izuzetno uske uličice sa krivinama od previše stupnjeva, mi u velikom autobusu, na cesti auti, pješaci, kolica, prodavači…totalna anarhija i krkljanac. Kako promet ovdje funkcionira pravo je čudo, ali je činjenica da nekako ipak funkcionira.

Stanicu smo našli a ubrzo su i taksisti našli nas. Dobrodošlicu u bilo koji grad prvo će vam ukazati taksisti, još ako vas uspiju oderati za poveći iznos nitko sretniji od njih. Dobro je da je Eduardo i dalje sa nama, izvornog španjolskog govornika je uvijek poželjno imati uz sebe. Prvi đir taksista smo prošli ne zaustavljajući se, taj prvi đir koji te vuče za rukav po nepisanom pravilu uvijek je najgori i najskuplji izbor posvuda, to se preskače. Našli smo jednoga na sporednoj cesti, traži 15 bolivianosa za vožnju. Čitao sam da vožnja u gradu sa jednog kraja na drugi maksimalno može koštati 10 Bs, za ovako kratku relaciju vjerovatno mu je i 5 Bs dovoljno. Na to je još dodao 10 bolivianosa za nas, naš hotel je još malo dalje od Eduardovog, taksista se i sam iznenadio na pitanje da li je to za oboje no ipak nije propustio priliku da nakalemi još malo prihoda na već napumpanu cijenu. Nema veze, neka mu bude, ne da nam se cjenkati za par kuna odmah rano ujutro, sjećate se 1 Bs = 1 kn manje-više. Krećemo s njim put hotela.

Već nakon par minuta stižemo do Eduardovog hostela. Rastajemo s njim s slabim dogovorom da bi mogli zajedno otići na spust biciklom smrti. On ostaje u gradu sljedeća tri dana, baš kao i mi. Brzo se na putovanjima sklapaju poznanstva i još brze prekidaju, prije ili kasnije putovi se moraju razići. Žao nam je rastati se, naviknete se brzo na ljude na putovanjima, mnogo je to brže i intenzivnije nego kod kuće. No tada još nismo znali da će nam se putovi ponovo ukrstiti i da ćemo se ipak opet sresti.

Naš hotel zove se Sagarnaga, nalazi se u strogom centru grada svega 300-400 metara od Plaze Mayor no bez obzira na to platit ćemo ga samo 99 USD za 3 noći. Takav hotel na sličnoj lokaciji u Europi platili bi nekoliko puta više. Hotel nije baš najmodernijeg dizajna, odmah na recepciji vidi se da je svoje najbolje dane proživio još negdje 80-ih, no koga briga, nisu hoteli nešto zbog čega smo došli ovdje. Na recepciji se odmah susrećemo sa efikasnom bolivijskom birokracijom, treba popuniti nekoliko papira, pa iskopirati putovnice, pa potpisati tu i tamo…i još tamo… Nakon desetak minuta „fast“ check-ina ključ je u rukama. Jupi!

U sobi nas čeka iznenađenje, soba je veličine apartmana a ima čak četiri kreveta u njoj, 3 full size i jedan nešto manji. Za taj novac ne samo da će nam biti udobno nego možemo skakati i sa kreveta na krevet. Tražili smo sobu sa pogledom i dobili smo ovu na kraju hodnika na četvrtom katu, 4-krevetnu sa sjajnim pogledom na dobar dio La Paza.

Prvo što moramo obaviti je saprati 4-dnevnu prašinu sa sebe, a nakupilo je se dosta, ušla je u svaku poru našeg tijela i odjeće.

Maštamo o normalnom kupatilu kroz cijeli Salar de Uyuni tour gdje nam je toga kronično nedostajalo, ne računamo li ono kratko tuširanje u hotelu od soli druge noći toura taj luksuz higijene jednostavno nismo imali. To je i razlog što nam se ovo kupatilo normalne veličine i normalnog pritiska vode i to, zamislite, tople vode čini kao vrhunski wellness s 5 zvjezdica. Čak imamo i sapuna i šampona u kupatilu što je rijetkost u ovim krajevima. Slijedi dugo tuširanje i malo odmora prije odlaska u grad.

Smiješna situacija na odlasku iz sobe, nikako nisam uspijevao zaključati vrata. Pokušao sam na sto načina ali jednostavno nije išlo. Na kraju sam odustao i sišao do recepcije po pomoć, C. je ostala da čuva sobu. No eto je brzo dole, portir je riješio problem u roku odmah jer problema nije niti bilo. Jesmo smotani, na vratima nemaju kvake već samo onu okruglu ručku kao Amerikanci a ono što treba napraviti prije izlaska je stisnuti jedno dugme na kvaki i zatvoriti vrata za sobom, nikakav ključ nije potreban. Baš smo ispali divljaci koji ni vrata ne znaju zatvoriti. 🙂

U La Pazu je prilično teško zalutati ma koliko god zbrkan i konfuzan grad bio.

Desi li vam se čak i da ne znate gdje ste dovoljno je samo ići nizbrdo i prije ili kasnije izaći ćete na glavnu ulicu, žilu kucavicu koja prolazi kroz cijeli grad – Avenida 16 de Julio, poznatu i kao El Prado. Kada se nađete u glavnoj ulici lakše ćete pohvatati konce kuda dalje. Tako smo i mi počeli, kada nemaš pojma kuda bi išao kreni nizbrdo, i izašli smo na Avenidu 16 de Julio točnije na Plazu Mayor.

Plaza Mayor je poznata i kao Plaza San Francisco po istoimenoj katedrali koja se na trgu nalazi. U La Pazu je prilična zbunjola sa nazivima tih trgova. Plaza Mayor, u prijevodu veliki ili glavni trg, je nekada bila današnja Plaza Murillo, koja je opet nekada bila Plaza de Armas i Plaza 16 de Julio. Onda je tadašnja Plaza Mayor uzela ime po Pedru Domingo Murillu, revolucionaru obješenom na ovom trgu 1810. godine pa je Plaza San Francisco uzela sada napušteno ime Plaza Mayor. Zbunjola, kažem vam ja, i to ne samo nama turistima već i domaćima, kada vam spomenu Plazu Mayor najbolje je provjeriti na koju misle da ne biste odlutali u krivom smjeru.

Plaza Mayor, ova današnja, je najveći otvoreni prostor u La Pazu i često je prostor za skupove, koncerte ili proteste. Glavna zgrada na trgu je katedrala San Francisco, lijepa kolonijalna crkva iz 16. stoljeća. Na trgu danas nema protesta ali tu je nekakav sajam domaćih proizvoda ili što li. Ima dosta tezgi po trgu i nonica u tradicionalnoj bolivijskoj odjeći koje prodaju i promoviraju svoje proizvode. Među njima motaju se i prodavači svega i svačega, najviše pažnje privukla nam je žena koja u običnim, nehlađenim kolicima, vozi i prodaje sladoled. Kako ovo ispunjava ikakve higijenske minimume nije mi jasno, vjerovatno niti ne ispunjava ali koga briga, ljudi kupuju i jedu. Mi ipak nismo izazivali sreću. Tu su i neki štandovi koji se bore protiv nasilja nad ženama. Valjda sam dobro shvatio. Na podu su čak nacrtali obrise žena, u stilu kako ocrtaju žrtve ubojstva, i piše Vicitmas de feminicidio.

Za danas nemamo neki poseban plan. Obaveza nam je samo pronaći agenciju za odlazak na spust biciklom niz cestu smrti i za to vrijeme C. neku drugu turu za sebe, ona ne želi na cestu smrti jer…pa jer je to cesta smrti. Preko interneta smo pokupili već prije preporuke za određene agencije, sada nam preostaje samo da ih pronađemo.

Najpoznatija agencija za spust biciklom je Gravity, preporuke za njih ćete pronaći posvuda. Naravno ovo donosi i najveće cijene, kod njih ovo zadovoljstvo košta 750 Bs dok je kod drugih, također preporučenih agencija to isto 350-450 Bs, kod onih nepoznatih može i jeftinije ali to je već nepotreban rizik i ludost. A rizik postoji, spuštat ćete se velikom brzinom po neasfaltiranoj i nesigurnoj cesti bez ikakve ograde a ispod vas je provalija duboka 600 pa i više metara, zadnje što vam treba u životu je da vam, na primjer, ne rade kočnice. Od 1990. godine kada su počele prve ovakve avanture spusta biciklom pa do danas poginulo je 15-20 osoba.

El Prado je ušminkana ulica, koliko može biti ušminkana u Boliviji. Ovdje gotovo da se osjećate kao u nekom europskom gradu, doduše neke siromašnije zemlje. Ono što bitno razlikuje ovu ulicu od ostalih u zapadnom dijelu grada je to što nema tezgi po ulicama, gotovo pa niti jedne, osim nekoliko malih koji prodaju cigarete, čokoladice i vodu, poput kioska na otvorenom.

Sa druge strane krenete li uzbrdo, zapadno od El Prada činit će vam se da ste ušli u jedan veliki buvljak. Tu su tezge doslovno jedna do druge, zauzele su kompletno pješačke staze i vama ne preostaje drugo do da se gurate po cesti sa ostalim pješacima, autima i autobusima. Totalna anarhija u prometu. No koliko god vam ovo izgledalo čudno i konfuzno u početku vrlo brzo ćete se navići da to tako mora biti i prihvatiti neizbježno, vaše je da hodate po cesti zajedno sa ostalim prometom, staze su za trgovinu.

Od svih tih silnih prodavača po ulicama, od sveg tog šarenila ponude, u gradu u kojem kao da svi građani samo prodaju nešto i nitko ništa ne proizvodi, mislite da možete pronaći svašta za kupiti no vrlo brzo shvatite da jednostavno ne znate za što biste se uhvatili. Sve je to samo kineski krš i drlog, stvari kakve vam apsolutno ne trebaju u životu. Od sveg tog shoping grada rijetke su prave, autentične trgovine u kojima biste pronašli nešto vrijedno pažnje. U cijelom tom kaosu ipak postoji nekakva organizacija, kvartovi su podijeljeni po vrstama robe tako na primjer trebate li neki elektronički uređaj znate da ćete ga pronaći u tom i tom kvartu i nema potrebe da lutate po ostalima. Isto tako treba li vam nova, šarena, Made in China majica ići ćete u drugi kvart, za obuću u treći, u četvrtom su brda toalet papira…cijeli grad je prava divlja robna kuća. Buvljak u centru grada i centar grada na buvljaku.

Turistima je zanimljivo obići mjesto imena Mercado de las brujas, ili po naški vještičji market. Treba li vam možda neka amajlija, prašak za skidanje uroka, eliksir protiv crne magije i slične potrepštine iz svakodnevne potrošačke košarice pronaći ćete ih ovdje. Najpoznatiji artikl je pomalo morbidna stvar – osušeni fetus od lame, oni se prodaju na veliko. Koliko god izgledalo odvratno vidjeti sve te fetuse sirotih nerođenih životinja jednostavno morate to prihvatiti kao njihov običaj koji ne možete mijenjati. Na primjer, ljudi u Boliviji kada zidaju kuću u zemlju obavezno ugrade jedan od ovih fetusa kako bi zadobili milost od Pachamame božice majke prirode.

Lokaciju agencije Gravity jednostavno nismo uspjeli pronaći, koliko kod se trudili i pratili mapu sa njihovog web site-a kao da su u zemlju propali. Biće da su se ipak preselili na drugu adresu a nisu izmijenili podatke na webu.

No pronašli smo sto i jednu drugu agenciju, svi nude isto, svi obećavaju puno, svi klimaju potvrdno na svako vaše pitanje a vi jednostavno znate da to nije istina. Od svih ti agencija i obećanja izdvojili smo jednu koja nam se svidjela, čovjek koji radi u njoj djelovao je najiskrenije a kasnija provjera na internetu potvrdila je dobar osjećaj, preporuke su uglavnom bile pozitivne. Odlučio sam se ići s agencijom Madness Adventures. U našem hotelu Sagarnaga također postoji jedna turističke agencija, nije ni čudo, ovdje ih ima mali milion, agencija se zove Diana Tours a odatle su nas uputili u Madness.

To je onda to, lovu uzimamo u bankomatu u našem hotelu, zgodno je da se već isprobani bankomat u Uyuniu BNB 24 nalazi baš u našem hotelu. To je još jedan od onih u koji uđeš unutra i možeš se zaključati dok uzimaš novac. Lovu smo dobili bez problema na karticu od C. baš kao i u Uyuniu. Već je kraj radnog vremena, moramo se požuriti želimo li sutra ujutro na izlet. Ja uplaćujem spust niz cestu smrti za sutra u Madness Adventures, cijena je 400 Bs plus još 25 Bs za ulazak na cestu smrti koji sami moramo platiti na licu mjesta. Polazak je u 7 sati ujutro. C. ne želi na cestu smrti pa njoj uplaćujemo u Diana Toursu izlet na planinu Chacaltayu i kasnije i posjet mjesečevoj dolini, u originalu Valle de la Luna. Njen izlet košta 80 Bs plus još dvije ulaznice po 15 Bs, na planinu Chacaltayu i u Valle de la Luna, ona polazi u 8:30. Kasnije će se pokazati da nismo pogriješili u izboru izleta niti jedno niti drugo.

Sve obaveze smo riješili i sad možemo opušteno na večeru. Nalazimo jedan restoran u blizini našeg hotela. Skroman restoran, više neki bistro, ali hrana je bila odlična, ja sam uzeo neki sendvič velik kao cijela štruca kruha, C. pileću salatu koja je došla u zdjeli veličine dovoljne za cijelu familiju. Nismo mogli pojesti sve niti jedno niti drugo. Ukupan ceh 20 Bs. Živjela bolivijska kuhinja! 🙂

Punih stomaka silazimo još jednom do Plaze Mayor, sjesti, posmatrati svijet i popiti pivo. Brzo se povlačimo na spavanje, bio je ovo dug dan a umor svih prethodnih dana nas pomalo sustiže. Ujutro je rano ustajanje i dan pun napora i adrenalina.

 

La Paz 30.11.2014.

Cesta smrti, Chacaltaya i Valle de la Luna

5. dan u Boliviji (16. dan na putu)

Danas je dan za izlete! Ja se idem spustit biciklom niz cestu smrti, nešto čemu se možda i najviše radujem na cijelom putovanju i što s nestrpljenjem očekujem. Nešto o čemu maštam već godinama, rekao bih još od djetinjstva kada sam prvi puta vidio emisiju na TV-u o cesti smrti. Dobro, u toj emisiji su vozili kamione, ja ću se ipak zadovoljiti samo s biciklom.

C. ide na planinu Chacaltaya, jednu od najviših planina u okolici La Paza, visoku čak 5.486 metara. Chacaltaya je poznata i kao zvanično najviše skijalište na svijetu. C. voli prirodu, planine posebno i raduje se svome izletu.

Pošto je cesta smrti tema za sebe mislim i da zaslužuje poseban članak. Kako izgleda spust niz cestu smrti biciklom, dug 64 kilometra, sa visine od 4.670 metara na 1.100 metara, po neasfaltiranoj cesti prepunoj rupa i kamenja a bez ikakve ograde. Kako izgleda spust sa hladnih, snijegom pokrivenih planinskih vrhova do prašime u dolini u svega nekoliko sati i zašto je ovo jedina cesta u Boliviji na kojoj se vozi lijevom stranom. Nezaboravno je to iskustvo nakon kojega su vam dlanovi još danima plavi zbog vibracija a osmjeh vam ne silazi s lica čim pomislite na spust. Sve o spustu biciklom niz cestu smrti pročitajte u našem posebnom članku – Cesta smrti, La Paz – Coroico, biciklom niz 64 km čistog adrenalina ➥

Ovdje ću ukratko prenijeti kako je C. bilo na njenom izletu.

Chacaltaya se nalazi sjeverno od grada i jedan je od najviših vrhova u ovom dijelu Anda. Planina je bila poznata po svome 18.000 godina starom glečeru i tužna je priča o njegovom nestanku. Već do 1980. godine polovica glečera se bila otopila uslijed globalnog zatopljenja. Tada su znanstvenici predviđali da će u potpunosti nestati do 2015. godine, no nije bilo tako, El Niño je dodatno ubrzao stvar i glečer je konačno prestao postojati 2009. godine.

Na Chacaltayi se nalazi, kako sam već spomenuo, i zvanično najviše skijalište na svijetu sa najstarijom žičarom.

Također je i drugo najbliže ekvatoru nakon jednoga u Indoneziji. Skijaški centar postoji još od 1930. godine a njegovo zlatno doba je nestalo zajedno sa nestankom glečera. Sezona skijanja je danas skraćena samo na nekoliko zimskih mjeseci i to u slučaju da napada dovoljno snijega. Glečer i cjelogodišnje skijanje sada su prošlost. Ski lift kojeg imaju ovdje u skijaškom centru smatra se najstarijim na svijetu. Danas više nije u funkciji.

Njihov izlet je krenuo u 8:30 iz agencije u samom hotelu, to je Diana tours koju sam već spominjao. Nakon sat vremena vožnje kombi će vas dovesti gore na 5.300 metara gdje se nalazi skijaški centar. Želite li do vrha planine dalje ćete morati pješke. Koliko je teško penjati se na ovim visinama, sa 5.300 na gotovo 5.500 metara dovoljno govori da je većina ljudi iz grupe odustala. No ne i moja C., ona je izdržala do kraja. 🙂 Takvi smo mi, ne odustajemo. Sky is the limit!

Skijaški centar danas je gotovo pa ruina, samo sjena slavnih vremena koja su davno prošla i nestala zajedno s glečerom. Na vrhu planine bilo je još nešto malo snijega no ne u značajnijim količinama. Mora biti sjajno osvojiti vrh od 5.486 metara nadmorske visine. Nagrada je sjajan pogled sa vrha na Ande i područje u okolici La Paza. Iznad vas samo ostaje jedan od najviših vrhova Bolivije, Huayna Potosí sa svojih 6.088 metara.

Dok su se oni vratili sa vrha vodič je potrošio još malu količinu snijega. Napravio im je malu ledenu lamu. 🙂

Nakon Chacaltaye spuštaju se natrag prema gradu. Sljedeći cilj prije povratka im je Valle de la Luna ili kako bi mi rekli mjesečeva dolina. Riječ je planini u blizini La Paza koju je nagrizla erozija urezujući duboke brazde u krajolik pa je sve pomalo nalik na površinu neke druge planete. Navodno da će i ovaj krajolik u potpunosti nestati za 50-tak godina, želite li ovo vidjeti požurite.

A mi nastavljamo dalje sa našim posljednjim danom u La Pazu.

 

La Paz 01.12.2014.

Plaza Murillo, El Estadio Olímpico Hernando Siles, El Prado, Teleférico, Calle Jaén

6. dan u Boliviji (17. dan na putu)

I danas mi ruke bride a noge bole od spusta biciklom niz cestu smrti, još uvijek me adrenalin tuče a osmjeh ne silazi s lica, danas mi više usponi po brdima La Paza ne izgledaju tako strašno, sve je pitomo i lagano nakon jučerašnjeg uzbudljivog dana. Danas smo odlučili malo usporiti tempo, previše je bilo uzbuđenja u kratkom vremenu, dan ćemo provesti u laganoj šetnji gradom, bez žurbe i pritiska. Zadnji dan nam je u La Pazu, sutra ujutro krećemo prema jezeru Titicaca.

Popunjavanje rupa u razgledavanju grada počinjemo na glavnom gradskom trgu. Plaza Murillo je dom gradske katedrale, predsjedničke palače i nacionalnog kongresa.

Trg je prelijep, rekao bih najljepše mjesto u gradu, izgrađen još u 16. stoljeću i dom je nekih od najljepših kolonijalnih zgrada u La Pazu. Nekada se zvao Plaza Mayor, kasnije je to ime napustio a preuzeo ga današnji trg Plaza San Francisco. U kolonijalnom periodu nosio je omiljeno ime trga kod svih južnoameričkih gradova – Plaza de Armas, gotovo svaki južnoamerički grad ima jedan trg sa ovim imenom. Nakon stjecanja neovisnosti dobio je ime Plaza 16 de Julio i na kraju prema jednom od najzaslužnijih ljudi za tu neovisnost Pedru Murillu današnje ime.

Trg je centralno mjesto za sve bolivijske prosvjede, možda je to razlog što možete primijetiti pojačano prisustvo vojske a možda su tu samo da zaštite vladine zgrade. Tko zna, no nije ni bitno, već smo se navikli na prisustvo vojske i policije po južnoameričkim gradovima tako da nas nešto veći broj istih više uopće ne uznemiruje.

Nasred Plaze Murillo nalazi se spomenik Pedru Murillu i velika knjiga sa deklaracijom neovisnosti. Trg je prepun golubova, neobično su pitomi i čak slijeću ljudima na glavu što možete vidjeti i na našoj slici. Na južnoj strani trga nalazi se gradska katedrala a odmah do nje predsjednička palača, lijevo od njih je zgrada bolivijskog kongresa. Lijep je i sunčan dan sa onim oblacima kao od šlaga što cijelom ambijentu daje nekako vedar izgled.

U katedrali nema gotovo pa nikoga, svega je par ljudi unutra i evo par nas turista. Katedrala izgleda prilično skromno iznutra, nema nikakve razmetljive raskoši kakve znaju biti ponekad u crkvama. Ispred katedrale, naravno, kao i u svakom gradu ljudi prose, dao sam im svima po boliviano što je, čini se, više nego što je uobičajeno. Odmah do katedrale je predsjednička palače a da je unutra nešto bitno da se naslutiti po tradicionalno obučenim vojnicima sa kopljima koji čuvaju ulaze.

Idemo dalje na jug prema nacionalnom stadionu, punog imena El Estadio Olímpico Hernando Siles. Tu najčešće bolivijska reprezentacija igra utakmice. Poznavaoci nogometa možda će znati da je ovaj stadion na listi omraženih i da druge reprezentacije kada dolaze na gostovanje vrlo često protestiraju i traže da se zabrani igranje na ovom stadionu. Zašto? Iz prostog razloga što se stadion baš kao i grad nalazi na 3.600 metara nadmorske visine što rezultira nehumanim uvjetima za igru drugim timovima nenaviklim na igru na takvim visinama i rijetkom zraku. Domaći igrači su prilično pripremljeni za igru na ovolikoj visini ali gosti nikako nisu tako da vrlo često puno bolji timovi od bolivijskoga ovdje gube utakmice pa moraju nadoknađivati razliku na svome terenu. Koliko je teško samo hodati a kamoli trčati na ovim visinama već smo spominjali.

Stadion nije baš neka ljepotica. Nemaštovita betonska građevina nalik na neku tvorničku halu. Na stadion, nažalost, ne može se ući, možemo ga samo obići izvana. Ispred stadiona zanimljiv je detalj mali park sa umanjenom kopijom kipova iz arheološkog nalazišta Tiwanaku.

Od stadiona smo krenuli na zapad širokom avenijom Simona Bolivara. Ne znamo niti otprilike kamo trebamo ići ali uzdamo se u osjećaj koji nas obično ne prevari. Kao što rekoh, ne žurimo se nigdje i puštamo da nas put odvede kuda hoće. Vidi se da ovdje već živi neki bogatiji svijet, kuće su ljepše i veće, zgrade su održavane i uredne, parkovi su puni cvijeće i zelenila, smeća po ulicama nema u količinama kao u centru, mogu čak reći da je prilično čisto. Ovdje živi srednji i viši sloj La Paza.

Negdje u aveniji Bolivar imamo priliku posmatrati punjenje bankomata. Zašto je to posebno? Pa kad vidite oklopno vozilo, vojnike s dugim cijevima i obični svijet kako uredno stoji u redu i čeka da osoblje napuni keš kako bi nakon toga s bankomatom obavili što moraju shvatit ćete da prizor i nije nešto što možete vidjeti kod nas. Danas je prvi dan u mjesecu, pretpostavljam da je dan za plaće pa se bankomati prazne brže nego obično i valjda je zato i gužva.

Skrećemo uzbrdo prema parku Parque Urbano Central, znamo da se tu negdje nalazi i pokušavamo ga pronaći. Navodno da je zanimljivo mjesto a i nalazi nam se na putu prema glavnoj gradskoj aveniji El Prado. Lako je zamisliti gdje bi park trebao biti ali malo teže i pronaći u gradu kakav je La Paz. Ideš dole, pa gore po stepenicama, pa skužiš da si se zahebao jer si skoro upao ljudima u dvorište, pa ideš natrag, pa negdje okolo jer ne vidiš ništa od visokih, pregustih zgrada i nemaš pojma gdje si…ipak nekako smo našli naš park i drago nam je da jesmo.

Park u biti i nije pravi park kako ga mi zamišljamo. Riječ je o izdignutim stazama poput nekih mostova koji krivudaju iznad cesta i naselja. Pod na ovim stazama je drveni a ponegdje sa strane je posađeno cvijeće u velikim žardinjerama, nije baš da izgleda kao priroda ali je prilično blizu tome. Zanimljivo rješenje prostora, u natrpanom gradu kakav je La Paz jednostavno mjesta nema za parkove pa su ih izdigli iznad nivoa grada. Ono što je lijepo ovdje u ovom parku na nebu je vjerovatno najbolji pogled u gradu, cijelo mjesto je jedan veliki vidikovac.

Na kraju ove staze po nebesima dolazimo na glavnu gradsku tržnicu. Planirali smo malo vidjeti što se nudi po tezgama La Paza a da nije falši kineska odjeća kakvu smo viđali po centru no ništa od toga, tržnica je prazna, već je popodne i valjda ljudi imaju siestu. Počinje i kiša padati, sve jače i jače, mi smo naravno kao i svaki put kada kiša pada zaboravili kabanice u hotelu. Vražji Murphyjev zakon! Iskoristiti ćemo krov jedne od tezgi i pričekati da prođe ovo nevrijeme. Na sreću nije dugo trajalo.

Nakon što se kiša primirila izbili smo na obližnji El Prado, glavnu ulicu grada.

I ovdje živi neki bogatiji svijet, baš kao i u aveniji Bolivar odmah se vidi da je ovo bogat kraj. To je jedna od posebnosti La Paza, ovdje bogatiji građani žive u nižim predjelima grada, tu je čak i klima bolja nego u višim predjelima grada rezerviranim za sirotinju. Inače razlika u nadmorskoj visini u gradu može biti čak preko 800 metara, od najnižih 3.200 preko centra grada na 3.600 pa do preko 4.000 metara u El Altu.

El Prado je lijepa ulica. Po sredini je mali park koji dijeli dvije prometne trake kojima šibaju auti sa obje strane. Po sredini je uređeno šetalište, puno je cvijeća i drveća, ponegdje u toj šetnji naletjet ćete i na poneki spomenik, najčešće nekog bolivijskog junaka na konju, klasika od spomenika. Korak po korak prema sjeveru i došli smo natrag na početak, opet do trga Plaza Mayor.

Danas trebamo pronaći karte za sutrašnji put do jezera Titicaca. Već imamo na umu jednu bus kompaniju koju smo pronašli prije dva dana negdje u gradu i koja nam se čini zadovoljavajuće za nastavak putovanja. U pitanju je bus kompanija Titicaca s kojom ćemo, pokazat će se kasnije, biti vrlo zadovoljni, toliko da ćemo ih koristiti nekoliko puta u narednim danima, prvo iz La Paza do Copacabane na jezeru Titicaca, potom od Copacabane do grada Puno u Peruu i na kraju od Puna do Cusca.

Na sreću ured bus kompanije Titicaca nalazi se nedaleko od našeg hotela tako da smo ga uspjeli pronaći bez većih problema. Karte za Copacabanu su u džepu, plaćeno svega 30 Bs po osobi za vožnju dugu 6 sati, teško da može biti jeftinije.

Obaveze smo riješili, sada možemo dalje opušteno. Sljedeći cilj nam je otići žičarom iz centra grada gore u El Alto. La Paz ima novo sagrađenu žičaru, zove se Teleférico La Paz – El Alto i ovdje u gradu ona funkcionira kao javni prijevoz. Žičara je posve nova, prve dvije linije otvorene su tek prošle 2014. godine, netom pred naš dolazak, a treća linija je otvorena krajem godine nakon našeg odlaska.

Ove inicijalne tri linije izgradili su Austrijanci, planirano je da se u fazi dva koja će tek uslijediti broj linija poveća na ukupno 10. Već danas Teleférico predstavlja najveću urbanu žičaru na svijetu a po završetku cijelog projekta svoj status će samo još dodatno potvrditi. Žičara za sada funkcionira sjajno, sve je vrlo brzo i efikasno a stanice su čiste. Još kada za cijelu tu vožnju platite svega 2 Bs ne možete odoliti a da se ne provozate.

Rekao bi čovjek da je lako pronaći žičaru. Vozi se po nebu jel, kako čovjek da ju ne vidi. No nije ispalo baš tako lako, vidimo mi nju stalno iznad nas ali nikako da pronađemo stanicu, kao da linija nikada ne slijeće na zemlju. 🙂 Nekako smo je ipak pronašli, kupili karte i stali u red za ukrcaj. Na svakoj stanici postoji osoblje koje dijeli ljude u grupe i pazi da se svi sigurno ukrcaju i da ne pretrpaju kabine. Kao i kod svake žičare kabina kada dođe na stanicu kreće se sporo a onda poleti kada sa nje izađe. U svaku kabinu stane do 10 ljudi no u vrijeme kada smo mi išli nije bilo nikakve gužve i bili smo sami u kabini. Kabine su, baš kao i stanice nove i čiste. Nema još smeća, grafita, niti izgrebanih klupa, nadam se da će tako i ostati mada ne vjerujem u to.

Nakon nekoliko minuta žičara usporava, to znači da smo stigli na stanici i da trebamo izaći van.

Ali vraga, izašli smo na pola puta, žičara ima svoje stanice usput, crvena linija za sada ima samo jednu stanicu, kasnije kada se žičara produži biće ih puno više. Tko bi to očekivao, mi računali kada stanemo trebamo izaći, ali već kad smo bili vani skužili smo da iznad nas žice idu u oba smjera. Ništa, moramo kupiti nove karte pa natrag u kabinu, na sreću vožnja nije skupa pa ni šteta nije velika.

Desetak minuta kasnije stigli smo i na vrh, u čuveni El Alto gdje nas je dočekala kiša što potvrđuje činjenicu da je ovdje često posve drugačija klima nego dole u centru grada. El Alto je grad koji je nastao kao satelit svome starijem bratu La Pazu no davno ga je po veličini i broju stanovnika prestigao. El Alto slovi kao sirotinjska četvrt ionako siromašnog La Paza, također često ga predstavljaju kao leglo kriminala koje terorizira niži centar grada. Slušate li preporuke za turiste ne biste se nikada uputili ovdje, naravno ove preporuke često su sklone pretjerivanju i obično nije sve tako crno. Nama je namjera bila svakako prošetati po El Altu i jedino što nas je zaustavilo je ozbiljna kiša koja se sve više pojačava. Nakon pola sata čekanja odustajemo i odlučujemo se spustiti natrag u grad.

Dole u gradu kiša je daleko slabija, gotovo pa da je niti nema, ipak i takva sitna gnjavit će nas još neko vrijeme. Ono što još želimo vidjeti prije sutrašnjeg odlaska iz grada je Calle Jaén, ili kako bi mi rekli ulica Jaén. Ova ulica je stvarno posebna, najbolje je očuvana kolonijalna ulica La Paza i odlazak u nju sličan je putovanju vremeplovu.

U Calle Jaén se nalazi nekoliko gradskih muzeja, brojne autentične trgovine, nekoliko restorana i kafića a ulica je poznata po svome boemskom štihu. Ulica je stvarno lijepa no nama je dojam malo pokvarila kiša koja nikako ne prestaje, zbog nje djeluje malo pusto jer ljudi trenutno nema. Nema veze, bilo bi šteta ovo propustiti.

Kasnije navečer na sreću kiša je prestala, taman da nam olakša još jednu večernju šetnju ovim ipak lijepim gradom. Sve što trebate je dati priliku La Pazu, ako se naviknete na kaos u prometu, na buku i galamu, na to da staze na ulicama nisu za šetnju već prostor za izlaganje robe i prodaju iste a da je vaše da se gurate sa autima, biciklima i motorima po cesti, ako im oprostite pozamašne količine smeća na ulicama i opustite se shvatit ćete da je ovo vrlo lijep grad, grad koji ima dušu baš kao i njegovi stanovnici.

Obavljamo još malo završnog shopinga, nedostaje nam nekoliko sitnica za suvenire i poklone. Nailazimo u jednu od nama omiljenih trgovina, imaju poprilično cool stvari i čine se prilično autentično. Već jučer smo tu kupili nekoliko stvari i s namjerom smo se vratili i danas. No gle čuda, večeras nema onog prodavača od jučer koji je pričao engleski već neka starija bolivijka koja ga uopće ne govori ali su zato cijene gotovo pa duplo manje. 🙂 hehe engleski se u Boliviji dodatno plaća, onaj jučer nam je lijepo znao objasniti što kupujemo i to naplatiti, ova gospođa to ne zna ali to nadoknađuje cijenama. No čini se neka draga žena, trudi se iako ne zna jezik, čak nam dozvoljava da slikamo kako trgovinu tako i nju. Osim obaveznih fetusa lame u trgovini nema što nema, šareni artikl na kvadrat. Uzimamo još nekoliko kamenih amajlija i skulptura, to nam se sviđa samo što je malo problem to sve skupa nositi. Do kraja puta pola torbe će nam biti kamenje a naša leđa će proklinjati naš kameni ukus.

Nakon večere povlačimo se na spavanje. Sutra u 8 ujutro hvatamo bus za Copacabanu, napuštamo grad i idemo na jezero Titicaca. Adios La Paz, nedostajat ćeš nam!

Ako niste već pročitali dodatak putopisu iz La Paza sada je trenutak. Sve o spustu biciklom niz cestu smrti pročitajte u našem posebnom članku – Cesta smrti, La Paz – Coroico, biciklom niz 64 km čistog adrenalina ➥

U sljedećem nastavku vas vidimo na jezero Titicaca, najveće jezero u Južnoj Americi i najviše plovno jezero na svijetu. Njenih 3.812 metara nadmorske visine je „krivo“ za kristalno čist i proziran zrak, nebo i vodu posebno intenzivne modre boje i najljepše zalaske sunca koje smo vidjeli u životu. Idealno je to platno za sjajne fotografije. 🙂 Na bolivijskoj strani jezera smo posjetili njihovo glavno ljetovalište od kada su ostali bez mora Copacabanu i dalje otišli na dvodnevni izlet na najveći otok na jezeru – Isla del Sol, otok netaknute prirode, osamljen nasred jezera daleko od ostatka svijeta. Sve ovo i još puno toga čeka vas u našem sljedećem nastavku, posljednjem dijelu našeg putovanja kroz Boliviju nakon čega vas vodimo dalje u Peru – Jezero Titicaca, Bolivija – Copacabana i otok Isla del Sol ➥.

 

CIJENE:

Što…	…i pošto
Noćni bus Uyuni – La Paz	100 bolivianosa po osobi (oko 100 kn)
La Paz, taxi od stanice do hotela	15-25 Bs ako vas prevare, realno 5-10 bolivianosa
Hotel Sagarnaga	99 USD, 3 noći, soba s kupatilom i pogledom na grad
Spust biciklom niz cestu smrti	400 Bs + 25 Bs za ulazak na cestu smrti
Izlet na planinu Chacaltaya + Valle de la Luna	80 Bs + dvije ulaznice po 15 Bs
Žičara La Paz – El Alto	2 Bs po vožnji
Bus La Paz – Copacabana	30 Bs po osobi

 

GALERIJA: