Lima je najveći i glavni grad Perua. U metropolitanskom području grada živi gotovo 10 miliona stanovnika što čini približno trećinu stanovništva Perua. Lima je treći grad po veličini u Južnoj Americi odmah iza Sao Paula i Mexico City-ja. Lima je i drugi po veličini grad na svijetu izgrađen u pustinji, odmah iza Kaira.

Grad je osnovao Francisco Pizzaro 1535. godine pod imenom Ciudad de los Reyes ili po naški Grad kraljeva. Današnji naziv grad je dobio u 17. stoljeću iz kečuanskog naziva za rijeku Rimac koja protječe kroz grad, glavni grad je postao 1821. godine po stjecanju neovisnosti Perua.

Lima je dom najstarijeg sveučilišta u Novom svijetu, univerzitet San Marcos osnovan je 1551. godine. Katedrala i obližnji samostan San Francisco smatraju se najuspjelijim arhitektonskim kompleksom u Latinskoj Americi. U katedrali se nalazi grobnica osnivača grada i osvajača Perua Francisca Pizzara. U kriptama ispod samostanu San Francisco nalaze se ostaci 25.000 stanovnika Lime, prema nekim procjenama i 75.000, pokapani su ovdje stoljećima sve do 1808. godine. Samostan je i dom velike kolekcije starih knjiga, moguće ga je obići uz stručnu pratnju što mi i napravili.

Glavni trg se, kao i gotovo svaki trg u Južnoj Americi, zove Plaza de Armas, ponekad ga zovi i Plaza Mayor. Na sjevernoj strani trga je predsjednička palača, nalazi na mjestu gdje je nekada bila kuća Francisca Pizzara, sa istočne strane je katedrala i nadbiskupova palača, na zapadnoj strani je gradska vijećnica. Trg kao i cijeli povijesni centar Lime od 1988. godine je na UNESCO-voj listi zaštićene svjetske kulturne baštine.

FAKTOLOGIJA TRIPOLOGIE:

Zanimljive činjenice o Limi
U metropoliten području Lime živi oko 9 miliona stanovnika što ju čini petim gradom po veličini u Južnoj Americi.
Trećina stanovnika Perua živi u glavnom gradu. Dvije trećine prihoda Perua ostvaruje se u području Lime, sva najvažnija industrija zemlje nalazi se ovdje.
Grad je osnovao Francisco Pizarro 18.01.1535. Grad se zvao La Ciudad de los Reyes – grad kraljeva, sve dok Peru nije postao nezavisna država.
Lima je drugi grad po veličini na svijetu izgrađen u pustinji, odmah iza egipatskog Kaira.
Lima se nalazi u pustinjskom pojasu između Tihog Oceana i Anda u centralnom Puruu. Prave kiše ovdje nikada ne padaju, povremeno bude manjih kišica. No na sreću kroz područje grada prolaze 3 rijeke Chillon, Rimac i Lurin.
Iako kiša nikad ne pada Lima je poznata po oblačnom vremenu. U biti nisu pravi oblaci u pitanju već nešto kao siva magla, uglavnom nešto zbog čega ćete teško vidjeti plavo nebo ovdje. Domaći tu pojavu zovu trbuh magarca.
Grad Lima se proteže oko 80 km uz obalu i oko 40 km prema unutrašnjosti.
Convento de San Francisco ili samostan Sv. Franje u katakombama ispod građevine krije 75.000 kostura. Stoljećima su katakombe korištene kao groblje za važnije građane grada.
Keneddy park u Mirafloresu je poznat kao park mačaka. Na stotine ih živi tamo, sve su čiste, pitome i dobro uhranjene. Lokalno stanovništvo ih voli i pazi.
Nacionalni univerzitet San Marcos je najstariji u Južnoj Americi, osnovan je 12.05.1551.
Peru je jedna od svega 3 zemlje na svijetu, uz Indiju i Škotsku, u kojima Coca-Cola nije vodeće bezalkoholno piće. U Peruu je glavna Inca Kola.
Peruanci u novogodišnjoj noći nose žutu boju a kada sat okucava ponoć pojedu po jedno bobicu grožđa, ukupno 12, za svaki mjesec po jednu želju.
U Peruu zamorac nije uobičajen kućni ljubimac, ovdje ih jedu. Jelo se zove Cuy.
Sok ili shake od žaba je popularno piće u nekim krajevima zemlje, smatra se vrlo ljekovitim i zdravom hranom. Najhrabriji turisti ga piju kao izazov.

Lima 10.12.2014.

Silazak s Anda na Pacifik, prvi dan u Limi

8. dan u Peruu (26. dan na putu)

Jutro je prilično prohladno. Još uvijek se nalazimo negdje visoko u Andama što se da osjetiti na vlastitoj koži, probudila me hladnoća. Vlažnost vani je velika što je novost nakon dužeg boravka u pustinjama i suhom zraku, ovdje su stakla vlažna od jutarnje rose a cesta je mokra. Sunce još nije izašlo.

Za razliku od sinoć sada nas krivine i serpentine vode prema dole. Očito je da se spuštamo, preskočili smo Ande i sada će nas put voditi samo nizbrdo sve dok konačno ne stignemo do Tihog Oceana. Krajolik je i dalje pustinjski rekao bih i više nego na visoravni Anda, tek ponegdje naiđemo na poneko drvo uz cestu ili na zelenu očito ljudskom rukom navodnjavanu dolinu. Peru je poznat po svojim vinima, većina tih zelenih oaza među golim planinama su vinogradi.

Odjednom se krajolik izravnao, brda su zamijenile ravnice, krivine su nestale a cesta se izravnala u beskrajni pravac. Pacifik je blizu, može se osjetiti miris mora. Oko 7 sati ujutro prošli smo grad Nazcu. Negdje u tim suhim ravnicama i mrtvim pustinjama iza Nazce a prije Ice se nalaze i čuveni geoglifi naroda Nazca, čudesni ogromni crteži nejasne svrhe a napravljeni u pustinji. Koliko su ti crteži veliki i grandiozni danas se jedino može istinski vidjeti iz aviona, tim više čudi zašto, kako i tko ih je ovdje napravio.

Narod Nazca je na ovim prostorima živio od 500-te godine prije Krista pa do 650-te godine naše ere. Područje koje geoglifi zauzimaju veliko je 450 km2, išarano je besprijekorno ravnim crtama dugim i do 20 km a ponegdje i stotinama metara velikim crtežima ljudi i životinja. Crteže su pravili jednostavnim okretanje crvenog pustinjskog kamenja čime bi otkrili svjetlije bijelo kamenje ispod a u ovom području bez kiše, rijeka, tla i raslinja crteži su ostali sve do danas savršeno očuvani iako su stari već preko 1000 godina. Kako su napravili tako velike crteže koje oni sami nikako nisu mogli vidjeti cjelovite, ili još bolje zbog čega ili zbog koga su ih napravili ostala je i danas još jedna u nizu peruanskih misterija. Nije prvi puta u Peruu da se pojedincima u nedostatku objašnjenja i dokaza kao jedino razumno objašnjenje pojavljuju svemirci. Puno je toga u ovom području neobjašnjivoga pa mnogi čvrsto vjeruju da su mali zeleni umiješali svoje prste. 😉 Geoglifi iz Nazce danas su pod zaštitom UNESCO-a.

Nažalost geoglife nećemo vidjeti, to će nam ostati jedan od najvećih propusta na ovom putovanju. Nemamo vremena za zadržavanje, nemamo novaca za unajmiti let iznad crteža.

Ostat će to za neki drugi put, za sada ćemo se morati zadovoljiti s tablama koje vidimo uz cestu i sa osjećajem blizine dok prolazimo pored njih. 🙂 Nije puno ali i to je nešto. Oko 8 sati prošli smo grad Icu, najčešću postaju za one koji žele vidjeti Lineas de Nazca. Odavde polaze mali avioni tipa Piper ili Cesna kojima možete pogledati crteže na jedini pravi način – iz zraka. Ono što nas najviše muči je da je već 8 sati a zadnji i jedini put smo stali još sinoć u gradu Abancayo u 21:30. ukočili smo se od tolike vožnje, treba nam pauza za protegnuti noge i zapaliti cigaretu no šole i dalje ne pokazuje namjeru zaustavljanja.

U 10:25 u gradu Pisco konačno smo ugledali Pacifik ili Tihi ocean, kako vam je draže. U Buenos Airesu smo krenuli s Atlantskog oceana a sada 26 dana kasnije, nakon prijeđenih oko 3.000 kilometara, posjećene 4 države i nekoliko nezaboravnih gradova i dionica konačno smo prešli Južnu Ameriku od istočne do zapadne obale, ocean je ponovo ispred nas.

U gradu Pisco uključujemo se na Panamericanu, najdužu cestu na svijetu. Cesta je to koja se zvanično nalazi u Guinness-ovoj knjizi rekorda kao najduža jedinstvena cesta na svijetu, od zaljeva Prudhoe u Aljasci, preko cijele Sjeverne Amerike, kroz Meksiko i Srednju Ameriku pa kroz Kolumbiju, Ekvador, Peru i Čile do Buenos Airesa i dalje do Ushuaie najjužnijeg grada na svijetu, jedinstvena je to cesta preko dva kontinenta, ukupno duga preko 30.000 km. Iako postoji jedan mali nedostatak ceste između Paname i Kolumbije u dužini oko 100 km poznat kao Darién Gap cesta je ipak priznata kao jedinstvena i najduža cesta na svijetu. Mi ćemo ovaj puta proći samo jedan mali dio Panamericane no svejedno je lijepo osjetiti makar komadić ove nevjerovatne ceste a onda jednog dana bilo bi lijepo proći ju u cijeloj njenoj dužini. 😀

Kad smo prošli Pisco i krenuli brzom autocestom kroz zadnju dionicu do Lime vozač je konačno pokazao samilosti i zaustavio autobus. Jeeee! Kakva sreća, sada je 11 sati, Lima je već blizu a zadnji put smo se zaustavili sinoć u 21:30. Izludili smo od sjedenja i vožnje. Na stajalištu mala trgovina i restoran, sa strane wc i nekoliko zajedničkih umivaonika ispred na koje su svi pohrlili. Nama se od svega najviše svidjela prilika za cigaretu. 🙂

Autocesta sve vrijeme ide uz ocean, prilično blizu, dovoljno da se jasno mogu vidjeti valovi kako se lome o obalu.

Vrlo brzo naselja postaju veća, ceste šire, reklame češće a prazni, nenaseljeni prostori rjeđi. Približavamo se Limi. Kao potvrda dolaska u veliki grad je i to što su nam se vratili prodavači, negdje na periferiji grada priključio nam se jedan koji prodaje neke čajeve što li, pričao je kao navijen 15-tak minuta, nemam pojma o čemu, slabo mu je išla prodaja pa nas je brzo i napustio. Nas nije niti gnjavio, jasno se vidi da nismo klijenti za njega.

Lima je ogroman grad, metropolitansko područje broji gotovo pa 10 miliona stanovnika. Veličina grada se lako da naslutiti pri ulasku u njega jer taj ulazak traje dugo, sigurno sat vremena smo se vozili kroz grad dok konačno nismo stigli do naše krajnje stanice.

Ono što je problem u Limi a što smo znali i prije dolaska je da ne postoji jedna centralna autobusna stanica kako bi to uobičajeno očekivali u gradovima. Ne, u Limi svaka kompanija ima svoju stanicu, bolje reći komad parkirališta ili prostora uz cestu gdje će vas istovariti. Tako je i naš bus ušao u jedno malo, skučeno dvorište u koje jedva da je stao od zida do drugog autobusa a prostora za manipulaciju ljudi i stvari uopće nije bilo. Potrajalo dok smo uspjeli iščupati naše stvari iz gomile i gužve. To je dobra vijest, loša je da nemamo pojma gdje se nalazimo a još manje gdje nam je hotel. U kojem smjeru krenuti pitanje je sad.

Taksisti naravno koriste opću gužvu i pomutnju u ovoj maloj ulici u kojoj nije samo naš autobus našao svoj komad placa za istovar putnika i, naravno, imaju zelenaške cijene.

Naš dobrano iscijeđeni budžet nije nam više dopuštao takve izlete a prema informacijama kojima smo raspolagali i oskudnim mapama koje smo imali naš hotel ne bi smjeo biti daleko. Metodom „znam šta radim“ okrenuli smo leđa našem busu i pohlepnim taksistima i krenuli u smjeru koji nam se učinio ispravnim, ne pitajte zašto jer odgovora nema. Izvukli smo se iz male ulice u veću, tu smo ugledali table koje usmjeravaju u centar, dakle na dobrom smo putu.

Na jednom od križanja na našem putu pitali smo jednu prometnu policajku za smjer, vrlo lijepa žena, onako pomalo nalik na Azijate kakve Peruanci već jesu ali vrlo zgodna. Ne samo da je bila lijepa već i vrlo ljubazna i uslužna, nije sama znala gdje se nalazi naš hotel ali je odmah pronašla ljude koji to znaju. Na dobrom smo putu, nismo ništa fulali ovaj put a hotel nam je vrlo blizu.

Uskoro smo pronašli naš hotel imena Paris. Česti su europski nazivi svega u Južnoj Americi, jasno se vidi gdje pronalaze svoje uzore. Ovo nam je i najskuplji hotel na cijelom putovanju kroz Južnu Ameriku, cijena je 50 USD za noć što je dvostruko više od prosjeka koji smo do sada plaćali. Zašto je to tako ne znam. Lima se i nije pokazala kao jeftin grad što se tiče smještaja a nismo se puno niti trudili. Hotel sam opet rezervirao u zadnji tren, dan prije dolaska preko booking.com stranica i nije ni bilo puno jeftinijih opcija, tek poneki hostel sa višekrevetnim sobama ili očito loši hoteli na lošim lokacijama. Odlučili smo se za kraj turneje počastiti s boljim hotelom u centru grada, sa privatnim kupatilom i svim onim sitnicama na koje smo navikli u Europi. I Hotel Paris nas nije nimalo razočarao, ispunio je sva naša očekivanja i čak izgleda bolje nego na slikama. Neka nas zadnje dvije noći u Južnoj Americi grije čista posteljina, svijetli TV, neka se troše sapuni, šamponi i neograničena tekuća voda. 🙂 Povratak u grad nosi neke sitne radosti koje počneš cijeniti tek kad ostaneš bez njih.

Odmah nakon kratkog osvježenja izašli smo i krenuli prema glavnom trgu. Noć već pada a u Limi smo kratko i nemamo vremena za gubljenje. Prije svega moramo pronaći nešto za jelo. Odmah u drugom bloku do našeg hotela je veliki market imena Tottus.

Ušli s namjerom da kupimo vode i koju limenku piva no unutra nas je ugodno iznenadio restoran s ogromnim izborom hrane, sve je na vaganje i ne košta gotovo pa ništa. Čini mi se da smo našli našu večeru. Uzeli smo nekoliko vrsta mesa, nekih priloga, riže, tjestenine i starog dobrog pomfrita, količina je vojnička sve skupa sigurno preko kile a u konačnici je izašlo svega par desetaka kuna. Ne sjećam se točne cifre ali se sjećam da je jedan komad pečenja kojeg jedva da sam pojeo bio 2 solesa što je oko 4 kune. Mislim da smo pronašli naš restoran za naredna 2 dana.

U marketu smo se još neko vrijeme divili južnom voću od kojega većinu nismo nikada vidjeli. Svidjelo nam se da imaju većinu tog voća očišćeno, izrezano i upakirano u plastične posude, spremno za jelo. Uzeli smo nekoliko vrsta, među njima i ananas…mamma mia kakav je to ananas, tek sam tada shvatio da mi u Europi nemamo pojma što je ananas, nismo nikada probali pravi, sa punim okusom kakav u biti i treba biti. Mora se otputovati u tropske krajeve želite li osjetiti pravi, izvorni okus tropskog voća a ne ove prerano ubrane plastikanere kakve imamo u Europi.

Do glavnog trga vodi nekoliko pješačkih ulica ispresijecanih poprečnim ulicama, nekima od njih prolaze automobili.

Centar grada je izgrađen u pravilnim blokovima jednake veličine, vidi se visok stupanj planske izgradnje što nije niti bilo pretjerano teško u potpuno ravnom dijelu grada. Vrijeme je večernje gužve, kao i u svim gradovima Južne Amerike u vrijeme nakon zalaska sunca pa sve do 22-23h na ulice izađe i staro i mlado, i muško i žensko, i bogato i siromašno, sve što ima noge je u šetnji, kao da je cijeli grad prema nekom nepisanom dogovoru u to vrijeme na ulicama. Ulice su pune, čak je i gužva a trgovine rade punom parom, izlozi svijetle i mame svoje žrtve, ulični svirači i zabavljači sa svih strana dozivaju svojim melodijama i čudesima, lijepe žene se šepure u svome najboljem izdanju i mame poglede…ima nešto posebno u ovim latinskim večerima, nekako se osjećate ugodno u toj gužvi i puni vas entuzijazmom.

Uskoro smo izbili i na glavni gradski trg, zove se naravno Plaza de Armas no ponekad ga zovu i Plaza Mayor. Već sam vam pričao da se glavni trg u rekao bih svakom južnoameričkom gradu isto zove – Plaza de Armas ili Trg oružja. Zašto je to tako nisam siguran ali je jasno da nisu morali puno razmišljati kada su nazivali svoje trgove. Trg je prelijep kao i mnogi drugi u Peruu. Na sjevernoj strani trga je predsjednička palača, nalazi na mjestu gdje je nekada bila kuća Francisca Pizzara, sa istočne strane je katedrala i nadbiskupova palača, na zapadnoj strani je gradska vijećnica, na sredini trga je fontana. Sve je lijepo osvijetljeno, vrijeme je adventa, bliži se Božić i Nova Godina pa je trgu i nekoliko svjetlećih jelki. Neobična je velika jelka, bolje reći kupola nalik na šator, na njoj su oslikana ljudska lica svih boja i rasa, na vrhu je zvijezda. Pomalo je neobično doživjeti božićni ugođaj po ljeti, u kratkim rukavima.

Trg je pun i živ kao i ostatak centra grada. Predsjednička palača sjajno je osvijetljena, ne znam da li je uvijek tako ili samo u predpraznično vrijeme. Krenuli smo bočno pored predsjedničke palača prema rijeci Rimac i nemalo se iznenadili kada smo vidjeli prava borna kola, veliko oklopno vozilo nalik na tenk sa nekoliko do zuba naoružanih policajaca oko njega. Tek kasnije ćemo doznati da se tih dana u Limi, baš u vrijeme našeg boravka održavao samit Ujedinjenih Naroda o klimatskim promjenama, možda je zbog toga grad bio ekstra ušminkan i ekstra osiguran.

I Lima je sišla na rijeku, uz rijeku je šetalište prepuno ljudi, preslika atmosfere već viđene u gradu. Sviđa nam se Lima, živahan je ovo grad. Vratili smo se na trg popiti pivo i pojesti naš ananas. Na trgu nam prišao još jedan u nizu uličnih prodavača svega i svačega, jedan od onih dosadnjakovića kakvi nas sve vrijeme proganjaju ne bi li uspjeli izvući koji dolar od nas. Pristup im je svima isti „hej amigo, odakle si?“, ako odgovoriš „kroejša“ oni će razumjet „greša ili raša“, ako kažeš „Croacia“ neće najvjerovatnije neće razumjeti ništa. No ovaj je razumio, pita „jel to pored Slovenije?“. 😀 O mamicu ti, otkud pa ti znaš za Sloveniju, ili još gore zašto onda ne znaš za Hrvatsku. Uvrijedio me magarac. Čovjek kao prodaje mape grada, hajde dobro, jednu smo kupili, no mape su naravno samo paravan, odmah slijedi pravo pitanje „Marijuana? Kokain?…“.

U povratku ka hotelu obišli smo drugi po važnosti trg Lime – Plaza San Martin. Trg je prekrasan a tek je drugi po važnosti u gradu, jaka je konkurencija ovdje. Već je kasno, ljudi je puno manje, a mi smo preumorni za daljnje avanture. Nastavak slijedi sutra, za danas se odjavljujemo.

 

Lima 11.12.2014.

Miraflores, Pacifik i vulkanska plaža

9. dan u Peruu (27. dan na putu)

Danas nam je u planu baciti pogled preko oceana. Da bismo to uspjeli moramo otići do njega, jelte. U planu nam je posjetiti Miraflores, dio grada koji se nalazi na obali Tihog oceana, ekskluzivan kraj grada u kome živi neki bogatiji svijet, gdje se nalaze brendirani hoteli, veliki shoping centri i brojne ambasade.

Centar Lime se nalazi u unutrašnjosti grada, 7-8 kilometara od oceana, dakle trebat će nam neki prijevoz. Dobri recepcioner iz našeg hotela sve nam je objasnio, trebamo izaći na nedaleku aveniju gdje ćemo uhvatiti naš bus. Autobusima je zabranjen pristup u sam centar Lime što se s obzirom na zagađenje čini kao mudra odluka. Na aveniji trebamo uloviti bus s brojem 300 i nešto, svi idu u Miraflores.

Tako je i bilo, 1,5 soles lakši i 20-tak minuta kasnije stigli smo do obale oceana. Odmah se na prvu ruku vidi razlika, ovdje su zgrade veće, novije, izgledaju fancy, ulice su čistije, auti bolji…ovo je neka druga Lima. Hilton, Marriott i drugi zvučni lanci hotela su ovdje zaduženi da popune prvi red do oceana, uniformirani ljudi s bijelim rukavicama stoje pred ulazima i otvaraju vrata gostima koji naiđu, nema smisla da se zamaraju time sami. Neki je to drugi svijet, iskreno nama ne baš zanimljiv, nama je i naš hotel Paris u centru grada više nego dovoljan.

Obala oceana u Mirafloresu je nešto što ćete često vidjeti na slikama Lime. Oštro odsječeno kopno nestalo dijelom u nekom od brojnih potresa ovdje na rubu tektonske ploče a dijelom erozijom tla šibanog oceanskim valovima i vjetrovima.

Zahvaljujući tome pogled odavde je jeben, puca u daljinu koliko god oko seže, i na jednu i na drugu stranu, iza vas su stakleni neboderi luksuznih hotela, ispred vas nepregledni ocean, ogromno prostranstvo najveće vodene površine na svijetu, kada bi mogli gledati dovoljno daleko vidjeli bi tisuće kilometara ničega osim vode sve tamo negdje do Australije ili Japana, ispod vas šum valova po crnoj vulkanskoj plaži a između po liticama kondori slijeću u svoja gnijezda. Pogled je stvarno impresivan ali i pomalo zastrašujući, nema nigdje ljepote i pitomosti kao na našem Jadranu. 😉

Miraflores je poznat po svojim lijepim parkovima koji se nalaze uz sam rub litice prema oceanu. Mi ćemo posjetiti nekoliko njih počevši od najpoznatijeg Parque del amor (Park ljubavi), uputili smo prema sjeveru kroz njega. Park ljubavi je poznat po svojoj čuvenoj skulpturi dvoje ljubavnika u zagrljaju, možda ste već imali priliku vidjeti to na slici. Osim toga primijetit ćete nešto poznato, ukoliko ste već bili u Barceloni imat ćete jak deja vu osjećaj, klupe koje se pružaju uz kraj parka prema oceanu su čista kopija onih u puno poznatijem Gaudijevom parku Guel. Vidi se odmah gdje su pronašli uzore, no poznate krivudave i šarene klupe lijepo su se ovdje uklopile na plavu pozadinu oceana.

Ovi parkovi su idealno mjesto za paraglajding i skokove s padobranom, visoke litice i vjetar koji nikad ne prestaje osiguravaju idealno mjesto za otisnuti se poput Ikara put visina. Jedan od lokalnih lovaca na turiste nam je ponudio komplet spust padobranom i surfanje na valovima u pola cijene, za 50 USD ukupno po osobi. Nije neki veliki novac a veliki su gušti, 😀 samo me nedostatak vremena odbio.

Spustili smo dole do plaže što nije nimalo lak zadatak. Spust direktno preko litice naravno ne dolazi u obzir, uz nagib od gotovo 90 stupnjeva to je nemoguća misija. Jedini put dole je uz rijetke ceste koje povezuju cestu gore s onom dole. Niz jednu od tih cesta punih serpentina pronašli smo naš put do dna.

Na plaži su veliki oblutci i krupni pijesak crne boje kakvi već budu na vulkanskim plažama. Nije baš preudobno to kamenje za izležavanje, navodno su prave pješčane plaže kamo ljudi masovno idu na kupanje tek izvan grada u okolnim mjestima no mi nećemo imati vremena provjeriti ih.

Kada smo već na plaži red je osjetiti vodu. Lijep je i topao dan no prilično jak vjetar ovdje nikada ne prestaje a valovi su preveliki za kupanje kako već obično i bude na oceanu. Namjera nam je barem pokvasiti noge no to je gotovo nemoguće ovdje napraviti jer će vas prvi val koji nadolazi zapljusnuti sve do glave. Ovdje je raj za brojne surfere no za kupače baš i nije.

Zanimljiv detalj na plažama Mirafloresa su i table s informacijama kako se ponašati u slučaju cunamija i smjerovi evakuacije. 😀 Nisam još nikada vidio ovakve table, iako je opasnost mala a cunami se rijetko događa opet čovjeku unosi neku nelagodu spoznaja da se tako nešto na ovakvom mjestu čestih potresa može dogoditi a da bijega u stvari i nema jer vam put priječe litice visoke 70 metara.

Povratak na kopno ćemo ovaj puta pokušati s južne strane, ne da nam se opet ići do one ceste s kojom smo sišli dole. Nije to bila dobra odluka, put kojim smo krenuli puno je dulji i dobro ćemo se nahodati dok stignemo opet u gornje dijelove Mirafloresa. Pješačenje će nam otežati radnici i ograde uz plažu, upravo šire postojeću cestu a vjetar diže suhu pustinjsku prašinu po nama.

U centralnom dijelu Mirafloresa još jedan zeleni park znakovitog imena – Keneddy park. Uz njega se nalazi i lijepa crkva Virgen Milagrosa. Uzeli smo pivo i sjeli u park, vrijeme je za malo odmora. U centralnom dijelu parka je neki okrugli prostor nalik na amfiteatar, prepun je ljudi, djece, i ono što nas je prilično iznenadilo mačaka. Mislim da ih je bilo barem 20-tak na tom malom prostoru, sve su uredne i čiste, sve su dobro uhranjene i izuzetno pitome, maze se sa svim ljudima koji ih prihvate. U početku nam je bila misterija koja je njihova priča i tko pazi na njih kada ljudi odu. Tek kasnije smo saznali da ljudi ovaj park zovu „park mačaka“, da ih ima na stotine i da ih svi vole i paze. Eto ako se zateknete u Mirafloresu nekada a volite mačke odite u Keneddy park, naći ćete ih puno tamo.

U centar grada smo se vratili kako smo i došli, busom 300 i nešto. Već se spustila noć. Otišli smo u Parque de la Exposición, živahni dio grada južno od Plaze de Armas. Pročitali smo da je prostor oko parka pun ljudi, shoping centara, muzeja i galerija, a tu je i poznata fontana. Nažalost nećemo puno toga vidjeti jer je noć i radno vrijeme je prošlo ali hoćemo naići na gužvu i masu ljudi što je dobro želite li upoznati neki grad.

Ponovo smo se vratili na Plazu de Armas ili Plazu Mayor ako vam je draže s namjerom da popijemo još jednu odličnu Cusqueñu, pojedemo najbolji ananas na svijetu i uživamo u pogledu na jedan od ljepših trgova svijeta i ljude Lime.

Ispred katedrale neka djevojka u vjenčanici je imala svoj photo session. Već smo nekoliko puta viđali ove novopečene mladenke kako se navečer slikaju po trgovima Južne Amerike, valjda za uspomenu na svoj veliki dan. Mora se priznati da im je ambijent za fotografije vrhunski, prelijepe cure svečano obučene ispred starih kolonijalnih građevina…vrhunski kadar.

 

Lima 12.12.2014.

Povijesni centar Lime, posljednji dan u Južnoj Americi

10. dan u Peruu (28. dan na putu)

Danas nam je zadnji dan u Limi i Južnoj Americi općenito, navečer u 21:05 polijeće naš avion koji će nas vratiti natrag u srce Europe, preko Madrida u Brisel. Moram priznati da mi je žao otići, iako se radujem pomalo Europi i imamo još dva dana za provesti u Briselu prije povratka u Hrvatsku i na posao neki nemir kraja puta nas je obuzeo. Gorak okus kraja godišnjeg odmora i povratka u svakodnevicu ne da nam mira. U proteklih mjesec dana obuzela nas je cesta, željni smo puta, droga je to koje se svaki pravi putnik nikada ne može zasititi, jednom kada dođe kraj putovanja želiš samo produžiti dalje kao da je tako planirano, kao nema potrebe povratku kući. E još samo da vidim ovaj grad, e samo još da prođem onuda, ma samo da stignem još do one granice… Iako smo već mjesec dana na putu, noge su umorne, tijelo željno odmora i sna, slomljeno od dugotrajnog pokreta u ubitačnom tempu duša bi htjela još, niti mjesec dana na putu ne može ju zadovoljiti, valjda je to hrana koje se čovjek ne može nikada zasititi. Jbg, kako kažu sve što je lijepo ima kraj, natrag moramo i gledat ćemo na to kao na priliku za planiranje neke nove avanture. 😉

Danas nas je još nešto dodatno uznemirilo što se tiče povratka. Naime stigao mi je email od Ryanaira u kojem me upozoravaju da bi naš let za povratak iz Brisela u Veneciju koji je planiran za 15.12.2014.

mogao biti otkazan zbog općeg štrajka na belgijskim aerodromima. Sjajno, dakle moguće je da se neću moći vratiti na vrijeme i da ću silom prilika morati kasniti jedan dan na posao. Ryanair nam nudi besplatnu promjenu leta na dan prije ili dan kasnije što nam ne odgovara, ukoliko idemo dan prije to znači polazak odmah ranu ujutro nakon povratka iz Južne Amerike, a ako odaberemo dan kasnije trebat će mi još jedan dan godišnjeg odmora. U konačnici ćemo odabrati dan kasnije a naknadno ćemo uspjeti dobiti odštetu od Ryanaira za dan kašnjenja, više o tome sam već pisao u članku: Što napraviti u slučaju da vam je let odgođen ili otkazan? Korak po korak kako nadoknaditi troškove ili dobiti odštetu od avio kompanije. Ukoliko se nađete u sličnoj situaciji budete željeli nadoknadu troškova za odgođen ili otkazan let vjerujem da će vam ovo biti od pomoći.

No da se vratimo mi u Limu. Prije neizbježnog odlaska na aerodrom planiranog za večeras imamo još cijeli dan za obilazak Lime i želimo ga dobro iskoristiti. Ipak nemamo se namjeru previše udaljavati i držat ćemo se povijesnog centra koji je još uvijek ostao prilično neistražen.

Ljudi često preskaču Limu, ona je uvijek samo dolazno-polazna stanica u obilasku Perua, rekao bih da je nepravedno zapostavljena jer ovaj grad ima toliko toga za ponuditi i prikazati. Plaza de Armas je trg sa velikom koncentracijom prelijepih i povijesno važnih objekata, tu je katedrala, biskupska palača, zgrada vlade, gradska vijećnica i palača Unije…impozantan je i sam popis prelijepih palača koje okružuju trg, po meni jedan od najljepših na svijetu a to je samo dio onoga što povijesni centar Lime nudi. Odete li koji korak dalje naletjet ćete na samostan San Francisco kojega mnogi smatraju najuspjelijim arhitektonskim kompleksom u Južnoj Americi. Još korak dalje i naići ćete na zgradu kongresa, također i Plazu San Martin… Upravo zbog ovako velike koncentracije važnih, originalnih i izuzetno očuvanih kolonijalnih građevina cijeli povijesni centar Lime je pod zaštitom UNESCO-a od 1988. godine. Prava šteta bi bilo to sve propustiti.

Za početak smo stigli na glavni trg kojega smo već posjetili već nekoliko puta ali nismo još nikada po danu što bi bilo šteta ne zabilježiti na fotografijama.

Ime mu je, kao što smo već spominjali, Plaza de Armas ali se koristi i jednostavan naziv Plaza Mayor. Inače gotovo pa svaki grad u Južnoj Americi ima trg identičnog imena – Plaza de Armas ili Trg oružja po naški. Biće da nisu morali puno razmišljati kada su kolonizatori nazivali novostvorene trgove, opcije su svele na jednu.

Nemalo nas je iznenadilo da je trg danas zatvoren, u potpunosti. Na svakom ulazu na trg je po jedan teško naoružani policajac a do same zgrade Vlade se ne može doći.

Već smo prethodnih dana primijetili pojačano prisustvo policije na ulicama i to ne one obične već specijalne sa dugim cijevima, sa bočne strane zgrade Vlade stalno je spremno čak i jedno oklopno vozilo što sam već spominjao. U tom trenutku još nismo znali što se događa tih dana u Limi, primijetili smo pojačano prisustvo policije no tek kasnije ćemo saznali da je u pitanju samit UN-a o klimatskim promjenama. U Limi je tih dana osim nas bilo još bitnih ljudi 😀 poput nekoliko predsjednika, potpredsjednika, premijera, ministara… Neko vrlo važno društvo pa prisutnost toliko policije i grad u povremenoj blokadi i ne čudi. Zanima li vas više ovdje možete pogledati zanimljivu galeriju fotografija s događaja.

Na našu sreću policajci su se uskoro sklonili s trga, odmah nakon što je otišla neka važna delegacija u konvoju automobila. Baš se pitam koje njuške su bile iza tamnih stakala. Vratit ćemo se na trg još jednom točno u podne da pogledamo ceremonijalnu smjenu straže, sada idemo vidjeti još jednu od važni građevina Lime znanu kao Convento de San Francisco.

Usput ćemo u okolnim ulicama obaviti malo shopinga kojega se do sada nismo uspjeli ozbiljnije uhvatiti. Nemamo namjeru kupovati brdo suvenira koji onda završe u nekim mračnim kutcima kuće, uz to ruksaci su nam nakon mjesec dana putovanja i 4 posjećene države već puni do pucanja, kako ruksaci tako i naša leđa pod njima, no u svakom slučaju morat ćemo se počastiti nekom uspomenom i iz Lime. U jednoj od suvenirnica vesela prodavačica nas je pitala odakle smo. Još jednom smo počeli puno puta ponovljenu priču no nju zanima naš novac, mislim na valutu koju koristimo, naime ispod stakla pulta izloženo je nebrojeno puno valuta sa svih strana svijeta ali kune još nema. Bila je namalo oduševljena kada je saznala da Hrvatska još uvijek ne koristi euro već ima svoju valutu, za nju to je nova zvijezda u kolekciji. Naših 10 kuna je pronašlo svoj novi dom u Limi.

Iako smo planirali kupiti samo koji magnetić jedan artikl u jednoj od trgovina nam je privukao pažnju. U pitanju je glava nekog ratnika, pomalo nalik na čudovište s rogovima, na glavi je prava kosa i pravi zubi od lame (barem nam je prodavačica tako rekla) no ono što je najzanimljivije je da je to u biti nož, razmaknete li donji i gornji dio glave baš na mjestu zuba pojavit će se sjajna oštrica. Nismo baš ljubitelji oružja uključujući i ovo hladno a brine nas i kako će takva stvar proći kroz dva leta koja nas još čekaju no svejedno smo odlučili rizikovati. Moramo imati južnoameričko čudovište sa sakrivenim nožem. 🙂

Convento de San Francisco ili samostan Sv. Franje po naški je prelijepa građevina iz 17. stoljeća u stilu španjolskog baroka. Posjeta je moguće isključivo s vodičem a ulaznica je nevelikih 10 solesa. U kompleksu se nalazi i biblioteka sa 25.000 starih i važnih knjiga uključujući i primjerke iz 16. stoljeća. Ono što je posjetiteljima vjerovatno najzanimljivije jesu katakombe ispod crkve koje su nekada služile kao groblje. Dole se nalaze kosti, prema pretpostavkama, oko 75.000 ljudi. Pomalo morbidno okruženje ali svakako zanimljivo. U cijelom kompleksu je zabranjeno slikanje no iskoristio sam priliku barem slikati dvorište unutar samostana. Kasnije se ispostavilo da se niti to ne smije, nismo znali jer smo svi iz grupe slikali a vodič se nije odmah pobunio sve dok nije bilo kasno. Uglavnom mogu vas počastiti s slikom dvorišta a za ostalo mi morate vjerovati na riječ, samostan i cijeli kompleks je stvarno prelijep, kako izvana tako i iznutra. Ako se zateknete u Limi nemojte ga nikako propustiti.

Nedaleko od San Francisca nalazi se zgrada kongresa, još jedna u nizu prelijepih zgrada u povijesnom centru Lime. Nažalost njoj se uopće ne može prići iz već ranije opisanih razloga. Vjerovatno se navedeni samit održava upravo ovdje jer policije s dugim cijevima ima kao u priči, ispred ulaza je nekoliko oklopnih vozila a okolne bočne ulice su u potpunosti zatvorene kako za vozila tako i za pješake. Morat ćemo se zadovoljiti samo s pogledom iz daljine a koliko uspijevamo vidjeti ispred zgrade kongresa je neka ceremonija u tijeku.

Već je skoro podne i krećemo natrag na Plazu Mayor, do zgrade Vlade stižemo na baš na početak ceremonijalne smjene straže. Nažalost osiguranje ne dopušta prilazak čak niti do ograde, ceremoniju smo mogli gledati samo iz daljine. Želite li vidjeti kako ceremonija u cijelosti izgleda s vojnim orkestrom i neizbježnim Kondorovim letom pogledajte naš video.

Vrijeme je za ručak. Pošto moramo kupiti i još nešto namirnica za aerodrom i put uputili smo se još jednom u dragi nam market Tottus.

Poslije ručka još smo neko vrijeme šetali po centru Lime. Stvarno je prelijep grad, šteta što ne možemo ovdje provesti još nekoliko dana. Kasno popodne smo krenuli uzeti naše stvari iz hotela, zamolili recepcionera da nam pozove taksi i nekoliko minuta kasnije već smo bili na putu ka aerodromu. Inače je najbolja opcija da vam iz hotela pozovu taksi, ukoliko se upustite sami u ovu avanturu očekujte da će vas vrlo vjerovatno oderati i naplatit vam 50 USD. Mi smo platili unaprijed dogovorenih 40 solesa.

Štreberski smo krenuli nekoliko sati ranije na aerodrom kako bi isključili svaku mogućnost eventualnog kašnjenja zbog gužve u prometu ili problema prije leta. I imali smo pravo, vožnja do Jorge Chávez International aerodroma je često dugotrajna ako uletite u špicu i gužvu. Tako je i nama bilo, zapeli smo na autoputu, činilo se nemoguće proći no naš vozač je imao svoj put, skrenuo je u jednom trenutku s autoputa u naselje i kroz uske uličice, preko ležećih policajaca i gotovo kroz dvorišta ljudima prošao onuda kuda samo domaći znaju proći.

Stigli smo na vrijeme na aerodrom, dapače čak smo imali i dovoljno vremena za presložiti stvari i riješiti se nepotrebnoga. Policijski pas kojega smo vidjeli u njuškanju nas je podsjetio, još uvijek imamo vrećicu lišća koke koja je ovdje potpuno legalna ali u Europi bi nas mogla uvaliti u gadne probleme. Na sreću sjetili smo se baciti ju u smeće. Čudan je taj svijet, na jednom kraju nešto je posve normalno pa i poželjno, na drugom se za isto to može zaglaviti i zatvor.

Što reći na kraju. Ovo putovanje je bilo nezaboravna avantura, definitivno će nam ostati u sjećanju do kraja života. Da li žalimo zbog nečega? Jedino što nismo imali više vremena da posjetimo neke gradove i lokacije koje smo željeli posjetiti a nismo stigli.

Južna Amerika je nevjerovatan kontinent, toliko lijepe prirode, toliko povijesti kako ono kolonijalne tako i one još starije. Ponekad jako slična Europi, ponekad ju bespotrebno kopira, no češće je totalno drugačija od svega na što se navikli u našim krajevima. Kako zaboraviti vanzemaljske prizore Salar de Uyunia? Kako zaboraviti neopisivu ljepotu Machu Picchua i Cusca? Kako zaboraviti spust biciklom niz cestu smrti, sa vrhova Anda do bolivijske džungle. Kako zaboraviti pustinju Atacamu i gejzire Tatio u nebeskim visinama? Odgovor na sva pitanja je lagan – nikako. To zaboraviti nećemo nikada a sjećanja i iskustva koja smo stekli ostaju nam kao neprocjenjive vrijednosti do kraja života. Da li bi ponovili isti put? Naravno, sutra bih krenuo! No vjerovatnije je da ćemo ipak ići ne neke druge južnoameričke destinacije, puno je želja a spisak je dug, Kolumbija, Brazil, Ognjena zemlja, Patagonija… Prije ili kasnije povratak u Južnu Ameriku je siguran. Jedva čekam. 🙂

Adios Peru! Do skorog viđenja. Europo evo nas natrag k tebi. Avion je krenuo na vrijeme, u 21:05.

U sljedećem nastavku napustili smo Južnu Ameriku te nakon gotovo mjesec dana ponovo smo stigli u Europu i to u njeno srce, vodimo vas u Brisel. Nakon južnoameričkog ljeta veliki šok je bio ponovo stići u zimu. Sva ona topla odjeća koju u proteklom periodu i nismo baš često vadili iz ruksaka, osim pomalo u visoravnima Andi, sada će doći na cijenu i opravdati razlog zbog kojega je putovala s nama. Brisel nas je dočekao bogato praznično okićen, vrijeme je adventa i lijepo će biti provesti nekoliko dana u ovako svečanom okruženju. Nažalost ili na sreću u Belgiji ćemo ostati jedan dan duže nego što je planirano no o tome više u novom putopisu. U sljedećem nastavku vodimo vas u Brisel.

 

CIJENE:

Što…	…i pošto
Hotel Paris Lima	50 USD noć za dvije osobe
Gradski bus	1,5 Sol po vožnji
Skok padobranom + surfanje u Mirafloresu	50 USD po osobi
Ulaz u samostan Convento de San Francisco	10 Sol po osobi
Taxi iz centra grada do Jorge Chávez International aerodroma	40 Sol

 

GALERIJA: