Machu Picchu – kako smo pronašli izgubljeni grad Inka

Najljepši pogled na svijetu - Machu Picchu
Najljepši pogled na svijetu - Machu Picchu

Izgubljeni grad Inka, mjesto koje je više od 400 godina bilo sakriveno od pogleda ljudi, grad koji Španjolci nikada nisu otkrili, od 1983. godine na UNESCO listi zaštićene svjetske kulturne baštine, jedno od 7 novih čuda svijeta… Puno je epiteta u opisu Machu Picchua i nije ni čudo da je mjesto toliko privlačno ljudima koji dolaze sa svih strana svijeta ne bi li vidjeli ovaj biser Inka naroda.

Machu Picchu se nalazi na visini od 2.450 metara, 112 km sjeverozapadno od Cusca. Ime Machu Picchu znači u prijevodu „stari vrh“. Vjeruje se da je grad izgrađen oko 1440. godine za vrijeme cara Pachacutija (1438–1472) kada je Inka carstvo bilo na svom vrhuncu, no čak ni vrijeme izgradnje nije posve sigurno, postoje teorije i da je izgrađen ranije. [pullquote-left]Ni dan danas se ne zna koja je bila prava namjena Machu Picchua, postoji nekoliko teorija o tome ali dvije najčešće su da je bio ili ljetnikovac za cara ili religiozni hram za djevice boga sunca.[/pullquote-left]Ni dan danas se ne zna koja mu je bila prava namjena, postoji nekoliko teorija o tome ali dvije najčešće su da je bio ili ljetnikovac za cara ili religiozni hram za djevice boga sunca. Ne zna se pouzdano niti zašto je grad napušten 100 godina kasnije, opet postoje samo teorije, najčešće dvije su da je namjerno napušten za vrijeme kolonizacije ili da je stanovništvo pomrlo od sifilisa koji su donijeli Španjolci a na koji Inke nisu imale nikakav imunitet. Cijeli Machu Picchu i sve oko njega je samo u teorijama, malo toga se zna pouzdano što samo pridonosi mistici ovog mjesta prepunog tajni i nepoznatoga. Naime Inke nisu poznavale pismo, ono što znamo o njima najviše dolazi od zapisa Španjolaca iz vremena kolonizacije i nakon nje. Kao što sam već spomenuo, Machu Picchu nisu nikada otkrili tako da ništa nije niti zapisano o njemu.

Mistični grad i njegova 400 godina čuvana tajna

Mistični grad i njegova 400 godina čuvana tajna

Grad je 1911. godine otkrio američki arheolog Hiram Bingham što znači da je grad bio sakriven od očiju svijeta punih 400 godina. E sad kako ništa nije sigurno kada je u pitanju Machu Picchu tako nije jasna niti situacija oko njegovog pronalaska. Navodno da su arheolozi dolazili i prije Hirama u grad, kažu da su se trojica čak i potpisala na jednu od stijena 1901. godine a spominje se i jedan Nijemac koji je ovdje navodno bio još 1867. godine. Ako zanemarimo arheologe i pitanje čija noga je prije kročila činjenica je da je lokalno stanovništvo znalo za grad, navodno da su neki čak i živjeli ovdje i obrađivali terase no sam grad nije ih previše zanimao, to su za njih bile samo neke stare ruševine na brdu. Čak niti otkriće Machu Picchua nije „otkriće“ u pravom smislu te riječi, Hirama je ovdje doveo lokalni farmer imena Alvarez, točnije u sam grad doveo ga je njegov 11 godišnji sin. Dakle ljudi koji su živjeli ovdje u blizini su dobro znali gdje se nalazi grad ali nisu mu pridavali nikakav značaj. Ipak jedno se sigurno mora pripisati Hiramu a to je da je grad predstavio široj javnosti pa je valjda to i razlog što se njegovo ima veže za ovo vjerovatno najveće otkriće u povijesti arheologije.

Zanimljivo je da Hiram uopće nije tražio Machu Picchu već zadnja utočišta Inka, gradove Vilcabambu i Vitcos u kojima su Inke pružale zadnji otpor konkvistadorima još 40 godina nakon osvajanja Perua. Postajao je tada mit, u koji mnogi i danas vjeruju, da se negdje u tom području krije i grad Paititi koji je u biti pravi izgubljeni grad Inka, mjesto na kojem su Inke navodno sakrile svoje blago od Španjolaca, grad koji nikada nije otkriven. Mjesto je to koje tek neki budući Indiana Jones treba pronaći.

Puno toga oko Machu Picchua, oko njegove izgradnje, svrhe, nestanka i kasnijeg otkrića je nepoznato što samo potpiruje maštu i pojačava mistiku koju grad ionako već ima. [pullquote-right]Mnogi i danas vjeruju da još nije otkriveno sve što Machu Picchu krije, spominje se sakriveno blago ili groblje koje sa navodno nalazi ispod današnjeg glavnog ulaza na lokalitet.[/pullquote-right]Mnogi i danas vjeruju da još nije otkriveno sve što Machu Picchu krije, spominje se sakriveno blago ili groblje koje sa navodno nalazi ispod današnjeg glavnog ulaza na lokalitet. Hiram je po pronalasku grada odnijeo sa sobom u Yale univerzitet od 4.000 do 40.000 predmeta ali navodno nije pronašao nikakvo vrijedno blago. Taj nepoznati broj predmeta bio je razlog višegodišnjeg sudskog spora kojeg je Peru vodio i konačno dobio tek 2010. godine, 100 godina nakon što su predmeti odneseni.

Danas je u Machu Picchuu rekonstruirano oko 30% posto građevina a njegova rekonstrukcija i dalje traje. Prevelik broj turista koji su dolazili na lokalitet Peruanska vlada je konačno 2011. morala ograničiti na 2.000 – 2.500 dnevno kako bi sačuvala grad od erozije, prevelike eksploatacije i mogućih oštećenja. Želite li posjetiti Machu Picchu svoje karte ćete morati osigurati unaprijed, u špici sezone i po mjesec dana prije dolaska, no vjerujte mi da vrijedi svakog truda.

FAKTOLOGIJA TRIPOLOGIE:

Zanimljive činjenice o Machu Picchuu
Machu Picchu u prijevodu znači “stari vrh” ili “stara planina”. Sa druge strane Huayna Picchu, vrh iznad Machu Picchua u prijevodu znači “mladi vrh”.
Machu Picchu je izgrađen oko 1440 godine za vrijeme cara Pachacutija. Napušten je oko 100 godina kasnije.
Razlog zašto je Machu Picchu u potpunosti napušten nije poznat no vjeruje se da je većinu stanovnika ubio sifilis, bolest nepoznata u ovim krajevima prije dolaska Španjolaca i na koju Inke nisu imale nikakav imunitet. Ostatak stanovnika je vjerovatno poginuo u ratovima za vrijeme kolonizacije Perua.
U gradu postoji oko 150 kuća, vjeruje se da je tu živjelo oko 750 ljudi.
Do danas je rekonstruirano oko 30% građevina a rekonstrukcija traje još uvijek. Vjeruje se da se čak 60% ljudske izgradnje nalazi pod zemljom, nevidljivo golim okom, uključujući temelje zgrada i naprednog sustava za odvodnju.
Prava svrha zbog koje je Machu Picchu izgrađen ni danas nije poznata. Sigurno je jedino da nije bio jednostavno grad za život jer nema uobičajenih tragova gradske administracije. Dvije najčećće teorije koje se spominju je da je bio ili carski ljetnikovac ili ceremonijalno mjesto i hram djevica boga sunca.
Machu Picchu je “otkrio” američki arheolog s Yale sveučilišta Hiram Bingham 24.07.1911., ili bolje reći javnosti predstavio. Postoje naznake da je arheologa ovdje bilo i prije Hirama a lokalci su oduvijek znali gdje je grad no nisu mu pridavali neki značaj. U trenutku kada je Hiram došao na lokalitet tri obitelji su živjele ovdje, čak su i obrađivali neke od terasa.
Hiram Bingham je zapravo tražio jedan drugi izgubljeni grad Inka, imena Vilcabamba. Machu Picchu je slučajno otkrio, do grada ga je doveo Peruanac imena Alvarez stanovnik ovog kraja, točnije na sam vrh ga je doveo njegov 11-godišnji sin.
Machu Picchu je gotovo pa savršeno očuvan grad zahvaljujući tome što konkvistadori nikada nisu saznali za njega i srušili ga kao mnoge druge Inka gradove.
Machu Picchu je od 1983. godine na UNESCO listi zaštićene svjetske kulturne baštine. 2007. godine je uvršten na listu 7 novih svjetskih čuda.
Intihuatana je astronomski observatorij koji se nalazi u središtu grada. Riječ je o stijeni koja jedino dva puta godišnje ne baca nikakvu sjenu, u vrijeme ekvinocija, prvog dana proljeća i prvog dana jeseni.
Yale sveučilište i Peru su u sporu već dugi niz godina oko velikog broja predmeta (od 4.000 do 40.000) koje je Hiram donio u SAD. Dok Yale tvrdi da su predmeti u njihovom vlasništvu Peru tvrdi da su oni samo posuđeni i traže ih natrag. Nakon dugogodišnjeg spora sud je konačno 2010. godine odlučio da predmeti moraju biti vraćeni u Peru.
Zbog prevelikog broja posjetitelja i pretjerane komercijalizacije lokacije peruanska vlada je od 2011. godine ograničila broj posjetitelja dnevno na 2.500. Broj posjetitelja dnevno kojima je dozvoljen uspon na Hiayna Picchu iznosi svega 400.
Oko ulaska u Machu Picchu postoji nekoliko čudnih pravila. Jedno od njih je da ne možete ući u grad u tradicionalnoj nošnji neke druge zemlje. Ako na primjer poželite ući u Machu Picchu obučeni kao za Sinjsku Alku razmislite još jednom.

mapa-Machu_Picchu

Ollantaytambo – Aguas Calientes 07.12.2014.

Na putu za Machu Picchu

5. dan u Peruu (23. dan na putu)

Još kad sam bio jako mali sjećam se neke knjige sa velikim slikama a s malo teksta u kojoj su bila sva čuda svijeta. Među njima možda najviše mi se svidjela jedna posebna stranica, na njoj slike nekakvog starog grada sa kućama bez krovova, po travi neke čudne meni nepoznate životinje a posvuda okolo špicaste planine oblika obrnutog korneta, kao da sam ih ja sam nacrtao… [pullquote-right]Machu Picchu je izoliran duboko u Peruanskoj divljini, daleko od bilo kakve ceste i nekog grada. Sa jedne strane to je dobro jer jedino na taj način je mogao ostati sakriven stotinama godina od ljudi, kolonizatora, pljačkaša i vandala. Sa druge strane do njega je jako teško doći, jedini prilaz je željeznicom ili pješke, ceste u blizini nema.[/pullquote-right]Boje u knjizi su bile intenzivne, slike na masnom papiru a prizor mi je bio toliko lijep da nisam mogao odvojiti oči od njega. Mislim da sam tada i odlučio, ako ovakvo mjesto postoji ja ću ga kad-tad posjetiti. Nešto kasnije sam saznao da je to mjesto u zemlji koja se zove Peru, da se taj Peru nalazi sa druge strane naše lopte koju nazivamo svijetom i da je tamo jaaaako skupo za otputovati jer je jaaaako daleko. Još kasnije, kada je ta naša lopta napravila nekoliko desetaka krugova oko sunca ja sam otkrio da putovanje i ne mora biti skupo koliko to turističke agencije tvrde, pronašao sam jeftine karte i utabao svoj put u Južnu Ameriku. A danas, evo, gotovo 30 godina nakon što su mi se slike iz one knjige zauvijek urezale u sjećanje ja sam na putu za jedno od najnevjerovatnijih mjesta na svijetu, na putu sam u Machu Picchu…i ne mogu vjerovati da sam to stvarno dočekao, ostvaruje se moj dječački san.

Machu Picchu je izoliran duboko u Peruanskoj divljini, daleko od bilo kakve ceste i nekog grada. Sa jedne strane to je dobro jer jedino na taj način je mogao ostati sakriven stotinama godina od ljudi, kolonizatora, pljačkaša i vandala. Sa druge strane do njega je jako teško doći, jedini prilaz je željeznicom ili pješke, ceste u blizini nema. Nismo imali izbora, morali smo istresti pozamašnu količinu zelembaća da bi uopće stigli do grada Aguas Calientes u podnožju Machu Picchua a onda još i malo bogatstvo za ulaznice u sam grad.

Najskuplji vlak na svijetu čeka vrijeme za polazak

Najskuplji vlak na svijetu čeka vrijeme za polazak

U čemu je onda trik? Zašto su pobogu vlakovi toliko skupi u jednoj siromašnoj zemlji kao što je Peru? Odgovor je jednostavan, Peru više nema javnu željeznicu već isključivo nekoliko turističkih linija koje održavaju privatne kompanije nezainteresirane za prijevoz putnika i javni interes već isključivo za vlastite ekstra profite. Stvar je tim gora jer za dolazak u Aguas Calientes nemate izbora, jedino željeznica vas tamo može odvesti, ceste nema, autobusi ne idu, pješke ne možete. Da budem precizniji, možete ići pješice na treking koji traje 4 dana a koji također košta kao suho zlato, dakle nije opcija za one koji žure. Postoji još mogućnost da dođete sa leđa u Aguas Calientes uz pomoć autobusa, taksija i vlaka što je prilično nepouzdano i također zahtjeva više vremena, ako vas zanima ovakav pristup više o tome možete pročitati ovdje no računajte da je cesta često zatvorena i nepouzdana, posebno u kišnoj sezoni.

Ljudi žele ići na Machu Picchu pa PeruRail koristi svoj monopol i naplaćuje suludo skupe karte za vožnju u trajanju oko sat i pol do dva, dugu oko 47 kilometara. [pullquote-left]Ljudi žele ići na Machu Picchu pa PeruRail koristi svoj monopol i naplaćuje suludo skupe karte za vožnju u trajanju oko sat i pol do dva, dugu oko 47 kilometara.[/pullquote-left]Tako i mi, šta da radimo, nismo imali izbora nego platiti gringo tax PeruRailu kak bi došli do Machu Picchua. Karte za vlak smo platili 55 USD svaku, po osobi i smjeru, a to je čak najjeftinija opcija. U zavisnosti od sezone, termina i vrste vlaka cijena raste na 70 do 100 USD, pa čak i na nevjerovatnih 460 USD za luksuzni Hiram Bingham vlak. Ako se spremate na putovanje i zanimaju vas cijene i termini vlakova PeruRaila možete ih pronaći ovdje.

Ulazak na željeznički kolodvor u Ollantaytambu nalik je ulasku u neki međugranični prostor. Stanica je ograđena sa svih strana, ulazi se samo na jednom mjestu, tu su strogi čuvari kojima morate pokazati kartu za taj dan i to vrijeme kao i putovnicu. Bez toga nema vam prilaza kolodvoru, imate dojam kao da prelazite granicu.

Idilična čekaonica

Idilična čekaonica

Kolodvor je prilično čist i uredan za peruanske standarde, nije ni čudo da je tako, koliko naplaćuju svoje usluge red je barem da počiste prostor. Sa strane smo pronašli novu, otvorenu čekaonicu u lijepom parku. Cijela prostor je napravljen od drveta, pokriven je krovom kao neki paviljoni po parkovima, sve je u cvijeću i zelenilu. Čovjek bi ovdje mogao provesti i više vremena nego što mora dok dočeka vlak. Čak su posvuda i table o besplatnom wi-fiju no ostat će samo na tablama, nikakav signal mi nismo uhvatili. Ovdje na stanici je jedino mjesto u Peruu na kojem smo vidjeli kante za odvajanje otpada, one papir-staklo-alu-plastika na kakve smo navikli kod nas u Europi. Pohvalan dojam je pokvarila čistačica koja je u međuvremenu došla i sadržaj svih kanti istresla u jednu istu vreću za smeće koju je onda odnijela sa sobom. 😀 Tako se priča o ekologiji i odvajanju otpada neslavno završila.

Baš dok smo se divili ekološkim dosezima Perua na stanicu je pristigao i naš vlak, plava Perurail kompozicija s 5 vagona starog kova. Ovo mu je zadnja stanica, većina vlakova ne ide dalje od Ollantaytamboa već odavde kraću natrag prema Aguas Calientesu. Naš vlak je pristigao na stanicu a sa njim je došla i kiša, u početku sitna a uskoro i prava proljetna, onakva sa velikim kapima.

Vrijeme je za ukrcaj, vlak polazi u 19 h ali na karti je jasno napisano da na stanici morate biti u 18:30 najkasnije inače vas neće pustiti u vlak. Zašto je toliko vremena potrebno za ukrcaj samo Perurail zna, no uskoro ćemo se i mi uvjeriti u (ne)efikasnost cijelog sustava. [pullquote-right]Ovdje na stanici u Ollantaytambu je jedino mjesto u Peruu na kojem smo vidjeli kante za odvajanje otpada, one papir-staklo-alu-plastika na kakve smo navikli kod nas u Europi. Pohvalan dojam je pokvarila čistačica koja je u međuvremenu došla i sadržaj svih kanti istresla u jednu istu vreću za smeće koju je onda odnijela sa sobom.[/pullquote-right]U vlak nećete ući onako kako ste navikli, hop kroz vrata na svoje mjesto i hajmo polazak. Ne, to bi bilo previše jednostavno. Vrata će se otvoriti ali samo ona izvana, u sam prostor vagona neće vas pustiti bez da još 16 puta ne provjere vašu kartu, ne daj bože da netko prođe bez nje. I tako vani kiša pada, gužva je nesnosna, iznad perona nema krova tako da ljudi kisnu, kisnu i dragocjene karte koje su osoblju neopisivo važne, nešto kao osobna karta u policiji…ljudi stoje užasno dugo na kiši a ovaj lik ne pušta nikoga u vlak jer neki su ljudi navodno prošli mimo njega i sjeli, iju-ju strašno, pa ih on sada ganja po vlaku, mi stisnuti između mase izvana i ulaznih vrata u vagon ali dobro barem ne kisnemo za razliku od ovih vani koji su se počeli buniti, pa psovati, pa gurati još jače…pomislio sam da će linčovati malog i mladog, jadnog konduktera. Konačno je pronašao one koje tražio po vagonima pa smo i mi sardine s ulaza dobili priliku pomjeriti se iz stiska svjetine. Dobar im je taj sustav! Svaka čast! Ne znam što bi falilo da smo svi ušli, maknuli se s kiše, sjeli na svoja mjesta, pa stigao bi i mali kondukter pregledati naše dragocjene karte. Vuci siti a ovce na broju. Ili to nikome nije palo na pamet ili je ovo neka viša peruanska logika, ostalo mi je nepoznato.

Vlak izgleda pristojno, čist je i prilično očuvan. Po 4 sjedala su okrenuta jedno prema drugome, između je mali stol, prozori su veliki a čak i na stropu su stakla kako bi putnici mogli vidjeti visoke planine usput. Po zidovima su prikladni crteži iz Inka kulture a cijelo vrijeme čuje se odgovarajuća muzika tipa „Kondorov let“ ili nešto tako. Nažalost mi smo putovali noću tako da nam prozori i nisu bili od neke koristi, šteta jer kažu da su predjeli ovdje prekrasni a samo putovanje je doživljaj za sebe.

Stiže večera u vlaku za Machu Picchu

Stiže večera u vlaku za Machu Picchu

Vlak je ispunjen do posljednjeg mjesta, rekao bih da su svi putnici isključivo turisti i stranci. Nije ni čudo da Perurail drži takve cijene, u svakom slučaju su puni i nema razloga da bilo što smanjuju, moguće je samo da cijene još povećaju. Nas je mjesto zapalo pored dvije sredovječne gospođe iz Brazila, simpatične žene, cijelim putem nisu se prestale smijati. 🙂 Gledaju svoje slike na mobitelu i umiru od smijeha. Dugo nisam vidio tako vesele i sretne osobe. Iz dosade smo složili cijeli trač scenarij o njima, kako su im djeca već odrasla a one napustile muževe i krenule na dugo željeno putovanje…i eto ih sada, sretnije nego ikad.

Krenuli smo na putovanje dugo 47 km i trajanja 1:45 h! Izračunajte sami prosječnu brzinu. 🙂 Ubrzo nakon polaska dobili smo i večeru i piće. Za cijenu od 55 USD po osobi mogli su dati i više od sendviča, malog kolača u vrećici, čaše cole i kave ali dobro je da smo dobili išta. Mali terminator kondukter koji nas nije puštao unutra sada je skinuo kišnu jaknu i ostao u besprijekorno čistoj i ispeglanoj košulji ispod prsluka nalik onima kakve su nosili talijanski mafijaši. S jaknom je skinuo i strogo lice a navukao službeni osmjeh broj 57 i postao druga, svima draža osoba.

Dolazak u Aguas Calientes

Dolazak u Aguas Calientes

Puževim korakom stigli smo u Aguas Calientes nešto prije 21 h. Dolazak na stanicu i nije spektakularan, sasvim obična i mala stanica, odmah izvan nje tržnica koja najviše nalikuje na buvljak, svakakvog drloga tu ima a najviše turističkih suvenira i sličnih gluposti po znatno višim cijenama nego u već preskupom Cuscu. Već je kasno i većina tezgi je zatvorena, one koje su još otvorene ubrzano se pakiraju. Tržnica je sklepana od svega i svačega, svatko je napravio i pokrio svoju tezgu na način kako ga volja, nema tu dva ista komada lima, daske, najlona… Aguas Calientes je malo mjesto na 2.000 metara nadmorske visine sa zvaničnih 1.600 stanovnika i vjerovatno barem još toliko turista svaki dan. Da nema Machu Picchua iznad grada ovdje sasvim sigurno nitko ne bi poželio nikada doći. Mjesto je očito bilo selendra s kraja svijeta do prije 10-tak ili 20-tak godina i početka masovnog dolaska turista.

Hotel smo pronašli bez problema na svega stotinjak metara od željezničkog kolodvora. Smještaj sam pronašao sinoć preko booking.com stranica, kriterij za potragu nam je uvijek vrlo jednostavan, da se nalazi u gradu a ne negdje po okolnim brdima i da košta što manje, sve drugo je nevažno. S obzirom na zadano dobili smo i više nego što smo očekivali, dvokrevetnu sobu s kupatilom i balkonom u hotelu u glavnoj ulici, doručak je naravno uključen u cijenu kao i uvijek u Južnoj Americi, smještaj se zove Hostal El Chullo Packers a cijena je svega 20 USD po sobi.

Check-in smo obavili brzo, žena na recepciji naravno ne zna niti riječi engleskog ali dovoljno smo se sporazumjeli da dobijemo ključ od sobe. [pullquote-left]Aguas Calientes je malo mjesto na 2.000 metara nadmorske visine sa zvaničnih 1.600 stanovnika i vjerovatno barem još toliko turista svaki dan. Da nema Machu Picchua iznad grada ovdje sasvim sigurno nitko ne bi poželio nikada doći.[/pullquote-left]Ostavili smo stvari i izašli malo prošetati po kraju no i to je vrlo brzo bilo gotovo, za 15 minuta obiđeš cijeli gradić i nemaš baš ništa za vidjeti u njemu. Ipak i u ovako dosadnom okruženju osjeti se neka posebna mistika u gradu, da li zbog blizine onoga što ćemo vidjeti sutra, da li zbog visokih vrhova koji iz samog grada sežu visoko u noćno nebo a vrhovi im se gube u oblacima, ili možda zbog šuma brze rijeke koje protječe kroz grad. OK, nije nas grad impresionirao no nismo ovdje niti došli zbog njega, uzimamo pivo u trgovini pored hotela i povlačimo u sobe u namjeri da se istuširamo, naspavamo, a možda uhvatimo i malo wi-fija. Pivo na ležaljkama na terasi naše sobe je leglo kao budali šamar. Ulica je toliko uska da bi uz malo truda mogli dohvatiti zgradu s druge strane, u ulici pustoš i tišina, ali svejedno je bio gušt ovdje popiti pivo.

 

mapa-Machu-Picchu

Machu Picchu 08.12.2014.

Kako smo pronašli izgubljeni grad Inka

6. dan u Peruu (24. dan na putu)

Plan da uhvatimo ranojutarnji bus u 5 sati se umalo izjalovio. Još sinoć smo zakazali doručak u 4 ujutro kako bi stigli na bus no nismo baš na vrijeme ustali a i kada već jesmo doručak nije bio spreman. Ovdje je uobičajeno naručiti doručak tako rano kako biste stigli gore u Machu Pichu prije svitanja, navodno da je zora najbolji dio dana a izlazak sunca već mističnom mjestu daje još jači dojam. No najveći razlog kašnjenja je bio što na recepciji kada smo sišli dole nije bilo nikoga, niti recepcionarke niti ijedne žive duše a moramo negdje ostaviti stvari jer nemamo namjeru niti smijemo nositi sve gore. Nakon desetak minuta smo odustali od čekanja i ruksake jednostavno ostavili iz pulta recepcije i otišli s nadom da ipak neće dobiti noge.

Do Machu Pichua se naravno može popeti i pješke no to nije nešto što biste si rado priuštili u rano jutro. Uspon je dug i težak a snaga prije zore nije na zavidnom nivou i još dodatno oslabljena rijetkim zrakom na ovim visinama. Odlučili smo gore otići s preskupim autobusom a natrag ćemo pješke. Autobus, kao i sve oko Machu Picchua, je naravno skup kao vrag, za vožnju dugu 8 km i u trajanju 20-tak minuta do vrha brda i ulaza u Machu Pichu treba izdvojiti 10 dolara po osobi i smjeru. Cijena je naravno van bilo kakvih tržišnih zakona, čisto zelenaška zahvaljujući monopolu, funkcionira kao i sve ovdje po principu zabrani konkurenciju a onda realnu cijenu pomnoži sa 10 i naplaćuj u miru.

Čekanje u redu za polazak autobusa do Machu Picchua

Čekanje u redu za polazak autobusa do Machu Picchua

Na maloj autobusnoj stanici s druge strane rijeke čekaju već 3 autobusa ali i popriličan broj ljudi. Već se iz daljine može zaključiti da nećemo svi stati u prvi bus. Na maloj blagajni kupuju se karte, sve cijene su izvješene u američkim dolarima što jasno pokazuje što im je ciljano tržište, cijena u solesima se dobija preračunavanjem današnjeg tečaja dolara. Kao da se nalazimo u Sjedinjenim Američkim Državama a ne u Peruu.

Jedva da smo stali i u drugi bus, i on je krcat kao čep. Konačno smo krenuli, Machu Picchu jedan od glavnih razloga što smo uopće krenuli u Južnu Ameriku sve nam je bliže. Autobus prvih par kilometara ide po ravnom, uz samu rijeku a onda prelazi na drugu stranu i počinje mukotrpni uspon po obroncima brda strmim gotovo poput zida. Autobus stenje pod nama ali se ipak kotrlja, usput prestižemo brojne turiste koji su krenuli pješke, već se vidi da su dušu ispustili.

Ispred ulaza u Machu Picchu već je veliki red. Vlada je ograničila broj posjetitelja koji smiju dnevno ući na lokalitet na 2.500 no i sa limitiranim brojem gužve su velike, lako je zamisliti kako bi ovdje izgledalo da broj posjetitelja nije ograničen. [pullquote-left]Vlada Perua je bila prinuđena ograničiti broj posjetitelja na 2.500 dnevno kako bi očuvali Machu Picchu u koji je jednostavno počelo dolaziti previše ljudi te su počeli predstavljati prijetnju za očuvanje grada i povećavali rizik od erozije.[/pullquote-left]Bili su prinuđeni uvesti ograničenja kako bi očuvali grad u koji je jednostavno počelo dolaziti previše ljudi te su počeli predstavljati prijetnju za očuvanje grada i povećavali rizik od erozije. Danas, ako želite ući u Machu Pichu karte obavezno kupite unaprijed, ne očekujte da ćete ih pronaći na licu mjesta. Broj ulaznica koje su dostupne za uspon na vrh Huayna Picchua, brda iznad Machu Picchua, još je manji svega 400 u dvije grupe dnevno tako da ako želite doći i do ove ulaznice nužno je karte kupiti mjesec ili više dana unaprijed. Broj još raspoloživih mjesta za određeni dan možete uvijek vidjeti na vladinim stranicama Machu Picchua. Mi imamo ulaznice i za Huayna Picchu, uspon nam je s drugom grupom od 10 do 11 sati.

Gužva na ulazu u Machu Picchu

Gužva na ulazu u Machu Picchu

Proces kupovine na ovim stranicama je užasno kompliciran a same stranice su prepune bugova tako da naoko jednostavna stvar kao što bi kupovina ulaznica trebala biti nije uopće jednostavna. Toliko je komplicirano da se na internetu mogu pronaći brojna uputstva i objašnjenja ljudi koji su već prošli kalvariju. Dakle imate tri mogućnosti, ili se pomučiti sami sa navedenim stranicama i pokušati doći do karte uz brojne rizike da ne uspijete ili da vam čak naplate dva puta (što se meni dogodilo), no ako uspijete ovo je najsigurniji i najjeftiniji način. Drugi način je angažirati neku od brojnih lokalnih agencija da kupovinu obave za vas, u ovom slučaju nećete imati muke ali računajte na znatne naknade za uslugu uz rizik da svejedno ostanete bez karte, dešavalo se ne jednom da agencije vaše karte prodaju drugima samo ako ponude veći novac. Treći način je da se samo pojavite na ulazu i pokušate kupiti kartu no ovo vam ne bih preporučio jer su šanse da istu pronađete na licu mjesta gotovo pa nikakve, posebno u visokoj turističkoj sezoni.

Ulazak u Machu Picchu je poput prelaska granice. Prvo stojite u dugom redu koji se vrlo polako pomiče, onda kada dođete do same rampe dajete putovnicu i ulaznicu, imena se moraju poklapati. [pullquote-right]Ulazak u Machu Picchu je poput prelaska granice.[/pullquote-right]U nekim slučajevima će vam čak tražiti i karticu s kojom ste kupili ulaznice da dokažete da je vaša?! U Machu Picchu je zabranjeno unositi hranu no nama ipak nitko nije provjeravao ruksake a čini mi se da nisu ni drugima. Danas je carina blagonaklona. Kada ste konačno obavili sve to i dobili odobrenje za ulazak na kartu će vam još lupiti pečat i možete ući u državu, pardon u grad Machu Picchu. 🙂

Prvi pogled na Machu Picchu nikad se ne zaboravlja

Prvi pogled na Machu Picchu nikad se ne zaboravlja

Machu Picchu se sastoji od tri glavna dijela, agrikulturnih terasa koje tu bile da prehrane stanovništvo, od stambenog dijela gdje su ljudi živjeli te od religioznog dijela sa hramovima. Kada stignete iz Aguas Calientesa na glavni ulaz u grad proći ćete pored preskupog hotela i restorana ispred ulaza, vodiči će letjeti oko vas kao mušice pokušavajući vam prodati svoje usluge, kako prije ulaza tako i nakon njega, kada njih preskočite još vas samo nekoliko koraka dijeli od Machu Picchua. Iza krivine koja vodi prema gradu ukazat će vam se prvi dijelovi grada, ravno posložene terase i iznad njih stambeni dio grada, u pozadini će se djelomično vidjeti Huayna Picchu.

Izlazak sunca iznad Machu Picchua

Izlazak sunca iznad Machu Picchua

I taj prvi pogled je nešto neponovljivo i teško objašnjivo ovako preko teksta, teško vidljivo čak i na slikama. Grad za kojega nitko nije znao 400 godina, grad kojemu se ni danas ne zna prava svrha zbog koje je izgrađen, savršeno očuvano mjesto koje konkvistadori nikada nisu pronašli i izgleda potpuno jednako kao i u trenutku kada je napušten u vrijeme kolonizacije sada stoji pred nama. Samo zamislite da su na ovim terasama i po ovim ulicama hodali pravi stanovnici još u vrijeme kada se Kolumbo prvi puta otisnuo od tla Europe u potrazi za Indijom, u vrijeme kad je u Španjolskoj trajala inkvizicija a Turci nezaustavljivo napredovali na Balkanu i osvojili Konstantinopolj, u vrijeme kada je Leonardo izumio padobran…u to vrijeme sa druge strane nepoznatog svijeta Inke su bile na vrhuncu svoje moći i bez kotača i dizalica gradili Machu Picchu. [pullquote-left]Grad za kojega nitko nije znao 400 godina, grad kojemu se ni danas ne zna prava svrha zbog koje je izgrađen, savršeno očuvano mjesto koje konkvistadori nikada nisu pronašli i izgleda potpuno jednako kao i u trenutku kada je napušten u vrijeme kolonizacije sada stoji pred nama.[/pullquote-left]A onda su došli konkvistadori, neki ovim krajevima nepoznati ljudi koji su osvojili i konačno porazili carstvo Inka, Machu Picchu je napušten da li zbog kolonizacije i ratova ili zbog epidemije sifilisa koja je vrlo vjerovatno poharala ovo područje, kako god bilo grad je ostao prazan a nakon toga brzo ga je prašuma progutala. Više od 400 godina ljudsko oko ga nije vidjelo niti noga kročila u njega (mada postoje i drugačije teorije) sve do 1911. godine kada ga je otkrio američki istraživač Hiram Bingham. Toliko duga izoliranost je zaslužna što je grad ostao savršeno očuvan i jedini je pravi i neizmijenjen grad Inka i danas kada se nađete pred njegovima vratima ne možete a da ne osjetite tu mistiku i da ne čujete tajnu koju je čuvao stotinama godina a koja se sada otkriva pred vašim očima. Ne može čovjek da se ne osjeti ovdje pomalo poput Indiana Jonesa. 🙂

Rano jutro u misterioznom Machu Picchuu

Rano jutro u misterioznom Machu Picchuu

Rano je jutro i sunce još nije svanulo ali je već dovoljno svjetla da se jasno vidi grad i krajolik ispred vas. Vidite stare ali savršeno očuvane zidine kuća kojima samo nedostaju slamnati krovovi (koji čak i postoje na pojedinim kućama kao primjer) pa da budu posve jednake onima u vrijeme dok je ovdje bilo stanovnika. Na terasama i među kućama pasu lame svoj prvi današnji obrok od savršeno zelene i rosom osvježene trave. Iznad grada dižu se oštri, valoviti vrhovi planina koje kao da je neko dijete nacrtalo, povremeno su prošarani oblacima kao od šlaga, iznad ali i ispod vas što dovoljno govori koliko ste u stvari visoko ovdje.

Svjetsko čudo uživo

Svjetsko čudo uživo

Sunce se polako probija preko visokih planina iza naših leđa, osvjetljava prvo Huayna Picchu na koji ćemo se penjati danas u 10 sati, a onda se svjetlo spušta sve niže, uskoro je i grad obasjan ali proći još dosta vremena dok se spusti skroz do dna duboke doline rijeke Urubambe ovdje često nazivane i Vilcanota. Ajme kako je lijep prizor, teško je to opisati ovako na daljinu, recimo da sam se osjećao kao malo dijete koje je dobilo najbolju igračku, baš onu koju želi već dugo vremena, onu o kojoj je maštalo godinama a sada kada je konačno njegova ne može skinuti pogleda s nje.

I koliko god da ste puta vidjeli Machu Picchu na slikama i u dokumentarnim filmovima ništa vas ne može spremiti na trenutak kada ćete ugledati ovo svjetsko čudo uživo. To je trenutak kada mašta postaje stvarnost a vama ne preostaje drugo nego složiti se mnogo puta već rečenim – ovo je najljepše mjesto na svijetu!

Najljepše mjesto na svijetu

Najljepše mjesto na svijetu

Jutarnje sunce koje nam dolazi iza leđa i obasjava grad idealna je pozadina za fotografije. U ovih prvih pola sata-sat napravili smo ih hiljadu, ne možeš prestati škljocati a svaka ispadne dobro, i svoje dupe da uslikam sada ovdje dobro bi ispalo. Ne bojte se, neću vam to pokazati. 🙂

Malo smo đirali po gradu, zavlačili se u kuće i izlazili s druge strane, prolazili kroz labirinte uskih uličica, penjali se po terasama, družili sa lamama…i naravno puno slikali. Iznenadilo me da u samom gradu nije bilo velike gužve, neke fotografije smo uspjeli čak okinuti bez ikakvih ljudi, samo grad oslobođen od smetnji sa strane. Grad je velik a ograničenje dnevnog broja posjetitelja je zaslužno što je na sreću lokalitet oslobođen od hordi turista kakve se mogu vidjeti u Cuscu.

Uska staza bez ograde vodi uz okomitu stijenu do Inka mosta (u pozadini)

Uska staza bez ograde vodi uz okomitu stijenu do Inka mosta (u pozadini)

U jednom trenutku smo naletjeli na tablu koja usmjerava ka „Inka bridge“ i odlučili otići do tamo. Na početku puta je mala kućica i na pultu velika knjiga, pored nje kemijska olovka. Čemu to služi u tom trenutku nismo imali pojma, tim više jer u kućici nije bilo nikoga koga bi pitali. [pullquote-left]Inka most je nekada služio za bijeg, micanjem balvana koji premostuje provaliju put bi postao neprohodan.[/pullquote-left]Samo smo prošli a tek u povratku smo se, budale, upisali u nju. Tek kasnije, pri ulasku na Huayna Picchu, ćemo shvatiti, knjiga je tu da posjetitelj upiše vrijeme kada ulazi i na kraju vrijeme izlaska, ako postoji ulaz koji nema izlaz to je razlog za uzbunu. Naime često se desi da se ljudi izgube ili čak stradaju a uz pomoć knjige to će svima prije biti jasno i prije će krenuti u potragu za vama. Da stvar bude gora mi smo se upisali samo pri izlasku, dakle naše polje je ostalo otvoreno, možda nas i dan danas traže po planinama Machu Picchua. 😀

Dalje nećeš moći...

Dalje nećeš moći…

Put do Inka mosta vodi kroz uski prolaz u raslinju duboko u džunglu. Na nekim dijelovima put nije dovoljno širok da se dvoje ljudi mimoiđe, uz to sa desne strane često prijeti otvorena litica no uglavnom je, hvala bogu, sakrivena raslinjem. Na kraju puta izađe se na par stotina metara visoku stijenu, pravi zid pod 90 stupnjeva, u tu stijenu je uklesan vrlo uzak put a na njegovoj sredini je otvorena provalija. Jedini način da se ta provalija prijeđe je da se put poveže balvanima – e to je Inka most. Ovo je nekada bio tajni put za bijeg a prolaz se zatvarao micanjem balvana.

Danas se može stići do samog mosta ali ne i preko njega, put dalje je zatvoren za turiste, iskreno čudi me da je i do ovdje otvoren. Staza ni najmanje nije sigurna a jedina stvar koje će vas zadržati od pada u par stotina metara duboku provaliju je željezni lanac zakucan u samu stijenu za koji se možete držati, to je otprilike jedina mjera sigurnosti ovdje.

Odmor na stijeni iznad dubokog ambisa

Odmor na stijeni iznad dubokog ambisa

Na samom putu nema gužve, barem je nije bilo u vrijeme kada smo mi išli. Samo smo bili tu i još dvoje Japanaca koji su išli za nama. Stotinjak metara ispred Inka mosta ima jedna stijena koja visi duboko iznad provalije i sam bog zna što je još uvijek drži u zraku. Idealno mjesto za isprobavanje hrabrosti, testiranje živaca i slikanje. Iako se inače ne bojim visine moram priznati da sam ovdje osjetio ono čudno golicanje u trbuhu, jer kada sjediš ne ovakvom mjestu i znaš da između tebe i par stotina metara niže rijeke Urubambe nema ništa osim ove stijene nije ti baš svejedno. C. se boji visine ali i ona je savladala ovaj izazov. Baš sam ponosan. 🙂 Kažu da se moraš suočiti sa svojim strahovima želiš li ih nadvladati.

Vratili smo se natrag u grad, vrijeme do uspona na Huayna Picchu kratimo zavlačeći se u najmanje ulice grada i promatrajući lame na terasama. [pullquote-right]Uspon na Huayna Picchu je moguć samo u dvije grupe dnevno, svaka po 200 ljudi, karte je potrebno doplatiti tj. kupiti zajedno s onima za ulazak u sam Machu Picchu i to je potrebno napraviti što je prije moguće. Kažu da su karte često rasprodane i za mjesec dana unaprijed.[/pullquote-right]Neke od njih leže nepomično na travi, glavu i duge vratove također su spustili na tlo, toliko su nepomične da pomisliš da su mrtve, upijaju neko vrijeme tako sunce a onda ustanu i nastave da rade ono što rade po cijeli dan – pasu. U gradu je dosta čuvara, na svakom ćošku jedan promatra što radite i upozorava vas na neprikladno ponašanje bude li potrebe za tim. Zna se kuda smijete ići a kuda ne, zna se što smijete dirati a što ne, no to je i razumljivo, Machu Picchu je jedan od prvih i najvažnijih lokaliteta na UNESCO-voj listi zaštićene svjetske kulturne baštine a znamo da turisti često nemaju obzira prema tome.

Domaćice u jutarnjoj šetnji

Domaćice u jutarnjoj šetnji

Ulazak na vrh Huayna Picchu nalazi se dole u samom gradu. Mi idemo gore u drugoj grupi s početkom u 10 h i došli smo među prvima u red kao dobri štreberi. Uspon na Huayna Picchu je moguć samo u dvije grupe dnevno, svaka po 200 ljudi, karte je potrebno doplatiti tj. kupiti zajedno s onima za ulazak u sam Machu Picchu i to je potrebno napraviti što je prije moguće. Kažu da su karte često rasprodane i za mjesec dana unaprijed. Mi smo naše kupili više od mjesec dana prije puta i imali smo sreću da postanemo vlasnici istih.

Ulaz na početak staze na vrh Huayna Picchua je skoro pa sličan ulasku u Machu Picchu. Opet provjera, opet karte, opet putovnice…ovdje se obavezno zapisati da ste ušli i odjaviti se pri izlasku, isto ono što smo propustili napraviti jutros kada smo išli na Inka most. Red se polako pomjera i iako smo bili među prvima u redu svejedno smo se načekali da uđemo.

Uspon na Huayna Picchu počinje ovako...

Uspon na Huayna Picchu počinje ovako…

Kad se prođe kontrolna točka odmah počinje uska staza obrasla u gusto raslinje. Prvi dio puta čak se malo i spuštamo taman dovoljno da se opustimo i zaboravimo da se Huayna Picchu ipak nalazi 360 metara iznad Machu Picchua i 600 metara iznad rijeke Urubambe. Te metre razlike moramo svladati vlastitim nogama što nije lako na ovim nadmorskim visinama no nama je dobro išlo. Vrlo brzo smo zaobišli sve one ljude koji su ušli prije nas i izbili na prvo mjesto. Dani aklimatizacije kroz Čile, Boliviju i Peru su dali rezultat, nakon 5.000 metara u Salar de Uyuniu i kasnijih gotovo pa 4.000 u La Pazu i na jezeru Titicaca ovih 2.500 za nas je sada pjesma, za razliku od drugih turista koji su vjerovatno došli ovdje direktno iz Lime, sa nadmorske visine pa su nespremni i lako ostaju bez daha.

...no vrlo brzo se pretvara u ovo...

…no vrlo brzo se pretvara u ovo…

Staza prema vrhu je jako uska, često nedovoljno široka da se dvoje ljudi mimoiđe, sa jedne strane je gola stijena pod kutom od gotovo 90 stupnjeva, u stijenu su zakucane sajle i lanci za pridržavanje, sa druge strane staze je beskrajni ambis. Ponegdje ima raslinja, ponegdje je gola stijena. Staza je jako strma, najčešće sa stepenicama uklesanim u golu stijenu, ponekad su stepenici ogromni, rekao bih i po metar visoki i nije nimalo lako savladati ih, a ponekad su samo mali prostori za nogu uklesani u strmu stijenu. Stijene su vlažne i skliske i sada, za sunčanog dana, ne čudi da je za vrijeme kišne sezone put na Huayna Picchu zatvoren. Na nekim, manje strmim mjestima stepenice su napravljene od posloženog kamenja i sa druge strane osigurane ogradom.

Uspon traje barem pola sata ili više, ovisi u kakvoj ste kondiciji. Ljudima slabije kondicije, s većim viškom kilograma ili u poodmaklim godinama ne preporučuje se niti da pokušavaju. Negdje pred vrhom planine počinju terase koje su koristili za uzgoj hrane, kroz njih vode strme stepenice po sredini. Na jednoj od tih terasa smo zastali, sjeli na rub, pustili noge u ambis i uživali u neopisivom pogledu na Machu Picchu, rijeku Urubambu 600 metara ispod nas i ovaj nevjerovatni krajolik.

...ali ako izdržite uspon bićete nagrađeni...

…ali ako izdržite uspon bićete nagrađeni…

Na Huayna Picchuu nalazi se Hram Mjeseca a tu je nekada vjerovatno boravio vrhovni sveštenik i domaće djevice. Navodno da su se oni svaki dan prije zore spuštali do Machu Picchua da nagovijeste dolazak novog dana.

Na sam vrh Huayna Picchua vode dva puta, jedan je po jako strmim stepenicama, drugi je kroz vrlo uski procijep među stijenama, pravi klaustrofobični tunel kroz koji se jedva možete provući. [pullquote-right]Lijepo je imati kutak za sebe na ovom mjestu, iznad nas nema više ničega, samo nebo koje se ovdje čini jako bliskim, ispod nas padina gotovo pod 90 stupnjeva a ispred nas pogled na Machu Picchu za koji vrijedi umrijeti. [/pullquote-right]Mi smo krenuli kroz taj tunel. I evo nas na vrhu planine, osjećaj je kao da ste na vrhu svijeta, ugrabili smo naš komad stijene i izvrnuli se koliko smo dugački. Lijepo je imati kutak za sebe na ovom mjestu, iznad nas nema više ničega, samo nebo koje se ovdje čini jako bliskim, ispod nas padina gotovo pod 90 stupnjeva a ispred nas pogled na Machu Picchu za koji vrijedi umrijeti. Uskoro su počeli pristizati i drugi penjači i vrh Huayna Picchua više nije bio samo naš.

...pogledom koji oduzima dah

…pogledom koji oduzima dah

Na vrhu smo se zadržali prilično dugo, slikali smo se do besvijesti. Popeli smo se i na najvišu piramidalnu stijenu, u početku oprezno a kasnije smo se oslobodili pa čak i skakali s nje ne bi li ulovili kadar u kojem letimo po nebu. Čak se i C. posve oslobodila, Machu Picchu je definitivno mjesto na kojem je pobijedila strah od visine. Na stijenama je postala već poprilična gužva, ljudi se guraju za svoj komad vrha, za svoju sliku za pamćenje. Pomalo je nevjerovatno kako je to ovdje uopće dozvoljeno, nema tu nikakvih ograda, nikakvog osiguranja od sigurno fatalnog pada, dovoljan je trenutak nepažnje i neće vas ništa zaustaviti do Urubambe u dolini. Na sve to motri samo jedan čuvar koji se mota po stazi malo ispod nas. Zaključili smo da ovako nešto sigurno ne bi bilo moguće u Europi gdje se često pretjeruje s sigurnosnim propisima.

Ubrzo je na vrhu Huayna Picchua postala gužva

Ubrzo je na vrhu Huayna Picchua postala gužva

Dok smo sjedili gore i razgovarali jedan od turista nas je upitao odakle smo. Prepoznao je jezik. Njemu je djed došao u Peru iz Hrvatske još kao mladić nakon 2. svjetskog rata, sa otoka Brača, otac mu je rođen u Peruu, naravno i on. Djed više nije živ, otac mu je bio dva puta u Hrvatskoj, on još nije nikada iako mu je to najveća želja. Ne govori hrvatski jezik, zna samo nekoliko osnovnih riječi ali dovoljno da prepozna u našem govoru odakle smo. Čudni su putevi ljudski, i ovdje na drugom kraju svijeta, u nedođiji peruanske džungle, na vrhu jedne planine naišli smo na nekoga s našim korijenima.

Koliko god težak bio uspon silazak je uvijek još teži, to zna svatko tko se ikada penjao na neku planinu. Ljudsko tijelo jednostavno nije dizajnirano za spuštanje a najviše pri silasku pate koljena. Konačno smo stigli do podnožja i na izlasku se upisali da smo se vratili živi. Dobro je, sada više nismo njihova briga.

Roca Sagrada - sveta stijena čiji oblik savršeno prati oblik planina u pozadini

Roca Sagrada – sveta stijena čiji oblik savršeno prati oblik planina u pozadini

Ispred samog ulaza na Huayna Picchu stoji velika stijena naziva Roca Sagrada (sveta stijena), monolit svojstven svim svetim mjestima Inka. Inke su svoju religiju i vjerovanja crpili direktno iz prirode tako da nije čudno da im obična stijena predstavlja svetinju. Zanimljivo je da je ova stijena oblika kao precrtanog sa pozadinskog pejzaža, ivice stijene prate oblike vrhova u pozadini. Sa obje strane Roca Sagrade nalaze se male zidane kućice pokrivene slamom i sa klupama ispod krova u debeloj hladovini. Danas prije nego smo krenuli na Huayna Picchu su sve klupe bile zauzete, sada za divno čudo nema nikoga. Odlično mjesto za odmorit se od napornog spusta.

I tako dok smo odmarali ispod slamnatog krova primijetili smo dvije lame kako trče nizbrdo baš prema nama. Lame nisu uopće male, gotovo pa su velike kao krave i nije vam svejedno vidjeti dva kapitalca kako trče prema vama. [pullquote-left]Inke su svoju religiju i vjerovanja crpili direktno iz prirode tako da nije čudno da im obična stijena kao što je Roca Sagrada predstavlja svetinju. Zanimljivo je da je ova stijena oblika kao precrtanog sa pozadinskog pejzaža, ivice stijene prate oblike vrhova u pozadini.[/pullquote-left]Na sreću primijetile su i one nas i iako se niti najmanje ne boje niti sklanjaju od ljudi ipak su odlučile svoj komad hlada potražiti u kućici preko puta naše. Još onako u trku spustile su se na prašnjavu zemlju i počele se valjati po njoj, kao da se kupaju u vodi, kao da su na najljepšoj plaži. Prašina leti svuda oko njih, valjda se tako rješavaju nametnika i parazita a usput se malo i rashlade. No nije jedino što je letilo oko njih bila prašina, od silnog valjanja po zemlji iz njih je izletio i 101 prdac. 🙂 Nimalo se nisu postidjeli našeg prisustva iako smo umirali od smijeha, na svaki pokret iz njihovih mjehurastih stomaka izletao je rafal za rafalom, glasno i jasno. Nakon što su ispraznili stomake nepotrebnih gasova a krzno parazita digli su se i otišli u smjeru iz kojega su i došli, vrijeme je da se nastavi s žvakanjem.

Preostalo nam je još nešto vremena za razgledanje, ne previše, već je debelo prošlo podne a vlak za povratak moramo uhvatiti u 18:35. Na ulazu smo dobili male brošure Machu Picchua s kratkim opisom i prijedlogom nekih znamenitosti koje u gradu treba obići, uz to u sredini je i mapa sa predloženim rutama. Odlučujemo se pratiti te rute, to je barem nešto što smo ovdje dobili uz (pre)skupe karte pa da iskoristimo.

Obilazak centra grada :)

Obilazak centra grada 🙂

Ima toliko zanimljivih stvari za obići u gradu, idealno bi bilo s vodičem kojih ovdje ima na stotine i koji te vuku za ruku na ulasku da uzmeš baš njih no oni ovdje naravno nisu jeftini i to nije nešto što si mi možemo priuštiti. Vodiča je jako puno jer je ovo ovdje Peruancima obećani posao i rješenje njihovih životnih problema. Tu su garantirane dobre zarade od brojnih stranaca, po zapadnjačkim cijenama, plus debeli bakšiš koji je ovdje gotovo pa siguran nakon što bogatim turistima usta ostanu otvorena od impresija. Još kada ih domaći maheri malo obrade, tipa neka dobra mistična priča ili odsvirana koja pjesma u drvenu flautu…ajme pršte pare na sve strane a vodiči samo zbrajaju…evo mi tjedne plaće…ups evo mi mjesečne. Bili smo i sami svjedoci dok ih obrađuju.

Nama turistima skromnog budžeta preostaju samo brošure i izguglane stvari od prije dolaska. No ne žalimo se, vidjeli smo sve što je najbitnije. A centralni sektor s hramovima je prepun stvari koje je lijepo vidjeti međutim malo će vam značiti sam kamenje ako ne znate priču oko njega.

Glavni hram djeluje pomalo nezavršeno. To vjerovatno i je istina, neki vjeruju da je grad prije napušten nego što je hram bio završen, mada nije neuobičajeno da Inke grade hramove sa tri zida. Hram je djelomično oštećen pa je ulaz u njega danas zabranjen. Na svim zidovima hrama nalaze se niše, trepazoidni otvori u koje su spremali svete predmete. U jednom od tih otvora u vrijeme nače posjete bio je zec, zavukao se tamo jer mu se to valjda učinilo prikladnim. 🙂 Zec nam je dokazao koliko je na ovom mjestu jak suživot prirode i života, nešto u što su Inke najviše vjerovale.

Glavni hram, vjeruje se da nije nikada bio završen do kraja

Glavni hram, vjeruje se da nije nikada bio završen do kraja

Espejos de agua su dvije posude uklesane u kameni pod, u njima se nalazila voda u kojoj se nebo reflektiralo – odraz nebesa, korišteno je u religiozne svrhe, valjda i za proricanje budućnosti ili tako nešto.

Espejos de agua, sredstvo za komunikaciju s nebesima

Espejos de agua, sredstvo za komunikaciju s nebesima

Intihuatana – mjesto gdje se veže sunce, neka je to vrsta sunčanog sata i svojevrsnog kalendara. Kamen je isklesan na način da sunce baca određene sjene u određeno doba dana ili godišnjeg doba a jedina dva trenutka kada nema nikakve sjene su ljetni i zimski ekvinocij, prvi dan ljeta i zime. I ova stijena predstavlja jedno od čuda drevnih Inka, njome su računali vrijeme i znali su kada je vrijeme za određene ceremonije. Nažalost 2000. godine za vrijeme snimanja jedne reklame za pivo kran od kamere je pao na Intihuatanu i značajno je oštetio.

Intihuatana, drevni Inka kalendar

Intihuatana, drevni Inka kalendar

Templo del Cóndor – kondorov hram je primjer koliko su Inke poštovali prirodu, stijenu nalik kondoru raširenih krila koju je priroda stvorila iskoristili su kao temelj za hram a onda ga nadogradili prema svojim potrebama. Sjajan primjer integracije prirodnog i ljudskih ruku djela, baš kao što je i cijeli grad Machu Picchu. Vjeruje se da je kondorov hram služio za žrtvovanje životinja, neki tvrde čak i za mučenje ljudi. Kondor je bio simbol okrutne pravde.

Templo del Cóndor, kondorov hram nalik je ptici raširenih krila

Templo del Cóndor, kondorov hram nalik je ptici raširenih krila

Fontane koje nikad ne presuše

Fontane koje nikad ne presuše

Fontane – voda je naravno bila vrlo važna Inkama, znali su da ona donosi život kao i sunce i dobro su vodili računa o njoj. Sustav navodnjavanja u Machu Picchuu su doveli do savršenstva, u gradu postoji nekoliko fontana koje nikada ne ostaju bez vode.

Kraljevska grobnica je u stvari kosi procijep između dvije stijene, na donjem dijelu uklesane su tri stepenice koje predstavljaju tri nivoa postojanja Inka: podzemlje – zmija, sadašnjost – puma i nebo – kondor. U ovom otvoru u stijeni pronađene su brojne mumije i ostaci kostura preko 100 ljudi, od čega je 80% bilo žena. To je i jedan od glavnih dokaza tvrdnje da je Machu Picchu bio hram djevica boga sunca.

Kraljevska grobnica

Kraljevska grobnica

Sektor s hramovima ima svoje bajkovite priče i zadovoljstvo je obići ga znajući ih. No i obični stambeni dio ispod hramova nije ništa manje zanimljiv. Lijepo se prepustiti i samo lutati kroz kuće koje i dan-danas izgledaju jednako kao i u trenutku kada su ih njihovi stanari napustili prije 500 godina. Lako je zamisliti kako se nekada ovdje život odvijao, gdje su ljudi spavali, gdje su jeli. Postoje i danas mnoga mjesta za sjedenje uklesana u stijene i kad sjedneš na jednu takvu drevnu stolicu lako se prebaciš u neko drugo vrijeme a trapezoidna vrata i prozori kakve su samo Inke pravili su posvuda oko vas i samo pojačavaju dojam. Nema sumnje, Machu Picchu je nešto najbliže vremeplovu što sam ja u životu iskusio. Kada odete u Peru i posjetite Machu Picchu, a posjetit ćete ga jer se iz Perua ne odlazi a da ne vidite njegov najslavniji grad i dio njihovog identiteta, odvojite malo vremena, prepustite se gradu, lutajte po njegovim ulicama, ako budete imali sreće da ne bude gužve taj dan biće to jedno posebno i nezaboravno iskustvo.

Ispred drevnih inka magazina bacili smo zadnji pogled na Machu Picchu, već je prošlo 15 h a to smo si postavili kao deadline za polazak natrag dole prema Aguas Calientesu. Zadovoljni smo s onim što smo uspjeli vidjeti, ispunili smo svoje želje i planove, osim centralnog dijela Machu Picchua stigli smo i do udaljenog Inka mosta i popeli se na visoki Huayna Picchu, jedino što nam je ostalo neispunjeno je udaljeni Intipunku ili sunčana vrata, mjesto kroz koje se ulazi u područje Machu Picchua kada dolazite pješke s višednevnog trekinga. Presretni viđenim okrećemo leđa ovom čudu Inka i krećemo nizbrdo, ovaj puta pješke, kao što smo i planirali. Na izlasku smo si lupili suvenir pečate u putovnicu, jest da je ovo glupo raditi i trošiti mjesto u već pretrpanoj putovnici ali nismo mogli odoliti.

Pješačka staza s Machu Picchua

Pješačka staza s Machu Picchua

Spust prema Aguas Calientesu nije uopće težak, staza je dovoljno široka da se ljudi mogu mimoići, ojačana je kamenjem sa povremenim stepenicama. Put je puno kraći nego onaj s autobusom koji mora krivudati serpentinama lijevo-desno ne bi stigao do vrha. Kada hodate idete pravolinijski, ravno prema dole, a cestu presijecate nebrojeno puta. To je jedini problematičan dio, treba pripaziti na promet jer ovdje baš i ne vode računa o pješacima no on je ovdje srećom rijedak, po cesti ionako prolaze gotovo isključivo turistički autobusi i poneki auto za dostavu ili ljudi koji rade gore u Machu Picchuu. Staza je dobro označena s strelicama, pogotovo na prijelazima preko ceste kada nije baš lako pronaći gdje nastavak puta.

Vrlo brzo smo se spustili do rijeke Urubambe, prešli stari metalni most i uz obalu nastavili prema Aguas Calientesu. [pullquote-left]Kanjon rijeke Urubambe je prilično dubok i strm, iznad rijeke visoko se dižu stijene u nebo i ostavljaju samo mali prostor kroz koji sunce može proći do zemlje.[/pullquote-left]S Machu Picchua smo krenuli u 15:25, do rijeke nam je trebalo 40 minuta, do Aguas Calientesa još 25, dakle nije prevelik put a svakako ga vrijedi proći pješke, kad se nađete u Machu Picchuu savjetujem vam ovakav silazak. Uz to uštedjet ćete i 10 dolara po osobi. Kanjon rijeke Urubambe je prilično dubok i strm, iznad rijeke visoko se dižu stijene u nebo i ostavljaju samo mali prostor kroz koji sunce može proći do zemlje. Ovdje je uvijek debela hladovina a navečer bude i prohladno.

Kanjon rijeke Urubambe nas vodi od Machu Picchua prema Aguas Calientesu

Kanjon rijeke Urubambe nas vodi od Machu Picchua prema Aguas Calientesu

U Aguas Calientesu prvo što moramo napraviti je uzeti naše stvari koje smo ostavili jutros u hotelu. S obzirom da smo ih samo pustili iza recepcije jer nije bilo nikog živog da ih preuzme malo se brinemo hoćemo li ih uopće naći. Srećom stvari su nas čekale pored osmjeha recepcionarke, i dalje naravno ne zna riječi engleskog ali barem je simpatična, osmjeh izgleda isto na svim jezicima.

Prošli smo preko tržnice čisto da kupimo poneki suvenir i još jednom se začudili visokim cijenama. Ovdje je pravo lupanje po ušima, otimanje para nespremnim turistima. Na primjer isti onaj šah sa figurama Inka sa jedne i konkvistadora sa druge strane koji sam platio u Pisacu 15 solesa ovdje čovjek ambiciozno traži 100. Pitao sam čisto jer me zanimalo no to prodavač ne zna pa je odmah vikao za mnom „80 my friend“ i na kraju „koliko bi mi dao“. Dao bih mu šipak no on to ne zna. 🙂

Aguas Calientes je prepun spomenika Inkama

Aguas Calientes je prepun spomenika Inkama

Zadovoljili smo se s nekoliko magneta i jednom majicom pa otišli u centar gradića vidjeti trg. Ostalo nam je taman vremena za pivo prije polaska vlaka. Vlak kreće u 18:35 ali zadnji tren za ulazak na stanicu je 18:05. Perurail insistira da se na stanicu dođe minimum pola sata prije jer vas navodno neće pustiti unutra kasnije. Nismo isprobavali sreću ali nema razloga da sumnjamo u to, monopol koji imaju je jak a posao neupitan da si mogu dozvoliti i takve zahtjeve.

Vlak je krenuo na vrijeme. I ovaj puta pun je kao šibica. Nažalost opet putujemo po noći, žurba nam nije dozvolila da barem u jednom smjeru putujemo po danu i vidimo taj krajolik kojega svi spominju. Vlak se kreće brzinom puža tako da bi se sasvim lijepo moglo sve vidjeti, poslikati…ma s obzirom na brzinu gotovo da bi se moglo i izaći i prošetati kraj vlaka te se kasnije vratiti u njega. 🙂 Kao nekada. I ovaj puta dobili smo mali sendvič, keks, kavu i sok.

U Ollantaytambo smo stigli malo manje od dva sata nakon polaska. Odlična prosječna brzina za 47 km dug put. E sad za dalje nemamo pojma kako ćemo. Ollantaytambo od Cusca dijeli još 65 km, dakle nismo stigli niti do pola puta. Prema informacijama koje imamo colectivo mini busevi staju ispred stanice, tamo smo ih već primijetili pri odlasku u Aguas Calientes. Taksisti dozivaju sa svih strana, traže 200 solesa do Cusca, spuštaju na 150. Vide u nama glupe turiste i nadaju se brzoj zaradi, ne znaju da od nas neće iščupati bogatstvo, mi smo informirani, a prema informacijama koje imamo taksi bi morao biti oko 100 solesa, ako imate sreće i 80.

Glavni trg u Aguas Calientesu, spomenici ovdje već prelaze granicu kiča

Glavni trg u Aguas Calientesu, spomenici ovdje već prelaze granicu kiča

Colectivosi traže 15 solesa po osobi. Colectivo je u biti obični mali kombi sa sjedalima, obično japanske ili južnokorejske proizvodnje a ovdje ih mnogi koriste kako za međugradski tako i za gradski prijevoz. I taman kad smo mislili uskočiti u jedan od njih neki Peruanci predlažu da podijelimo taksi sa njima, kažu colectivo je spor. Ne izgledaju opasno, mlađi momak i cura, mislili smo da su brat i sestra no kasnije ćemo vidjeti da nemaju veze jedno s drugim. Taksi od njih traži 100 solesa, nisu uspjeli spustiti na 80 kojima su se nadali ali nije bilo niti 150 koliko su od nas tražili. Od nas traže novac koji bismo dali za colectivo, dakle 30 solesa, oni će platiti ostatak, njima se jako žuri. Hajde dobro, nama odgovara.

Kaže taksista da će nam trebati sat i deset minuta do Cusca. Pošto vozi kao Niki Lauda spojen na struju rekao bih upola manje. Stvarno su ovdašnji vozači odmah spremni za ludnicu, i to ne na pozitivan način kao da su šašavi, neee, luđaci čisti, nigdje zrna razuma u tim glavama nema. [pullquote-right]Ovdašnji su vozači odmah spremni za ludnicu, i to ne na pozitivan način kao da su šašavi, neee, luđaci čisti, nigdje zrna razuma u tim glavama nema. Obilaze gdje ih je volja, bila to krivina, uzbrdica ili im netko dolazio u susret, ili sve troje zajedno. U nekoliko navrata je naša cesta sa dva traka morala primiti 3 auta, onog ispred nas, onog koji nam dolazi u susret i nas između njih.[/pullquote-right]Obilaze gdje ih je volja, bila to krivina, uzbrdica ili im netko dolazio u susret, ili sve troje zajedno. U nekoliko navrata je naša cesta sa dva traka morala primiti 3 auta, onog ispred nas, onog koji nam dolazi u susret i nas između njih. Uletio je šole u škarice jedno 16 puta, baš ga briga, legnu svi na sirenu i hajmo dalje. Oko unutarnjeg retrovizora visi krunica i slika nekog sveca, valjda ga to čuva od sigurne pogibije. Uz to čovjek je vrlo religiozan, svaki puta kada bi prošli pored neke crkve uz cestu on bi se prekrstio pa opalio po gasu. Ja sjedim naprijed kao suvozač, blago meni. Naši suputnici Peruanci se ne uzbuđuju nimalo, C. i ja se pravimo da smo cool. Brzinu ne skidamo ispod 100 km/h, vozimo po cesti na momente prepunoj rupa, nema veze bila ispred krivina ili drugi auto, mi čvrsto držimo stotku. I jedina stvar koja nas povremeno uspori jesu ležeći policajci, brine se šole za auto, to mu je bitnije od naših glava. Posvuda po Južnoj Americi ležeći policajci su i na otvorenim cestama, ispočetka mi je to bilo čudno no s obzirom kako voze vidim da to ima smisla.

Ipak smo stigli živi i zdravi u Cusco. Istovario nas je na glavnom trgu Plaza de Armas, takav je bio dogovor i to je uobičajeno, ovi taksisti koji voze na duge relacije ne voze gdje je vas je volja već vas dovezu samo do centra grada. Plaćamo mu i pozdravljamo ga, hajde ti samo k vragu i polako s gasom. Nije nas razumio, ostavio nas je u oblaku prašine.

Već je kasno, današnji dan je bio jako dugačak, još od 4:30 smo na nogama kada smo krenuli uhvatiti izlazak sunca na Machu Picchuu. Naporan dan je za nama, noge su umorne ali duša ispunjena, kada bi ga trebalo ponoviti odmah bih pristao no to se dogoditi neće tako da smo se nakon kasne večere uputili našom poznatom uzbrdicom i prema poznatom hotelu. U roku odmah sam zaspao i sanjao Inke. 🙂

 

Cusco 09.12.2014.

Još jedan pogled na grad i odlazak prema Limi

7. dan u Peruu (25. dan na putu)

Svanuo je prelijep dan. Odmah nakon uobičajenog, oskudnog doručka krenuli smo prema gradu. Za večeras moramo pronaći bus za Limu, moramo krenuti dalje i malo nas je već frka hoćemo li uspjeti uloviti naše mjesto i po kojoj cijeni.

Na sreću potencijalni problem nije postao „the problem“, karte smo pronašli tamo gdje smo i planirali, u malenoj agenciji na Plazi de Armas. Bus kompanija Estrella Polar je pokrenula novu liniju, upravo onu koju mi tražimo Cusco – Lima, i trenutno nude promotivne cijene, karta po osobi je 95 solesa što je oko 30 USD, odlična cijena s obzirom da druge kompanije traže uglavnom 50 USD pa i više. Ista ona žena kod koje smo se informirali prije 3-4 dana o tom autobusu i sada je tamo, odmah nas je prepoznala i znala je što tražimo. Pomalo je nevjerovatno radno vrijeme u Peruu, iste ljude po agencijama, trgovinama, hotelima vidimo ujutro, popodne i navečer, svaki dan. Pitam se idu li oni ikad doma, kao da im je radno vrijeme 16 sati.

Dobra vijest je da su karte u džepu, loša je da nam bus kreće u 16 h, dakle vremena imamo vrlo malo. No to smo znali i prije nego smo kupili karte, putovanje iz Cusca do Lime traje oko 22 sata, dalek je to put i puno sati vožnje nas dijeli od cilja, što prije bus krene prije će stići. Planirano vrijeme dolaska je u 13:30 sutradan. Vidjet ćemo koliko će to biti u stvarnosti.

Qurikancha - nekada najvažniji hram Inka, danas su od njega ostali samo temelji na kojima je izgrađena katolička crkva Santo Domingo. Ovo dvorište je u vrijeme Inka bilo puno zlatnih životinja u prirodnoj veličini.

Qurikancha – nekada najvažniji hram Inka, danas su od njega ostali samo temelji na kojima je izgrađena katolička crkva Santo Domingo. Ovo dvorište je u vrijeme Inka bilo puno zlatnih životinja u prirodnoj veličini.

Grad smo već dobro obišli prije nekoliko dana, još prije odlaska u Machu Picchu, o tome smo već pisali u našem putopisu iz Cusca. Nešto bitno smo ipak propustili vidjeti, to je mjesto nekadašnjeg hrama Qurikancha znanog i pod imenom Inti Kancha ili Inti Wasi što bi značilo kuća sunca. Bio je to najvažniji hram kojega su Inke imale, posvećen je bogu Intiju – bogu sunca. Navodno da je ovaj hram cijeli bio pokriven zlatnim pločama a njegovo dvorište je bilo puno lama i drugih životinja u prirodnoj veličini napravljenih od čistog zlata. Najveći dio zlata kojega su Inke prikupile za otkupninu cara Atahualpe kojega su Španjolci zarobili 1532. godine stigao je upravo iz ovoga hrama.

Nažalost Qurikanche više nema, Španjolci su hram srušili, od njega su ostali samo ovalni temelji na kojima je kasnije izgrađena katolička crkva Santo Domingo. [pullquote-left]Qurikancha je bio najvažniji hram kojega su Inke imale, posvećen je bogu Intiju – bogu sunca. Navodno da je ovaj hram cijeli bio pokriven zlatnim pločama a njegovo dvorište je bilo puno lama i drugih životinja u prirodnoj veličini napravljenih od čistog zlata.[/pullquote-left]U kasnijim potresima crkva je bila značajno oštećena ali Inka temelji napravljeni od masivnih kamenih blokova su uvijek ostali netaknuti. Čudesne su te Inka građevine, još u ono vrijeme jako su dobro znali kako izbjeći rušenje pri potresu. Zidali su bez ikakvog veziva, veliko kamenje je bilo uklopljeno jedno u drugo savršenom preciznošću, kada bi do potresa došlo kamenje bi napravilo svoj „ples“ i po prestanku se vratilo na svoje mjesto. Savršeno jednostavno i dokazano stoljećima postojanja.

Santo Domingo

Santo Domingo

Ispred crkve Santo Domingo danas je veliko dvorište, isto ono koje je nekada bilo puno životinja napravljenih od zlata o čemu sam već govorio. U podrumu ispod dvorišta danas je arheološki muzej s iskopinama s ovog lokaliteta, i sama crkva Santo Domingo danas je muzej. Nažalost u muzej nismo ušli, karte se mogu kupiti jedino u kompletu Boleto Turistico koji omogućuje ulazak na 16 lokacija u Cuscu i okolici. Cijena cijelog kompleta je 130 solesa što je ipak previše para za nas. Prije nekoliko dana smo kupili parcijalnu kartu za 70 solesa i nju smo već iskoristili za ulazak u Moray, Pisac i Ollantaytambo, sada za kupovinu ostatka kompleta nema više love. Ostaje nam arheološki muzej Qurikanche za drugi put.

Još smo malo motali po gradu, uživali na Plazi de Armas, definitivno meni najdražem trgu od svih trgova na kojima sam bio na svijetu, pa otišli na San Pedro market popiti još jedan od njihovih super-mega sokova. Nakon vitaminske bombe krenuli smo poznatom uzbrdicom prema hotelu, već je 14 h a bus za Limu nam kreće u 16. Nemamo više vremena, vrijeme je da se podravimo s Cuscom.

Šarene boje San Pedro marketa

Šarene boje San Pedro marketa

U hotelu su nas dočekali uobičajeni osmjesi osoblja od uha do uha. Neobično su ljubazni ljudi ovdje, smješkaju se stalno i uslužni su možda čak i pretjerano. Ako se nađete ikada u Cuscu imate moju preporuku, hotel Mirador de Hatun Quilla je odličan izbor, jeftino, čisto, odlično osoblje i na dobroj lokaciji ako zanemarite veliku uzbrdicu do njega. Teta sa recepcije nam je pozvala taksi i desetak minuta kasnije i 10 solesa lakši stigli smo na autobusnu stanicu.

Na šalteru Estrelle Polar smo preuzeli karte, u agenciji smo dobili samo vaučer s kojima ne možemo putovati. Na vaučeru piše 95 solesa a toliko smo i platili, na stanici pak piše 90 a na karti koju su nam izdali 80. 🙂 Pitam se koliko bi cijena još pala da smo morali proći još neke ruke. Ušli smo na perone, platili još jednu staničnu uslugu kao i na svakoj peruanskoj stanici, dali čovjeku da ubaci stvari u prtljažnik i čekali polazak. Na svim južnoameričkim stanicama postoje ovi pomoćnici kojima je jedini posao da ubacuju stvari u autobuse, vozači se ne bave time, a jedina njihova zarada je bakšiš koji im ljudi daju. Tako je bilo i ovaj put, nije da nam treba pomoć oko ubacivanja ruksaka u prtljažnik ali hajde, moraju i oni nešto zaraditi.

***

Naša Estrella Polar spremna za polazak

Naša Estrella Polar spremna za polazak

Bus je krenuo na vrijeme, u 16:00 napustili smo sa stanicu i krenuli put Lime. S nama je krenuo i jedan od lokalnih prodavača, nudi bombone, na komad, traži neki sitniš. Teško je putovati bilo kakvim busom u Južnoj Americi a da neka od malih pokretnih trgovina ne krene s vama. Na sreću biznismen je izašao brzo a novi nije ušao. Naš bus ide preko Anda, kroz gradove Abancay i Ayacucho, to je bliži put do Lime ali i sporiji. Neki autobusi idu prvo na jug do Arequipe pa onda izbiju na Pacifik i krenu na sjever prema Limi. To je mnogo sigurniji put sa boljom cestom ali i puno dalji, ako pogledate na kartu shvatit ćete razliku. Mi ipak idemo direktno preko Anda a to znači krivudavu i sporu cestu, prepunu krivina i serpentina. Ova cesta je jako opasna, pogotovo po kišnoj sezoni kada su česte bujice i odroni, znajući kako voze Peruanci nije ni čudo da su ovdje nesreće česte pa i sa smrtnim posljedicama. Bus kompanije često se trude objasniti kako su njihovi autobusi sigurni a vozači dobri, da voze polako i u skladu sa propisima i da se nesreće njima ne događaju. Tako je i u našem autobusu naprijed bio mali ekran, onakvi na kakvima kod nas piše vrijeme, ovdje je pokazivao brzinu kojom se trenutno krećemo. Ako primijetimo da idemo brže od dozvoljenog možemo valjda vozača klepiti po ušima. 🙂

Spust niz Ande kroz bezbroj serpentina

Spust niz Ande kroz bezbroj serpentina

Ceste je upravo onakva kakvu smo i očekivali, preko visokih planina, pored vrhova Anda vječno pokrivenih snijegom, kroz mala autentična južnoamerička sela. Lijepo je bilo gledati kroz prozor krajolike kroz koje prolazimo, tim više što je još uvijek bio dan a inače smo nekako uvijek na putovali noću, ovaj puta je drugačije. Stalno smo u nekom usponu i spuštanju, prvo se penjemo na vrh brda pod velikim nagibom a onda se s njega spuštamo u nizu bezbrojnih serpentina, pogled puca na duboke doline a ispod vas je ambis o kojem ne želite razmišljati. U jednoj od dolina, uz vrlo brzu rijeku, nedostajao je i dio ceste, tu se stvorila velika gužva, kolona je bila kilometarska i potrajalo je dok smo uspjeli proći usko grlo. Okolo su radni strojevi i rade na cesti još uvijek iako već pada noć. Rekao bih da je rijeka u nekoj od bujica odnijela dio ceste pa sada rade ubrzano na obnovi.

Dva sata nakon polaska poslužili su nam večeru. Mislim na pravu večeru, sličnu onakvim paketima kakve dobijete u avionima, ovaj puta nije bio samo obični sendvič. Dobili smo neki rižoto s mesom, toplo i ukusno, uz to Coca Colu i kompot na kraju. Poslije večere dobili smo i kavu a podijelili su nam i vreće za povraćanje i neku mirisnu tekućinu uz to, valjda nešto što bi trebalo spriječiti mučninu. Neuobičajen je to dodatak nakon večere.

Ono što nervira na ovim južnoameričkim putovanjima busom je da oni gotovo pa nikada ne staju. [pullquote-right]Ono što nervira na ovim južnoameričkim putovanjima busom je da oni gotovo pa nikada ne staju. Nema tu pauza za cigaretu ili za protegnuti noge. Samo beskrajna vožnja. Navodno je to zbog cestovnih bandi kojih još uvijek ima u ovim pustim krajevima.[/pullquote-right]Nema tu pauza za cigaretu ili za protegnuti noge. Samo beskrajna vožnja. Navodno je to zbog cestovnih bandi kojih još uvijek ima u ovim pustim krajevima. Situacija je puno bolja nego prije 10 ili 20 godina jer vlada aktivno radi na suzbijanju ove vrste kriminala ali očito da još uvijek ima razloga za brigu jer autobusi ne staju nigdje. Kažu da bi vas nekada kada biste krenuli na ovakav put preko Anda ili negdje kroz džunglu gotovo pa sigurno usput nekoliko puta opljačkali, bilo je i otmica pa čak i ubojstava.

Prvo stajanje smo imali u gradu Abancay u 21:30. Mi smo izletili zapaliti cigaru iako sam primijetio da to nitko ne radi. Baš nas briga mi moramo. Nakon kratke pauze da uđu novi putnici krenuli smo dalje. Zaspali smo odmah, dijelom zbog umora, dijelom zbog dosade, dijelom jer je bolje ne gledati suluda pretjecanja vozača. Noć je pala, nema se više što gledati a znamo da vjerovatno više nećemo uopće stajati na našem 22 sata dugom putu do Lime.

U sljedećem nastavku napuštamo visoravan Anda i spuštamo se konačno opet na nadmorsku visinu. Nakon 15 dana tijekom kojih nismo silazili na „normalne“ visine, još od 2.400 metara u San Pedro de Atacami u Čileu, pa do 4.900 metara u Salar de Uyuniu u Boliviji, od 3.600 metara La Paza preko 3.800 jezera Titicaca do 3.400 u Cuscu i konačnih 2.450 metara na kojima se smjestio Machu Picchu sada konačno silazimo u krajeve gdje ćemo moći normalno disati. Što nam skriva glavni grad Perua, grad kojega je osnovao Francisco Pizzaro po dolasku u tadašnje carstvo Inka, grad bogate povijesti i vulkanskih plaža. Naše putovanje preko cijelog kontinenta koje smo započeli na obali Atlantskog oceana u Buenos Airesu završit ćemo na obali Pacifika. U sljedećem nastavku vodimo vas u prijestolnicu Perua, idemo u Limu ➥.

 

CIJENE:

Što… …i pošto
Expedition vlak Ollantaytambo – Aguas Calientes 55 USD po osobi i smjeru
Hostal El Chullo Packers 20 USD noć za dvije osobe
Bus Aguas Calientes – Machu Pichu 10 USD po osobi i smjeru
Ulaznice u Machu Picchu + Huayna Picchu 156 Sol po osobi
Expedition vlak Aguas Calientes – Ollantaytambo 55 USD po osobi i smjeru
Taksi Ollantaytambo – Cusco 100 Sol
Taksi unutar Cusca, do autobusne stanice 10 Sol
Bus Cusco – Lima 95 Sol

 

GALERIJA:

You may also like...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *