Pariz 28.10.2013.

3. dan u Parizu (4. dan na putu).

Danas je dan za selidbu. Mijenjamo hotel, selimo se u sam centar grada. Zašto? Zato to što imamo dvije besplatne noći na osnovu bodova koje smo skupili na prethodnim putovanjima a gdje ih je bolje iskoristiti nego u (pre)skupom Parizu. Prve dvije noći nismo bili u tom hotelu zato što noć u njemu košta oko 150€ a to je malo previše bakrenjaka za moj ukus. Al’ što je džabe i bogu je drago. Selidba it is! Novi hotel se zove TRYP Paris François Hotel i nalazi se na bulevaru Montmartre, samo par blokova od Louvrea.

Pakujemo stvari i odjavljujemo se iz hotela. Metroom idemo do novoga, opet check-in i idemo u sobu. Dobili smo sobu na zadnjem, sedmom katu.

Soba je odlična, kupatilo za 5, pogled je na unutrašnje dvorište a okolne zgrade se nalaze svega par metara od nas, toliko su blizu da jasno možeš vidjeti što susjedi čitaju, ali nema veze, ne sekiramo se zbog toga. Sjećam se da smo godinu dana ranije u Barceloni na osnovu iste kartice dobili najbolji suite u hotelu, veliki apartman u kojem smo čak imali i mali fitness sa orbitrekom, a bila je jedina soba sa balkonom i pogledom na aveniju Paral-lel. Ah, stara dobra vremena. No nećemo se žaliti, poklonjenom konju se u zube ne gleda a ovaj konj je i više nego dobar.

Danas je dan za Louvre, muzej svih muzeja i obavezna turistička meka, najpoznatiji širem puku vjerovatno po onoj teti sa poluosmjehom, prekriženim rukama i pogledom na sve strane. U muzeju se čuva 380.000 eksponata od čega je 35.000 izloženo, a posjeti ga nevjerovatnih skoro pa 10 miliona turista godišnje što ga čini najposjećenijim muzejom na svijetu. Red za ulazak je neizbježan, zmija se proteže oko piramide cijeli krug pa vijuga dalje preko trga. Kraj joj je teško ugledati ali nekako smo ga ugledali i stali na zatiljak kolone.

Iako se činilo kao da ćemo ovdje u redu i prenoćiti ipak nije bilo tako strašno, red se prilično brzo kreće i za nekih pola sata smo ušli u piramidu. Karte se kupuju tek unutra, a tu je, naravno, nekoliko novih redova, na svakoj blagajni po jedan. Najzad smo došli i do tog dragocjenog papirića. Ulaznica košta 12€.

Gradnja Louvre-a počela je još u 12.stoljeću, tada je bio tvrđava a njeni ostaci se danas mogu vidjeti u podrumu.

Kasnije je puno puta proširivan i nadograđivan a bio je kraljevska palača sve dok se Louis XIV nije preselio u Versailles u 17. stoljeću. Kasnije je služio za formalne prilike sve dok nakon Revolucije nije pretvoren u muzej. Louvre je interesantan i kao građevina ali ono što se nalazi unutra daje mu neprocjenjivu vrijednost.

Za obilazak Louvrea treba napraviti plan unaprijed. Muzej je preogroman, trebali bi vam mjeseci i godine da samo na trenutak pogledate svako djelo tamo izloženo. Tako nešto nije moguće pa je nužno napraviti program svega što se mora i želi vidjeti. Mi smo plan imali samo djelomično a ostalo smo prepustili trenutku.

Nakon ulaska sišli smo odmah pod zemlju i vidjeli temelje starog zamka iz 12. stoljeća koji se nekada tu nalazio. Iako je ovo jedino što je preostalo od zamka dovoljno je da se dobije neki dojam o njegovoj veličini i izgledu. Zatim smo pogledali dio sa srednjovjekovnim skulpturama i to je možda nešto što mi se najviše svidjelo u cijelom muzeju. Teško je sada ponoviti sve kuda smo prošli i što smo sve vidjeli, ukratko, talijanske skulpture, islamska umjetnost, sjeverno europske i francuske skulpture, Egipat… Pa Apollo Gallery, nevjerovatno luksuzno kraljevski ukrašena dvorana sa izloženim dragim kamenjem ukrašenim čašama i vrčevima, krunama i nakitom… Francusko slikarstvo sa Krunidbom Napoleona i Liberty Leading the People. Onda, naravno, Talijansko sa glavnom zvijezdom Mona Lisom i ogromnom slikom The Wedding Feast. Pa njemačko i nizozemsko slikarstvo… Pa Napoleonov apartman, prelijepe prostorije u kojima je boravio a i danas izgledaju autentično.

Ono što mi se svidjelo u Louvreu je da smo na dosta mjesta vidjeli grupe mladih ljudi kako sjede – na podu, slikaju i razgovaraju o slikama i umjetnosti. Hoću reći nisu opterećeni nekim nepotrebnim manirima a vjerujem da njihov opušteni stav samo potiče kreativnost. U nekim drugim krajevima svijeta neki bi gledali na ovakvo ponašanje sa sablazni „vidi, sjede na podu… i to u muzeju… ccc“. Pa što, neka ih, ne mora sve biti uštogljeno kako bi neki drvenog odgoja očekivali. Sa druge strane ono što mi se nije svidjelo je da dosta ljudi mora pipnuti skulpture kao da to nešto znači, a jedan biser je čak u Napoleonovom apartmanu preskočio zaštitnu ogradu i sjeo na stolicu staru preko 200 godina samo kako bi se slikao.

Ono što me iznenadilo je da je svugdje dozvoljeno slikanje.

Vrlo često ljudi slikaju čak i sa blicom, iako ovo nije dozvoljeno u dvoranama sve svijetli kao light show a čini se da se stražari ne uznemiruju previše oko toga. U nekim drugim svjetskim muzejima u kojima sam bio čuvari bi ti oduzeli foto aparat, iščupali za uši i šutnuli u dupe van. Ovdje ništa! Kada povežeš to i ono sa pipkanjem skulptura čovjek se pita je li išta ovdje original. Jedna prijateljica, inače povjesničar umjetnosti tvrdi da je u Louvreu gotovo sve što je izloženo samo kopija.

Najveća gužva je naravno oko Mona Lise. Fakat joj se ne može prići. Ali dobro je da je tolika gužva samo oko nje, druge slike mogu se relativno na miru razgledati. Mona Lisa je jedina od svih izloženih djela iza stakla što nije ni čudo jer bilo je nekoliko pokušaja da ju se uništi a ovo se pokazalo kao jedino rješenje. 1956. jedan posjetitelj je bacio kiselinu na nju a iste godine drugi ju je pogodio kamenom, od tada je i zaštićena staklom što je sliku obranilo od budućih napada kojih je i dalje bilo. Slika je bila i ukradena jednom prilikom. 1911. godine zaposlenik muzeja talijanskog porijekla i zagovornik ideje da sva talijanska djela treba vratiti u Italiju ukrao je sliku i čuvao ju u svom stanu pune dvije godine sve dok nije slučajno otkrivena. Već se izgubila svaka nada da ću slika biti ikada pronađena, a možda i ne bi bila da ju nije pokušao prodati Uffizi galeriji u Firenci.

Izlazimo van pred samo zatvaranje. Muzej radi samo do 18 h a nekoliko obavijesti prije toga sa razglasa jasno je upozoravalo da je vrijeme za izlazak. Taman je i nama došao trenutak za odmoriti noge uz večeru i pivo. Vjerujem da smo u muzeju prešli barem dvocifrenu kilometražu što je i osjećaj u nogama potvrđivao.

Daljnji plan nam je Montmartre, najviše brdo u gradu i dom Basilice of the Sacré Coeur. Putem do njega obići ćemo Moulin Rouge koji se nalazi u podnožju brda, kultni pariški cabare gdje sexy kurtizane plešu can-can a bogati gosti nemilice prazne svoje novčanike.

Moulin Rouge je otvoren iste godine kad i Eiffelov toranj, opet u zlatno vrijeme prosperiteta i izgradnje grada pred Svjetsku izložbu.

Najpoznatiji je kao mjesto gdje je nastao can-can, prvo samo kao show, kasnije se razvio u ples za sebe i proširio po cijeloj Europi. Prvo na što pomislimo kad kažemo Moulin Rouge je can-can, manje je poznato da su se tu izvodile i operete a mnogi veliki pjevači i zvijezde ovdje su održali svoje nastupe. Edith Piaf je upravo u Moulin Rougeu održala koncert samo nekoliko dana nakon oslobođenja poslije Drugog svjetskog rata.

Danas je Moulin Rouge samo jedna u nizu pariških turistička atrakcija. Dani stare slave i avangardne umjetnosti su prošli. Danas samo za ulaznicu za show treba dati skoro pa 100€ uz koju ćete dobiti samo pola boce šampanjca. Ako želite i večeru to će koštati najmanje 140€ pa nadalje. I nemojte pretjerati sa alkoholom jer svaka dodatna boca šampanjce je novih 95€. Ako ne želite da vam cijela plaća ostane na jednoj osrednjoj zabavi zaobiđite ga. Mi smo ga poslikali samo izvana i nastavili dalje uzbrdo. Stotine eura ostale su u džepu za neke važnije stvari.

Na putu prema Montmartreu smo se priključili nekoj vođenoj grupi turista. Šarena grupa, od plavih velikih Nijemaca do malih crnih Japanaca, a na kraju kolone mi kao padobranci. Nije nas toliko zanimala grupa niti vodič koji je sve pričao na nekoliko jezika već nam je jednostavno odgovarao njihov lagano turistički tempo, bar neko vrijeme. Ulice su ovdje strme i uske i nije lako zaobići veliku grupu.

Nekada davno Montmartre je bio dom brojnim vjetrenjačama koje su se koristile za pogon mlinova. Danas su preostale samo dvije originalne, mi smo obišli jednu. Na brdu postoji čak i još jedan stari vinograd, mali, vlasnik je grad a svake godine iz njega dobiju oko 800 litara vina.

Montmartre se nekada nalazio izvan granica grada, van područja kontrole i oslobođen gradskih taksi. Tada je to bilo područje bogato vinogradima i s vremenom je postao područje poznato samo po opijanju i porocima.

Mnogi umjetnici 19.stoljeća ovdje su nalazili svoju inspiraciju i otvarali svoje ateljee, među njima i velikani Salvador Dalí, Amedeo Modigliani, Claude Monet, Pablo Picasso i Vincent van Gogh. Sve ovo skupa pomoglo je da se Montmartre profilira u područje umjetnika ali i zabave i razvrata. Upravo su ovo razlozi zašto je Moulin Rouge, kao i mnogi drugi klubovi, nastao baš ovdje u podnožju Montmartrea. U to vrijeme je izgrađen i Sacré Coeur na vrhu brda, kao pokušaj da malo ublaži ovakvu razvratnu atmosferu. Bilo je bezuspješno. Montmartre je i danas područje sa brojnim noćnim klubovima i umjetničkim ateljeima i pokušava održati jednak umjetnički imidž i živahan izgled. Ali zlatna vremena su prošla, umjetnici su uglavnom otišli a Montmartre postaje sve više samo turistička atrakcija.

Brdo je i danas šarmantno, kada izbiješ gore točno možeš zamisliti kako je to nekada izgledalo, brojni ateljei u uskim ulicama, umjetnici slikaju po prolazima, kafići puni a u njima gosti od kojih će jednoga dana neki postati jako poznati. Montmartre još uvijek ima svoj šarm, daleko da nema ali zlatno doba je davno prošlo. U jednom ateljeu smo kupili dvije reprodukcije starih plakata i nekoliko razglednica, ipak da imamo neku uspomenu na ovaj dio grada.

Basilica of the Sacré Coeur baš kao i sve u Parizu ima svoju posebnu priču. Na početku francusko-pruskog rata 1870. dva poslovna čovjeka dali su zavjet da će izgraditi crkvu na Montmartreu ako Francuska bude pošteđena pruskog naleta. Francuska i Pariz su preživjeli iako je Pariz bio pod 4 mjeseca dugom opsadom a Prusi su gađali grad upravo sa Montmartrea koji je bio u njihovim rukama. Poslije rata poslovnjaci su održali svoje obećanje i tako je nastala Basilica of the Sacré Coeur. Bazilika nalazi na samom vrhu brda i vidljiva je iz cijelog Pariza a bijeli mramor pojačava veličanstven dojam čuvara iznad grada.

Ulaz u baziliku je besplatan. Pa hajde ušli smo unutra i pogledali. Nema puno ljudi, svega nekoliko, a i nema puno toga za vidjeti.

Ispred bazilike je velika terasa sa najboljim pogledom na Pariz (osim sa Eiffela).

Već odavno je noć i Pariz blješti tisućama svjetala a vidik je veličanstven. Po stepenicama sjedi mladež, ima ih dosta, podijeljeni su po grupicama, neki imaju i svoje gitare, drugi drže boce, treći djevojke, a većina pije nešto. Mladež kao i svugdje u svijetu, našli su svoje mjesto. Ima i dosta preprodavača, svi su crnci, prodaju sve i svašta, uglavnom gluposti, na primjer one svjetleće helikoptere što ih lansiraju u zrak pa love dok slijeću i sličan drlog. Mogli su smisliti i bolje artikle ali neću se im se miješati u poslovne odluke.

I tako, sjeli smo i mi sa mladeži, popili pivo i uživali u prekrasnom pogledu i živoj atmosferi. Malo je prohladna večer za duže zadržavanje a nama jakne toliko tanke da vise samo kao dekoracija na nama, pravog efekta nema. Dole se spuštamo opet pješke, ovaj put kraćim putem, stepenicama kroz park prema jugu. Ovaj dio grada podno Montmartrea je baš lijep, nekako miran i sa dušom, a iznad park i bijela bazilika. Ulice su uske i pitome a u njima mali obiteljski butici i trgovine sa autentičnim lokalnim proizvodima mame na razgledanje. Kvart se čini šarmantnim i sa autentičnim, starinskim izgledom.

Lagano šetajući stigli smo do sjeverne željezničke stanice – Gare du Nord. E to je već sasvim druga priča. Grupe ljudi sumnjivog izgleda ćoškare okolo, zapišane ulice slijevaju se nizbrdo a po haustorima propali drinkeri nadoknađuju izgubljenu tekućinu. Kažu da ne možeš upoznati neki grad dok mu ne vidiš stanicu i tržnicu. A valjda je to onda to.

Već je kasno u noć a kraj se ne čini gostoljubiv. Sjedamo na naše omiljeno prijevozno sredstvo i pedaliramo prema krevetu. Vrijeme je za počinak.

Pročitajte nastavak priče: Pariz – grad svjetlosti, ljubavi, umjetnosti i mode, 4. dio

 

CIJENE:

Što…	…i pošto
TRYP Paris François Hotel, dvije noći	besplatno
Ulaznica u Louvre	12 EUR
Montmartre, reprodukcije starih plakata iz Moulin Rouge-a	3,5 EUR komad
Basilice of the Sacré Coeur	besplatno

 

GALERIJA: