Peking 13.11.2013.

5. dan u Kini (20. dan na putu).

Peking je drugi grad po veličini u Kini, Šangaj je najveći. Nama njegovih više od 19 miliona stanovnika izgleda nepojmljivo, to je više nego cijele 4 Hrvatske ali u Kini vrijede neki drugi standardi veličine. Ovdje je sve predimenzionirano i ogromno pa su tako i gradovi, u Kini je najveći trg na svijetu „Tiananmen“, tu je najveća kraljevska palača na svijetu „Zabranjeni grad“, pekinški aerodrom je drugi po prometu na svijetu, a nedaleko od grada je najveća građevina napravljena ljudskom rukom na svijetu „Kineski zid“. Toliko puno toga je ovdje naj.

Ime grada Beijing u doslovnom prijevodu znači sjeverna prijestolnica a kao grad postoji već više od 3000 godina.

Nalazi se na krajnjem sjeveru zemlje, od pustinje i mongolske stepe štite ga visoke planine sjeverno od grada ali pješčane oluje i dalje nisu rijetkost. U Pekingu se nalazi 41 kompanija sa liste „Fortune Global 500 companies“ što ga stavlja na drugo mjesto na svijetu odmah iza Tokia. Cijena brzog napretka je veliko zagađenje, prosječna količina smoga u gradu je čak 5 puta veća od sigurnosnog standarda kojeg propisuje svjetska zdravstvena organizacija. U gradu se čak 10,35% ljudi preziva Wang, dakle ako sretnete gospodina i gospođu Wang ne mora značiti da imaju ikakve veze jedno sa drugim.

U taj megapolis stižemo nakon 4 sata leta iz Tokia u 11:30 po pekinškom vremenu.

Pekinško vrijeme ujedno je i kinesko, cijela zemlja nalazi se u samo jednoj vremenskoj zoni a iz tog pomalo blesavog razloga na zapadu Kine sunce sviće tek iza 10 sati ujutro. Let smo najvećim dijelom prespavali što nije ni čudo nakon neprospavane zadnje noći u Tokiu. Beijing Capital International Airport je jednostavno preogroman. Aerodrom je toliko velik da ima svoju vlastitu željeznicu koja vas vozi sa terminala do mjesta gdje ćete preuzeti prtljagu.

Ono što osjetite odmah pri slijetanju u grad je smog, jednostavno je sveprisutan, neizbježan i vidljiv čak i golim okom. Koliko god ga je bilo neprijatno osjećati svaki dan u Šangaju gdje smo mislili da je to najzagađeniji grad na svijetu, u Pekingu je još gore. Još taj dan kad smo stigli bila je neka magla, zahvaljujući smogu naravno smeđa, vidljivost je bila jako loša što je još dodatno pojačalo sumoran prvi dojam koji će vam ovakvo okružje neminovno ostaviti.

Dojam će nam kasnije znatno popraviti sve ono što ćemo vidjeti i nevjerovatna povijest te kulturni spomenici kojih grad ima mnogo, na svakom koraku. Ipak do kraja našeg boravka postat ćemo jako željni čistog zraka kojeg mi doma uživamo i uzimamo zdravo za gotovo a nismo ni svjesni koliko takve stvari znače za kvalitetu života.

Put kroz aerodrom je trajao i trajao, prvo malo hodaš, pa ideš horizontalnim eskalatorom, pa onda aerodromskim vlakom da uzmeš prtljagu, pa opet hodaš, pa eskalator, pa hodaš… I taman kada izgubiš nadu da ćeš ikada izaći sa ovog monstruma od aerodroma pojavi se ispred vas stanica za Airport Expres. To tražimo. Vlak je prilično brz ali ni blizu Maglevu iz Šangaja. Pruga je izgrađena za potrebe Olimpijskih igara, vožnja traje oko 30 minuta i košta 25 CNY.

Gradski prijevoz u Pekingu je jako jeftin za naše standarde. Fiksna cijena za metro je 2 juana i vrijedi za sva moguća presjedanja sve dok ne izađete iz metro-a. Popusta za metro nema ali je daleko komotnije koristiti Yīkātōng pre-paid karticu, nju napunite sa lovom i ne morate pri svakom ulasku misliti na kupovinu karata. Yikatong je besplatan ali će vam uzeti 20 juana pri prvoj kupovini kao osiguranje da ne idete u minus.

Ovaj novac možete dobiti natrag kada vratite karticu pri odlasku. Fiksna cijena za bus je samo 1 juan ali ako koristite Yikatong dobit ćete 60% popusta! To znači da se možete voziti sa jednog kraja Pekinga na drugi za nevjerovatnih 0,4 juana. Ako vam kažem da je to otprilike i toliko kuna biće vam jasno koliko je prijevoz jeftin. Gdje bi se kod nas mogli odvesti za 40 lipa? Dakle Yikatong je zakon! A popust vrijedi i za buseve na širem području grada, npr. za odlazak na Kineski zid.

Silazimo na Dongzhimen stanici, to nam je idealno je samo trebamo presjesti na liniju 2 koja će nas par stanica kasnije dovesti gotovo do hotela. Linija 2 je kružna linija, obilazi sam centar grada a za turiste najvažnija. Jedino što treba paziti da se ne uđe u krivi smjer što ponekad nije nimalo lako s obzirom na imena stanica koja nama uvijek zvuče isto. Čak i u tom slučaju malo ćete se više voziti ali opet ćete doći do svoje stanice.

Nakon 3 stanice stigli smo na Guloudajie, znamo da nam je hotel tu negdje u blizini, ali gdje je nismo sigurni. Odmah na izlasku napadne vas nekoliko desetaka taksista i vozača tuk-tuka, nude usluge, žele svoj dio kolača od „bogatih“ bijelaca. Pripremili smo se, naravno, na ovo prije dolaska tako da smo ih glatko odbili. Legalna taxi vozila u Pekingu moraju imati slovo „B“ u registraciji i lako ćete ih naći na označenim stanicama ili zaustavit na ulici, cijene su opet jako povoljne za naše uvjete. Ovi što vam prilaze su taksisti na crno i vozit će vas za višestruko više novaca nego što je to propisano. Uostalom hotel nam mora biti jako blizu stanice tako da ćemo iskušati sreću i probat ga pronaći sami.

Hotel nam se zove Beijing Hutong Inn. Imamo ime odštampano i na engleskom i na kineskom ako baš zapne. E sad sa stanice bi trebali ići na jug. Lako je reći ali gdje je ovdje jug. Pitamo par ljudi, ili ne znaju ili neće pomoći, najčešće samo prođu pored nas.

Nekako smo skužili u kojem smjeru trebamo ići, a onda smo naletjeli na momka dobre volje, pokazali smo mu ime hotela na engleskom i kineskom, iako nije znao gdje je, pokrenuo je navigaciju na mobitelu. Nakon 15-tak minuta hodanja sa nama i dalje nije znao gdje je hotel mada mu je navigacija govorila da smo blizu. Onda je iskoristio džoker zovi i pozvao nekoga na telefon za pomoć i na kraju nas je uspio dovesti do hotela, izgubio je bar 20 minuta svog vremena i dobro se nahodao, kako takvom čovjeku zahvaliti dovoljno.

Hotel na prvi pogled potvrđuje ono što se očekuje od većine hotela u Kini. Čistoća i urednost nije na nekom nivou, prst prašine je svuda po recepciji, inventar je vjerovatno sklepan negdje 68-me, a recepcioner neopterećen kurtoazijom ili bilo kakvim manirima. A birali smo malo bolji hotel, ovaj ima 3 zvjezdice barem na papiru. No dobro, što je tu je, bolje nismo ni očekivali a nije nam ni toliko bitan neki visoki komfor, hotel je samo mjesto u kojem se prespava a ne zadržava.

U sobi nastavak općeg dojma, prašina i stari inventar, ali krevet je dobar i prilično čist. Tu je i TV i telefon, to nam ne treba. Kupatilo klasično kinesko, tuš kabine nema već se tuširaš na podu, direktno na pločicama a voda otječe u rupu na podu. Papir se ne smije bacati u toalet jer će se vrlo lako zaštopati, takva je infrastruktura u Kini, općenito nedovoljna za nabujali grad. I jedan neuobičajen detalj, u sobi imamo na polici i artikle kao što su kondomi, kreme za masažu pa i gaće muške i ženske, sve je lijepo izloženo sa cijenama na sebi. Pitamo se da li je ovo standardna ponuda kineskih hotela ili je ovo hotel posebne vrste.

Kako smo spustili stvari na pod i preumorne kosti na krevet dolazi do prekida filma. Zaspali smo trenutno, bez mogućnosti bilo kakvog otpora. 20 dana intenzivnog puta čini svoje. Probudit ćemo se tek u noć, znači prespavali smo prvi dan u Pekingu.

Kada smo se probudili bio je već mrak, negdje oko 7-8 navečer. Dakle za danas otpada sve što smo imali u planu ali to ne znači da ne možemo malo uhvatiti večernje atmosfere Pekinga. Sjedamo opet na dvojku i idemo do Qianmena.

Qianmen u doslovnom prijevodu znači Front gate. To je južni ulaz u povijesne zidine koje su nekada okruživale Peking. Sa sjeverne strane je Tiananmen trg. Sam središnji dio trga je noću zatvoren, ne može se ući, mislim da se zatvara u 18 h i to od 1989.godine kada su tu bili studentski protesti koji su brutalno ugušeni. Danas više valjda ne žele rizikovati da se dogodi nešto slično pa po načelu bolje spriječiti nego liječiti trg stavljaju pod ključ. I po danu je ući na trg gotovo kao ulazak na aerodrom ili u neki muzej, pristup je moguć jedino kroz nekoliko pothodnika u kojima prolazite kroz kontrole a stvari kroz rengen. Tek nakon toga možete proći. Osim samog trga koji je, dakle, zatvoren noću, oko trga možete prošetati sve do ulaza u Zabranjeni grad,. Ceste i staze okolo trga naravno ne zatvaraju se nikada.

Južno od Qianmena je jedna od glavnih pješačkih ulica sa skupim trgovinama i buticima – Qianmen Street. Ulica je obnovljena pred Olimpijske igre 2008. i izgleda reprezentativno. Kroz ulicu prolazi i stari turistički tramvaj. Danas se obnavljaju i stari Hutonzi oko same ulice i cijeli kvart ima tendenciju da postane nešto ekskluzivno što i zaslužuje s obzirom na lokaciju.

U ulici ima dosta ljudi navečer, ipak nije neka pretjerana gužva. Zanimljivi su im spomenici koje su postavili po ulici koji predstavljaju trenutke i svakodnevnog života običnih ljudi.

Nemaju poznata imena, nisu generali na konjima niti kraljevi sa krunama, to su samo spomenici običnom, malom čovjeku, ovdje ljudi sjede za stolom i igraju neku igru, ondje netko čita novine, tamo majska šeta sa djetetom. To mi se svidjelo. Viđali smo ovakvih spomenika svugdje po Kini i Pekingu ali u Qianmen Streetu ih je najviše.

U Qianmen Streetu smo pronašli dobar fast food restoran koji je izgledao čisto, zove se Dicos. Imaju nešto kao hambugere samo što je unutra cijelo pileće bijelo meso, pohovano, a sa začinima i umacima odličnog je okusa. Taman su tih dana bili i na akciji tako da su davali za istu cijenu dva umjesto jednog, za 13 juana dobili bi 2 komada, uzeli svakome taj komplet i jedva pojeli sve što bi dobili. Sljedećih dana ćemo ih često posjećivati i  rado im se vraćati.

 

Peking 14.11.2013.

Tiananmen trg, mauzolej Mao Zedonga i Zabranjeni grad

6. dan u Kini (21. dan na putu).

Danas je puno ljepši dan nego jučer, sunce sija, magla se razišla tako da je i smog manjeg intenziteta, mi konačno naspavani a Peking nas čeka. Po planu, programu i trenutnim željama za danas imamo zakazan susret sa Tiananmen trgom, mauzolejom Mao Zedonga i Zabranjenim gradom. I biće to lijepi susreti.

Nakon buđenja krećemo odmah u grad, u hotelu nemamo doručak a i bolje je tako s obzirom na iskustvo iz Šangaja. Opet silazimo na Qianmen stanici. Sjeverno odmah iza vrata je Tiananmen trg, poznat i kao najveći trg na svijetu.

U Kini je sve naj, a veličina Tiananmen trga je upravo nevjerovatna, dug je gotovo kilometar, točno 880 metara a širok 500. Imate dobar komad hodanja sa jednog kraja na drugi.

Na središnjem dijelu trga samo je mauzolej Mao Zedonga i spomenik Narodnim herojima. Sa zapadne strane trga je „The Great Hall of the People“ zgrada kongresa Kine, sa istočne strane je Nacionalni muzej Kine, na sjeveru je ulaz u Zabranjeni grad. Kao što rekoh da bi došli na središnji dio trga morate proći kroz neki od pothodnika u kojima su stroge kontrole vas i vaših stvari.

Na trgu je svaki dan dosta ljudi, a ponajviše u redu za mauzolej Mao Zedonga. Ovo je njima i dalje svetinja i nešto što svaki Kinez mora vidjeti barem jednom u svome životu. Trg je prepun vojske i policije a na svakom stupu, kojih ima puno, nalazi se po nekoliko kamera. Veliki brat sve posmatra, nije da smetaju ali se čovjek osjeća pomalo neugodno u takvoj atmosferi.

Za ulazak u mauzolej ne treba nikakva karta, ulaz je potpuno besplatan, ali je kontrola rigorozna i nikakve, ama baš nikakve stvari ne smiju se unijeti unutra. Ne daj bože foto aparat ili upaljač, mislim da se ne bi vratio iz Kine barem sljedećih 30 godina.

Dakle moramo se riješiti stvari, a garderoba je sa druge strane ulice, pored Nacionalnog muzeja. I sad opet valja izaći sa trga pa poslije natrag kroz sve kontrole. Nema veze, moramo ući u mauzolej, kuda svi tu i mali Mujo. Pošto je ulaz u mauzolej, kako sam rekao, besplatan moraju ipak pronaći neki način kako da ti otmu novac. Nama su ostavljanje ruksaka naplatili 25 juana za sat vremena iako sam primijetio da su ženi kineskinji ispred nas za isto uzeli samo 2. Eto to je cijena bijelog lica u Kini. Otimanjeeee!

Kao naručeno unutar zgrade vidimo i prostor turističkih informacija, taman da provjerimo kako stići do Kineskog zida koji nam je za sutra u planu. Nemaju nikakve brošure, nemaju plan grada za turiste, nemaju ništa što bi nam moglo pomoći, ali imaju jako simpatičnu i ljubaznu djelatnicu. Cura je bila obučena u sportsku trenerku što je malo čudno za ovakvo radno mjesto pogotovo što su druge djelatnice okolo bile uredno dotjerane tako da nisam ni siguran da li je uopće radila taj dan ili joj je bio slobodan pa je nekako zalutala.

Nema veze bila je susretljiva, govorila je dosta dobro engleski, samo potrebnih informacija nije imala. To mi je već jako čudno, da osoba zaposlena na takvom mjestu ne zna iz glave otpjevati odgovor na ovakvo, po meni, najuobičajenije pitanje u Pekingu „Kako doći do Kineskog zida?“. Potražila je po kompjuteru, isprintala nekakvu kartu, napisala olovkom vrijeme i brojeve vlakova/buseva, dala nam je sve informacije koje trebamo ali zar nisu mogli do sada imati spremne odgovore ili brošure za ovako nešto. Nije mi jasno, pa nismo mi prvi ni jedini koji idu na Kineski zid.

Red za ulazak u mauzolej je dugačak i konstantan. Svaki Kinez mora barem jednom posjetiti ovo mjesto a ni turistima nije ništa manje zanimljivo. Zmija se proteže par stotina metara preko trga. Zadržavanja unutra nema, prolazite zajedno sa kolonom brzinom koju diktira masa, ionako nema nešto spektakularno za vidjeti što bi vas zadržalo. Čim uđete unutra zabranjeno je bilo što govoriti, tišina je apsolutna, na podu je debeli mekani tepih da ublaži korake, čulo bi se i da muha prdne a oko tebe stotine ljudi. U prvoj velikoj dvorani je nekakav spomenik a oko njega na tisuće buketa cvijeća koje ostavljaju posjetitelji a koje možete kupi pred sam ulazak. Iza toga ulazite u glavnu dvoranu u kojem je balzamirano tijelo legendarnog vođe u povećem staklenom kovčegu na sredini, vi sa kolonom prolazite rubom dvorane udaljeni barem 20-tak metara od kovčega, tijelo je osvijetljeno unutar kovčega i sve skupa izgleda prilično sablasno, spooky što bi rekli Ameri. Iza toga je odmah izlaz i nekoliko trgovina u kojima možete kupiti suvenire velikog vođe. Mi smo uzeli par autentičnih, kao na primjer zlatno dugme za košulju u obliku zvijezde i sa stiliziranim likom Meo Zedonga ili masivni privjesak koji je toliko ružan da je u stvari lijep (!).

Posjetili smo Mao-a, sad možemo i u Zabranjeni grad. Na ulazu u grad opet Mao, njegova ogromna slika visi sa zida, prizor koji je već planetarno poznat i odlična scenografija za dobar set slika. Ulaz u grad naplaćuju 40 juana po osobi, mi smo se počastili i sa audio vodičem koji ipak nije vrijedan novaca. Pretih je, loše funkcionira, sa nejasnim objašnjenjima, njega slobodno preskočite.

Zabranjeni grad je izgrađen početkom 15-og stoljeća za vrijeme Ming dinastije. Gotovo 500 godina koristio se kao kraljevska palača, prvo dinastije Ming, kasnije Qing, a danas ja to palača muzej. Palača je ogromna, doslovno je u pitanju grad za sebe, ima 980 zgrada u kojima je 9999 soba, gradnja je trajala 14 godina a milion ljudi je radilo na izgradnji. Još jedna od stvari koja je u Kini naj. Nevjerovatno zvuči neostvarena prijetnja iz drugog Opijumskog rata, kada su Britanske i Francuske trupe došle do grada pa htjele zapaliti palaču do temelja kao odmazdu Kinezima.

Održan je briefing ispred palače a ipak je odlučeno da zapale Ljetnu palaču u Pekingu, Zabranjeni grad je na sreću ostao pošteđen. Veliki dio kraljevskog blaga prvo je odnijeli Japanci u Drugom Svjetskom ratu, a kasnije nakon građanskog rata bjegunci na Tajvan gdje se i danas nalazi. Cijeli Zabranjeni grad je pod zaštitom UNESCO-a od 1987. U novije vrijeme najveću kontraverzu izazvalo je otvaranje Starbucks kafića u samom gradu, kažu da je to nespojivo, simbol kineske srednjovjekovne moći i moderni simbol moći kapitala a sve zajedno u komunističkoj Kini.

Ljepota grada i njegova veličina su impresivni. Cijeli dan nije dovoljan da se samo površno pogleda sve što na ovom mjestu treba vidjeti.

Trgovi unutar grada su ogromni i sa toliko pažnje za detalje ukrašeni, presijecaju ih kanali sa vodom a preko njih mostovi sa bijelim mramornim ogradama, po krajevima trgova i ispred hramova brončane skulpture raznih životinja i velike posude sa zlatnim ručkama koje su služile za čuvanje vode za zaštitu od požara. Cijeli kolorit tih bijelih popločanih trgova sa bijelim ogradama na kojima su zgrade purpurnih zidova i narančasti kineski izvijeni krovovi je prelijep. Najveći dojam su upravo krovovi ostavili, na svakom kutu krova ukrašeni sa malim keramičkim kipovima najčešće ljudi, vojnika, lavova, zmajeva i ostalih životinja, što važnija zgrada to ima više i većih kipića. Stropovi na svim zgradama, verandama, hodnicima i prolazima su obojeni intezivnim bojama. Čovjek se zapita koliko vremena je trebalo da sve to oslika i koliko ljudi je moralo raditi na tome.

Ima tu još puno nevjerovatnih detalja, pogotovo kada se uzme u obzir vrijeme kada je to građeno. Na primjer ispred hrama „Hall of Preserving Harmony“ nalazi se izrezbarena mramorna ploča napravljena iz jednog komada stijene, 17 metara dugačka, široka 3 i debela 1,7 a teška preko 250 tona i najveća je takva stijena u Kini. Sad zamislite kako su to dovukli ovdje u srednjem vijeku a dovukli su je iz 70 kilometra udaljenog kamenoloma. Transport je trajao cijelu godinu, zimi su put polijevali vodom i čekali da se zaledi kako bi je mogli lakše gurati po ledu, ljeti su koristili drvene valjke.

Cijeli grad je okružen visokim zidinama iza kojih je još 50 metara širok kanal. I unutar grada ima visokih zidova, tako se nađeš u dugačkim, beskrajnim prolazima okruženi visokim zidovima. Sve ovo valjda radi sigurnosti cara i njegovih važnih stanara. U ovaj grad nije se moglo ući, a ako ste i uspjeli nije više bilo izlaska.

Zimsko radno vrijeme grada je do 16:30, a to se već primaklo kada smo krenuli polako prema izlazu. Većina ljudi već je otišla, ostale su još samo sporadične grupice kao što smo i mi.

Bili počašćeni sa gradom samo za nas, trgovi prazni, hramovi također, idealno vrijeme za napraviti dobre fotke bez gužve na njima. I napravili smo ih! Mogli smo se i ludirati, skakati po praznom trgu i to ovjekovječiti. Eto savjeta, ako bude išli natempirajte si termin tako da budete unutra do samog zatvaranja, sve dok vas ne otjeraju, i bit ćete nagrađeni sa odličnom scenografijom za dobre uspomene.

Grad je općenito prelijep, nešto što se obavezno mora vidjeti. Malo dojam kvare jedino nedovoljno održavani unutrašnji prostori. Na primjer prostorije u kojima se živjelo i danas su opremljene originalnim namještajem, tepisima i kineskim vazama ali nekako izgledaju prilično zapušteno, prašnjavo i nezaštićeno. Šteta, nadam se da će se i to poboljšati.

Izašli smo na sjevernu stranu grada i tamo smo imali priliku prisustvovati smotri kineske vojske koja se sprema za ceremoniju spuštanja zastave na Tiananmen trgu. Ceremonija se izvodi svaki dan, u svitanje je podizanje, u sumrak spuštanje i poznata je turistička atrakcija. Pošto smo ih mi vidjeli sjeverno od Zabranjenog grada, a moraju nekako proći južno do Tiananmena pretpostavljam da prolaze kroz sam Zabranjeni grad. Tu smo ih i izgubili.

Za večer idemo na Wangfujing, glavni cilj nam je Donghuamen Night Market, ulična tržnica sa ekstremno egzotičnom hranom. Tu se mogu naći svakakvi gastronomski izazovi, na jelovniku su cvrčci, škorpioni, svilen bube, crvi, gušteri, miševi, morske zvijezde, morski konjici… Menu je raznovrstan ali i previše izazovan za nas. Poslikali smo što nude i ostali neumoljivi na pozive i izazove prodavača da probamo njihovu ponudu.

Wangfujing je pješačka ulica, prepuna trgovina ali nešto manje ekskluzivnih nego na  Qianmenu. Ima tu svega, od Prade pa do jeftinih kineskih trgovina sa svim i svačim. Ušli smo u nekoliko, kupili par sitnica, kao na primjer lijepi komplet drvenih štapića za jelo u drvenoj kutiji, idealno za poklon a košta samo 10 juana mada odaje daleko skuplji dojam.

Ono što nervira u tim kineskim trgovinama je da uvijek jedan trgovac ide za vama i ne pušta vas ni na trenutak, smetaju i iritantni su jer stalno nešto nude i guraju pod nos. Ipak su nužni jer u ovakvim trgovinama nema izvješenih cijena već za sve morate pitati i naravno cjenkati se. Već sam pisao dosta o kupovini u Kini i neću se sada zadržavati na tome. Negdje na polovici Wangfujing ulice nailazimo na još jedan ulični market sa čudnom hranom. Ovaj je još gori od prvoga, ulica je uska sa visokim zgradama okolo pa valjda zadržava sav smrad koji se tu stvara. Nisam gadljiv ali iz ove ulice sam izletio brzinom sprintera zaustavljajući dah kako se ne bi izrigao. Nešto strašno.

Vraćamo se u grad na večeru. Ostali smo bez love, već je kasno, banke više ne rade, preostaje nam jedino bankomat. I ulazimo u jedan na Qianmenu, pokazat će se kao greška ovo raditi noću na mjestu gdje i nije poslovnica banke već samo automati. [highlight]E tu mi je bankomat progutao karticu, usred noći![/highlight] A tek ćemo se uvjeriti kolika je umjetnost uspjeti doći do nje natrag. Prvo sam ispizdio do ključanja, onda uzmem mobitel da zovem broj službe za korisnike, automat se raspričao 5 minuta a minut je 27 kuna kada zoveš sa hrvatskog broja, onda se ipak netko javio ali mi je trebalo još par minuta dok sam uspio objasniti da mi treba netko tko priča engleski. I opet ništa, pukla je veza. Na sreću sam u međuvremenu skužio tamo telefon sa kojeg mogu zvati za dž, imaju jedan među tim silnim bankomatima za tehničke potrebe, najzad uspjeh dobiti ženu koja priča engleski, onda njoj pola sata objašnjavati, hvala bogu ovaj put sa besplatnog telefona. Na kraju sam dobio neki broj od tehničke službe koji trebam da nazovem ujutro. E da, banka se zove China Construction Bank, pazite se ako vam zatreba novac u Pekingu.

Iznervirani i bijesni vraćamo se u hotel, bez novaca, bez kartice. Ne preostaje nam ništa nego čekati jutro i pokušati doći do kartice. A za sutradan smo planirali ići na Kineski zid. To je sada definitivno otpalo.

Pročitajte nastavak priče: Peking – sjeverna prijestolnica prepuna povijesti i smoga, 2. dio

 

CIJENE:

Što…	…i pošto
Airport Express, brzi vlak sa aerodroma do rada	25 CNY
Yikatong, pre-paid kartica za gradski prijevoz	20 CNY pologa koje možete dobiti natrag kada vratite karticu
Gradski prijevoz	2 CNY fiksna cijena za metro sa neograničenim presjedanjem. 1 CNY za bus ili 0,4 CNY ako koristite Yikatong
Beijing Hutong Inn, 5 noćenja	805 CNY + 200 kaucije
Dicos fast food, hamburger sa pohovanim pilećim bijelim mesom	13 CNY, na akciji 2 komada za cijenu jednog
Forbidden City	40 CNY zimska tarifa, 60 CNY ljetna
Forbidden City audio vodič	40 CNY
Wangfujing, drveni štapići za jelo u drvenoj kutiji	10 CNY

 

GALERIJA: