Peking 16.11.2013.

Kineski Zid, Ming grobnice i pekinška patka

8. dan u Kini (23. dan na putu).

U okolici Pekinga ima nekoliko dionica Kineskog zida koje su dostupne turistima i mogu se posjetiti. Najpoznatije su Badaling, Juyongguan, Mutianyu, Simatai i Jinshanling. Badaling je dionica koja je najbliža gradu, najviše je iskomercijalizirana, najviše je obnovljena i najveće su gužve. Dosta ovih naj sa liste nam se i ne sviđa ali to je i dionica do koje je i najlakše doći i koja ima najbolju vezu sa gradom. Pošto smo mi bili u vrijeme van glavne sezone, već je bila polovica 11.mjeseca što znači da su veze sa gradom pojedinih dionica rjeđe ili ukinute, a i izgubili smo gotovo cijeli dan na problem sa nestalom karticom tako da nam vrijeme boravka opasno curi, odlučili smo se za Badaling.

U gradu ima mali milion agencija koje će vas rado voziti na kineski zid. Neke nude vrlo povoljne cijene, čak i ispod cijene za koju bi sami mogli otići.

Ali trik je u tome da će vas te agencije voditi po razno raznim trgovinama sa kojima imaju dogovor za procent od prodaje. Na kraju će svesti na to da budete 2 sata na zidu a ostatak dana obilazit ćete besmislene trgovine, tvornice svile, čajeva i čega sve ne. Ako želite izbjeći izlet iz noćne more idite samo s agencijama za koje ste dobili preporuke. Ili još bolje organizirajte si izlet sami, to je ono što ćemo i mi napraviti.

Kako je najlakše doći do Badaling dionice kineskog zida? Vrlo je jednostavno i jeftino. Mi smo se odlučili na vlak. Sa naše stanice Guloudajie koja nam je odmah do hotela idemo dvije stanice dvojkom do stanice Xizhimen, koja je odmah do pekinške sjeverne željezničke stanice. Tu hvatate vlak sa brojem S200 i nešto do Badalinga. Važno je prvo slovo S i broj 2 a dalje može biti i veći broj, dakle S201, S202 itd. Taj vlak će vas odvesti direktno do Badaling Great Wall stanice koja nalazi oko 800 metara od samog ulaza na zid.

Dan kada smo mi išli bila je subota što znači i prilična gužva. Dan ranije odlazak nam je propao zbog problema sa karticom a bilo bi puno bolje da je petak. Vikendom, pored turista, i mnogi Kinezi idu na izlet. Naša odluka da idemo vlakom pokazala se kao odlična, vlak ide brže od busa, nema problema sa zastojima u prometu, komotniji je i ima više mjesta, a krajolik kojim prolazi je prelijep i često usput vidite i dijelove Kineskog zida. Na Beijing North Railway stanici je gužva a red se stvorio unutar same stanice, na perone ne puštaju dok ne bude vrijeme za ukrcaj. U redu uglavnom mladi ljudi, školarci, gotovo svi su Kinezi, vidjeli smo samo još trojicu bijelaca osim nas. Zanimljivo je da ljude drže u redu unutar zgrade stanice a vrata otvore tek kada vlak pristane na kolodvor. Karta nam ne treba jer imamo Yikatog, samo se kucamo na ulasku na peron, a cijeli put košta svega 6 juana. Kada otvore vrata nastane stampedo, svi počnu trčati da bi valjda osigurali svoje mjesto u vlaku. A vlak stoji negdje na kraju perona, valjda kilometar daleko od stanice. Svi trče pa smo potrčali i mi, i mogu reći da smo u boljoj formi nego Kinezi, prestigli smo ih većinu, znaju se i Balkanci gurati nismo mi neuki.

Stigli smo u vlak i imali smo i mjesto. Vlak je i više nego udoban, mjesta su široka i sa dovoljno mjesta za noge. Putovanje traje nešto malo više od sat vremena.

U početku ide brzo a pred sam kraju jako uspori, vidi se i na oko koliko je strm uspon jer penjemo se na vrhove planina, a vlak stenje. Tada i krajolik postaje sve ljepši a dijelovi zida izranjaju iz šume sve češće. Naši mladi suputnici se oduševljavaju i slikaju baš kao i mi, očito da je ovo i njima prvi put da dolaze ovdje. A posjetiti Kineski zid nije mala stvar, Mao Zedong je znao reći da „nije pravi muškarac onaj koji se nije barem jednom popeo na Zid“.

Sa Badaling Great Wall željezničke stanice do blagajne gdje su kupuju ulaznice za Zid i do samog ulaska na Zid ima oko 800 metara. Dakle nije nimalo teško to proći pješke, taksiste i mini buseve koji će vas vući za rukav na stanici zaobiđite, nema nikakve potrebe za prijevozom. Između stanice i ulaza ima kao mali gradić, nekoliko restorana, trgovina i prodavača suvenirima. Pošto je ovo već znatna nadmorska visina i nalazimo se na vrhovima planina daleko je hladnije nego u gradu i vjetra uvijek ima. Obucite se dobro. C. baš nije bila spremna pa smo u jednoj od trgovina kupili šal i kapu. Na blagajni ispred ulaza na Zid je opet red ali ide brzo, nije strašno. Ulaznica je 40 CNY, ljeti kad je špica sezone 45 CNY, Audio vodič je 15 CNY za kineski a 40 za engleski jezik, plus dodanih 200 kao depozit! Otimanje dakle i na ovome koraku. Poučeni lošim iskustvom iz Zabranjenog grada ne uzimamo audio vodič, ionako niti znam što bi mi gore pričao niti bih ga čuo od vjetra.

Na Zidu je velika gužva. Kao što sam rekao subota je, mnogo domaćih je ovdje došlo provesti slobodan dan. Siguran sam da je puno bolja situacija radnim danima.

Na momente smo ulijetali u čepove ljudi i nije se moglo pomaknuti niti naprijed niti nazad. Dobro je to da što dalje odeš po zidu ljudi je sve manje. Nakon nekih dva sata penjanja imali smo zid samo za sebe jer gotovo da nitko nije dolazio ovako daleko. Ujedno nam je to  bila i najljepša dionica, tamo su planine najstrmije a vrhovi najšpicastiji, kao korneti sladoleda su okrenuti naopako. Cijeli pejzaž je ustalasan kao more. Nemirne su ovdje planine. C. je opet pozirala nekim kineskinjama i slikala se sa njima. Ma pravi je supermodel.

Ono što me iznenadilo je koliko je Zid strm na pojedinim dijelovima. Na nekim mjestima se stvarno morate pentrati što zahtjeva i dobru kondiciju. Zamislite 3 normalne stepenice spojene u jednu, i tako nekih sto metara do vrha korneta. Koliko god bilo teško za popeti se još je teže sići. Dovoljan je samo trenutak nepažnje da se čovjek posklizne pa da ga skupljaju negdje dole u podnožju. Zato je Zid uglavnom i zatvoren za vrijeme snijega i poledice. Zid je građen tolike širine da 4 konja mogu po njemu proći jedan pored drugoga. Ako im je to bila mjera ne znam kako su mjerili na ovim usponima, ovdje se niti jedan konj ne bi mogao popeti, jedino mi konji koji se i dan danas pentramo ovuda. Na zid se možete popeti i sa žičarom za 85 CNY po smjeru i sa njega sići toboganom dugim 3,7 km, ali u čemu je svrha doći na ovakvo mjesto i uzeti gotovansko rješenje do vrha. Budite fer prema sebi, popnite se vlastitim nogama i časno recite drugu Mau da ste bili gore kao pravi muškarac.

Došli smo i do posljednje, 12-te po redu sjeverne kule. Dalje više nije otvoreno za javnost, ne preostaje drugo nego povratak. Odmah blizu posljednje kule imamo izlaz sa zida u mali zoološki vrt sa medvjedima, ima ih nekoliko, drugačije su rase od onoga što mi smatramo medvjedima, manji su i nekako tužni, bilo nam ih je žao onako zatvorenih a ljudi ih hrane jabukama koje tamo mogu i kupiti. Sve skupa nepotreban cirkus. Iza zoološkog je, naravno, još jedan kvart sa trgovinama. Kupili smo nekoliko stvari. Već je bilo skoro 14 h, ako želimo stići i u Ming grobnice, kao što nam je i plan, moramo krenuti odmah.

Ming Thombs ili grobnice Ming je mjesto gdje je pokopano 13 od ukupno 16 kraljeva dinastije Ming. Nalaze se negdje otprilike na pola puta od Badalinga do Pekinga. Grobnice su također pod zaštitom UNESCO-a a 3 su otvorene za javnost Dingling, Changling i Zhaoling. Grobnice su raštrkane po velikoj površini i teško da bi stigli vidjeti sve u jednom danu sve i da hoćete pogotovo ako kao mi, i većina posjetitelja, planirate posjetu zajedno sa posjetom Kineskom zidu. Do grobnica nije baš lako doći. Mi smo se odlučili za bus sa Kineskog zida u Badalingu, mislim da je bus bio broj 919 i to je jedina veza između Badalinga i Ming grobnica. Alternativa vam je taxi koji bi vas koštao oko 120 juana ali uz obavezan dogovor unaprijed inače će vam pokušati uzeti više.

Pitali smo nekoliko ljudi u Badalingu koji bus da uzmemo dok nismo konačno našli pravi. Čekali smo 15-tak minuta polazak, bus je bio poluprazan.

U busu ima kondukterka, a ono što je čudno je da je uzela naše Yikatong kartice i vratila nam ih tek po izlasku iz busa. Ni danas ne znam što je radila sa njima niti kako je skinula lovu sa njih, a ni koliko je skinula. Uglavnom kartice nam je vratila kada smo stigli do grobnica. Put do grobnica, baš kao i do Zida, je veličanstven. Krajolik je divan, a svako malo pojave si dijelovi zida po vrhovima planina ili hramovi Ming grobnica kako smo im se primicali.

Mi smo se odlučili posjetit Dingling grobnici, djelomično zato što je najbliža autobuskoj stanici na koju smo stigli a vrijeme do zatvaranja nam ističe, ali više zato što nam se ova grobnica čini najspektakularnijom od ponuđene tri.

U Dingling grobnici pokopan je car Wanli, a zanimljiva je najviše po tome što je najdublje pod zemljom od svih. Grobnica je toliko dobro bila sakrivena vjekovima i tajna o njoj je toliko dobro bila čuvana da je otkrivena slučajno tek kada se jedan od prilaza grobnici urušio. Inače zanimljivo je da je grobnica otkrivena tek 1950-ih, u vrijeme kada je komunizam još bio mlad. Nažalost pa je uopće otkrivena! Grobnica je toliko nestručno obrađena, bez znanja i adekvatne tehnologije da je gotovo pa uništena.

Dovoljno je reći da su prvo vršili razne diletantske eksperimente nad artefaktima tamo pronađenim kako bi ih “zaštitili” a one koji su preživjeli ovakve pokušaje strpali su u najobičnije vlažne podrume gdje su stajali više od 10 godina dok nije prošla kulturna revolucija. Rezultat svega je da su u muzeju grobnice danas većinom izložene kopije. Pozitivno je da je na kraju kineska vlada izmijenila zakon, a izmjene zabranjuju bilo kakvo otvaranje novootkrivenih grobnica. A ova, kao i ostale Ming Thombs su došle pod zaštitu UNESCO-a.

Pred samu grobnicu smo stigli nekih sat vremena pred zatvaranje, rade do 18 h. Malo smo se smrzli na Kineskom zidu a hladan vjetar i ovdje neumoljivo puše i ne da nam ni na trenutak da se ugrijemo. Mislili smo da će biti bolje kada uđemo unutra. Pogriješili smo, i unutra je hladno, nema ovdje mjesta gdje se može malo ugrijati. Prije ulaska u samu grobnicu posjećujemo mali muzej sa pronađenim eksponatima iz grobnice, to su uglavnom kopije kako sam već spomenuo.

U grobnici malo jeziva atmosfera. Spuštaš se duboko pod zemlju, nekoliko katova ako tako mogu reći. Dole je nekoliko velikih prostorija sa oblim stropovima, kao katakombe. Prije glavne prostorije gdje su pokopani ima nekoliko kamenih velikih naslonjača, porculanskih vaza i još ponešto. Valjda je većina blaga prenesena u muzej. U glavnoj prostoriji gdje je car pokopan nekoliko je velikih, intenzivno u crveno obojenih kovčega.

Najveći među njima je, naravno, za cara, sa njegove obje strane dva nešto manja u kojima su njegove dvije žene, naokolo oko njih još nekoliko manjih u kojima se nalazilo najvažnije blago da se nađe caru nakon smrti. Ispred kovčega je staklena ograda da se ljudi ne bi previše približavali, što je i razumljivo, Kinezi imaju neugodnu naviku da po muzejima moraju sve pipkati. Ovako ne mogu. Oko kovčega ima podosta novaca, papirnih i metalnih koje ljudi bacaju nemam pojma zašto, ne bih rekao da je caru ikada nedostajalo istih, a ako i je ne znam zašto bi se današnji Kinezi sekirali oko toga.

Pejzaž oko grobnica je veličanstven. Ming Thombs se nalaze u dolini a okolo u daljini na sve strane su visoke planine. Vjetar se još pojačava i postaje sve hladniji kako se približava noć. Smrzli smo se kao p. Da smo ostali još malo mogli bi i nas pustiti u jednom od onih carskih kovčega. Vrijeme nam je poći.

Na stanici nekoliko autobusa i nekoliko grupa ljudi koji čekaju na predviđenim stajalištima i čekaju svoj prijevoz. E sad koji li je naš bus nemamo pojma. Pitamo zadnje ljude u redu, 3 Kineza, gledaju me blijedo bez ikakve reakcije. Pitam ponovo, opet ništa. Na sreću u redu se nalazio jedan mladić sa curom, čuo je što pitam a zna i engleski samo nije mi djelovao kao da zna kuda ide, nekoliko puta je promijenio mišljenje, te ide do grada, te ne ide, te moraš presjedati, te ide direktno. Ako se dobro sjećam bus je bio broj 872.

U busu je gužva, jedva smo ušli i moramo stajati. Pošto smo u odlasku vlakom išli malo više od sat vremena do Kineskog zida koji je duplo dalje od grada nego grobnice računamo da bi trebali biti u gradu za duplo manje vremena, možda 40 minuta. Kako smo samo pogriješili. U početku bus ide brzo, cesta je brza i otvorena.

Čim smo napustili grobnice počeli smo ulaziti u grad, ali znamo da smo 40 kilometara od centra Pekinga, eto koliki je to grad. Kako se primičemo centru gužve su sve veće, sve sporije se krećemo, da bi se na kraju svelo na kreni-stani brzinu. Mladi par Kineza koji nam je pomogao naći bus već je odavno sišao, ovdje više nemaš koga pitati koliko još imamo da se vozimo, oni koji sjede spavaju, mi se stojeći guramo sa ostalima. I postaje nesnosno vruće, zraka nema ni odakle, ovaj majmun od vozača ne pali klimu a prozori se ne mogu otvoriti. Unutra je postalo dovoljno vlažno da su se sva stakla zamaglila toliko da se više ništa ne vidi kroz njih a nitko ih niti ne briše jer, kao što rekoh, svi koji sjede spavaju. Postaje mučno u ovoj nezdravoj atmosferi, mogu se zakleti da sam vidio viruse i bakterije kako veselo skakuću po zraku. Sredina je idealna za širenje bolesti, tako je i bilo, sedam dana kasnije kada smo već stigli doma rezultiralo je jakom gripom kod oboje, na sreću ipak nije bila neka nova životinja u imenu. Siguran sam da smo je pokupili u ovom busu. Rado bi izašli van, bilo gdje, ali bus nigdje ne staje, nema stanica, ne otvara vrta, samo milimo po nekoj cesti sa 10 traka prema gradu. Užas. Stigli smo nakon sat i pol, negdje, nemamo pojma di smo ali vidimo metro stanicu naše dvojke što je odlično.

Pošto je već prilično kasno, umorni smo i gladni, današnji dan smo kvalitetno iskoristili a sutra nam je zadnji dan u Pekingu, odlučili smo se počastiti Pekinškom patkom.

To nam je svakako bilo u planu a sada nam se čini kao odličan trenutak. Guglajući prije polaska našao sam nekoliko restorana koje turisti preporučuju a među njima se isticao Peking Duck Private Kitchen. Nalazi se malo izvan centra, točnije u novom dijelu grada gdje smo bili sinoć, negdje nedaleko od The Place-a i CCTV-a. Toliko znamo a imamo i detaljne upute kako pronaći restoran, idemo tamo jer ionako svi kažu da u gradu nema prave pekinške patke, dobit ćete turističko sranje a oderat će vas također turistički.

Ako se zateknete u Pekingu i poželite jesti pravu pekinšku patku imate moju preporuku za Peking Duck Private Kitchen. Ako vas zanima pišite upute. Dakle idemo dvojkom do Chaojangmen-a (najsmješnije ime stanice u Pekingu, čitaju kao ćao jang men, možda bi mi rekli ćao mladiću) pa presjedamo jednu stanicu na 6-icu do Dongdaqiao. Izađete na Dongdaqiao i idete malo prema jugu, vidjet ćete na vrhu jedne zgrade veliku svjetleću reklamu „Soho“, u stvari na 3 zgrade piše isto ali vi odaberite onu najvišu. Iza te Soho zgrade naći ćete Vantone Center, još jedan shoping centar. E u podnožju toga je naš restoran odmah pored Starbucks kafića. Vodite računa da restoran radi samo do 22 h a do 21 primaju narudžbe.

Restoran nije baš prevelik niti je ulaz u njega grandiozan. Tek kada uđete u mali hol doći će po vas i odvesti vas dos stola. Restoran je za kineske standarde izuzetno čist, nismo našli zamjerke. Mi smo imali sreću da nas posjednu pored prozora gdje se većina manjih stolova za dvoje i četvero i nalaze.

Lijepo je uređen sa dosta malih kineskih detalja, lampioni su umjesto lustera a na stolovima salvete bordo crvene boje i naravno štapići.

Vrhunski ugođaj pruža to što kuhar siječe patke usred restorana, među gostima. Donesu mu gotove patke na njegov radni stol a on ih samo siječe na kriške. Nije to samo tako, imaju cijeli pravilnik u Kini kako treba sjeći patku i na koliko komada mora biti isječena. Dok smo mi bili majstor je ih izrezao jedno 20-tak.

Uzeli smo menu u više sljedova, za dvije osobe po cijeni od 199 juana, puno za kineske standarde ali nama sasvim prihvatljivo. Uz to neko odlično pivo, kinesko, u limenoj boci od litre, najbolje pivo koje sam popio u Kini, i na kraju neki desert. Konobarica koja nas je primila dobro govori engleski, ali problem je što samo ona govori, kasnije su nas posluživali neki mladi servir i servirka a na svako naše pitanje trčali su po onu glavnu. Svejedno usluga je bila vrhunska, non-stop se nešto motaju oko tebe, stalno ti nešto donose i odnose. Prvo smo dobili neku juhu-čorbu sa milion vrsta povrća i naravno pačjim mesom. Nakon toga nešto što nam je najviše po izgledu ličilo na zapečeni grah, ali samo po izgledu, u stvari je to opet neko povrće, masa kikirikija i sve sa medom onako ljepljivo. To je bilo fino. Nakon toga ide glavno jelo, gospođa patka. Dobijete narezano na listiće nekoliko komada, valjda pola patke, iskreno očekivao sam više mesa ali bilo je i ovo dovoljno. Uz to ide oval sa nešto kuhanog povrća, brokule, kupus, mrkve… Pored svega dobijete oval sa onim malim posudicama, u svakoj po neki začin a u svakom začinu drugi okus. I sve je obavezno ljuto ili slatko, ili kombinacija oboje. Umjesto kruha dobijete nešto kao zapečene palačinke u nekoj drvenoj posudi. Sve se jede sa štapićima, imali smo i male baby žlice pored ali one se koriste samo za začine. Na kraju mi zadovoljni, sve skupa bilo je odlično.

Za desert uzeli nešto što se zove puding od graška. Čudno ime, čudan izgled, čudan okus. Nije mi se svidjelo. Za račun su nas zavrnuli, slučajno ili namjerno, za nekih 20 juana. Nema veze, bili smo zadovoljni, ostavio sam im još 20 i preko toga.

Pročitajte nastavak priče: Peking – sjeverna prijestolnica prepuna povijesti i smoga, 4. dio

 

CIJENE:

Što…	…i pošto
Vlak do Badalinga	6 CNY sa Yikatong-om
Ulaz na Badaling dionicu Kineskog zida	40 CNY u zimskoj sezoni, 45 CNY u ljetnoj
Žičara do vrha Badaling dionice Kineskog zida	85 CNY
Audio vodič za Badaling dionicu Kineskog zida	15 CNY kineski jezik, 40 CNY engleski
Ulaz u Dingling grobnicu, jednu od Ming grobnica	40 CNY
Pekinška patka, restoran Peking Duck Private Kitchen	199 CNY za dvije osobe

 

GALERIJA: