Spašavanje nasukanog broda, ‘hvatanje’ pingvina, kupanje i šoping u polarnim uvjetima

Netko voli kupiti auto na kredit. Drugi paze na to da im kuhinja ima dizajnerski, talijanski potpis. Neki treći možda vole kožnu kutnu garnituru ispeglat na 12 rata. Moja supruga i ja napravili smo nešto još luđe. Otišli smo u jednu zagrebačku banku, digli kredit od nekih 60.000 kuna i otišli na – Antarktiku…

Četiri i deset. Mlatnuo sam budilicu i stao na noge. Čak je i naša indiferentna mačka osjetila da se sprema nešto veliko.

Marina je posljednji puta provjerila prtljagu i avantura je mogla početi. Povratna karta u pravcu Antarktike, put “težak” 36.000 kilometara. Zagreb, Frankfurt, Buenos Aires, Ushuaia, Antarktika, ruta za koju još uvijek mislim da sanjamo…

“Zašto se ovako trese”?, upitala me Marina dok je naš Boeing 747 doslovno nekih sat vremena propadao iznad amazonskih šuma u Brazilu.

Uobičajena turbulencija iznad Atlantika bila je mačji kašalj za “brazilski tornado”. Naslov filmskog hit “Mama Mia”, koji se taman vrtio u Lufthansinom Boeingu 747, sjajno je oslikavao  atmosferu među 400-tinjak putnika. Ali, negdje oko 21.00 sat, kada smo dotaknuli glavnu pistu Ezeize u Buenos Airesu i osjetili 31 Celzij po izlasku iz aviona, sve je već bila daleka prošlost.

“Jeste li sigurni da ste u pravoj državi?” – nasmijala se djelatnica zračne luke zbog moje majice Hard rock caffea  iz Bangkoka.

Sjajno raspoloženje trajalo je sve dok nismo dobili letak o taksijima! Isti kaže da je velika  mogućnost da će nas u slučaju krivog izbora, u najboljem slučaju, samo opljačkati. Za trosatni let do Ognjene zemlje predviđen je kruh i maslac. Bajkovitu Ushuaiju, koja intenzivno podsjeća na Cicely iz Života na sjeveru i u kojem, vjerovali ili ne, nema niti jednog McDonald’sa i kineskog dućana, napustili smo sljedećeg dana u zoru.

Ukrcavanje na brod Antarctic Dream, zamjenski za očekivanu Ljubov Orlovu (koja je na kraju završila na dnu Atlanskog oceana) izgrađenu u Rijeci 1976. godine, potrajalo je gotovo dva sata. Čileanski Antarctic Dream je gotovo dvostruko manji brod od Ljubov Orlove, ali i – dvostruko sporiji. Taj podatak nije nam bio previše  bitan sve dok nismo otkrili čari Drakeovog prolaza…

No, prije Drakea otkrili smo začepljen WC u inače fantastičnoj kabini u potpalublju. Bračni krevet, telefon, velika plazma, privatna kupaonica samo su dio ponude za djevojku i mene. Popravak nije dugo trajao, kao niti vježba spašavanja, inače obavezna pri ukrcavanju. Čileanac Iggy, koji neodoljivo podsjeća na Marcela Riosa, bivšeg prvog tenisača svijeta, upoznao nas je s brodom i otkrio podatak da je sagrađen 1959. godine. Tu je negdje i prosjek godišta putnika.  Do prije nekoliko godina, kaže, bio je teretni, ali su ga zbog iznimne kvalitete pretvorili u putnički. Ekspedicijski. Navodno je i ledolomac.

Prošli smo Beaglov kanal i eto nas u već spomenutom Drakeovom prolazu. U sljedećih 48 sati osjetili smo doslovno pravo značenje morske bolesti. Svi su “oduševljeni”  prolazom koji spaja Tihi i Atlantski ocean, gdje su valovi 10-metarski,a brzina vjetra oko 70 čvorova.

U kabini je sve letjelo posvuda, a i mi bi da se nismo čvrsto uhvatili za bračni krevet. Na civilnom mostu ne pomaže niti gledanje prema horizontu, jer je prizor apokaliptičan. Valovi su toliko visoki da pokrivaju cijeli brod, te je izrazito zabranjen izlazak na palubu. Doktor Ron, simpatični Amerikanac iz Seattlea, bio je najzaposlenija osoba na brodu. Davao je injekcije i usput nerijetko i – rigao. Cheli Larsen, fantastična Novozelanđanka koja je proslavila BBC-jeve dokumentarne emisije , te je čak i plivala s orkama, nije bila u stanju niti napustiti kabinu u ta dva dana!

“Good morning, ladies and gent’s, good morning! Whale!!!” – zaurlikao je Jamie Watts, stručnjak za pingvine negdje 48 sati nakon početka putovanja.
Na spomen kita samo rijetki su ostali u kabinama.  Jato prekrasnih orki, divnih kitova ubojica koji su nekih pola sata plovili uz naš brod, nikoga nisu ostavili ravnodušnim.  Nedugo poslije ugledali smo kopno, otočić King George. Zavladala je erupcija oduševljenja  među putnicima, “Kopno, kopno!”.

“Svi na palubu”!, povikala je potom Diane, 72-godišnja Novozelanđanka koja nije bila najstarija među putnicima.

Divovska santa leda išla nam je u susret. Bilo je izrazito hladno na palubi. Na stotine pingvina trčalo je santom leda koja je polako plovila prema otvorenom moru.  Kapetan je brod parkirao u uvali. Noćenje na Antarktici poseban je doživljaj. Iznimno neobično je spavati pod suncem,  tamo gdje je dan gotovo 24 sata dnevno…

Prvo smo posjetili otok Coverville. Prema ranijem dogovoru, 74 putnika  iz 15 zemalja svijeta  podijeljeni su u dvije skupine. Prvo su se spustili Albatrosi, potom mi – Pingvini.

Brod je udaljen 300-tinjak metara od obale i uistinu je predivan prizor vidjeti ga između svih tih santi leda. Na sebi imamo nepropusne hlače, parku i prsluk za spašavanje bez kojega ne smijemo na kopno. Prije spuštanja u čamce moramo dezinficirati čizme, jer prirodoslovci paze jako na to da ne unesemo neki strani organizam na kopno. Jutros, dok smo još doručkovali, na otok su se iskrcali predvodnici  Quarka, američke agencija preko koje smo kupili aranžman, te su crvenim zastavicama označavali stazu kojom ćemo se kretati.

Cheli, vođa ekspedicije, koja se u međuvremenu probudila iz dvodnevne “kome”, rekla nam je loše vijesti.

“Držite distancu pet metara od pingvina! Ako vam on sam priđe, onda ćemo tolerirati!”

Čim smo se iskrcali na otok okružilo nas je nekoliko znatiželjnih pingvina. Očito nisu imali društvo nekoliko mjeseci.

Daleko su manji od veličine koje sam očekivao, tu su negdje oko 30 cm,  valjda zato što u dokumentarnim emisijama nikada nisam imao pravu usporedbu veličina. Marini se pingvin približio na nekih 20 centimetara. I baš kada ga je htjela dodirnuti, pingvin se udaljio. Nešto dalje obišli smo i pravo selo pingvina.

A tamo smo zatekli zanimljivu raspodjelu poslova! Mužjaci su na jajima, a žene skupljaju kamenje za gnijezdo. Temperatura je bila trenutačno oko nule, ali nismo dugo uživali u ugodnim uvjetima.  Snažni vjetar razbacao je snijeg i spustio temperaturu na -20 Celzija, što nimalo ne utječe na pingvine. U tako jezovitom, ali ujedno i predivnom krajoliku, i dalje su pingvini zaigrani, i dalje se kupaju. A i dalje ženke kradu kamenja tuđim mužjacima…

Oko otoka razbacane su sante leda, prizor je tako bajkovit. Ledene gromade, što me je iznenadilo, nisu bijele, već  plavkaste boje. Fascinantne su. To nas je ponukalo da se izvalimo, legnemo na snijeg i uživamo u prizoru. Ali gotovo čim smo legli začula se snažna brodska sirena…

“Ajmo Hrvati, diž’ te se! Moramo hitno na brod”!, upozorio nas je Jacques Sirois, jedan od biologa.

Po povratku na palubu dočekala nas je topla juha od rajčice. To nas je iznenadilo budući da, s obzirom na iskustva, čileanska kuhinja ne poznaje juhu kao obrok.

“Brod sličan našem nasukao se na Antarktici! Udaljen je 6 milja i idemo mu pomoći”, izvijestio nas je kapetan Ernesto putem razglasa.

Kada smo doplovili tamo, naizgled nismo vidjeli ništa neobično. Brod je normalno “stajao”, nigdje niti traga nekoj nesreći na moru. Saznali smo da im je u pomoć stigao i neki ruski brod, međutim, kako su nam rekli, američkoj klijenteli na brodu nije se svidio scenarij po kojem bi ih tamo neki Rusi spašavali. Najveći problem je, navodno, bila komunikacija.  Naš brod, s druge strane, još im je manje mogao pomoći budući da je dvostruko manji od njihovog. Nakon dva neuspješna, čekaju treći brod.  A on bi trebao stići tek za 12 sati. Za to vrijeme je Quark za nas organizirao kvizove. Što i nije bilo loše. Jer smo uživali u nekoliko briljantnih “bisera”…

“Jesmo li sada na razini mora”?- pitao je jedan Talijan.

To je inspiriralo vođu ekspedicije da podsjeti na nekoliko zanimljivih pitanja s prošlih putovanja.

“Prije nekoliko mjeseci  jedan me  putnik pitao proizvodi li brod sam svoju struju?. Ili još bolje, spava li posada na brodu” – kazala je Cheli i izazvala do tada najveći izljev smijeha na brodu.

Zabavu je nakratko prekinuo kapetan.

“Zvali su me iz BBC-a. Hoće trgovati. Žele fotografije nasukanog broda. Nažalost po sve vas s fotoaparatima, morao sam ih odbiti” – iznenadio nas je Ernesto, čileanski kapetan.

Šteta. Mogli smo otplatiti put.

Sutra smo nasukani brod zamijenili  otočićem Rongom. Nažalost, pokušaji hvatanja pingvina nisu bili uspješni niti na ovom otoku. K vragu, imaju sjajne reflekse! Najviše je “gentoo” pingvina (imaju narančaste kljunove), a tu i tamo naletimo na pokojeg “chinstrap” pingvina (bijeli kljunovi). Tu smo zatekli i morske lavove! Prekrasni su, tako ogromni. Našu sreću ne dijele njih dvojica, te moramo biti jako oprezni.

“Pazi da ne dođeš u situaciju da je s jedne strane morski lav, a s druge more!” – još nas je jednom upozorio  James Cresswell, geolog iz Kanade. U protivnom, moguć je ishod po kobnim posljedicama za ljude. Navodno, mogu te zgrabiti i ugušiti pod vodom. Ono, tek za igru.

Poslijepodne smo se iskrcali na Port Lockroy, na najjužnijoj točki svijeta za – šoping.

“Uđite, uđite! Konačno da nekog vidimo nakon nekoliko tjedana” – povikala je jedna od tri gospođe koje na ovome otoku provode  šest mjeseci u godini dana, taman tijekom sezone.

Potom smo kupovali majice, magnete za hladnjak,  te razne druge suvenire. Bez obzira na to što otok “pripada” Velikoj Britaniji, plaća se u američkim dolarima. Znaju li u Londonu da se tu funta ne cijeni?

Gotovo svaki drugi objed na brodu počinje i završava s čileanskom govedinom, koja navodno nije nimalo lošija od čuvene argentinske. S nama je za stolom često sjedio  simpatičan par umirovljenika iz australskog Darwina.

“Znaš li mladiću zašto sam ovdje? Zbog nje! Zamisli, sve je živo obišla. Samo još u grobu nije bila!”, sarkastičan je bio Steven, ali i njegova žena koja uživa u humoru svog supruga.

Često smo jeli i s engleskim parom koji je šest mjeseci na proputovanju. Obišli su sjevernu i južnu Ameriku, a u sljedećih šest mjeseci će putovati po Australiji i Aziji.

“Blago tebi. Tebe barem čeka posao kod kuće”,  hladno mi je dobacio Englez i ostavio me u razmišljanju budući  u ovoj izjavi nije bilo tragova humora.

Noć je bila izrazito nemirna. Danas se iskrcavamo na Deception Island. Zanimljiv i izrazito atipičan otok za Antarcticu. Nema snijega i leda!

Pingvini su rijetki. Naime, otok je vulkanski aktivan. Posljednji puta je eruptirao 1967. godine.

“Oprostite, ali gdje je krater?”, upitao je jedan  Nizozemac povjesničara Garyja.

“Ta, upravo stojite na njemu! Sve je ovo krater!”, odgovorio mu je Gary.

Na otoku su ostaci tvornice koja se nekada bavila preradom kitova,. Nakon 1969. godine zatvorena je proizvodnja. Crni je pijesak uistinu impresivan, crna plaža također. Neke je to ponukalo na kupanje.  Posebno je sjajna Diane, 70-godišnja Novozelanđanka, koja je prva uletjela u more.  Neki nisu imali kostima, nije smetalo…

Nakon 12 dana putovanja uslijedio je znak za povratak. Apokaliptičan prizor bio je još gori na povratku. Ponovno je većina rigala tijekom putovanja kroz Drakeov prolaz, ponovno Cheli nije izlazila dva dana. Nekoliko kilometara od Ushuaije bila je najsretnija:

“Želim što prije u pub!”.

I prije nego što smo se pozdravili upitao sam ju ono  čime su  nas izrešetali po povratku u Hrvatsku.

“Pitaš me zašto Antarktika? Ma samo ću ti citirati sjajnu nobelovku Doris Lessing!  Man needs an empty space somewhere for the spirit to rest in!” – rekla je Cheli.

Nobelovka je definitivno pogodila. Ipak je Antarktika najveće područje divljine, netaknute prirode u svijetu. I zato nema boljeg izbora…

 

Napisao Vjekoslav Paun. Preuzeto sa 100posto.hr.