San Pedro de Atacama – pustinja, sunce, prašina i još ponešto

Prašnjavim putevima kroz Atacamu, kroz zemlju vulkana i gejzira
Prašnjavim putevima kroz Atacamu, kroz zemlju vulkana i gejzira

Pustinja Atacama je poznata kao najsuše mjesto na svijetu. Prosječno godišnje bude svega 15 mm, riječima „petnaest milimetara“ padalina! Usporedbe radi u Hrvatskoj bude u prosjeku oko 1.000 milimetara kiše godišnje. Da stvar bude gora u nekim krajevima Atacame kiše bude svega od 1 do 3 mm godišnje, u biti to znači da kiša padne svakih nekoliko godina. Idemo dalje, kažu da neke meteorološke stanice postavljene u Atacami još nikada nisu dobile niti kapi kiše. Pitam se čemu su ih uopće postavljali. I za kraj, zanimljiv podatak, istraživanja kažu da Atacama nije dobila ozbiljniju kišu, ono što stvarno mi smatramo padalinama, u periodu od 1570. do 1971. godine. Zamislite! Ako se nečega ne trebamo bojati za vrijeme naše posjete to je da će pasti kiša. Hajde i to je nešto. 🙂

Beskrajna pustinja Atacama

Beskrajna pustinja Atacama

Atacama se osim najsušom također smatra najstarijom pustinjom na svijetu, istraživanja kažu da je ovdje jednaka pustinja već 3 miliona godina, to znači da je stara kao niti jedna druga na svijetu. Pustinja je toliko suha da su mnogi vrhovi, pa oni preko 6.000 metara potpuno goli, samo na tri vrha postoji nešto što se može nazvati trajnim snijegom. Iz tog razloga ovdje nećete vidjeti bijele vrhove, iako su izuzetno visoki vrhovi planina su goli. Pa kako onda bilo što živo ovdje opstaje? Biljke i životinje su ovdje rijetke, ali one koje tu ipak žive su izuzetno izdržljive, često je jedina vlaga koju dobivaju jutarnja morska magla koju lokalci nazivaju camanchaca. Tlo je najčešće potpuno pusto, bez ikakvih tragova života a uspoređuju ga sa onim na Marsu, ovdje i NASA testira svoje uređaje prije nego ih pošalje na crveni planet. Odlična je to scenografija za sve vrste filmova sa svemirskom tematikom kakve ovdje redovno snimaju.

Ipak ima Atacama i svojih prednost. Jedna od njih je veliko rudno bogatstvo koje se nalazi u ovim planinama. Rudnici svega i svačega su ovdje brojni, a više puta su izbijale pobune pa i ratovi zbog ovog bogatstva. Druga prednost je kristalno čisto nebo uslijed velike visine, rijetkog zraka i nedostatka bilo kakve vlage ili oblaka što garantira najbolji pogled na zvijezde koji ste ikada vidjeli. Također ovdje nema većih gradova niti zagađenja, zračnog ili svjetlosnog, to je razlog što se većina najvažnijih svjetskih teleskopa nalazi upravo na ovim prostorima.

San Pedro de Atacama i vulkan Licancabur u pozadini

San Pedro de Atacama i vulkan Licancabur u pozadini

San Pedro de Atacama je gradić sa oko 5.000 stanovnika, nalazi se na 2.407 metara nadmorske visine u podnožju vulkana Licancabur. Većina stanovnika danas živi od turizma, Atacama je na trećem mjestu po broju turista u Čileu. Velika popularnost dovela je i do stalnog rasta cijena tako da je San Pedro sve samo ne jeftin grad. Grad je pripadao Boliviji sve do pacifičkog rata (1879–1883) kada ga je preuzeo Čile. U tom ratu Bolivija je izgubila cijelu svoju pacifičku obalu i ostala je bez izlaza na more. I dan danas Bolivija zahtjeva da joj se vrati izlaz na more, čak i dalje imaju svoju mornaricu a možda su i jedina zemlja na svijetu koja ima mornaricu a nema more.

FAKTOLOGIJA TRIPOLOGIE:

Zanimljive činjenice o San Pedru de Atacami
San Pedro de Atacama je gradić sa oko 5.000 stanovnika, nalazi se na 2.407 metara nadmorske visine u podnožju vulkana Licancabur.
Pustinja Atacama je najsuše mjesto na svijetu. Također je i najstarija pustinja na svijetu.
Prosječno godišnje bude svega 15 mm padalina. Usporedbe radi u Hrvatskoj bude u prosjeku oko 1.000 milimetara kiše godišnje.
Postoje meteorološke stanice u Atacami koje još nikada nisu zapisale nikakve padaline.
Neka istraživanja kažu da Atacama nije dobila ozbiljniju kišu u periodu od 1570. do 1971. godine.
Tlo u Atacami je gotovo pa sterilno čisto zbog nedostatka bilo kakve vlage i nadmorske visine.
Atacama je dobila svoje ime prema plemenu Atacamenos koju su tu nekada živjeli. Pleme je davno izumrlo.
Atacama je pripadala Boliviji sve do Pacifičkog rata (1879–1883) u kojem je izgubila rat, Atacamu i izlaz na more.
NASA u Atacami testira svoje uređaje prije nego ih pošalje u svemir.
Gejzir Tatio nalazi se na 4.300 metara nadmorske visine, najviši je gejzir na svijetu i najveći na južnoj hemisferi.

mapa-San_Pedro

San Pedro de Atacama 24.11.2014.

Na putu u pustinju Atacamu

1. dan u Čileu (10. dan na putu)

Bus je krenuo u jedan sat noću, točno na vrijeme, putujemo iz Salte u Argentini u San Pedro de Atacama u Čileu. Prava je šteta ovu rutu putovati noću, gledao sam slike prije putovanja, čitao svjedočanstva, i po svemu navedenome cesta i pejzaž su nevjerovatni, među najživopisnijima na svijetu i nešto što svakako vrijedi vidjeti. Da stvar bude gora baš u ovom autobusu smo dobili mjesta u prvom redu, autobus je na kat što znači da ispred nas nema ničega osim vjetrobranskog stakla. Odlični uvjeti za sjajan pogled na sjajan krajolik, samo jedan detalj sve to kvari – noć je. Ne vidimo ništa!

Birokracija na južnoamerički način

Birokracija na južnoamerički način

Odmah na ulasku u bus provjerili su imamo li ulazni pečat za Argentinu u putovnici i dali nam formulare koje moramo popuniti za ulazak u Čile. Tih formulara ćemo se napopunjavati na svim granicama po Južnoj Americi a veliki su poput zahtjeva za kredit. Sve živo pitaju i prava je tlaka to sve iznova upisivati, ali što ćemo, ovdje pate od papirologije više nego kod nas a na nama je da se pridržavamo pravila. Čile je posebno težak oko tih ulaznih zabrana, puno toga se ne smije a kako sam čuo tih zabrana se treba pridržavati inače riskirate rigorozne kazne. Ne smijete unositi živo meso, OK to je uobičajeno, ne smijete unositi niti voće ili povrće, ostane li vam nepojedena jabuka u ruksaku možete imati problema, ne smijete unositi tehničku robu preko neke vrijednosti, morate prijaviti koliko novaca imate… Ne smijete unositi niti tlo ili bilo kakvo lišće ili biljke, mi znamo ponekad ponijeti pijesak sa neke plaže koji onda čuvamo u staklenim posudama poput suvenira. Ili lišće iz Japana od kojeg smo napravili lijepu sliku, pravi zidni herbarij. E ovdje to ništa ne smijemo jer bi mogli imati problema, kažu kazne su visoke. Sve to morate navesti u ovim formularima, reći „nemam ništa majke mi“, potpisati papir i predati, a ako vas uhvate u laži nahebali ste. Hajde dobro, imamo zanimaciju, popunjavanje formulara je vrhunski zabavno.

Vožnja između Salte i San Pedro de Atacame trebala bi trajati 10 i pol sati, dakle u 11:30 bi mogli po planu stići na cilj. [pullquote-left]Ulaznih formulara ćemo se napopunjavati na svim granicama po Južnoj Americi a veliki su poput zahtjeva za kredit. Ovdje pate od papirologije više nego kod nas.[/pullquote-left]Ipak vrijeme je u Južnoj Americi relativan pojam i nećemo se osloniti na to. Ubrzo nakon polaska stigli smo u grad sjeverno od Salte zanimljiva imena Jujuy, mjesto se čini toliko nezanimljivo da ne znam što bi ovdje radili osim čekali bus, no možda griješim. Malo me zbunjivala ova ruta jer, prije polaska, gledao sam Google maps i tamo se uopće ne vidi cesta kroz nacionalni park Los Flamencos koji se nalazi između dvije zemlje, mislio sam kako ćemo uopće proći tuda ako ceste nema. Međutim na Thorn tree forumu dobio sam informacije da je cesta nova pa valjda zato ni Google ne zna za nju ali da svakako postoji. Ujutro oko 7 bi trebali stići na granicu, do tada smo mirni.

Noćna vožnja je prošla dobro, sve smo prespavali. 😉 Samo na trenutke sam se budio da vidim kako se vozimo uz rub litice bez ograde, ili uz samu stijenu toliko blizu da bi ju mogao rukom dohvatiti. Šole piči po krivinama kao lud i baš ga briga za neumoljive zakone fizike. Vjerujem da je to bolje prespavati znajući kakvi su vozači ovdje i koliko im mali problem predstavlja pretjecanje u krivini preko pune crte dok je ambis ispod vas, neke stvari je bolje ne vidjeti. Cijela noć je prošla u usponu, trebamo se popeti na preko 4.300 metara gdje se nalazi granica, pa nakon toga još dalje na 4.800, da bi se kasnije spustili na 2.400 na kojoj visini nadmorskoj visini se nalazi San Pedro.

Atacama - dobro došli u pustinju

Atacama – dobro došli u pustinju

Ujutro smo se probudili u nekom drugom svijetu, na nekoj drugoj planeti. Krajolik se toliko drastično promijenio da se to čini nevjerovatnim. Zaspali smo na pitomim i zelenim brežuljcima oko Salte, probudili se u pustinji gdje nema gotovo ničega osim pijeska i prašine. Kao da se dogodila apokalipsa preko noći a mi smo ju prespavali. [pullquote-right]Ujutro smo se probudili u nekom drugom svijetu, na nekoj drugoj planeti. Krajolik se toliko drastično promijenio da se to čini nevjerovatnim. Zaspali smo na pitomim i zelenim brežuljcima oko Salte, probudili se u pustinji gdje nema gotovo ničega osim pijeska i prašine. Kao da se dogodila apokalipsa preko noći a mi smo ju prespavali.[/pullquote-right]Njah! Sve najbolje prespavamo. 🙂 Tu i tamo ima poneki niski, mali grm, nešto što bi moglo ličiti na neku biljku, očito vrlo otpornu dok uspijeva rasti u ovako neprijateljskom okruženju a osim ovih bodljikavih čudaka na tlu nema ničega osim prašine i još prašine. Pustinja je svuda oko nas a cesta se probija ravno kao igla kroz nju. A onda bus usporava, skoro pa da staje, nailazimo na nešto što mogu jedino opisati kao pješački prijelaz za lame. Table su pored ceste, upozorenja da se uspori, ucrtane su i poprečne bijele trake širom ceste nalik na zebru. I stvarno, baš u tom trenutku nailazi nekoliko lama preko ceste, autobus ih uopće nije uplašio, polako idu preko samo je zadnja među njima malo poskočila i pružila korak jer smo se već primakli vrlo blizu. Zašto je baš ovdje ovakav prijelaz i kako životinje znaju da su tu sigurne ostat će mi misterija, još jedna u nizu.

Kako lame prelaze cestu? Pa na pješačkom prijelazu.

Kako lame prelaze cestu? Pa na pješačkom prijelazu.

Argentinsko-čileanska granica se nalazi usred ničega. Doslovno! Ništa nema kilometrima prije nje, ništa neće biti niti kilometrima poslije. Kako su odlučili da baš ovdje prolazi granična linija ne znam, tko ju crtao i po kojim kriterijima nije mi jasno. Prijelaz se zove Paso de Jama, nalazi se na 4.300 metara, a sastoji od dvije prizemne kućice, malo veće, ispred njih dvije zastave, ona od Argentine i Čilea, i nekoliko policijskih auta.

Paso de Jama - granični prijelaz između Argentine i Čilea

Paso de Jama – granični prijelaz između Argentine i Čilea

Na prijelazu osim našeg busa ima još jedan ispred nas i jedan auto u drugom smjeru. Inače cesta je pusta i ne bih rekao da imaju puno posla ovdje. A kad već nemaju posla mogu si ga napraviti. Svoje granične zadatke shvaćaju preozbiljno a sam prelazak granice može poprilično potrajati. Prvo smo čekali dvadesetak minuta da svi iz busa ispred nas obave svoje formalnosti, onda smo mi morali uzeti sve svoje stvari u ruke, uključujući i one velike torbe iz bunkera, te ući u jednu od tih kućica. Unutra prvo staneš u jedan red – izlaz iz Argentine, odmah do njega staneš u drugi red – ulaz u Čile, na kraju ideš i u treći red za carinu a sve svoje stvari moraš provući kroz rentgen baš kao na aerodromu. Nije bilo nikakvih problema ali prijelaz nam je uzeo barem 45 minuta.

Nastavak puta bio je sličan onome do tada. Samo pustinja, rijetki auti, cesta uglavnom ravna kao igla, tu i tamo poneko krdo lama uz cestu, a raslinje postaje još rjeđe nego što je bilo. Tu i tamo pojavljuje se poneki visoki vulkan na horizontu. Uz cestu ponegdje vidimo i male kapelice sa križem, valjda označavaju mjesta gdje je netko poginuo. Teško je zamisliti ovdje neku prometnu nesreću, ako izletiš sa ceste ništa ti se neće dogoditi, sve je ravno kilometrima uokolo, krivine su rijetke a onih opasnih gotovo da i nema, pa čak ni obilazak preko pune crte ovdje ne izgleda pogubno. Nigdje nema drveta u koje bi mogao udariti, nigdje nema stijene niti kuće koja bi ti se mogla naći na putu. Sve je samo ogroman ravan prostor. Kako se onda nesreće događaju ostaje mi misterija. Dodajem i ovu na popis onih već navedenih. 😉

Beskrajni spust prema San Pedru de Atacami

Beskrajni spust prema San Pedru de Atacami

Onda se, iza jednog prijevoja, pred nama ukazala velika, nepregledna dolina. Negdje usred te doline se nalazi San Pedro de Atacama, cilj našeg putovanja. Ta dolina je ogromna a spust do njenog središta će potrajati još dobrih sat vremena. Idemo samo ravno i samo nizbrdo. Kolika je nizbrdica jasno pokazuje i šljunak postavljen uz cestu za usporavanje vozila, ukoliko vam otkažu kočnice jedina šansa vam je skrenuti na taj šljunak i nadati se da će on obaviti zaustavljanje. To je dugi spust sa 4.800 metara na 2.400 gdje se nalazi San Pedro de Atacama, grad usred doline.

Ulazak u San Pedro ne pruža ništa spektakularno. Da ulazimo u civilizaciju može se zaključiti samo po malom drvoredu uz cestu, prvo je to drvo koje smo vidjeli danas, ovdje ono može opstati jedino uz ljudsku pomoć – dakle tu je grad. [pullquote-left]Ulazak u San Pedro ne pruža ništa spektakularno. Da ulazimo u civilizaciju može se zaključiti samo po malom drvoredu uz cestu, prvo je to drvo koje smo vidjeli danas, ovdje ono može opstati jedino uz ljudsku pomoć – dakle tu je grad.[/pullquote-left]Malo je to mjesto, kao što rekoh oko 5.000 ljudi, nema tu nekih velikih cesta niti petlji, nema zgrada niti shoping centara. No u ovakvom ambijentu gdje stotinama kilometara nisi vidio ništa živo i ovih par ulica čine se velikim. Sa glavne ceste skrećemo možda 100 metara do autobusne stanice. Gotovo svi iz busa su izašli ovdje, izbacio je putnike i stvari a on produžava dalje u Calamu, čileanski grad još dalje prema zapadu i oceanu.

Smještaj u San Pedru, kao ni na ostatku puta, više nemamo unaprijed rezervirano. Prije polaska rezervirao sam samo smještaj za Valenciju, Buenos Aires, Saltu i za Brisel na povratku. Ostatak smještaja po Južnoj Americi namjeravam rezervirati u hodu, ponajviše jer nisam posve siguran kako će se putovanje odvijati pa da ne bi bilo propalih rezervacija odlučio sam to rješavati u hodu. Čak je i bolje tako, sve što mi treba prije odlaska u novi grad je mobitel i malo wi-fija. Tako sam rezervirao i hostel za San Pedro – s mobitelom.

Hostel nam se nalazi malo dalje od centra, skroz na sjeveru sa suprotne strane grada u odnosu na autobusnu stanicu, zove se B&B La Kasa del Rio. Hostel je, zbog lokacije, najjeftinije što se može pronaći u San Pedru, tako se čak i reklamiraju „najjeftiniji hostel u gradu“ što nas je odmah privuklo, hm pitam se zbog čega. [pullquote-right]Vlasnica hotela me je upozorila da bus iz Salte uvijek kasni, da će nas ona čekati od 12 do 12:30 a poslije da se sami snalazimo. Mi smo stigli u 13 h, imala je pravo, bus je kasnio kao i uvijek.[/pullquote-right]Osim najniže cijene nude čak i besplatno da vas dočekaju na stanici i prevezu do hostela. I to je upravo ono što sam pokušao dogovoriti, međutim vlasnica me je upozorila da bus iz Salte uvijek kasni, da će nas ona čekati od 12 do 12:30 a poslije da se sami snalazimo. Mi smo stigli u 13 h, imala je pravo, bus je kasnio kao i uvijek, samo pitam se da li je uopće čekala ili si je unaprijed napravila skužu za nedolazak. Bilo kako bilo ispušili smo prijevoz, stojimo tako na stanici i češkamo se po glavi. Što sada? Nije problem pješačenje, samo da imamo neki plan grada i da znamo u kojem smjeru krenuti.

Dobrodošli u San Pedro de Atacama

Dobrodošli u San Pedro de Atacama

Vruće je za popizdit! Upekla je zvijezda u glavu, izgleda kao da je 40 C. Imamo i šešire za sunce one sa širokim obodom prave kaubojske, imamo i sunčane naočale, namazali smo se i kremom ali ne pomaže, upeklo je neizdrživo a nigdje većeg drveta da uloviš malo hlada. [pullquote-left]Vruće je za popizdit! Upekla je zvijezda u glavu, izgleda kao da je 40 C. Imamo i šešire za sunce one sa širokim obodom prave kaubojske, imamo i sunčane naočale, namazali smo se i kremom ali ne pomaže, upeklo je neizdrživo a nigdje većeg drveta da uloviš malo hlada.[/pullquote-left]Ovdje je veliki problem i prašina, niti jedna cesta ili staza osim glavnog trga nije popločana ili asfaltirana, što je lijepo za vidjet jer izgleda autentično, baš kao što je izgledalo prije 200 godina. Da, lijepo je za vidjeti – na slikama. Uživo svu tu silnu a presuhu prašinu i najmanji povjetarac digne pa se lijepi za tebe onako znojavog. Prije ili kasnije osjećaš se kao šmirgl papir. U početku malo paziš na sebe pa ju otresaš sa sebe svako malo, kasnije uvidiš da nema smisla pa odustaneš, prašina ti postane prijatelj. Uskoro ćemo biti kao i svi ljudi tamo, puni prašine a nas baš briga jer tako jednostavno mora biti. Znate ono u western filmovima kada neki bandit ili šerif, svejedno je samo da je neki bitan lik, uđe u saloon, pa iza onih vrata što sama šetaju tamo-vamo udari nogom o pod a iz njega izađe oblak prašine. 🙂 E tako smo i mi počeli izgledati. Šteta što nemam colt na opasaču pa da si ispunim dječački sam. 😀

Ubrzo smo se uvjerili koliko je u stvari ovo mali grad. Niti 200 metara od autobusne je centar grada, jedna glavna ulica i dvije-tri koje ju sijeku. [pullquote-right]Znate ono u western filmovima kada neki bandit ili šerif, svejedno je samo da je neki bitan lik, uđe u saloon, pa iza onih vrata što sama šetaju tamo-vamo udari nogom o pod a iz njega izađe oblak prašine. 🙂 E tako smo i mi počeli izgledati.[/pullquote-right]To je otprilike i sve od San Pedra. Našli smo brzo našu ulicu, nije da ih ima puno, sada treba samo ići 15 minuta po njoj na sjever i naletjet ćemo na našu Kasu del Rio. Problem u ovom Sam Pedru je što su gotovo svi ljudi na ulicama turisti, rekao bih da ih ima 3 puta više nego domaćih. Koga god pitaš za put kaže sorry, ne znam, ja sam samo turista. Ali našli smo ga ipak nekako, na kraju ulice smiješnog imena Cuchabrache, ili što bi mi rekli kuća braće. 🙂 Hostel je odmah uz korito rijeke. Hm, rijeke?! Možda jednom u tri godine, sada je to već dugo samo suho korito.

Hostel je stvarno basic, osnova osnovnoga. Sve je sklepano ručno i nabavljano sa raznih strana, ne postoje dvije iste stvari, ali dvorište u sredini svejedno je lijepo, veliko je a u njemu ručno sklepane klupe i stolovi od paleta. Ima i kuhinja u tom dvorištu koja se može koristiti, nije da nam treba ali dobro je znati. Soba je jedino što nam treba, čist krevet za prespavati i bježi van, najmanje nam je smještaj bitan na bilo kojem putovanju, a na ovom posebno.

Dobra nam je ova ulica "kuća braće", suho korito rijeke i vulkan u pozadini

Dobra nam je ova ulica “kuća braće”, suho korito rijeke i vulkan u pozadini

Čudan je osjećaj kada izađeš iz kuće a ispred tebe se do neba digao vulkan, nije da sam baš navikao gledati vulkane sa prozora sobe. To je Licancabur, 5.920 metara visok savršeno simetričan vulkan na granici između Čilea i Bolivije. Cijeli pejzaž i pored vulkana je kao na Marsu, prašina, suša, ništa zeleno, pustinja… Nisam nikada nešto slično doživio i teško je to pojmiti preko slike.

Vraćamo se natrag u grad. Ovdje ćemo ostati svega dva dana i potrebno je što prije da nađemo dobru kompaniju sa kojom ćemo krenuti put Bolivije. Do Salar do Uyunia jedini mogući put je sa džipovima 4×4, nema prave ceste niti željeznice, a taj dio puta ujedno je i jedan od highlighta cijelog putovanja i nešto čemu se najviše radujemo. Takvu turu je moguće obaviti sa jednom od brojnih turističkih agencija, putovanje traje 3 dana ali jako je važno naći dobru agenciju jer su iskustva ljudi šarena, od katastrofalnih do bajkovitih. Pokupili smo neke preporuke na internetu i idemo pronaći najbolju opciju.

Čileanski pezosi

Čileanski pezosi

Prije svega moramo doći do para, dakle opet nova valuta. Nova zemlja – nova valuta, isto se zove pezos kao i u Argentini ali ovaj puta u pitanju je, naravno, čileanski pezos. Smiješne su im novčanice, nekako su malene i plastične, kao za Monopoly. Novčanice imaju puno nula, otprilike trebate skinuti dvije nule da biste dobili vrijednost u kunama, npr. 1.000 čileanskih pezosa na brzinu preračunato vrijedi oko 10 kuna. Našli smo mjenjačnice u jednoj od poprečnih ulica u odnosu na glavnu Caracoles. Uđemo u prvu mjenjačnicu kad tamo izloženo na stolu stotine suvenir novčanica a među svim tim valutama i naših 10 kuna. 🙂 Odmah su nas kupili s tim. Neki mlad dečko radi tamo, ima osmjeh od uha do uha, smiješnog je glasa ali govori dobro engleski. Čini se da je neki pozitivac, sve može kod njega. Vraćat ćemo se stalno tamo ovih dana. U Čileu, za razliku od Argentine, nema crnog tržišta deviza, tečaj je legalan a lovu mijenjate u mjenjačnicama i bankama. Legalan i lošiji nego u ostatku zemlje, kao i kod nas u turističkim središtima.

Lovu imamo, sad još samo da pronađemo agenciju za nas. Teško je tu donijeti pametnu odluku, kada pitaš svi manje-više nude isto, posjećuju se iste lokacije, spava se u istim smještajima, jede se ista hrana, vozi se u istim vozilima…a cijena se ipak znatno razlikuje. [pullquote-left]Uđemo u prvu mjenjačnicu kad tamo izloženo na stolu stotine suvenir novčanica a među svim tim valutama i naših 10 kuna.[/pullquote-left]Tako ti pričaju svi istu priču dok ne kupiš turu, ispričat će ti sve što želiš čuti, obećat će sve što pitaš, a onda kada kreneš dobit ćeš nešto sasvim drugo a povratka više nema. I jedino što ti onda preostaje je da im ostaviš negativan komentar, na primjer na Trip Advisoru ili Lonely Planetu. Mo’š mislit sreće! Ali upravo su nama to i bili glavni izvori informacija, ti komentari na internetu. Prema prikupljenim informacijama najbolje komentare imaju agencije Cordillera Traveler i Estrella del Sur pa su one i glavni cilj naše potrage.

Ulice grada

Ulice grada

Pronašli smo agencije bez većih problema, već sam rekao ništa ne može biti teško pronaći u ovako malom gradu. Cordillera traži 100.000 pezosa, Estrella del Sur 90.000, druge agencije nude isto već za 70.000 ali to nam nije opcija. To je iznos od 900 do 1.000 kuna po osobi ali kada računate da je to tura u trajanju 3 puna dana, sa uključenom kompletnom hranom za tri dana i uključena dva noćenja, te da ćete se voziti kroz divljinu u Toyota džipovima oko 450 kilometara u biti shvatite koliko je ovo u stvari povoljno. Vaš trošak je samo da si ponesete vode za ta 3 dana, potrebno je 2 litre po osobi dnevno, i morate sami platiti dvije ulaznice za nacionalne parkove u Boliviji 150 + 30 bolivianosa (otprilike toliko iznosi i u kunama, bolivianos = kuna). Ostalo je njihova briga, vi samo ponesite sunčane naočale, kremu za sunce, ručnik i naravno fotoaparat sa puno rezervnih baterija. A fotografija će biti puuuuno! Na turneji ćete proći kroz prekrasne i užasno neobične predjele. Kako mi reče jedan dečko na forumu prije polaska „tamo da slikaš svoje dupe dobro će ispasti!“. I tako je i bilo, no o tome nešto kasnije, da ne pričam prije vremena.

Odlučili smo se za Estrellu del Sur, što zbog nešto niže cijene, što zbog toga što nam se njihov program bolje činio ili je barem bio bolje predstavljen. Njihov prodavač i organizator u San Pedru zna dobro svoj posao, nama je uspio prodati priču, povjerovali smo mu. I nismo ni najmanje pogriješili, turneja je bila odlična u svakom pogledu no o tome također nešto kasnije. Jedinu dilemu još nam predstavlja sam dan polaska, nismo sigurni da li da krenemo već sutra i tako nadoknadimo dan više koji smo izgubili u Salti ili da ostanemo ipak do preksutra i nastavimo prema planu.

5.920 metara visok vulkan Licancabur dominira nad gradom

5.920 metara visok vulkan Licancabur dominira nad gradom

Ipak smo odlučili ostati još jedan dan, glupo je pobjeći iz San Pedra odmah sljedeći dan. Za sutra planiramo otići na jedan od brojnih izleta u okolici grada. Odlučujemo se za gejzir i vulkan Tatio opet na preporuku sa forum.hr. Predlažem da se dobro informirate tamo prije bilo kojeg putovanja, vrijedi, naći ćete korisne informacije o svakom kutku svijeta.

Gejzir Tatio je najviši gejzir na svijetu, nalazi na 4.320 metara nadmorske visine 100 km sjeverno od grada, već na samoj granici sa Bolivijom. [pullquote-left]Gejzir Tatio je najviši gejzir na svijetu, nalazi na 4.320 metara nadmorske visine 100 km sjeverno od grada, već na samoj granici sa Bolivijom.[/pullquote-left]Turu uplaćujemo u jednoj od brojnih agencija, zove se Sun Travel a ponudili su nam najbolju cijenu 15.000 pezosa plus ulaznica 5.000 koju ćemo morati sami platiti. Mali problem nam predstavlja što ove ture kreću u nezgodno (ne)vrijeme u 4 ili 4:30 ujutro kako bi se uhvatio izlazak sunca iznad vulkana kada su, navodno, i slike najbolje. To znači valja ustati jako, jako rano. Njah!

Kao i u svakom western filmu, kauboji u sumrak

Kao i u svakom western filmu, kauboji u sumrak

U pustinji su velike razlike između dnevnih i noćnih temperatura. Kako danju dok sunce sja zna biti i blizu 40 C, tako već navečer čim sunce zađe ona nerijetko padne na 0 C pa čak ode i u minus. Taj pad dođe naglo i iznenadi vas, mi nismo bili spremni i jedino što imamo sa sobom večeras je, osim majice kratkih rukava koja je na nama, nedovoljno topla majica dugih rukava. Ukratko zima nas nagriza. Bježimo na večeru u jedan od restorana, a nakon večere i piva povlačimo se do našeg hostela u „kuća braće“ ulicu, vrijeme je za spavanje. Već smo umorni a ujutro nas čeka rano ustajanje.

Produžujemo boravak još jednu noć sa gazdaricom, daje nam i doručak za sutra pošto ćemo rano otići. Mo’š mislit doručka, mala tabla keksa i sok. Tuširanje je bilo ekspresno, kupatilo je odvojeno sa strane, šuplje je na sve strane a vani je nula, obavljamo što moramo i bježimo na spavanje. U ponoć čujemo i vidimo kroz prozor vatromet, kasnije ćemo tek saznati da je to bila proslava dana grada. Mi smo je propustili.

 

    San Pedro de Atacama 25.11.2014.

    Gejzir Tatio

    2. dan u Čileu (11. dan na putu)

    Rano je jutro, tek je 4:30, prerano ako se ja pitam, ali se ne pitam. Vani je hladno a mi već čekamo naš bus ispred hostela. Bus treba doći po nas pred hostel, to je dobro u Južnoj Americi, obično za sve izlete koje smo uzimali dolaze agencije po vas na vrata, ne morate ih vi tražiti po gradu. Nismo sami, jedan naš cimer iz sobe pored naše također ide na Tatio. Kinez neki iz Hong Konga, putuje po svijetu sam, baš ga briga. Čeka i on bus i baš je dobro da je naišao, upozorio nas je da trebamo ponijeti jakne jer je gore na gejzirima izuzetno hladno. Njega su upozorili u njegovoj agenciji a nama ovi u Sun Travelu nisu ništa rekli, mulci jedni. Mi smo krenuli samo u proljetnim majicama sa kapuljačom što bi bilo smiješno gore na temperaturi od -12 C koja nas čeka.

    Rano jutro na Gejzirima Tatio

    Rano jutro na Gejzirima Tatio

    El Tatio je treći po veličini gejzir na svijetu, odmah iza Yellowstone-a u SAD i doline gejzira u Rusiji. Međutim Tatio ili u prijevodu djed, po nečemu je poseban, on je gajzir na najvećoj nadmorskoj visini na svijetu i najveći je gejzir općenito na južnoj hemisferi. Tatio se nalazi na 4.320 metara nadmorske visine i oko 100 kilometara čistog uspona je udaljen od San Pedro de Atacame. Gore su izuzetno niske temperature, pogotovo noću i rano ujutro i nužno je dobro se obući. Sva sreća da je Kinez naišao, spasio nas je sigurnog sjedenja u autobusu.

    Već je skoro 5 sati, našeg busa još nema. Naišao je jedan od neke druge agencije, mi se već ponadali kad ono ništa, vozač je samo zalutao, traže još nekog putnika a ne mogu pronaći njegov smještaj. U 5 sati ode i naš Kinez, nažalost njegov bus opet nije i naš. Naš se pojavio kada smo već bili na rubu živaca i strpljenja. Nas su zadnje došli pokupiti. Blago nama! Krećemo odmah put Tatia a nama se pruža dragocjena prilika da odspavamo još skoro dva sata.

    Mistični izlazak sunca iznad gejzira na 4.300 metara nadmorske visine

    Mistični izlazak sunca iznad gejzira na 4.300 metara nadmorske visine

    Na gejzire smo stigli pred sam izlazak sunca, još uvijek je mrak ali se već počelo pomalo razdanjivati. Ulaznicu u park moramo platiti sami, to nije uključeno u cijenu. Lovu dajemo našoj vodičkinji a ona ju odnosi van, nekakvu potvrdu niti ulaznicu nismo nikada dobili, sad koliko je love od cijelog busa završilo na blagajni a koliko u njenom džepu nemam pojma, no nije ni bitno, mi smo ušli. Put unutar parka je prepun ogromnih rupa, skačemo u autobusu kao na trampolini, taman da se razbudimo. Na gejzirima nije prevelika gužva, ima nekoliko autobusa i možda desetak auta ukupno.

    Prvi put u životu se nalazimo na ovolikoj visini, ako ne računamo onu kratku epizodu pri dolasku u San Pedro, 4.300 metara nije šala. [pullquote-right]Kako se čovjek osjeća na 4.300 metara? Pa kao prvo osjećate se čudno, pomalo bunovno, kao pijani. Snage nemate niti za obično hodanja, pri usponu od svega par metara ostat ćete bez daha kao da ste trčali za autobusom. Hodanje je usporeno, krećete se kao starac, energije nemate ni za što.[/pullquote-right]Vodičkinja nam ne dozvoljava da pušimo, sinoć su nas u agenciji upozorili da ne pijemo ni alkohol večer prije puta (dobro pa nas nisu upozorili na zimu), a ako nekome baš bude loše u autobusu navodno imaju spremne boce s kisikom. Barem su nam tako rekli. Vodičkinja kaže da je vani trenutno -12 C. Krasno! Upozoravaju nas i da se ne približavamo preblizu gejzirima niti da udišemo isparavanja, i to malo rijetkog zraka koliko ga ima je prepuno sumpora i kojekakvih otrova.

    Kako se čovjek osjeća na 4.300 metara? Pa kao prvo osjećate se čudno, pomalo bunovno, kao pijani. Snage nemate niti za obično hodanja, pri usponu od svega par metara ostat ćete bez daha kao da ste trčali za autobusom. Hodanje je usporeno, krećete se kao starac, energije nemate ni za što. Pretjerate li sa aktivnošću ili ako slabije podnosite visinu može vam vrlo lako postati mučno i doći do povraćanja. Taj sumpor koji se ovdje osjeti u zraku samo pojačava cijeli problem. Ali sve u svemu, prilično dobro smo podnijeli visinu, toliko dobro da smo se ponadali da nećemo uopće imati problema tijekom putovanja u narednim danima. Kako smo se samo prevarili! No problemi tek slijede u narednim danima, više o tome kad dođe vrijeme.

    Prekrasan izlazak sunca nad gejzirima Tatio

    Prekrasan izlazak sunca nad gejzirima Tatio

    Gejzir Tatio pred svitanje izgleda impresivno, mistično i pomalo zastrašujuće a opet prelijepo. Još uvijek je noć a iznad vulkana i planina nebo se već jasno plavi nekom posebnom, bistrom bojom kakva valjda može biti samo na ovim visinama i u ovako rijetkom zraku. Posvuda uokolo po tlu gejziri rade ono što najbolje znaju, izbacuju paru visoko prema tom istom nebu koje ovdje gotovo da rukom možete dohvatiti. Zrak je zamagljen od vruće pare, sve je kao jedna velika sauna. [pullquote-left]Gejzir Tatio pred svitanje izgleda impresivno, mistično i pomalo zastrašujuće a opet prelijepo.[/pullquote-left]Tišina je apsolutna i jedino što se čuje je šuštanje pare i povremeno bućkanje ključajuće vode. Nijanse neba polako prelaze iz tamno plave ka sve svjetlijim nijansama, vrhovi planina u pozadini počinju se žutjeti, njih je sunce prvo dohvatilo, a onda se počinje promaljati i iznad samih gejzira, prvo samo tanki obruč koji vrlo brzo postaje sve veći dok ne postane cijela lopta. Sunce na izlasku, iznad vulkana, zrake koje do tebe dolaze kroz zamagljenu dolinu a gejziri bez ikakvog plana i reda tu i tamo izbace paru visoko u nebo…ne znam kada sam zadnji put bio toliko zadivljen silom prirode a iako je ambijent pomalo opasan i zastrašujući ti se osjećaš spokojno.

    Gejzir Tatio

    Gejzir Tatio

    Zanimljivo je da ovdje oko gejzira i na ovoj visini ima više raslinja nego što ga bude dole oko San Pedra. Biće da mu godi sav taj sumpor i ostalo što izlazi iz gejzira. Poznato nam je to čvrsto i duboko ukopano busenje nekakve trave kakvo srećemo posvuda u ovim krajevima. Sam list je tvrd i žilav poput plastike, a opet lame i vikunje su lude baš za tim lišćem. Rekao bi čovjek da tu ne može biti ništa jestivo ali što jedan prosječan biftekožder zna o ukusnom, bodljikavom, plastičnom busenju. Dok se one toliko trude oko tog busenja, žvaću ga i čupkaju po cijeli dan a više progutaju prašine i pijeska nego same trave vjerovat ću im da je fino, ja ostajem pri bifteku.

    Južnoamerička siva lisica lokalnog imena chilla

    Južnoamerička siva lisica lokalnog imena chilla

    Slikanje ovdje nam je uzelo dobar dio vremena. Sve je tako posebno i lijepo, mislim da smo ispucali par stotina slika. Ionako se ovdje ne može puno hodati, kao što rekoh ostane se bez daha nakon svega par metara uspona. I u tom svem slikanju odjednom nam se približila lisica, slične veličine poput onih koje mogu sresti kod nas ali sive boje i očito debljeg krzna. Kasnije ćemo od naše vodičkinje doznati da ju zovu chilla, a nama je vrsta poznata kao južnoamerička siva lisica. Ono što je zanimljivo je da se ova lija niti najmanje ne osjeća neugodno u prisustvu ljudi, lijeno se došetala i ne obraćajući pažnju na brojne dvonožne čudake koji su se tu zatekli zaustavila se na par metara od nas, malo zvjerala okolo pa nastavila polako kako je i došla dalje putem kojim lisice idu. Očito je da je divlja zvijer ali se navikla na suživot sa ljudima, a to je valjda dobro.

    Nije lisica jedina životinja ovdje, ima i nekoliko ptica bijelog perja sa crnom glavom, najviše nalik našim galebovima samo što su puno manji, jedva malo veći od golubova. Nemam pojma kako se ta vrsta zove. Bilo je i još par nekih ptica nalik na malo većeg vrapca. Čudno mi je bilo vidjeti ovdje toliko života, ne bi čovjek to očekivao u pustinji i to još na tolikoj visini. No ono što nas je najviše oduševilo bilo je vidjeti vikunje uživo, ili u originalu Vicuña.

    Vikunja, vrsta spašena sa samog ruba istrebljenja, njena vuna skupa je poput zlata

    Vikunja, vrsta spašena sa samog ruba istrebljenja, njena vuna skupa je poput zlata

    Vikunja je životinja je slična lami samo znatno manja a smatra ju se divljim pretkom alpake. Vikunja je kao sorta izvučena sa samog ruba istrebljenja u prošlom stoljeću. Zbog svoje plemenite vune i krzna bila je na najvišoj cijeni još od vremena Inka, zanimljivo u njihovo vrijeme bio je zakon po kojem su samo carevi i njihove obitelji smjeli nositi vunu vikunje, običnoj raji to je bilo zabranjeno. Iako su bili pod zaštitom zakona još od vremena Inka pa sve do suvremenog doba zbog svoje visoke cijene gotovo da su bile potpuno istrebljene. [pullquote-right]Vikunja je kao sorta izvučena sa samog ruba istrebljenja u prošlom stoljeću. Zbog svoje plemenite vune i krzna bila je na najvišoj cijeni još od vremena Inka, zanimljivo u njihovo vrijeme bio je zakon po kojem su samo carevi i njihove obitelji smjeli nositi vunu vikunje, običnoj raji to je bilo zabranjeno.[/pullquote-right]Konačno 1974. godine je proglašena ugroženom vrstom jer bilo ih je ostalo svega 6.000, a stroge mjere vlade dale su rezultate i danas se njihov broj popeo na pristojnih 350.000. Vuna vikunje je toliko rijetka i skupa da si i danas, poput nekad careva, mogu samo bogati priuštiti. Njihova vuna je dostupna u izuzetno malim količinama, životinje se smiju šišati samo jednom u tri godine i moraju biti ulovljene i puštene natrag u divljinu. Kažu da je vuna vikunje nešto najmekše i najtoplije što je moguće zamisliti, mi to, naravno, ne možemo potvrditi jer ne znamo, malo je izvan naše lige ostala. E iste te princeze vikunje smo imali čast vidjeti i u njihovom prirodnom okruženju, njih nekoliko je prišlo do jednog od potočića koji se izlijevao iz jednog od brojnih termalnih izvora. Niti one se ovdje ne boje ljudi dok tako lagano prilaze vrlo blizu, no ipak su zadržali distancu od nekih stotinjak metara. Nije ni čudo da se ne boje ljudi, ovdje ne samo da ih zakon strogo štiti već se i vodiči ali i običan svijet zauzimaju zaštitnički prema njima. Čitao sam da su znali biti i grubi prema turistima koji su se usudili previše im se približiti ili, ne daj bože, gnjaviti ih na bilo koji način. Koliko je vikunja bitna u ovim krajevima dovoljno govori da se nalazi čak i na državnom grbu Perua.

    Mad Max skalamerija

    Mad Max skalamerija

    U području samih gejzira može se vidjeti i nekakva ljudskim rukama stvorena skalamerija, nekakav uređaj veličine autobusa, najviše nalik na neko od vozila iz filma Mad Max. To je ostatak od propalog pokušaja čileanske vlade da eksploatira geotermalnu energiju sa ovog lokaliteta. Skalamerija je tu postavljena još 60-ih godina prošlog stoljeća, na sreću vlada je ubrzo u potpunosti odustala od projekta nakon jedne katastrofalne pogreške kada je nastao umjetni gejzir visok 60 metara koji nisu uspjeli zatvoriti mjesecima nakon događaja. U strahu da se gejziri ne unište u potpunosti od projekta se, hvala bogu, odustalo.

    Nakon doručka koji su nam pripremili tu na gejzirima (ne, nisu kuhali jaja u njima), pomaknuli smo se možda kilometar dalje do geotermalnih izvora gdje su se neki iz grupe i okupali. Voda je topla kao i u svim toplicama ali je ambijent poseban, i dalje smo među gejzirima na 4.300 metara nadmorske visine. Mi se nismo kupali jer smo krenuli bez opreme, pričao sam vam da smo jedva i jakne ponijeli a kamoli kupaće gaće i ručnik. Prošlo je tek možda sat vremena od svitanja a već je puno toplije. U ovoj pustinji čim se sunce promoli odmah se osjeti razlika u temperaturi, isto tako čim zađe odmah je hladno. Sa nedavnih -12 C sada već vjerovatno iznad nule.

    Bus je spreman za polazak i svi mi turisti smo već u njemu, samo dvoje nedostaje. [pullquote-left]Giant coot je vrsta ptice neletačice, zanimljivo je da žive isključivo u monogamnoj vezi i kada jedan od partnera ugine drugi od tuge prestane jesti i u svega nekoliko dana ugine i on.[/pullquote-left]Dvoje Francuza se negdje usput izgubilo a mi ostali ih evo čekamo. Ne bi ovo bilo toliko strašno, spominjem samo zato jer će tih istih dvoje Francuza ići sa nama sutradan i u tri naredna dana kroz Boliviju u Salar de Uyuni touru, tada ćemo shvatiti da je ovo njima ne izuzetak već uobičajeno ponašanje. Načekat ćemo ih se u narednim danima samo što tada toga još nismo bili svjesni. Konačno pojavili su se i Francuzi i mogli smo krenuti na povratak prema San Pedru.

    Negdje na pola puta do grada stali smo uz rijeku Putana, imali smo priliku vidjeti još neke od rijetkih i neobičnih životinja sa ovog podneblja. Najzanimljivija od njih je giant coot, u prijevodu bi bila to neka vrsta liske, prilično velika ptica neletačica, veličine otprilike patke, pomalo nalik na kokoš i smiješna izgleda. Vodičkinja nam objašnjava da te ptice žive isključivo u monogamnoj vezi i kada jedan od partnera ugine drugi od tuge prestane jesti i u svega nekoliko dana ugine i on. Ljubav na kokošji način rekli bismo.

    Selo Machuca, sprema se lametina na roštilju

    Selo Machuca, sprema se lametina na roštilju

    Odmah iza rijeke Putane stajemo i u selo zvano Machuca. Selo je danas napušteno a izgleda jednako kao što bismo mogli zamisliti da je neko selo na ovakvom mjestu izgledalo prije 200 godina. Kuće su sa kamenim zidovima, slamnati krovovi su na njima, između nema ni staze ni ceste već samo prašnjava zemlja, a malo poviše sela na uzvisini postoji i mala crkva istog izgleda.

    U selu postoji nekoliko prodavača hrane i pića te nekoliko onih sa suvenirima, tu su očito samo ujutro zbog turističkih autobusa. No jelovnik im je zanimljiv, empanade od laminog sira i pečeno meso lame sa roštilja. [pullquote-right]Selo Machuca je danas napušteno a izgleda jednako kao što bismo mogli zamisliti da je neko selo na ovakvom mjestu izgledalo prije 200 godina.[/pullquote-right]Probali smo i jedno i drugo. Empanada je tradicionalno južnoameričko jelo punjeno sa raznim sastojcima, uglavnom sirom ili mesom. Nešto kao naš burek samo što tijesto nije lisnato već onako, kao kifla. Empanada je bila prilično dobra s tim da je sir malo jače arome i slaniji nego što smo mi navikli, valjda zato što je lamin. Meso lame, valjda se kaže lametina 🙂 služe na ražnjićima, bilo je ukusno, pomalo nalik na janjetinu, onako jačeg okusa, također preslano ali mekano i sočno. Eto, sada možemo reći da smo jeli i lamu.

    Konačno, oko 2 sata stigli smo natrag u San Pedro. Odlično, stignemo u 4 sata uhvatiti drugi izlet do Valle de la Luna, u prijevodu Mjesečeva dolina, ime je u potpunosti u skladu sa izgledom doline, imat ćete definitivno dojam kao da ste na mjesecu. Valle de la Luna je vjerovatno najpoznatija turistička atrakcija u okolici grada a koju svaki turista mora posjetiti.

    Glavna crkva San Pedro de Atacame je u obnovi

    Glavna crkva San Pedro de Atacame je u obnovi

    A onda smo postali svjesni nečega što nam je opasno pokvarilo raspoloženje. Naime keš lovu koju smo ponijeli sa nama na putovanje smo skoro pa u potpunosti potrošili, preostalo je samo za uplatiti Salar de Uyuni tour i još nekih 200-300 dolara preko toga za „ne daj bože“. Dakle došlo je vrijeme da počnemo peglati i karticu. Na putovanje sam ponio samo prepaid karticu, jednu od onih na koju staviš samo love koliko ti treba, nema minusa, nema kredita, ali nema ni velike štete ako ti je ukradu. Takvu karticu uvijek nosim na putovanja a osim toga koristim je i za sve vrste online plaćanja. Kako je vrlo rijetko koristim na bankomatima tako niti ne znam njen pin broj napamet. Da, dogodilo se isto ono kao i prošle godine u Kini, pisao sam o tome u putopisu iz Pekinga. Kažu da pametan čovjek uči na tuđim greškama a budala na svojim, ja nisam niti na svojima naučio, u koju onda kategoriju onda spadam. 🙂 I eto sad opet te situacije, imamo karticu i lovu na njoj ali ne znamo pin. Da stvar bude gora niti jednu drugu karticu nismo ponijeli jer je kao sigurnije tako ako doživimo kakvu krađu sa kojom su nas plašili. Do pina ne mogu nikako doći, to mi niti moja osobna bankarica ne može reći, pogotovo ne preko emaila. Imam ja taj pin negdje zapisan, da znam da je glupo ali nema drugog rješenja, samo u onoj žurbi u kojoj smo krenuli prvi dan nakon što smo se uspavali to je, naravno, ostalo doma. I što sada?! Već smo se vidjeli kako prosimo na ulici, žicamo lovu, sviramo, plešemo… [pullquote-left]Kažu da pametan čovjek uči na tuđim greškama a budala na svojim, ja nisam niti na svojima naučio, u koju onda kategoriju onda spadam. 🙂 I eto sad opet te situacije, imamo karticu i lovu na njoj ali ne znamo pin.[/pullquote-left]Nakon fix ideja i planova počeli smo razmišljati i o realnijim rješenjima tipa Western Union. Javio sam u Hrvatsku da se raspitaju oko mogućnosti pa da mi jave nakon tri dana, od sutra smo svejedno u nedođiji, nećemo imati niti struje, niti signala, a kamoli interneta. Za tri dana kada se vratimo u civilizaciju javit će mi od doma što se već može napraviti. Imamo još jednu slabu mogućnost spasa, C. je sasvim slučajno i neplanirano ponijela svoju karticu, običnu debitnu, ali ne nadamo se puno od nje, nismo najavili da ćemo putovati u ovako egzotične zemlje tipa Bolivija a bankarske kuće po defultu blokiraju pokušaje podizanja love sa čudnih mjesta bez prethodne najave. Za onu moju prepaid karticu to je bilo riješeno, najavio sam mojoj banci sve zemlje u koje ću ići i ne bi trebalo doći do blokade u mom slučaju. Za karticu od C. nisam baš siguran.

    Kako god bilo ovo nam je prilično pokvarilo raspoloženje i uzelo vremena tako da smo odustali od bilo kakvih daljnjih izleta, Valle de la Luna nam nije bila suđena taj dan. Također strah od besparice čini svoje pa se pokušavamo suzdržati od bilo kakvih troškova. Odlučujemo se ostati u gradu.

    Proslava na glavnom trgu

    Proslava na glavnom trgu

    Na glavnom trgu je nekakva proslava, kao neka parada što li. Proslava dana grada traje već nekoliko dana a biće da je i ovaj događaj u sklopu toga. Nekoliko desetina bubnjara održava ritam dok grupa, uglavnom djece, paradira u skladu sa tim ritmom. No nije to nešto što nas previše zanima. Idemo mi do naše mjenjačnice, promijeniti još ovo malo dolara što nam je ostalo, trebat će nam za uplatiti Salar de Uyuni tour. Također nabavljamo i nešto bolivianosa i prvi put se susrećemo s ovom valutom, trebat će nam za ulaznice u nacionalne parkove koje sam spominjao.

    U agenciji Estrella del Sur dočekuje nas isti onaj prodavač od jučer. Zanimljiv je neki lik, ima pravi latino-meksikanski izgled, visok je metar i žilet, zdepast i okrugao, tamne je kože i kose. No ono što je zanimljivo kod njega je njegov govor, nekako polako i razgovijetno govori bez ikakvih oscilacija, samo ravna crta, poput nekog popa. [pullquote-right]U agenciji Estrella del Sur dočekuje nas isti onaj prodavač od jučer. Zanimljiv je neki lik, ima pravi latino-meksikanski izgled, visok je metar i žilet, zdepast i okrugao, tamne je kože i kose.[/pullquote-right]Engleski solidno govori ali sa izuzetno jakim akcentom, ipak prilično ga je lako razumjeti jer, kao što rekoh, govori izuzetno sporo i razgovijetno. Dogovaramo još neke detalje i konačno uplaćujemo turu za sutra ujutro. Od velikog značaja na ovim višednevnim turama je da imate OK ekipu. Prilično je teško, ako ne i nemoguće, ovo znati unaprijed ali neke stvari se daju naslutiti. Prodavač iz agencije nam kaže da su prodali 12 mjesta što znači da nas ima dovoljno točno za 2 džipa. Dobro! Pokazuje nam i listu, troje Francuza su na njoj, jedan Meksikanac, dvoje Nijemaca, dvoje Čileanaca i dvoje Britanaca, i naravno nas dvoje. Teško je bilo što zaključiti iz ovakvog internacionalnog miksa ali dobro, recimo da smo zadovoljni sa ponuđenim.

    Od stvari potrebnih za put koje moramo sami nabaviti najvažnija je voda. Kupujemo dvije velike boce od 6 litara što bi trebalo biti dovoljno za nas dvoje za 3 dana. Kupujemo još neke sitnice, grickalice i nešto brzo za pojesti ako zatreba. Bolivianose smo već nabavili. Recimo da smo spremni.

    Završne pripreme za trodnevni put kroz pustinju, a voda je najvažnija

    Završne pripreme za trodnevni put kroz pustinju, a voda je najvažnija

    Ostavljamo što smo kupili u hostelu i odmah se vraćamo u grad, vrijeme je za potražiti neku večeru. Ušli smo u jedan od brojnih restorana u jednoj od poprečnih ulica na Caracoles. Restoran u San Pedru nije problem naći, samo uđite u bilo koju kuću koja nije turistička agencija i nećete fulati. Rekao bih da ovdje sve postoji samo zbog turista, osim hotela, restorana i agencija ništa drugo i nema. Ovaj restoran nam se svidio, izgleda nekako domaćinski, sjedite na ručno sklepanim drvenim klupama a iznad vas je samo nebo. Krovovi ovdje u pustinji i nisu nešto što je nužno, trebat će vam samo u rijetkim situacijama pa se može lako i bez njih. Restoran je prepun mladih a gotovo svi su turisti. Mjesto više liči na neki pub nego na restoran i to je upravo ono što nam se i sviđa. A hrana je bila odlična. Uzeli smo po jedan sa liste ponuđenih menija, cijeli menu sa tri slijeda i pićem košta svega 3.500 pezosa po osobi, to je oko 35 kuna. U ovom San Pedru sve je skupo ali hrana je jako jeftina, baš kao i u ostatku Južne Amerike. Kod nas teško da biste uspjeli pronaći bilo kakav pristojan obrok za 35 kuna a ovakav mislim da je nemoguće. Ako vam kažem da smo danas običnu a uz to i lošu kavu na trgu platili 2.500 pezosa, a sada cijelu večeru sa pićem platit ćemo 3.500. Kakvi su im to čudni odnosi cijena nemam pojma!

    Tipičan restoran, umjesto krova tu je samo trska

    Tipičan restoran, umjesto krova tu je samo trska

    Večera je bila odlična. Prije nego stigne prava hrana dobijete posudicu sa nekim svježim a začinjenim povrćem, vrlo začinjeno i pikantno. To mažete na kruh da vam otvori apetit. Onda stiže juha, zelena i gusta, puna raznog povrće. Jedino nam se nije svidjelo nešto zeleno unutra, neka biljka izgledom nalik na stabljiku peršina, i sve je OK dok je ne zagrizete a onda se oslobodi jak i čudan ukus. Posebna je to aroma, ni nalik nečemu nama poznatom i nije nam leglo. Od tada smo ostavljali to sa strane a ono što nismo uspjeli secirati trudili smo se da ne zagrizemo. Za glavno jelo ja sam uzeo neke kotlete, C. piletinu, moje je došlo sa pečenim cijelim krumpirima, njeno sa rižom. Porcije su bile i više nego dovoljne. Na kraju smo dobili i nekakav desert sličan pudingu samo puno slađi, to je došlo u posudici sa nekim slatkim sokom. Sve u svemu odlična večera za ništa para. Za cugu smo uzeli neki njihov lokalni sok, dođe u onim malim staklenim bočicama kao Cola u kafiću, samo što je negazirano. Eto da vam ukratko prenesem i jednu prosječnu južnoameričku večeru.

    Nakon večere još smo se malo promuvali gradom pa se povukli na spavanje. Ovo je bio jako dug dan, započeli smo ga još u 4 sata jutros, a i sutra nas čeka rano buđenje i naporan put u visine i divljinu. Došlo je vrijeme da napustimo Čile i vidimo tu dugo očekivanu Boliviju.

    U sljedećem nastavku idemo u Boliviju. Krenut ćemo iz Čilea preko granice u trodnevnu off-road turu 4×4 džipovima sve do grada Uyunia. To će ujedno biti i jedan od vrhunaca našeg putovanja, u svakom pogledu, i nešto čemu se jako radujemo. Kako izgleda nevjerovatna i vanzemaljska priroda nacionalnog parka Parque Nacional de Fauna Andina Eduardo Avaroa, kako je boraviti na 4.900 metara i spavati na 4.300, te kako izgleda prelijepi Salar de Uyuni, najveće slano jezero na svijetu. U sljedećem nastavku vodimo vas u Boliviju – Salar de Uyuni ➥.

     

    CIJENE:

    Što… …i pošto
    B&B La Kasa del Rio, 2 noći 36.000 pezosa za dvije osobe (oko 360 kn)
    Izlet na gejzir Tatio 15.000 pezosa po osobi (oko 150 kn)
    Ulaznica na gejzir Tatio 5.000 pezosa po osobi (oko 50 kn)
    Salar de Uyuni tour, 3 dana, uključena 2 noćenja, hrana i prijevoz 90.000 pezosa po osobi (oko 900 kn)
    Večera u restoranu, 3 slijeda i piće 3.500 pezosa po osobi (oko 35 kn)

     

    GALERIJA:

    You may also like...

    Odgovori

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *