Šangaj 31.10.2013.

1. dan u Kini (7. dan na putu).

Na drugu strane kugle stižemo nakon 11 i pol (!) sati leta. To je pun k.vremena za provesti u kontejneru daleko od dragog mi tla, a ujedno i ono što me najviše plašilo oko cijelog puta, što li čovjek može raditi zatvoren gore tolike sate i sate. Nije prirodno za čovjeka da leti, nije prirodno da bude zatvoren tolike sate u letećoj kanti, nije prirodno da uđe sa jedne strane kugle a izađe sa druge… Sve to skupa mi je unijelo neki nemir, ali na kraju ipak nije bilo baš toliko strašno.

Imali smo one male ekrančiće za svako sjedalo a u njima brdo filmova, dokumentaraca, muzike, igrica… i navigaciju tako da možeš u svakom trenutku vidjeti gdje si. To mi je bila super igračka, gledati tu točkicu kako se pomjera po ekranu i čitati gradove koji prolaze ispod tebe. I tako, ako to gledaš nekoliko minuta neminovno ćeš zaspati. A kad se probudiš već je prošlo nekoliko sati, pa evo njih sa večerom, doručkom ili što već slijedi. Odgledao sam par filmova, barem sam pokušao, ali na kraju rezultat je isti kao i sa gledanjem u točkicu, zaspiš. Na programu brdo kineskih filmova, neki sa titlovima neki bez, stranih još veće brdo, uglavnom svega ali ništa pretjerano uzbudljivo. Cijeli sam odgledao jedino dokumentarac Megastructures, kako je izgrađen Burj Khalifa, to mi je bilo baš dobro.

Avion je bio cool, Airbus A330, čisto, uredno i novo. Osoblje ‘nako. Nedostaje im malo veselja, neki su preozbiljni, prestrogi. A Air China ne dozvoljava da se koristi mobitel u avionu čak ni u airplane modu kao druge kompanije, taman sam počeo pisati neke zabilješke kad evo to stjuarda, naružio me, „but I’m in airplane mode“ rekoh, ne zanima ga, natjerao me da ga ugasim. #!@?#! OK, nemoj se ljutiti. Za večeru on opet zapao u naš reon, bila piletina ili riba na jelovniku, mi htjeli piletinu, kaže evo taman sada nam nestalo. Lik ispred nas je još dobio. Aha, dobro, očito sam mu se zamjerio. Za osvetu kasnije sam ga pozvao da mi ne radi jedna slušalica, što je i bilo točno ali nije mi bilo puno bitno. Donjeo mi je druge. J I tako, zabavno je bilo, nekako smo prekratili vrijeme i dočekali sljedeće jutro.

U Šangaj stižemo rano ujutro, u 6:45 po lokalnom vremenu. Već iz aviona se vidi koliko ogroman je taj grad, nema mu kraja ni sa ove visine. Drugo što odmah opaziš je koliko je zagađen. Još pri slijetanju primjetiš da si ušao u neku smeđu sumaglicu koju mi odmila zovemo smog, i u tome ostaješ sve dok ne napustiš grad. Aerodrom je, naravno, ogroman kao i sve u Kini.

Iz aerodroma u grad se može na nekoliko načina, metroom direktno u centar što nam i najviše odgovara, busom koji je malo kompliciran, ima ih mali milion i teško je pronaći koja je najbolja opcija, i najkul opcija Maglev, monorail vlak na magnetnoj levitaciji koji ide do 430 km/h, ali ide samo do Lujiazui stanice na desnoj obali grada a poslije bi morali uzeti i metro do lijeve strane gdje se nalazi centar grada i naš hotel. Maglevom ćemo natrag na aerodrom par dana kasnije, to moramo isprobati, a danas ćemo u grad metroom.

Metro košta simboličnih 7 juana, vozi nešto manje od sat vremena i izgleda moderno i uredno. Vlak je pun ali nije prevelika gužva. Mi kao bijelci smo im očito još uvijek neka atrakcija. Mnogi bulje u nas. Kad kažem bulje mislim doslovno – bulje, to na dalekom istoku nije ništa strašno, kako ćemo se uvjeriti u narednim danima to mnogi čine. U početku ti je malo neugodno a kasnije samo više ne obraćaš pažnju, bulje oni u tebe buljiš ti u njih, još podigneš i ruke tipa „šta je?“. C. si je našla ekipu, zaigrala se sa nekom bebom, roditelji sretni i ponosni.

A onda odjednom, par stanica od aerodroma, svi izletiše iz vlaka, ukljućujući i bebu, ostali smo sami u cijelom vagonu, za našim suputnicima samo se prašina digla kao u crtanom filmu. Ostali smo kao posrani. Očito da su oni znali nešto što mi nismo. Bilo je nekih obavještenja preko razglasa, ali samo na kineskom, ili mi nismo čuli na engleskom, uglavnom mi smo ostali neobaviješteni. Ni treptaj oka kasnije ušla je nova gomila i blokirala nam svaku mogućnost da nekako odreagiramo na situaciju. I naravno vlak je krenuo natrag prema aerodromu. Prekasno smo shvatili, ne ide svaki vlak direktno do grada već treba presjesti u drugi na pola puta. Drugi pokušaj bio je uspješan.

Silazimo čim smo prošli ispod rijeke, na prvoj stanici, East Nanjing road. Hotel smo brzo našli, Shanghai Lakeside Holiday Inn Hotel, nije bilo teško kao što su nas plašili, izbili smo na ulicu prema mostu preko male rijeke i odmah naletjeli na hotel. Na recepciji im je bilo malo teže naći naše rezervacije, valjda problem sa prepoznavanjem imena, biće da su im naša slova čudna jednako koliko i njihova nama. Hotel se plaća unaprijed, odmah, plus treba platiti i kauciju koju nitko nije spominjao prilikom rezervacije. Cura ne recepciji govori engleski otprilike koliko i dijete u vrtiću kod nas. Jezična barijera u Kini je općenito ogromna, jako je malo ljudi koji govore barem nešto engleskog, a i tada samo ga natucaju. Čak i na recepcijama hotela gdje očekuješ da bi trebali znati, nula bodova, najbolje govore trgovci, oni se moraju snalaziti. Soba je OK, opremljena je svime, nije pretjerano čista, ali to je Kina nismo ništa više ni očekivali. Imamo pogled na malu rijeku i nebodere sa druge strane, na Pudongu.

Ostavljamo stvari i odmah krećemo prema obali rijeke Huangpu. Rijeka se nalazi par stotina metara od našeg hotel. Huangpu je velika rijeka, ulijeva se u Jangtze u Šangaju par kilometara sjevernije, Jangtze još malo dalje, također u gradu ulazi u Istočno kinesko more. Mi se nalazimo sa lijeve strane rijeke, taj dio zove se Puxi, sa druge strane je novi dio grada Pudong. Pudong je ultra moderan dio grada, sa ogromnim zgradama, pravi Chicago istoka. Pogled sa Puxi-ja je impresivan, zgrade svijetle kao božićna jelka. Prava scenografija za fotografiranje. Na obali rijeke je velika gužva, jako je puno turista, gotovo pa su većina prolaznika bijelci. Spuštamo se južno uz rijeku do Yu Yuana.

Ispred ulaza u park nam prišli neki Kinezi, mlađi par, kako ćemo kasnije saznati brat i sestra. Mi smo se slikali a oni nam ponudili pomoć, ok, hvala. A onda je počela priča, on je iz Nanjinga, odakle smo mi, rekoh iz Hrvatske, „aha znači Croatia“, to je zemlja iz bivše Jugoslavije kaže on. Vidi ti Kineza koji zna, kaže zna za Miroslava Blaževića, eto Ćiro se proslavio u Kini, zna i za Šukera, očito su njih dvojica naša dva najveća ambasadora u svijetu. Kinez je bio simpatičan, znao je i za Tita, Dubrovnik i dosta o ratu i raspadu Jugoslavije. E onda mi je već postao sumnjiv. Kada nas je pozvao na čaj sve mi je postalo jasno. Hehe da ne bi! Tea ceremony je vjerovatno najpoznatija i najstarija prevara turista u Kini. Priđu ti tako Kinezi na ulici, u pravilu govore jako dobro engleski i opća kultura i poznavanje svijeta im je na zavidnom nivou. Prvi pristup im je pitanje „odakle si?“, onda pokušaju steći tvoje povjerenje kroz priču, zainteresiraju te, pa te pozovu na čaj, jerbo žele da te bolje upoznaju i malo vježbaju engleski.

Na kraju nestanu, u dogovoru su sa vlasnikom mjesta, a tebi dođe abnormalno visok račun, tipa par stotina dolara. Ne preostaje ti puno nego platiti, ne daju ti otići, po potrebi čak i prijete silom, policija ti neće pomoći, i šta ćeš, plati račun i poslije se dobro izudaraj zbog lakovjernosti. Srećom ja sam bio dobro informiran o ovome tako da sam hladno otpilio Kineza „Sorry, maybe next time“.

Yu Yuan u prijevodu znači Vrt sreće, to je stara palače u centru Šangaja izgrađena u vrijeme Ming dinastije. Park je poznat i po jednoj od najpoznatijih stijena od žada, stijena ima 72 rupe u sebi, teška je 5 tona, a kažu da ako zapališ štapić u dnu da će dim podjednako izlaziti iz svih tih rupa.

Legenda kaže da je stijena bila namijenjena za kraljevu palaču u Pekingu a ovdje je ostala samo zato što je brod koji ju je prevozio ovdje potopljen. Yu Yuan garden je danas većim dijelom shoping centar, samo jedan manji dio unutrašnjeg vrta je preostao u izvornom obliku, u taj dio se naplaćuje ulaz. Unutra se nalazi spomenuta stijena od žada, park je prepun kamenih zmajeva, lavova, ptica i drugih isklesanih životinja, ima dosta vode a u njoj zlatni šarani, a paviljoni i staze su prelijepi.

Mene je unutra konačno stigao jet lag, spavalo mi se do nesvjestice, ipak je u mojoj glavi sada bilo jutro nakon neprospavane noći, nisam još podesio biološki sat. Ovo je uobičajeno nakon dugih letova kroz nekoliko vremenskih zona, čuo sam o tome ali nisam još nikada doživio. Sam park mi je zbog toga ostao u nekom polusjećanju, dobro je pa imam fotografije da me podsjete.

Bilo je vrijeme za ručak. Malo smo isprepadani oko higijene u Kini pa smo za prvi obrok otišli u Mc Donalds, a njih ima na svakom koraku. Računaš da se ovdje barem u Mecu drže nekih higijenskih minimuma. A WC tamo kao u horor filmu, jedan lavabo je skroz začepljen, drugi curi na sve strane a najmanje tamo gdje treba, od bačenih papira ne možeš ući, a na podu ima blata otprilike koliko i na manjoj njivi. Toliko o čistoći, očito nju ni mister Donald  ne može utjerati u Kinu. Ovdje svi ostavljaju nakon jela tacnu na stolu, nitko nema naviku baciti smeće za sobom kao što se to kod nas radi. Na obećani wi-fi nismo se uspjeli povezati.

Pošto smo u shoping raju moramo malo i tog obaviti. A ovdje nema što nema. U Kini je, kao što sam rekao, cjenkanje obavezno. Pokušat će izvući koliko god mogu od tebe, a računajte da je otprilike 10% onoga što traže realna cijena. Pošto nam je ovo bio prvi pokušaj nismo bili uspješni kakvi ćemo postati kasnije. Oni kao da osjete tko je ovca za šišanje pa navale kao ludi. Kupili smo par majica, kratkih rukava, za uspomene i poklone, jedna od njih sa obećanim Mao Zedongom. Cijena koju su tražili bila je 260 CNY, prvu smo na kraju dobili za 32 plus još dvije po 25. Koliko god ovo cjenkanje bilo naporno trgovci znaju biti i jako zanimljivi. Žena sa majicama nas je dobro nasmijala, zaslužila je svaki novčić. Uzeli i velikog keramičkog vojnika iz Xiana, dva puta su nam pokušali uvaliti oštećenoga, nakon ljute borbe dobili čitavog za 25.

Dosta nam je Yu Yuana. Dalje idemo na People Square. Nadobudno smo krenuli pješice, ne izgleda daleko kad gledaš na karti, ali u Kini vrijede neke druge mjere, pola prsta na karti može biti veličine nekog našeg cijelog grada, ovdje je sve ogromno i sve je daleko.

Nekako smo otišli previše južno, jasno je bilo da nećemo stići tamo gdje smo krenuli. E sad pored nas prolazi milion autobusa, ali kako naći pravi. Za razliku od metroa u kome su sve table i na engleskom, autobusi uopće nisu prilagođeni turistima, sve piše isključivo samo na kineskom. Brojevi su razumljivi ali što nam znače brojevi kada ne znamo kuda idu, i na stanicama su table samo na kineskom. Na sreću naletili smo na stanicu spasonosnog metroa, i uz jedno presjedanje stigli na trg. People Square nosi naziv trga ali nema veze sa onim što mi smatramo tim imenom.

To nije trg, to je cijeli grad. U sredini je ogromni park, bolje reći šuma, u toj šumi nekoliko vladinih zgrada i muzeja, a na sve strane okolo visoke zgrade. Izgleda kao oaza mira u džungli zgrada. A preko te oaze jedva da vidiš na drugu stranu zgrade, toliko su daleko. Negdje u toj šumi se nalazi Shanghai museum koji nam je cilj. Sad ga samo treba pronaći, a to nije nimalo lako. Nakon pola sata potrage našli smo ga, i razočarali se, zatvoren je u 17h iako prema našim informacijama treba raditi do 20h. Ispred muzeja imaju cool kipove, lavovi ali u duhovitim pozama, jedan mazi mladunče, drugi se češka, treći grize neku malu životinju valjda mačku.

Ako nema muzeja ima hrane. Malo smo se ohrabrili pa ćemo uzeti nešto lokalno da probamo. Ulazimo u mali restoran, hajd’ da probamo što nude. Samo što ne znamo što naručiti, natpisi su samo na kineskom, unutra nitko, naravno, ne govori engleski, preostaje jedino da pokažemo prstom na sliku. C. je uzela neku juhu-čorbu sa mahunama, naravno kikirikejem, kupusom i nekom prozirnom paštom, a ja neke kuglice, 5 komada na štapiću, 3 su mesna i dva valjda neke knedle od riže. Sve naravno jako ljuto. A cijena je bila bagatelna, sve zajedno još i sa ledenim čajem došlo je 17,5 juana za oboje. Stomak se nije pobunio, ipak nije bilo nikakvih posljedica.

Od People Squera do obale rijeke ide pješačka ulica Nanjing road, žila kucavica i glavna ulica u gradu. Nanjing road je sjajan navečer, na svakom koraku se nešto događa, sve je živo, muzika se čuje sa svih strana, gužva je posvuda, i još je sve začinjeno milionima neonskih svjetala koja zasljepljuju sa zgrada uokolo. Karaoke, pjevači, zabavljači, cirkusanti… Živo kao na vašaru. Obični ljudi se uključuju u program, nikoga nije sramota ničega i čine se daleko opušteniji nego što smo mi.

Na primjer gdje ćeš kod nas vidjeti grupa od stotinjak građana koji nešto vježbaju nasred ulice, ili plešu nešto kao što je Zumba. Prošla je i povorka sa maškarama, taman je vrijeme Halloween-a, a u povorci uglavnom zapadnjaci, stotinjak njih. Sutradan smo vidjeli u nekim novinama da su se to skupili stranci koji žive u Šangaju i odlučili pokazati Kinezima kako oni slave svoj praznik. Nanjing road je odlična ulica, nešto prezanimljivo i preživo, ali samo do 23h, a onda sve nestaje kao da je policijski sat. Ostanu samo perači ulica i poneka grupa klinaca skejtera.

Dovukli smo se do hotela. Kako sam dotakao krevet tako sam i zaspao.

Pročitajte nastavak priče: Šangaj – neka nova Kina, 2. dio

 

CIJENE:

Što…	…i pošto
Metro aerodrom-grad	7 CNY
Shanghai Lakeside Holiday Inn Hotel, 3 noćenja	547 CNY + 100 kaucije
Yu Yuan garden ulaznica	40 CNY
Mc Donalds, Mc chicken + pomes + Cola	23 CNY
Majica kratkih rukava	25 CNY
Veliki keramički vojnik iz Xiana	25 CNY
Metro gradska karta	1 do 4 CNY u zavisnosti od zone
Večera u lokalnom malom restoranu	17,5 CNY
Kava u NFC-u	6 CNY

 

GALERIJA: