Šangaj – neka nova Kina, 3. dio
Šangaj 02.11.2013.
3. dan u Kini (9. dan na putu).
Za ovaj treći dan u Šangaju smo se nadali da ćemo stići u Hangzhou, grad udaljen oko 180 km od Šangaja najpoznatiji po jezeru West Lake koje nalazi skoro pa u centru grada, em što je samo jezero jako lijepo em što ima puno starih hramova oko njega. Al’ jedno je planirati a drugo to i napraviti. Ustali smo malo prekasno za tako dalek jednodnevni put a nismo ni u Šangaju obavili sve što smo trebali. Ah slatko je spavati ujutro, malo smo preiscrpljeni za ranoranjenje.
Ipak smo pokušali, preporuke za ovaj grad su jake, ono što će nas na kraju konačno i odbiti je gužva na stanici. Nakon doručka krećemo na Hongqiao željezničku stanicu gdje bi trebali uhvatiti brzi vlak za Hangzhou. Na ulazu u stanicu moramo opet proći kroz rengen, naravno, treba li to više spominjati. Na stanici je oko milion ljudi, gužva je impresivna. Pitam se ima li u Kini mjesto gdje nema gužve. Kao da su danas svi došli na željezničku stanicu. Redovi za karte su ogromni i kreću se puževim korakom. Na svim semaforima red vožnje piše samo na kineskom, dakle nemamo ni prave informacije o redu vožnje.
Nema veze, provest ćemo dan obnavljajući gradivo i obilazeći što smo ostali dužni sebi i gradu, Hangzhou ostaje za neki drugi put. Vraćamo se u grad, silazimo na People Squeru, prvo idemo u Shanghai museum kad već nismo stigli prije dva dana. Ispred ulaza je naravno red, a ulaz u muzej je besplatan.
Muzej je ok, ne baš pretjerano ni velik ni zabavan. Par prostorija sa broncom, žadom, kostimima, slikama, kipovima… Čini se da im je najviše eksponata negdje sa Tibeta. Na izlasku moraš proći kroz trgovinu, moraju ipak pokušati neku lovu da ti uzmu. Sa nama se nisu baš usrećili. Hajde dobro, kupujemo neku narukvicu sa falši žadom za 25 juana. Upaljač naravno nisam našao na izlasku, netko se počastio Parizom. Ne preostaje mi nego da i ja uzmem tuđi, neki krš jer sve one koji valjaju brzo preberu, al dobro, poslužio je svrsi.
Opet šetamo Nanjingom, kasno je popodne, a u ovo vrijeme gužva je nesnosna. Negdje na sredini ulazimo u Shanghai food world ili tako nešto, uglavnom ogromna kao robna kuća u kojoj je samo hrana i restorani. Sad koji od njih odabrati pitanje je, idemo u jedan na preporuku slike iz izloga. Ali slike kao slike, obično lažu. Uzimam neku svinjetinu sa nekim grahom, na slici je izgledalo kao odličan komad mesa. Kad ja tamo a ono međutim, od mesa ništa, samo neke kosti i koža, graha par zrna, jedino što sam pojeo od cijele večere je neko pecivo nalik na žu-žu samo sa malo mesa unutra. To je bilo dobro ali nedovoljno. Uz to uzeli neku cugu za koju se činilo na slici da je sok sa ledom a dobili vruć čaj sa nekim sjemenkama nalik na badem, čudnog i jakog okusa. Mudro zaključujemo da slike lažu i odlazimo gladniji nego što smo došli.
Od Nanjinga se spuštamo prema jugu, tu negdje bi trebali naići na Cool Docks, bivše lučke dokove koji su sada preuređeni u fensi-šmensi prostor sa fontanama, brojnim restoranima i kafićima. Lijepo izgleda, malo prenapucano. Tamo te uz žubor fontana i klasičnu muziku služe konobari sa bijelim rukavicama. Nešto to much za nas. Korak po korak i stigli smo i do Nanpu mosta, stvarno je ogroman, sa zemlje se cesta diže u velikoj petlji na visinu mosta i odlazi prijeko. Mi ostajemo sa naše strane. Ako već nećemo prijeko barem smo ga vidjeli.
Natrag se vraćamo busom, skužili smo usput da broj 65 ide u grad. Kupujemo 2 piva i spuštamo se na Bund, pravo guštanje, još malo gledanja ljudi i grada uz hladno pivo. Još malo slikanja za kraj. Sutra odlazimo za Tokio, adio Šangaj. Na putu do hotela zanimljiva scena. Neki čovjek, vjerovatno beskućnik, zapalio vatru na sred raskršća, valjda da se ugrije, što je u redu, ali zašto baš nasred puta. Odlazimo sa upitnikom na spavanje.
Šangaj 03.11.2013.
4. dan u Kini (10. dan na putu).
Danas je dan odlaska. Avion nam kreće u 14:15 sa terminala 2 na Pudong aerodromu. Nakon doručka odjavljujemo se iz hotela. Vraćaju nam depozit koji smo morali dati na dolasku, prije povrata je recepcionarka toki-vokijem provjerila sa sobaricom da nismo nešto polomili ili ne daj bože ukrali. I da smo htjeli ne znam što bi uzeli odatle, al dobro, neka rade svoj posao.
Na aerodrom ćemo Maglevom. To je monorail vlak na magnetnoj levitaciji, što znači da uopće ne dotiče šine već lebdi nad njima. [highlight]Vlak je superbrz, razvija brzine do 430 km/h i iz grada do Pudong aerodroma udaljenost od 25 kilometra prijeđe za 8 minuta.[/highlight] Prava šteta bi bilo doći u Šangaj a ne provozati se sa ovim čudom, za sada se ovdje nalazi prvi i jedini ovakav komercijalno upotrebljavan vlak. Za sada, mnogi imaju velike planove sa ovom tehnologijom, ponajviše Japanci. Nažalost fulali smo idealno vrijeme. Vlak ne razvija iste brzine cijeli dan već u zavisnosti od prometa i sigurnosti. 430 km/h postiže od 09:00 – 10:45 i ponovo od 13:00 – 16:45. Između toga ide 300 km/h, a mi smo upali baš u period između. Grrrr!
A zakasnili smo zbog ručka. Na Longyang stanici odakle vlak kreće otišli jesti, a ručak je bio odličan, najbolji kineski fast food restoran koji smo našli, nažalost poslije ga više nismo nigdje viđali iako smo ga tražili i po Pekingu. Za ručak naravno riža ali sa nekim ukusnim umakom, pored toga dvije vrste kuhanog povrća i još za desert nešto po izgledu slično pudingu, ali jako rijetko i slano. Ovdje je sve naopako što se tiče hrane, glavni obrok uvijek im je sladak a desert slan. Oboje smo ovo preskočili.
Check-in obavljamo prilično brzo.
Let bi trebao trajati nešto manje od 4 sata, sasvim dovoljno za odspavati malo nakon večere. Bye-bye Šangaj, hello Tokyo.
Nastavak priče slijedi u Japanu Tokyo prvi dio, Nihon de kangei!, u Kinu se vraćamo opet nakon desetak dana, ako želite odmah u Peking ovdje je nastavak Peking – sjeverna prijestolnica prepuna povijesti i smoga, 1. dio
CIJENE:
Što… | …i pošto |
---|---|
Shanghai museum | besplatno |
Gradski bus | 2 CNY |
Maglev vlak | 50 CNY redovna cijena, 40 CNY ako imate avionsku kartu za taj dan |
GALERIJA: