Tokyo 10.11.2013.

8. dan u Japanu (17. dan na putu).

Opet smo u Tokiu. Stižemo na Tokyo station u 8:20. Hotel sam bookirao strateški blizu stanice, ne bi ga trebalo problem naći, i nije bilo, pitali smo jednog policajca usput, ili neko obezbjeđenje, uglavnom neku uniformu. Nije odmah znao gdje je hotel ali u svojoj kućici čovjek ima čarobnu knjigu sa popisom svih ulica, da li u gradu ili samo u tom dijelu grada, ne znam, uglavnom nakon kraćeg listanja upalila mu se lampica nad glavom, razvukao mu se osmjeh kao da je u nekom vrhunskom kvizu i upravo se sjetio odgovora na pitanje za milijun kuna.

Onda malo mahanja rukama i šaranja po karti, objasnio nam je gdje smo i gdje trebamo ići. I stvarno, nakon par minuta vidjeli smo velikog smajlija na zgradi, to je ono što tražimo. Hotel se zove Smile Hotel Tokyo Nihonbashi, otuda i smile na njemu. U hotelu samo ostavljamo stvari, check-in je tek od 15h, ne možemo još u sobu.

Za danas je u planu zapadni dio grada, Shinjuku i Shibuya, ovo su ujedno i novi dijelovi grada, sa visokim zgradama i ogromnim neonskim reklamama i gužvama, pravi kičasti Japan kako smo ga navikli vidjeti na slikama i kakav želimo vidjeti i uživo.

Prvo na rasporedu nam je vidikovac, Tokyo Metropolitan Government Building, to je zgrada uprave grada, visoka je 50 katova i na vrhu ima besplatan vidikovac, grad časti građane i turiste a objeručke prihvaćamo ponudu. Što nam više treba od toga. Sama zgrada je lijepa, sastoji od dva tornja. Sa vrha ima pogled od 360 stupnjeva, a po lijepom danu vidi se sve do vulkana Fuji. Mi nismo bili te sreće, oblačno je i nije baš čist pogled. Vidikovac zauzima cijeli jedan kat, pogled je neometan na sve strane a u sredini su trgovine suvenirima. Čak ima i prostor za pušenje, čudno s obzirom koliko su rijetki, tu sam i zapalio na najvećoj visini ikada.

Sa vidikovca idemo prema Yoyogi parku, to je ogroman park koji se nalazi između Shinjukua i Shibuye. U parku se nalazi Meiji Jingu hram, a u njemu se nedjeljom održavaju Shinto vjenčanja, a to nam je glavni cilj dana, nadamo se da ćemo i vidjeti jedno.

Shinto vjenčanja su zanimljivi tradicionalni događaji, tu se mogu vidjeti Japanci u odijelima kakva su nekada nosili, nema opijanja i pucačine kao kod nas, berem nema dok su u hramu za kasnije ne garantiram. Imali smo sreće da to i vidimo uživo jedno. Mladenci su odlični, on je kao nekoj fakultetskoj kuti, a ona u nečemu najsličnije časnoj sestri, on je u crnom ona u bijelom, isto kao kod nas. U prostoru hrama je gužva, valjda zato što je nedjelja i zbog tih vjenčanja. Izvan hrama nailazimo na veliki broj bačvi naslaganih na tri kata, piše da su poklon pokrajine Burgunje hramu. Bačve se skupljaju već dugi niz godina. Sa druge strane su isto tako naslagane i bačve sa sake-om koje poklanjaju svi proizvođači iz Japana.

Dalje se spuštamo u južni dio parka Harajuku, na preporuku se nadamo da ćemo naići na imitatore Elvisa i na cosplayere, koji se također često okupljaju nedjeljom u ovom parku. Nažalost cosplayere nismo vidjeli, ali Elvise jesmo. Ekipa pušta rockabili pjesme a deseci njih plešu, razbacali se sve u kožnim jaknama i sa ostalom ikonografijom. Svaka čast momci, ne znaju drugi što valja. Cijela slika me podsjeća na odličan film „Mystery train“ od Jima Jarmuscha u kojem dvoje Japanaca zaluđenih Elvisom hodočaste kroz Ameriku do Memphisa.

Harajuku nam potvrđuje da je Elvis u Japanu i dalje the King. I mimo Elvisa park je pun života, na sve strane se mogu vidjeti zabavljači, pjevači, imitatori, žongleri… Uglavnom vježbaju za svoje buduće nastupe ali usput i zabavljaju brojne šetače. Pored ovih „profesionalaca“ u parku na sve strane vidiš i veće grupe „običnih“ ljudi koji se bave nekim sportom ili jednostavno plešu, tu su i parovi koji imaju piknik na travi, obitelji sa djecom… Park je prepun ljudi i života, da li zato što je nedjelja popodne ili je tako svaki dan ne znam.

Idemo još južnije, cilj nam je Shibuya crossing, poznato kao najprometnije križanje na svijetu i mjesto sa najvećom gužvom na svijetu, kažu da tu ne jedno zeleno svjetlo prođe 3000 pješaka u svim mogućim smjerovima.

Ovdje moraš stajati neko vrijeme pored ceste i samo posmatrati, zabava je zagarantirana. Nekoliko traka ceste se zvjezdasto šire u svim smjerovima od raskršća i mjesto kojim protječu rijeke automobila, a onda kada je vrijeme za pješake cijeli promet staje i kreće mravinjak ljudi preko križanja, u svim smjerovima, uključujući i dijagonalno. Ovdje se promet odvija tako da par minuta puštaju samo aute pa par minuta samo pješake. I sve nekako funkcionira, i uvijek je gužva, i zabavno je za gledanje.

Na Shibuya stanici nalazi se Hachiko Statue, možda vam je poznata priča o psu koji je svakog dana u isto vrijeme na ovom istom mjestu čekao svog gazdu i dugo godina nakon što je ovaj umro, nije se prestao nadati sve dok je bio živ. Toliko je postao poznat i omiljen u gradu da je evo zaslužio i svoj spomenik.

Dalje idemo na Roppongi Hills, najnoviji dio grada, danas čista ekskluziva, pandan Beverly Hillsu u USA. Tu se nalaze najnoviji neboderi sa ajme cijenama stanova, najbolji butici, najskuplji restorani, i najskuplji klubovi za noćni izlazak. Usred sve te ekskluzive, kako i priliči, nalazi se i ekskluzivan toranj, Mori Tower, zgrada od 56 katova sva high-tech staklena u kojoj se nalaze uredi najvažnijih kompanija svijeta. Ispred tornja je skulptura pauka, poznata pod nazivom Maman, ista skulptura se nalazi u još nekim gradovima svijeta, ima neka priča o globalnom povezivanju ali sad je ne znam ponoviti. Neka gugla koga zanima. Ispred tornja je terasa sa pogledom na grad i Tokyo Tower.

Pored tornja zanimljiva instalacija, postavili su desetak wc školjki u krug, na njih slobodno možete sjesti, odmoriti, al’ nemojte se previše opustiti, ovo je ipak samo umjetnička instalacija bez svoje osnovne funkcije. Okolne ulice i parkovi su osvijetljeni šarenim lampicama, božićnji ugođaj je postignut.

Vraćamo se u hotel, dosta nam je za danas, dan je bio naporan a stare kosti traže trenutak odmora.

 

Tokyo 11.11.2013.

9. dan u Japanu (18. dan na putu).

Jutros u 10 sati imamo zakazanu posjetu u Tokyo Imperial Palace. Ulaz u kraljevsku palaču nije dozvoljen za široku javnost, ali kao i u slučaju Kyoto-a može se rezervirati vođena tura unaprijed preko Imperial Household Agency. Tura se odvija jednom do dva puta dnevno, ne svaki dan, i besplatna je, samo što je prilično teško doći do mjesta jer se jako brzo popune, treba rezervaciju obaviti mjesec-dva unaprijed ako hoćete biti sigurni. Palača se nalazi nedaleko od našeg hotela, ali sa druge strane Tokyo Station-a, e sad znajući koliko vremena može uzeti prolazak ispod stanice u Japanu krećemo malo ranije nego što je potrebno. Ispod Tokyo Station-a naravno labirint je tunela i prolaza u više nivoa, ali ipak smo uspjeli nekako proći na drugu stranu i pronaći pravi izlaz, postajemo postajemo prave krtice, biće da smo naučili ponešto o snalaženju u japanskom undergroundu.

Stižemo pred palaču i prije vremena, sa našom grupom uredno čekamo vrijeme za ulazak. U grupi je stotinjak ljudi, ovaj put za razliku od Kyoto-a, uglavnom Japanci. Puštaju nas unutra u neku čekaonicu, na ulasku nam daju onaj elektronski vodič koji tutneš u uho pa pratiš po brojevima što imaju za reći, čak je i on besplatan, kao i sam ulaz. U čekaonici nam puštaju prvo film o vježbanju, valjda da se ljudi zabave dok čekaju, nama čudan izbor kad ono stvarno, mnogi počinju vježbati, uglavnom stariji ljudi izgleda da su oni najaktivniji. Onda još jedan film o samoj palači a problem je što ide samo na japanskom, bez titlova. Sama palača nije zanimljiva kao ona u Kyoto-u.

Ova tokijska bila je srušena do temelja u II svj.ratu, kao i čini mi se pola Japana, ovo danas je novoizgrađena, pri čemu nisu napravili repliku stare već nove i daleko modernije zgrade. Prvo nailazimo na zgradu Imperial Household Agency, kao što joj ima kaže riječ je o agenciji koja vodi brigu u građevinama u vlasništvu kraljevske obitelji a preko njihovih web stranica smo i rezervirali ovo razgledanje. Ispred zgade pažnju mi privlači elegantna japanska limuzina sa zavjesama na svim prozorima. Očito vozilo za najviše dužnosnike. Nešto čačkaju po motoru, vozač i mehaničar valjda, dakle ni ovakva vozila nisu vječna. Iza agencije nalazi se i glavna zgrada cijele palače, niska i dugačka zgrada sa zelenim krovom, ništa impresivno, kako su nam objasnili zgrada je zanimljiva jer se upravo sa njene terase obraća car narodu za svoj rođendan i za Novu godinu. To su jedina dva dana kada palače otvara svoja vrta narodu i kada se ovdje okupi nekoliko tisuća njih. Vidim da je Japancima ovo zanimljivo, svi slikaju, meni prostor nije ni malo impresionirao, to je samo veliki plac ispred velike zgrade. Njima priča ima podlogu oni su Japanci, meni ne, ja sam samo običan gaijin (pogrdan naziv za zapadnjake) pa mi ova „svetinja“ baš i nije jasna. Iza ovoga idemo na neki most, on je star, pored njega neke stražarnice nalik na srednjovjekovne, a sa njega se pruža sjajan pogled preko kraljevskih vrtova na ultramoderne nebodere Tokija. Ovo mi se već sviđa.

Nakon sat i pol vremena izlazimo iz palače. Što se mene tiče moglo je trajati i kraće. A park ispred palače, Chiyoda-ku je prelijep. Uredno pokošena trava i nisko japansko drveće, a u pozadini stakleni neboderi. Sjajno! Južnije ispod je Hibiya park, nastavak iste zelene priče, još jedan prelijep park sa urednom travom, drvećem i fontanama.

Sljedeći cilj nam je Hama-rikyu Gardens, to je park koji se ne smije propustiti, po meni apsolutni must see u Tokiu. Park se nalazi na samoj obali Tokyo zaljeva. Prije nego stignemo do parka prolazimo kroz Ginzu, jednu od glavnih shoping ulica u gradu. U ulici se nalazi Ginza Kabukiza teatar, jedino stalno Kabiku kazalište na svijetu. Kabiku je japanska kazališna drama sa plesom, glumci su uglavnom jako našminkani i pod maskama, a često predstave traju cijeli dan.

Nastavljamo dalje prema obali, posjećujemo Tsukiji Hongan-ji hram. Hram izgleda nekako hinduistički po arhitekturi, ima one hindu kupole ali ipak je, kako ćemo se uskoro uvjeriti, budistički. Danas je dan neke predstave ili nekog koncerta ili neke njihove službe, nismo baš shvatili, uglavnom neki poseban dan, monasi koji se motaju okolo nude nam, takoreći mole nas da ostanemo na predstavi. Jedan nas provodi kroz cijeli hram, sve do oltara ili kako se to već zove, slika nas. Predstava treba početi u 14h, sada nema još ni 13, a to nam je previše vremena za čekanje. Govorimo sebi da ćemo se pokušati vratiti do 14h, a ne vjerujemo ni sami sebi da ćemo stići.

Nedaleko od hrama je Tsukiji fish market, a to najveća tržnica ribe na svijetu. Kažu da nejveći dio ribe koja se proda bilo gdje u svijetu prođe upravo ovuda. Market je zadnjih godina postao i velika turistička atrakcija, dolaze turisti, motaju se okolo i samo smetaju, a domaći ljudi nikako ne mogu shvatiti što je to u ribljoj tržnici što ih toliko privlači tako da svako malo zabrane ulazak. E tu ima svih mogućih i nemogućih plodova mora, riba, rakova, školjki, algi… Meni i ne baš previše atraktivno, ali kuda svi tu i mali Mujo. Aukcije ribe na veliko se odražavaju jako rano ujutro, oko 5-6, mi ćemo visjeti samo manji dio koji je dostupan malim ljudima.

Odmah sa druge strane mosta od Tsukija je i Hama-rikyu Gardens, naš originalni cilj, nalazi se na samom ušću Sumida rijeke u Tokio zaljev. Park je nastao u 17.stoljeću kao mjesto gdje će plemići loviti patke.

Ulaz košta 300 jena, a uz kartu dobijete i high-tech guide, sve sa velikim ekranom u boji sa mapama i slikama. Super gadget. U početku odaberete jednu od dvije rute, kraću 60 minuta ili dužu 90. Mi odabiremo dužu. Park je pravo ugodno iznenađenje, pravi raj na zemlji, osjećaj kakav sam imao još samo u Barceloni u parku Güell. Prelijep je. U sredini se nalazi jezero, preko njega mostić, okolo staze, preuredna trava i nisko japansko drveće i grmlje u svim veličinama i bojama, oko parka opet stakleni neboderi, prava oaza u urbanoj džungli. Uz to dolazila je i kiša i oblaci su bili nekako mračni, plastični, svjetlo koje se probijalo ispod njih idealno za dobre fotke. I pala je kiša uskoro, kabanice uskoro nisu bile dovoljne pa se uskoro se i sklanjamo ispod neke nadstrešnice u parku sa još jednim starijim parom. Kiša je brzo prestala a nebo nas je nagradilo suncem kroz kristalno čisto plavo nebo.

Vraćamo se natrag na Ginzu, motamo se malo po kraju, bez nekog posebnog cilja a često baš to muvanje naokolo otkrije neke sakrivene i neočekivane bisere. Ovdje se nalazi još jedan komplet najekskluzivnijih trgovina i butika, Louis Vuitton, Chanel, Cartier, Armani, Gucci… Dakle ništa za nas, osim kave u 7eleven. J Tu je i Porche, prodaju oldtimer Careru iz 70-tih za 50000€. Nailazimo na Sony Building, valjda jedna od upravnih zgrada ovo ogromne kompanije.

Dosta nam je window shopinga, sjedamo na metro do hotela, idemo nešto pojesti pa u topli „dom“ malo odmoriti i popiti pivo.

Kasnije izlazimo, idemo opet na Roppongi, čuli smo da se tamo u Higashi-dori aveniji nalazi velika trgovina suvenirima koja radi 0-24, nekako nismo baš kupili sve što smo htjeli a vrijeme nam ističe. Trgovinu smo našli, suvenire slabije. Idemo do Tokyo Towera koji još nismo obišli a nalazi se u blizini. Tokyo Tower je poznata japanska atrakcija, u biti je kopija Eiffelovog tornja iz Pariza, napravljen je 1958.godine i 13 metara je viši od svog originala, ukupno 333 metra. Nama nije ni bilo u planu penjati se na njega da će i večernji obilazak biti dovoljan.

 

Tokyo 12.11.2013.

10. dan u Japanu (19. dan na putu).

Svemu lijepo dođe kraj, tako se primakao naš odlazak iz Japana, danas nam je zadnji dan. Za zadnji dan smo ostavili posjet Odaibi, više milijardi dolara vrijednom umjetnom otoku u Tokyo Bayu, danas sve više novo urbano središte grada.

Prije Odaibe želim posjetiti jedan hram, čitao sam priču o njemu i moram to ispoštovati. To je Sengakuji hram, poznat po 47 Ronina sahranjenih u njemu. Priča o 47 Ronina je nevjerovatna priča o lojalnosti vođi i japanskoj časti sve skupa prilično neshvatljivo nama zapadnjacima a nešto što zaslužuje najdublje poštovanje u japanskom društvu.

1701.godine gospodar Asano Takuminokami napao je šoguna Kira Hozukenosuke u Edo dvorcu, što je bio jako veliki prekršaj u to vrijeme. Asano je izgubio strpljenje nakon što je neprestano bio provociran i vrijeđan zbog arogantnog ponašanja Kire. Napao ga je mačem ali nije uspio da ga ubije u napadu. Istog dana Asano je osuđen na smrt seppuku-om (ritualnim samoubojstvom) dok Kira uopće nije bio kažnjen iako je običaj bio da se obe strane kazne jednako u sličnim incidentima. Cijela Asano porodica je uklonjena iz bilo kakve vlasti, oduzete su im sve titule i imovina. Asanovi samuraji ostali su bez svog gospodara i postali su Ronini. Ostala im je samo snažna želja da osvete svog nepravedno optuženog gospodara.

Više od godinu i pol dana samuraji su pripremali svoju osvetu pod teškim okolnostima. 14.12.1702. preostala grupa od 47 ronina konačno je uspjela u svom naumu. Pod vodstvom Oishija Kuranosuke uspjeli su ubiti šoguna Kiru u njegovom dvorcu. Njegovu glavu su odnjeli u Sengakuji na grob svog gospodara.

Kasnije su svih 47 osuđeni na smrt seppuku-om što su oni i izvršili istovremeno. Danas se njihovih 47 grobova nalaze u hramu Sengakuji zajedno sa svojim gospodarom. Njihova žrtva i danas je jako cijenjena u Japanu gdje su lojalnost, istrajnost i žrtva poštovane osobine.

 

U hramu i danas svakodnevno japanci odaju počast njihovoj žrtvi, pogotovo na godišnjicu događaja 14.12. kada se u hramu okupi na tisuće ljudi. Tko ne zna priču neka je pročita, nevjerovatna je. Ako ne volite čitati upravo je izašao i Hollywoodski film na tu temu sa Keanu Reevesom u glavnoj ulozi.

Iz hrama krećemo pješke prema Odaibi. Plan je doći do Rainbow mosta a onda preko njega do otoka pješice. Prema karti ne bi trebalo biti daleko, karte su varljive, na sreću ovaj put ne. Na putu do mosta treba proći ispod višekolosječne pruge, koja čvrsto dijelidva dijela grada. A ispod pruge vodi nevjerovatno nizak tunel, jedva dovoljan da po visini stane osobni auto, čovjek se mora sagnuti da bi prošao. Malo je klaustrofobičan osjećaj proći tuda, pogotovo što je sam tunel dug par stotina metara.

Preko samog Rainbow mosta moguće je preći pješke, liftom se popnete kroz toranj do vrha mosta, sam prelazak ne bi trebao trajati duže od 15-tak minuta. Na mostu je bilo vjetrovito, valjda je uvijek tako gore, ali vrijedno je truda, pogled sa mosta je odličan i na kopnenu stranu i na stranu otoka. Naišao je neki mladić, Japanac, nudi se da nas slika, simpatičan lik, ljubazan, kao i svi Japanci, i druželjubiv. Slikali smo se sa njim. Poklonio nam je vrećicu nekih bombona, to mu se našlo u džepu. Sa sobom je gurao bicikl, preko mosta nije ga dozvoljeno voziti i na ulasku vam stave nešto kao skejt ispod zadnjeg kotača kako bi bili sigurni da ćete ići pješke. Poslije sa druge strane vam skinu taj skejt.

Gradnja otoka u Tokyo zaljevu počela je još u Edo periodu, tada im je osnovna svrha bila odbrana grada. U to vrijeme se u zaljevu nalazilo više manjih otoka, njihovo spajanje je počelo tek po projektu iz 1980. godine.

Početkom 1990-tih projekt je privremeno napušten zbog nepovoljne ekonomske situacije, nastavak je uslijedio krajem 1990-tih. Danas je Odaiba jedna od glavnih turističkih atrakcija Tokia, sa brojnim hotelima, shoping centrima i zabavnim sadržajima. Tu se nalaze i neke od najpoznatijih tokijskih arhitektonskih kreacija, Fuji TV Building, Telecom Center i Tokyo Big Sight… Tu su i neki gradski muzeji Museum of Maritime Science i National Museum of Emerging Science. Nažalost Museum of Maritime Science je zatvoren zbog renoviranja, samo smo vidjeli manju izložbu ispred muzeja, a National Museum of Emerging Science koju sam jako želio posjetiti je zatvoren utorkom! Baš taj dan je bio utorak. Svejedno otok je prelijep, pješčane plaže sa otvorenim pogledom na Rainbow most i grad, nešto za pamćenje.

Pošto muzeji ne rade što nam preostaje nego otići u shoping. J Novčanik nas je odveo u Palette Town, veliki shoping centar uređen u stilu Europe 18.stoljeća. Tu su terase, verande, fontane i kipovi, baš kako je to izgledalo u Europi u 18.stoljeću, samo što je sve novo, sjajno, čisto i okićeno novogodišnjim lampicama. Zanimljiv detalj su stropovi obojeni u boje neba, sve sa oblacima, unutra si a kao da si vani za najljepšeg dana. U Levis shopu su imali akciju, snižene cijene plus treći artikl dobiješ za dž. Počastio sam se sa dvije jakne i jednim farmericama, sve zajedno 10000 jena. Kod nas ne bi našao za te pare.

Već je pala noć. Natrag idemo sa automatskim gradskim vlakom Yurikamome, kada kažem automatski mislim doslovno, unutra uopće nema vozača. Vlak je u potpunosti automatiziran, cijelu vožnju ide sam, a malo je čudno i freaky sjediti u prvom redu dok je ispred tebe samo staklo, prostora za vozača nema nigdje.

Nekako smo ispunili cijeli plan i program što moramo vidjeti, dakle imamo nešto vremena za obnoviti gradivo.

Večeras smo odlučili otići na Ueno, nešto što smo imali u planu još prvu večer kad smo doputovali u Japan ali nismo stigli. Ueno mi je bio malo čudan. Prostor oko stanice zauzima Ameyoko shoping ulica, a izgleda otprilike kao buvljak. Tu su trgovine sa svim i svačim, šarenilo je impozantno. Čak se nešto i falš robe nađe a to je nešto što nisam očekivao u Japanu. Trgovci su uglavnom, rekao bih, Turci i Arapi.

Kad smo već tu idemo opet i na Asakusu. Danas je prilično pusto jer već je kasno. Ulazimo u jedan od brojnih sake barova. E sad što odabrati sa velike ali potpuno nečitke liste. Uzimamo neki sake sa liste metodom gdje padne prst i uz malu pomoć konobara, ionako ne kužimo što naručujemo, uz to uzeli i neke grickalice, razni orašasti plodovi u zdjeli a prepoznajemo samo kikiriki. U barovima se, kao i u restoranima, uvijek dobiju važni ručnici za brisanje ruku, zgodan i praktičan detalj.

Sake je sasvim u redu, pitko piće iako je u njemu alkohola dovoljno da posrami našu najjaču rakiju. U baru je dozvoljeno pušenje, još jedan plus ugođaju. Unutra uglavnom poslovni ljudi, još u odjelima, valjda su odmah sa posla došli, žena ima svega nekoliko. Sve zajedno nije bilo preskupo, svaki sake po 200 jena plus grickalice za 300.

Pa još jednom na Shinjuku, nekako smo i njemu ostali dužni, nismo ga vidjeli po noći, a tada je najbolje kada se upale sve one neonske reklame po kojima je poznat. A tamo je živo kao u mravinjaku, čini se i danju i noću, pravi Japan, pretrpan i osvijetljen neonskim reklama. Sutra ujutro odlazimo i želimo upiti što je moguće više grada.

Avion za Peking nam polazi ujutro u 8:30 sa Hanede, starijeg i manjeg tokijskog aerodroma. Što reći na kraju, koju poruku poslati, osim „Sayonara Japan“ nadam se da se vidimo opet.

Kako je izgledao povratak u Kinu pročitajte u nastavku priče: Peking – sjeverna prijestolnica prepuna povijesti i smoga, 1. dio

 

CIJENE:

Što…	…i pošto
Smile Hotel Tokyo Nihonbashi	11800 JPY za dvije noći
Tokyo Metropolitan Government Building	besplatno
Meiji Jingu hram	besplatno
Tokyo Imperial Palace	besplatno, obavezna rezervacija unaprijed
Tsukiji Hongan-ji hram	besplatno
Tsukiji fish market	besplatno
Hama-rikyu Gardens	300 JPY, high-tech audio guide uključen u cijenu
Sengakuji hram, 47 Ronina	besplatno
Prijelaz na Odaibu preko Rainbow mosta	besplatno
Automatski vlak Yurikamome bez vozača sa Odaibe na kopno	370 JPY
Sake bar	sake 200 JPY jedna čaša

 

GALERIJA: