Tokyo prvi dio, Nihon de kangei!

Senso-ji Temple u sumrak, najstariji i jedan od najposjećenijih hramova u Tokiu
Senso-ji Temple u sumrak, najstariji i jedan od najposjećenijih hramova u Tokiu

    Tokyo 03.11.2013.

    1. dan u Japanu (10. dan na putu).

    Prvi dio boravka u Kini je iza nas, okrenuli smo leđa Šangaju, Tokio je pred nama. U Kinu ćemo se vratiti još jednom, u Peking nakon 10 dana Japana, do tada satove pomjeramo još jedan sat unaprijed. Što li nas u Japanu čeka tek ćemo vidjeti, za sada je u nama samo neka slatka neizvjesnost, pozitivna. Stigli smo skoro do pola našeg cjelokupnog putovanja, za sada bez ikakavih, pa i najmanjih problema ili neugodnosti. Siguran sam da nas ni Japan neće razočarati.

    Let traje nešto manje od 4 sata koje kratimo popunjavanjem ulaznih formulara u Japan. Za ulazak u Japan nije nam potrebna viza ali je potrebno popuniti ulazni formular, na aerodromu će uzeti veći dio sebi, manji ostaje pričvršćen za putovnicu sve do izlaska iz zemlje. U formularu uobičajena pitanja, gdje idemo, koliko dugo, zašto, koliko novaca imamo… Avion je ovaj put Airbus 321, nešto je manji od prvoga i nema one monitore uz svako sjedalo, ipak je puno kraći let od prvoga, interkontinetalnog, tako da nisu ni potrebni. I stjuardese se smješkaju, ipak se Air China popravila po tom pitanju. [pullquote-left]Slijetanje je bilo jednako neugodno, nekako se na oko vidjelo da ide prebrzo, već smo se preznojili i počeli kočiti nogama, a onda tras o pistu, kako da neletiš sa 100 km/h na ležećeg policajca, pokupiš dva-tri soba, i zaljulja te bura na Masleničkom mostu, i to sve odjednom.[/pullquote-left]Kritike ovoj kompanije uvijek su najviše išle upravo tom smjeru da osoblje jednostavno nije dovoljno ljubazno i da su im lica bezizražajna, a kritika je čini se prihvaćena. Let je bio malo neugodan, u par je navrata bilo je jakih turbulencija kakve nisam još nikada doživio, prilično neugodno iskustvo. Slijetanje je bilo jednako neugodno, nekako se na oko vidjelo da ide prebrzo, već smo se preznojili i počeli kočiti nogama, a onda tras o pistu, kako da neletiš sa 100 km/h na ležećeg policajca, pokupiš dva-tri soba, i zaljulja te bura na Masleničkom mostu, i to sve odjednom. Al dobro, ipak smo nekako sletjeli, manje-više sigurno, i odmah počeli više cijeniti život. 🙂

    Stigli smo u Tokyo na vrijeme, na Narita aerodrom u 18:30. Narita je najveći japanski aerodrom, također i najnoviji, u Tokiju  postoji još jedan, stariji aerodrom Haneda. Haneda se danas većinom koristi za domaći promet dok Narita služi kao međunarodna luka. Narita je prilično daleko od grada, oko 60 km. Odmah po slijetanju, još u hodniku osjećamo japansku gostoljubivost, svugdje su plakati “Welcome to Japan” a ponegdje po hodnicima i osoblje stoji, naklanja se i svakome želi dobrodošlicu. Naklanjaju se oni, naklanjamo se i mi. Lako smo se navikli na ovo, u narednim danima nam je postalo zabavno to raditi, pa čak i normalno. Granične i carinske formalnosti prošli smo bez problema, samo uz malo veći red, znači i malo više čekanja. U putovnicu dobijete naljepnicu umjesto uobičajenog pečata, plus već navedeni papirić sa formulara.

    Naša limena ptica nakon slijetanja, Narita, Tokyo

    Naša limena ptica nakon slijetanja, Narita, Tokyo

    Našli smo free wi-fi u holu, C. je ostala fejsati, ja izašao zapaliti. E sad upaljača nemam jer sam ga ostavio pri ulasku u avion, Air China zabranjuje nošenje upaljača čak i u checkiranoj torbi, da ne bi bilo kakvih problema bacio sam ga u Šangaju. Izađem van, vidim nitko ne puši, samo ne lijevo dva svjetleća policajca (imaju neke diode po sebi koje blicaju, kao dva robocopa izgledaju). OK, njih baš ne bi pitao za upaljač. Na desno neki čovjek na klupi, pitam ga, gleda me čudno, a onda odmahuje glavom, pokaže mi prstom na neki stakleni kontejner malo dalje. Tada sam shvatio, to je mjesto za pušenje, izgleda da se u Japanu ni na ulici ne puši, u takve kontejnere dakle guraju nepoželjne. Iako se nadam se da neće tako biti sve vrijeme kasnije ću shvatiti da me upravo to čeka narednih dana. U pušioni par ljudi,  svi mlađi, pitam jednog za upaljač, daje. Naklonio mi se i osmjehnuo na odlasku. Fini neki svijet. Uzvratih naklonom.

    Malo smo se pomučili da nađemo stanicu za vlak. Sišli smo dole, tražimo Keisei line, znam već da su oni najjeftiniji, prilazi nam njihova službenica, nismo ni stigli do pulta, zgodna i lijepa cura. Odmah vadi plan linija, označava naše stanice na njemu, detaljno nam objašnjava kako do Kibe gdje nam je hotel, na kraju nas prati do automata i pokazuje što da napravimo, valjda smo izgledali presmotani da bi se snašli sa mašinom koja priča japanski, i imala je pravo. Objasnila nam da idemo do Aoto-a pa presjednemo na drugi za Nihombashi, sve zajedno 1100 jena. Na kraju bi trebali uzeti još metro za 3 stanice do Kibe.

    I eto nas sada u metrou. Već je 21:40, a još se vozimo. U vlaku svi bulje u telefone pa se evo i ja priključio i kuckam ove redove. Kasnije ću primjetiti da je to uobičajena scenografija u metrou, svi se druže samo sa svojim smartphonima, a sva komunikacija se svodi na kuckanje po njima. Japanci vole gadgete a ne vole direktnu komunikaciju. Znaju biti stidljivi kao mala djeca.

    U hotel smo stigli uz manje probleme. Nismo ipak sišli na stanici Aoto, pa odatle do Nihombashia Keisei-em kako nam je savjetovala službenica na aerodromu, već smo fulali stanicu. Nekako smo prebrzo došli, rekli su nam da ćemo putovati preko sat vremena ali nismo, a onda kada smo podigli glavu već je bilo kasno. Uvidjeli smo da stojimo na stanici Ueno, a to znači da nismo izašli na vrijeme. Par trenutaka panike, pitanje jednom dečku u vlaku gdje smo, njegov zbunjen pa i uplašen odgovor koji nas je uvjerio u ono što i sami znamo, nismo gdje trebamo biti. Sišli smo dole, tu nas je preuzela službenica koju je pozvao uplašeni iz vlaka. E sad nam ona objašnjava kako smo fulali. OK gospođo, shvatili smo. Gospođa govori čak i ponešto engleskog. Konsultira se i sa kolegom koji radi na kontroli karata pri izlasku, i on zaključuju da smo fulali stanicu. Izlijećemo van, službenica nas vraća natrag oprezno, moramo joj dati karte iz vlaka. Tako funkcionira sustav u Japanu, poništiš ju na ulasku a onda ponovo potvrdiš na izlasku.

    Par riječi o metrou u Japanu. Metro i druge linije koje idu kroz i oko grada se naplaćuju prema prijeđenom putu. [pullquote-right]Metro i druge linije koje idu kroz i oko grada se naplaćuju prema prijeđenom putu. Kartu treba poništiti pri ulasku i ponovo pri izlasku.[/pullquote-right]Kartu treba poništiti pri ulasku i ponovo pri izlasku. Tada će i ostati u automatu, ne izlazi vam više van. Dakle unaprijed kupite kartu za novaca koliko vam treba a pri izlasku automat provjeri da li je sve u redu. E sad na mnogim izlazima nema rampi uopće, ako ih ima niske su, samo u visini struka, na ponekim stanicama ima službenika, na nekima ni to, ne znam što bi se dogodilo da se izađe bez karte. Čini mi se ništa, izgleda da i dalje igraju na poštenje kojega ne nedostaje u Japanu. Mi Balkanci kada smo stigli rutinski smo tražili načine kako zajebati sustav. I otkrili smo ih puno.

    Nekako smo stigli u Kiba hotel, našli smo ga bez velikih problema. Hotel je manja zgrada na 5 katova, nalazi se u maloj ulici, iznad male ulice ide neka leteća cesta na 2 kata. Česte su u Japanu ove ceste na katove, valjda u nedostatku prostora su našli ovakvo rješenje, dole u prizemlju je stara cesta, za mali promet, ulica i pješaci, iznad nje je brza cesta ili autocesta sa više traka, a ponegdje postoji i treći nivo valjda za rakete. [pullquote-left]Capsule hoteli su skoro pa isključivo rezervirani za samce, najčešće muškarce. Koriste ih uglavnom ljudi koji su zakasnili na zadnji vlak i treba im smještaj na par sati, do prvog jutarnjeg prijevoza ili nekog novog sastanka.[/pullquote-left]Dolazimo na recepciju, slijedi check-in i sve što je već uobičajeno, uz neke razlike, jer ovu noć smo odlučili provesti u capsule hotelu. Capsule hotel je jedna posebnost Japana, nema ovakvih hotela dalje po svijetu mada čujem da se već pojavljuju neki pokušaji, npr. u Parizu je navodno otvoren jedan. Riječ je o hotelu sa malim boxevima za jednu osobu, nalik na mrtvačnicu (puf, daleko bilo) ili rernu. Uglavnom boxevi su naslagani na dva kata i brojem redova koliko te volja. Mi smo uzeli Kibu zato što je on jedini u Tokiu koji dozvoljava boravak u kapsuli mješovitim parovima. Ovi hoteli su skoro pa isključivo rezervirani za samce, najčešće muškarce. Koriste ih uglavnom ljudi koji su zakasnili na zadnji vlak i treba im smještaj na par sati, do prvog jutarnjeg prijevoza ili nekog novog sastanka. Da se vratim na početak. Na recepciji nas dočekuju uz naklon, bez problema nas nalaze na listi (nema nas puno na latinici), traže odmah da se plati, košta 4800 za noć, na licu mjesta bilo bi 5800. Daju nam jedan ključ na velikom privjesku, dva plastificirana papira sa uputama na engleskom i dva privjeska sa brojevima. Privjesci sa brojevima su za torbe, velike torbe ne smiju unutra, one ostaju u malom prostoru uz recepciju. Upute su klasika, kako koristiti tv, kako je zabranjeno pušenje… A veliki ključ je za naš ormarić koji se nalazi odmah iza recepcije, simpatična recepcionarka nas vodi do njega, u ormariću imamo dvoje papuča, dvije pidžame, dva manja i dva veća ručnika. Pidžama je smiješna, prava karikatura, i ista je za sve, kratke hlače do ispod koljena i veliki gornji dio u koji bi stao i najdeblji čovjek. Hotel je podijeljen po katovima, recepcija je na drugom (na prvom je valjda parking), na trećem je kupatilo, a 4 i 5 su spavaonice. Dakle sada su nam jasne sve procedure. Ostavljamo stvari i izlazimo pojesti nešto. Odmah preko puta hotela ima trgovina. Uzimamo neke gotove sendviče, još nešto peciva, malo vode, čokolade i dva radlera (ili neko piće slično onome što mi zovemo radler), pokazat će se kao odlični uskoro, sve zajedno 1000 jena. Jedan radler ima čak 6 % alkohola što je daleko više od onih naših. Kirin je brand.

    Kupatilo, Tokyo Kiba Capsule Hotel

    Kupatilo, Tokyo Kiba Capsule Hotel

    Vraćamo se u hotel, presvlačimo kod ormarića i idemo gore. Izlazimo na trojci, odmah iz lifta ulazi se u kupatilo, ima samo jako mali hodnik sa par automata. Još dvije osobitosti Japana, maksimalno iskorištavanje prostora i automati (ima ih doslovno na svakom koraku i za sve moguće artikle). Kupatila su zajednička, doslovno, odvojena su samo muška od ženskih, a unutra ne postoje tuš kabine već samo naslagani tuševi. Još nešto na što zapadnjaci nisu navikli ali u Japanu je očito normalno. Ako netko ima problem sa tim bolje da ne ide u capsule hotel. Dakle kada se uđe u muško kupatilo odmah  je poredano jedno desetak umivaonika, tu je i veš mašina pa čak i masažna fotelja. Na lijevo se ulazi u prostor sa jacuzzi-jem, desno od nje je prostor sa desetak tuševa. U kupaonici je jako toplo, sve se pari kao u sauni. [pullquote-right]Kupatila su zajednička, doslovno, odvojena su samo muška od ženskih, a unutra ne postoje tuš kabine već samo naslagani tuševi. Još nešto na što zapadnjaci nisu navikli ali u Japanu je očito normalno. Ako netko ima problem sa tim bolje da ne ide u capsule hotel.[/pullquote-right]U kupaonici kao i na umivaonicima ima svih mogućih Shiseido kozmetičkih preparata, kod nas u Europi jako skupa i prestižna kozmetika, inače japanski brand, ovdje se možeš mackati sa istima do mile volje. Pa onda i počneš, kao lutkica iz Trsta, mackaš se lickaš dok se ne pretvoriš u oblak čistoće i parfema. Potpuno je opremljeno svim i svačim i sve je dostupno i besplatno. Nakon kupanja penjemo se na 5 kat gdje nam je spavaonica. Svi već spavaju, kasno je već, nalazimo naš broj 530 i penjemo se. Kapsula je iznenađujuće velika, ima sasvim dovoljno mjesta za dvoje, po visini se može sjediti, naravno ne može se stajati. Unutra je tv, radio, sat sa budilicom, svjetlo, nekoliko utikača za struju. Tu su i dva jastuka i pokrivač. Sve je jako uredno i čisto. Otprilike ima sve što je potrebno za kratkotrajni boravak. Preporučujem svima, slobodno isprobajte za jednu-dvije noći, za duži boravak ipak nađite pravi hotel.

    Spavaonica, Tokyo Kiba Capsule hotel

    Spavaonica, Tokyo Kiba Capsule hotel

     

    Tokyo 04.11.2013.

    2. dan u Japanu (11. dan na putu).

    Ujutro ne ustajemo baš rano, bilo je već skoro 9 a check-out je do 10. Naspavali smo se, ništa manje nego u pravom hotelu. U kupatilo na osvježenje, presvlačenje i check-out. Naručujemo kavu, upozorava nas recepcionar da će koštati 300 jena, ok uzimamo, iako smo u liftu vidjeli reklamu za doručak sa tom istom kavom za 300. Ni sada mi nije jasno što se dogodilo, uglavnom platili smo najskuplju kavu u Japanu a doručka nismo vidjeli.

    Za danas je u planu obići Sumidu, Asakusu i Ueno, uglavnom stari dio Tokija, nalaze se u istočnom dijelu grada, a sjeverno od našeg hotela. Nemamo puno vremena, već u 19 h moramo stići na bus za Hirošimu.

    Ryogoku Kokugikan, Sumo arena i muzej

    Ryogoku Kokugikan, Sumo arena i muzej

    Krećemo pješke iz hotela prema Ryogoku-u, tu je Edo museum i Sumo museum. Ne ulazimo ni u jedan, nemamo danas vremena za muzeje. Lagana kišica pada, prava prilika da isprobamo kabanice koje nosimo iz Hrvatske a još ih nismo isprobali. Obilazimo sumo arenu i Edo muzej samo izvana, nemamo vremena za više.

    Odmah iza ova dva muzeja nalazi se još jedan Tokyo Restoration Memorial Museum, služi kao spomen dom velikom Kanto potresu iz 1923. u kojem je poginulo 50000 ljudi, i žrtvama bombardiranja iz II svjetskog rata. Ulaz u muzej je besplatan. Pored muzeja je Eko-in Temple, izgrađan u 17.stoljeću kao spomen na poginule u još jednom katastrofalnom požaru.

    Tokyo Skytree, pogled sa druge strane Sumide

    Tokyo Skytree, pogled sa druge strane Sumide

    Dalje obilazimo Tokyo Skytree, TV toranj izgrađen 2011. Toranj je ogroman, visok je 631 metar i druga je građevina po visini na svijetu, odmah iza Dubai Burj Khalife. Nećemo se penjati na toranj, preskupo je, 2000 jena za prvi kat na 350 metara plus još dodatnih 1000 za galeriju na 450 metara. U njegovom podnožju je velika robna kuća i sve je u božićnom ozračju. [pullquote-left]Tokyo Skytree, TV toranj izgrađen 2011. Toranj je ogroman, visok je 631 metar i druga je građevina po visini na svijetu, odmah iza Dubai Burj Khalife.[/pullquote-left] Božić! U Japanu! Izgleda da je ovo prihvaćeno sa zapada samo zbog shoping groznice. Uglavnom tu su okićene jelke, ukrasi, melodije i gomile ljudi. Pravi Božić. I pravi potrošači.

    Izlazimo van i idemo preko rijeke. S one strane bacamo pogled prema Asahi pivovari, zanimljive arhitekture, kao čaša sa zlatnom pjenom na vrhu. Onda krećemo prema Senso-ji hramu. Usput prolazimo kroz Nakamise shoping streen, ulicu prepunu štandova sa svim i svačim, nešto kao naš buvljak, samo puno urednije i skuplje. Ova trgovačka ulica stara je nekoliko stoljeća, tu je bila još u Edo periodu. Tu smo izgubili dobar komad vremena.

    Japanke u Japanu, Nakamise shoping street

    Japanke u Japanu, Nakamise shoping street

    Senso-ji Temple izgleda fantastično. To je najstariji hram u Tokyu, navodno da je izgrađen 628. godine. Glavni ulaz u hram zove se Kaminarimon (Thunder Gate) i simbol je ne samo hrama već i cijelog Tokia. Pored njega je five-storey-pagoda. Ima jako puno svijeta, ne znam da li je tako svaki dan ili je danas neki praznik. [pullquote-right]Senso-ji Temple je najstariji hram u Tokyu, navodno da je izgrađen još 628. godine.[/pullquote-right]Pred hramom gori neko ložište, tu je velika  gužva, ljudi vuku dim sebi na lice i na leđa, kade se valjda, za sreću ili što li. Jedan je čak i rugby loptu donjeo da ju, valjda, okadi za sreću. 🙂 Ne znam koliko sreće mu je to donijelo. Dalje pred hramom, kao i pred svakim shinto hramom je dugačka posuda sa vodom, mi bi valjda rekli valov, nad njim su postavljene brojne posude na dugačkim štapovima kojima ljudi peru ruke prije ulaska u hram. Ovo je obavezan ritual.

    Senso-ji Temple

    Senso-ji Temple

    U hramu bacamo par novčića u mjesto previđeno za to. Nešto valjda kao naši milodari samo što to ovdje izgleda zanimljivije, novac se baca u velike rupe koje su ispresijecane sa poprečnim metalnim šipkama, tako kovanice bačene u to prave veliku buku udarajući u te šipke. Nakon toga ljudi se pomole sa visoko postavljenim rukama, na kraju još glasno dva puta pljesnu rukama iznad glave i to je valjda to. Zanimljivo izgleda, pogotovo što tu veliki broj ljudi baca novac pa to stalno zveči kao dobitak u casinu koji nikad ne prestaje. Pored toga nalazi se nešto što smo shvatili kao proricanje sudbine. Jedna žena, valjda videći buljave bijelce kako ne kuže što napraviti sama nam objašnjava na solidnom engleskom. Princip je sljedeći, ubaciš 100 jena u posudu, onda uzmeš jednu od kutija i dobro je promućkaš rukama, u posudici su štapići sa brojevima napisani na japanskom, štapić izvučeš kroz malu rupicu, kao čačkalice, onda taj isti broj nađeš među brojnim ladicama koje se nalaze iza, e u ladici je papirić na kojem piše tvoja sudbina. Žena nam čita, C. je izvukla izvrsnu sreću, ja osrednju. Zanimljivo, opet sam ja loše sreće.

    Pored Sensoji-ja je i Asakusa Temple. Nismo uspjeli u njega ući, već je kasno i moramo krenuti u hotel po stvari kako ne bi zakasnili na bus za Hirošimu. Dakle Ueno otpada za danas. Hvatamo metro na stanici Asakusa i 15 minuta kasnije već smo na Kibi. Prepakiramo stvari i krećemo na Shinjuku gdje trebamo uloviti bus. Shinjuku se nalazi na sasvim drugom kraju grada od Kibe. Imamo dosta da se vozimo metroom do tamo i nekako nam se vrijeme izmaklo, već se bojimo da ćemo zakasniti.

    Naš Willer bus, rano jutro - Kyoto

    Naš Willer bus, rano jutro – Kyoto

    Za putovanje po Japanu smo se odlučili za bus. Riječ je o kompaniji Willer, imaju veze između svih većih gradova u Japanu. [highlight]Postoji Willer Bus pass, košta 10000 jena za 3 dana, u ta 3 dana može se putovati neograničeno, dva dnevna putovanja ili dnevno plus noćno. Dani ne moraju biti vezani već koristiš bilo koja tri dana u roku od dva mjeseca.[/highlight] Ovo je znatno jeftinije od JR pass-a ali, naravno, i znatno sporije. Prednost busa je i što se u njemu prespava za vrijeme putovanja, dakle uštedi se jer vam za tu noć ne treba hotel, a ujutro stigneš na destinaciju.

    Bus je, naravno kao i sve u Japanu krenuo na vrijeme. Polazna točka mu je Shinjuku Sumitorno building. Mi smo stigli malo na knap, uobičajeno imamo problem sa vremenom, malo smo se više nego što je planirano zadržali u gradu. Već je bila panika, da nam nije pomogao neki čovjek koga smo pitali za smjer na Shinjuku stanici ne znam da li bi stigli na vrijeme. [pullquote-right]Bus je, naravno kao i sve u Japanu krenuo na vrijeme. Polazna točka mu je Shinjuku Sumitorno building.[/pullquote-right]Čovjek nas je skoro do zgrade dopratio iako mu se očito žurilo, pogledao je na sat par puta. Ma japanci su čudo jedno ljubazni i susretljivi, tko je bio znat će o čemu govorim. Na kraju smo stigli u čekaonicu, pričekali malo sa svima a onda su nas sve zajedno odveli do busa na parking kat iznad. Stvari smo stavili u bunker, dozvoljeno je do 2 torbe po osobi i spremni dočekali polazak.

    Bus je ok. Prvih par redova je prva klasa, wide sjedala po 3 u redu. Mi smo iza sa običnim smrtnicima, relax sjedala po 4 u redu. Ima dosta mjesta na sjedalu, po širini ti ništa ne smeta a dovoljno je mjesta čak i za koljena. Sjedala se daju prilično oboriti unatrag, samo treba to najaviti onome iza da mu ne bi baš uletio u krilo, više puta su to spomenuli. Ispod nogu dole ima tapacirani pult koji se izvlači tako da je ugodnije biti bos. Ispod sjedala je i podloga za list, možeš sa njom još podići noge tako da u kombinaciji sa spuštenim naslonom ovdje skoro da ležiš. Svako sjedalo ima svoju utičnicu, to je dobro, punili smo uređaje cijelu noć. Iznad glave je nešto kao hauba koju možeš spustiti preko glave, zgodno za spavanje da ti ne gledaju svi otvorena usta dok si u slatkim snovima.

    Ono što mi se nije svidjelo, na svim prozorima navučene su zavjese. Nema gledanja kroz prozor u Japanu, ja sam, mangup, moju raširio pa su me upozorili da ju zatvorim nazad. Ne razumijem nikako zašto to mora tako. Vjerovatno da ne bi smetao drugima u busu, što bi i bilo u redu ali ne već poslije 20 h. U to vrijeme još nitko ne spava. Dakle cijeli bus je okružen zavjesama, čak i dio prema vozačima. Ja sam se pomalo švercao pa virio kroz malu rupu koju sam si ostavio između dva zastora.

    Drugo, ovdje nitko ne priča engleski. Imaju par snimljenih najava za razglas i to je sve. Bus staje svakih 2-3 sata na pauzu 15-20 minuta za kupit nešto za pojest ili zapalit. Na izlasku iz busa na svakom stajanju stavljali si točno vrijeme polaska i toga su se naravno pridržavali. A zabrane pušenja su posebna priča o tome nekom drugom prilikom.

    Ujutro stižemo u Hirošimu.

    Pročitajte nastavak priče: Hirošima, put od kataklizme A-bombe do superbogatog grada

     

    CIJENE:

    Što… …i pošto
    Keisei line, od Narite do grada 1100 JPY
    Tokyo Kiba Capsule Hotel 4800 JPY za noć
    Dva sendviča, slatko pecivo, čokolada, voda, dva radlera 1000 JPY u trgovini
    Jutarnja kava u hotelu 300 JPY
    Great Kanto Earthquake Memorial Museum besplatno
    Senso-ji Temple besplatno
    Willer Bus pass 10000 JPY, za 3 dana

     

    GALERIJA:

    You may also like...

    3 komentara

    1. HBW napisao:

      Baš gledam neku HTV emisiju o Japanu, malo su pretjerali kad su rekli da vožnja podzemnom košta 5 Kn, najjeftinija vožnja u Tokiju je 160 JPY što je nekih 9-10 Kn. Čak ni u ostatku Japana nije značajno jeftinije, sjećam se Hiroshime gdje je cijena karte za tramvaj bila 150 JPY.

      Druga stvar za koju nisam baš siguran da je istinita u cijelosti – da je u tokijskoj podzemnoh besplatni internet, to ću svakako provjeriti jer sam na ljeto tamo – u tokijskoj podzemnoj između ostalog : )

      • Tripolog napisao:

        Ne znam da li pričamo o istoj emisji ali i ja sam danas vidio jednu i baš komentirao sa ljepšom polovicom koliko su deziformacija rekli. Jedna je ova koju ti spominješ, druga je kad kažu da nije istina da u Tokiu osoblje gura ljude u vlak, kažu to je mit. Ali mi smo to vidili svojim očima. U vrijeme špice osoblje fakat gura ljude na vratima koji imaju problema sa ulaskom u pun vlak, jer vlak mora krenuti na vrijeme. Ne znam jesi li i ti imao prilike vidjeti to. Sad mi je žao što se nisam malo zadržao na stanici i slikao to, scena je odlična.

    2. HBW napisao:

      Malo kasno odgovaram ali.. nisam gledao cijelu emisiju tako da je moguće da je u toj istoj bilo i to sa guranjem putnika u vlak podzemne. Nisam vidio u živo no ima dosta ‘dokaza’ na Youtubeu, stvarno postoje ti ugurivači. To je karakteristično samo za jutarnje gužve, možda i prije osam sati. Nismo nikad baš tako rano išli podzemnom.

    Odgovori

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *