1. dio: Na putu za Južnu Ameriku i prvi dan u Buenos Airesu (Avenide 9 de Julio, Retiro, Casa Rosada, Puerto Madero…) ➥

2. dio: La Boca i San Telmo

3. dio: Recoleta i Palermo, i odlazak prema Salti ➥

 

Buenos Aires 19.11.2014.

La Boca i San Telmo

3. dan u Argentini (5. dan na putu)

Dan počinjemo lošim vijestima, pada kiša, i to ona dosadna, uporna, konstantna i dugotrajna, ona vrsta koja te najviše pokvasi i baš voli da ti pokvari dan. Jučer je sunce pržilo cijeli dan, temperatura je bila valjda 35 C, uspjeli smo i malo izgoriti. Nismo se mazali kremom jer kao računamo da nam to ne treba, pa ne mažemo se ni doma. Vraga! Ovdje nas je sunce dobro opalilo, da li zbog toga što je ono ovdje drugačije ili zato što smo stigli iz jeseni pa je ovo bio šok za tijelo. Uglavnom jučer smo izgorili a danas ćemo evo pokisnuti.

Nas ništa neće zaustaviti pa tako ni kiša. Navlačimo spremne kabanice na sebe i izlazimo na mokre ulice Buenos Airesa. Danas su nam na programu južni dijelovi grada, San Telmo i La Boca.

San Telmo je najstarija četvrt Buenos Airesa, tu je grad u stvari i nastao. U ovom kraju je nekada živio bogatiji svijet, plemići i oficiri, sve do 1871. i velike epidemije žute groznice.

Epidemija je pokosila 10.000 ljudi što je imalo veliki utjecaj na grad, bogatiji ljudi tada se sele u sjeverne četvrti grada, ponajviše u Recoleto, što dalje od rijeke i komaraca koji prenose bolest a pust San Telmo naseljava uglavnom sirotinja koja i nema puno mogućnosti izbora. Danas je San Telmo poznat kao boemska četvrt, u njemu se okupljaju umjetnici, slikari, pjevači i plesači tanga. U središtu četvrti je nekoliko lijepih ulica popločanih kaldrmom i okruženih starim kolokvijalnim zgradama sa romantičnim fasadama. Čovjeku je ovdje lako osjetiti kako je grad živio prije 100 ili 200 godina a plesači tanga i zabavljači u starim odjelima samo pojačavaju taj dojam.

Kada se nađete u San Telmu vjerovatno ćete se najviše zadržati u nekoliko glavnih ulica, važno je zapamtiti ulice Bolivar, Defensa i Avenida Indepemdencia koja ih siječe. Nekoliko blokova oko ovih ulica je u centru pažnje svakog turiste. U ulici Defensa naići ćete na spomenik liku iz crtanog filma zvanom Mafalada. Ne znam sjećate li se ovog lika, najpoznatiji je bio u Južnoj Americi ali se dosta vrtio i u Europi.

Riječ je o simpatičnom crtanom liku, šestogodišnjoj djevojčici koja je jako zabrinuta za ljudska prava u svijetu. Poruka crtanog filma je toliko bila pozitivna da se i UNICEF rado koristio njome. Iako je strip prilično star, pisan je još u 60-im i 70-im bio je prikazivan i puno kasnije, ja kao da ga se sjećam djelomično, pogledajte fotografiju, znat ćete o čemu govorim. Spomenik je baš simpatičan, Mafalada sjedi na klupi, oko nje još dva lika iz stripa, a na klupi ima taman još toliko mjesta da sjednete i vi i slikate se s njom. Brojni turisti to i rade pa je kod spomenika uvijek red. Ovaj dio oko Mafalade je možda i najljepši dio San Telma i svakako ga morate posjetiti kada ste u gradu. Popiti piće u jednom od brojnih kafića uokolo je također nešto obavezno. Mi smo obavezu ispunili.

Dalje ulicom Defensa ili Bolivar naići ćete na brojne suvenirnice i druge trgovine okrenute samo turistima. Prava papi lova. Između ove dvije ulice nalazi se i poznati sajam San Telmo koji se održava nedjeljom. Mnogi su mi nahvalili ovaj sajam ali nažalost mi ćemo ga propustiti jer u nedjelju uopće nećemo više biti u Buenos Airesu. Još dalje Defensom na jug naletit ćete na Plazzu Dorrego, mali trgić koji se definitivno nije uopće promijenio u zadnjih, recimo, 200 godina. Ne propustite ovo. Odmah iza njega ulazite i u La Bocu, kvart loše reputacije ali i obavezna postaja na putu svakog turiste.

La Boca ja poznata u Buenos Airesu kao Mala Italija. Tu su nekada pristizali doseljenici brodom, najvećim brojem Talijani po čemu je i dobila ime. Mnogi od njih su se i zadržali ovdje trajno što se da vidjeti i po imenima ljudi, ulica i restorana u kraju. La Boca je na turističkoj mapi grada svoje mjesto zaslužila ponajviše po dvije lokacije koje treba posjetiti, prva je šarena ulica tanga Caminito, druga je stadion Boce Juniorsa La Bomboniera. Te dvije lokacije su ujedno i jedina mjesta gdje bi se turisti smjeli zadržavati, tu se policija uvijek nalazi i budno čuva turiste, ostatak četvrti je na vlastiti rizik.

La Boca je izuzetno nesiguran kraj u koji se ne zalazi noću nikako a danju se treba držati sigurnih turističkih staza. Lakše je to reći nego napraviti, mi smo uspjeli zalutati. U La Bocu smo došli pješke, ne kao ostali turisti taksijem, i onda smo metodom „znamo što radimo“ skrenuli u krivu ulicu i otišli u nepoznatom pravcu. Kad smo shvatili da tu nema ništa za nas i da smo fulali smjer, okrenuli smo se pa fino nazad istim putem, nismo iskušavali sreću sa prečicama. Pokušavamo pronaći preporučenu rutu sa Lonely Planeta. Ubrzo smo ugledali i stadion, čuvenu Bombonieru. Tooo, sad smo kao sigurni. Ali vraga! Stadioni su i po pitomijim gradovima poznati kao mjesta gdje bi moglo biti problema, a ovdje to znači gotovo pa izazov.

Bombonieru vidimo nedaleko ispred nas ali nikako ne možemo naći put do nje, između nas i nje se ispriječio ograđeni park i nekoliko krivudavih ulica. Ogradu preskakati ne možemo i nećemo, i što nam preostaje osim uskih, prljavih i pustih ulica. E sad te ulice su vrlo živopisne, ako ste gledali filmove o bandama npr. New Yorka, pa je junak zalutao u sumnjivom kvartu, zgrade napuštene ili sa metalnim rešetkama na prozorima, zidovi kuća išarani grafitima, nigdje nikoga, nigdje turista, nigdje policije, samo poneki sumnjiv lik ili grupica na ćošku ne radi apsolutno ništa već te samo gledaju i računaju koliko vrijediš. Efekt pojačava stari, veliki auto, krntija koja brzinom puža lagano krstari kroz ulicu, dok stara limena reklama škripi na vjetru. Iiiiiiik! Poneki mršavi pas lutalica te također prati pogledom. Samo još nedostaje dramatična muzika i eto nas u Holywoodskom filmu. 😀 Nekako smo ipak prošli živi i zdravi, valjda zato što smo glavni junaci a oni moraju preživjeti, no u jedno sam siguran, ovdje je noću nemoguće proći a da na tebi ostane išta osim gaća.

Na svu sreću izašli smo iz filma na vrijeme i stigli do stadiona. Velika je čast naći se pred ovakvom sportskom svetinjom. To je dom najboljeg argentinskog kluba Boce Juniors i mjesto gdje je nastao i ime stvorio veliki Maradona. Inače zanimljivo je da je stadion sagradio slovenski arhitekta. Stadion je prepoznatljiv po svojim strmim tribinama koje idu visoko iznad terena ali su zato i blizu njega, kažu da čak i onaj u zadnjem redu ima dobar pregled utakmice. Stadion je ovalnog oblika sa jednom stranicom oštro odsječenom.

Ispred Bomboniere nekoliko je turista, došli su taksijem koji ih čeka, slikaju se na brzinu i bježe. Jedan lik sa ožiljkom na licu dubokim kao brazda na oranici valja karte za sutrašnju utakmicu. Inače za utakmice nema karata u slobodnoj prodaju, isključivo su to godišnje propusnice a turisti uspijevaju ući samo ako jednom od ovih likova plate propusnicu u najam koju mu poslije moraju vratiti. Čitao sam da postoji stadion tour u kojem ga možeš obići za vrijeme kada nema utakmice, nešto što imaju svi veliki stadioni svijeta, ali sada kada sam ovdje ne vidim kako bi to bilo moguće. Svi ulazi na stadion su čvrsto zatvoreni metalnim vratima, nigdje nema nekakvog šaltera, nigdje mjesta gdje bih mogao kupiti kartu i ući. Čini se da ću posjet stadionu ipak preskočiti ovaj put.

Nedaleko od stadiona je ulica Caminito, jedan od najpoznatijih landmarka Buenos Airesa. Sigurno ste već vidjeli negdje slike grada sa šarenim kućama obloženim limenim zidovima na kojima kao da je svaki komad obojan drugačijom, intenzivnom bojom. E to je Caminito. Kuće su nekada bile ovako šarene jer su farbane kako se dolazilo do koje kante boje.

Nikome nije bilo važno kako izgleda, boja se uglavnom krala na obližnjim brodovima pa udri po zidu dok je ima. Sad bila ona crvena, zelena, plava ili nešto neprepoznatljivo koga je briga. Farbaš dok ima, staneš kad više nema a onda kad nabaviš drugu kantu ideš dalje, nema veze što je posve drugačija. Dakle nekada je ovakvo uređivanje doma bilo nužno a danas je to samo turistička atrakcija. Cijeli Caminito je samo jedna velika pozornica za turiste, sve je ovdje isforsirano do apsurda a svi ljudi koji tamo rade, bilo da nešto prodaju, bilo da rade u restoranu, bilo da su plesači tanga su samo glumci. Rekao bih da se ovdje ne vidi grad već pozornica. A što ćeš, od toga žive, ne možeš im puno zamjeriti. Kako god, ovdje je sve skupa malo preumjetno a svaka autentičnost je davno nestala.

U nekoliko restorana koji se nalaze u ulici vidjet ćete profesionalne plesače tanga. Zabavljaju goste dok su oni za ručkom. Moram priznati da dobro izgledaju ovi plesači, pogotovo žena, pravi je komad, hm, plesačice. Kasnije smo ih vidjeli i na ulazu u ulicu, na samom ćošku koji je najčešće na fotografijama turista. Imate li volje možete malo sa njima zaplesati i slikati se. Naravno za novac! Ako ste muško plesačica će vam pokazati pozu koju morate zauzeti, primaknut će vas uz sebe i strastveno vas gledati u oči a onda će vam za lijepu fotografiju uvaliti nogu sa mrežastim čarapama u ruku. Moram priznati da sam se i ja poželio slikati, ženska je pre-pre-zgodna, smo ne znam kako bi C. reagirala na scenografiju. 🙂 Ako ste žensko onda idete kod baje tango mahera, izbacit će jednu nogu daleko ispred sebe a vi ćete imati priliku da mu sjednete u krilo. Svi ćete tako lijepo odglumiti strast a poslije ćete imati sjajne fotografije sa argentinskim komadima za obiteljski album. Tako funkcionira Caminito, ovdje se i uspomene glume.

Već se polako spušta noć a to znači da je vrijeme za bijeg iz La Boce. Da u nama kuca srce junačko pokazujemo tako što krećemo pješke i natrag prema gradu. Wow, kakve mudonje! 😉 U ulici koja vodi prema Sam Telmu nailazimo na zgradu, piše na njoj „Naš Dom“ na nama poznatom jeziku. Čitamo bolje tablu, ispod još piše „Jugoslovensko društvo uzajamne pomoći, osnovano 14 aprila 1878 godine“. Zanimljivo. Otkud se to našlo tu usred La Boce, boga pitaj.

Cijelim putem kroz La Bocu sreli smo otprilike milijun pasa lutalica. Oni uvijek nekako prate sirotinju tako da su našli dom i u ovakvom kraju. Ono što je neobično je vidjeti ih u tolikom broju, u našim krajevima ih više gotovo pa i nema. To ćemo primijetiti na cijelom putovanju kroz Južnu Ameriku, jako puno ima pasa lutalica. Posvuda! I skroz su drugačiji od naših, iako su neki veliki poput teleta, iako su često u čoporima, iako smo prolazili stalno pored njih, danju i noću, niti jedan nije nijednom zalajao na nas niti nas mrko pogledao, nijedan nije pokazao nikakvu agresivnost. Stvarno neobično! Zanimljivo je i da uopće ne mašu repom kao naši ali su vrlo pitomi i umiljati. Ponekad će vam sami prići dok sjedite i staviti glavu u krilo. Velik je koliko i konj a hoće da se mazi?! Kod tebe se u početku malo javi i prirodni strah ali kasnije nestane jer vidiš da su samo maze. Mislim da su psi ovako pitomi upravo zato što ih nitko ne dira, nitko ih ne maltretira, ubija niti tjera. Ne diraju ljudi njih, ne diraju oni ljude. Biće da se agresivnost javlja samo iz straha, i kod jednih i kod drugih.

Navečer odlazimo još jednom do Plaze de Mayo i Casa Rosade. Dobra odluka, treba ovo vidjeti i noću jer tada je zgrada osvijetljena pink reflektorima. Sve skupa izgleda bajkovito, kao haljina na vjenčanju.

Za kraj, u trećem dijelu vodimo vas u Recoletu i Palermo i krećemo na sjeverozapad Argentine prema Salti ➥

 

GALERIJA: