Salta – najeuropskiji grad Južne Amerike

Salta La Linda - Plaza 9 de Julio i katedrala
Salta La Linda - Plaza 9 de Julio i katedrala

Salta se nalazi na sjeverozapadu Argentine na 1.152 metara nadmorske visine, točno u podnožju Anda. Iza Salte počinje pravi uspon i prestaje pitomi krajolik. Salta je poznata kao grad u Argentini koji najbolje sačuvao svoju kolonijalnu arhitekturu, iz tog razloga je smatraju najeuropskijim gradom Južne Amerike. Kažu da u Salti imate osjećaj kao da se nalazite u Europi, neki ju često uspoređuju sa Seviljom u Španjolskoj, navodno da joj je jako slična.

Pogled na Saltu sa gradskog brda San Bernardo

Pogled na Saltu sa gradskog brda San Bernardo

Salta ima oko 600.000 stanovnika što ju čini drugim gradom po veličini u tom dijelu Argentine. Poznata je po svojoj ugodnoj klimi a turistima vjerovatno ponajviše po tri savršeno očuvane mumije Inka djece koja su žrtvovana prije oko 500 godina na vulkanu Llullaillaco na 6.739 nadmorske visine. Mumije su savršeno očuvane, zbog suhe i hladne klime te velike nadmorske visine gdje uopće nema bakterija tijela izgledaju kao da su preminula jučer. Pronađene su 1999. i danas se čuvaju u MAAM muzeju u Salti. Osim po ovim mumijama Salta je poznata po zanimljivim krajolicima u okolici grada sa izuzetnom raznolikošću, možete pronaći sve od šuma preko planina u raznim bojama do pustinje. Mnoge turiste privlači i jedan poseban vlak „Tren a las Nubes“ ili vlak u oblake, linija kojom putujete cijeli dan iz Salte visoko u Ande na 4.220 metara. I danas ova linija predstavlja jednu od najviših pruga na svijetu.

FAKTOLOGIJA TRIPOLOGIE:

Zanimljive činjenice o Salti
Salta je grad sa oko 600.000 stanovnika i jedan je od najbrže rastućih gradova u Argentini.
Salta ima i svoj nadimak “Salta La Linda” ili u prijevodu prelijepa Salta.
Provincija Salta zauzima sjeverozapad Argentine, graniči čak sa 3 države, Čile, Bolivija i Paragvaj, a poznata je po izuzetnoj geografskoj i klimatskoj raznolikosti. Tu ćete u neposrednoj blizini pronaći širok raspon od hladnih pustinja Anda do subtropskih prašuma, između toga su doline sa svim međustupnjevima između ove dvije krajnosti.
Salta je bila najjužniji dio carstva Inka a ove krajeve su došli samo nekoliko desetljeća prije Španjolaca.
U Salti polazi jedna od najviših željezničkih linija na svijetu, pruga se penje do 4.220 metara a iugradnja je počela još davne 1921. godine. Vlak je poznat pod imenom “Tren a las Nubes” ili vlak u oblake.
U MAAM muzeju u Salti se nalaze najbolje očuvane mumije ikada pronađene na svijetu, zovu ih Niños del Llullaillaco. Riječ je o troje djece koja su žrtvovana bogovima prije 500 godina na 6.739 metara visokom vulkanu Llullaillaco. Na tolikoj nadmorskoj visini, bez kisika, bez vlage i u potpunosti bez bakterija tijela su ostala izuzetno očuvana bez ikakve mumifikacije.

mapa-Salta

Salta 22.11.2014.

Na putu ka sjeverozapadu

6. dan u Argentini (8. dan na putu)

Jutro smo dočekali u autobusu, putujući iz Buenos Airesa prema Salti. Iako je u pitanju autobus spavali smo odlično, uopće se ne osjećamo slomljeno niti umorno. Živjeli južnoamerički autobusi i naš žuti El Rapido.

U busu su nam ubrzo dali i nešto za prigristi, jednostavno, običan keks, u jednini, doslovno jedan keks. Neopisivo smo se najeli! 😉 Ali hajde dobro barem su nešto dali, uz to je stigla i kava koja je bila grozna ali bar donekle je zadovoljila naše jutarnje potrebe za kofeinom. Općenito neugodno me iznenadilo koliko su loše kave po Južnoj Americi. Rekao bi čovjek da su dobre, pa ipak je ovo kontinent sa kojega i dolazi većina svjetske kave, ali vraga, kave su im svugdje na Američki fazon (mislim na SAD) što znači jedno 3 deci vruće vode sa minimalnom količinom kave, tek toliko da zaprlja vodu. Ja bih to nazvao čajem ali oni ju zovu kavom iz nekog razloga.

Krajolik se mijenja iz ovoga...

Krajolik se mijenja iz ovoga…

...u ovo

…u ovo

Krajolik se već značajno promijenio, šume su rjeđe, stabla sve manja, a prazni prostori samo sa ponešto trave sve veći, poput nepregledne brežuljkaste stepe. Ovdje je klima znatno drugačija nego na jugu u Buenos Airesu, obilne padaline su ovdje rijetke, to se jasno vidi, a već smo se popeli i na određenu nadmorsku visinu. Sve smo bliži Andama i već klizimo po njenim obroncima.

Na sve strane pasu nepregledna stada krava i konja, biće da odavde dolazi dobar dio onih poznatih argentinskih bifteka. [pullquote-right]Na sve strane pasu nepregledna stada krava i konja, biće da odavde dolazi dobar dio onih poznatih argentinskih bifteka.[/pullquote-right]Tu i tamo naletimo na neko selo, rijetka su, dosta udaljena jedno od drugoga, ovdje ja uglavnom samo prostor, puno prostora, brežuljci, ravnice i pašnjaci. Kuće u selima kroz koje prolazimo su niske sa ravnim krovovima, jasno je da problema sa padalinama ovdje nemaju puno. Sve češće viđamo i kaktuse, velike poput drveća, sa velikim, mesnatim listovima (ili kako se to već zove na kaktusima) prepunim bodlji. Kaktusi su uglavnom podšišani na vrhu, očito je da to lišće za nešto koriste, nemam pojma za što.

Tucuman je jedan od većih gradova na koje smo naišli. Točno ime mu je San Miguel de Tucumán. Puno je ovdje tih svetih gradova, San onaj pa Santa ova. Religija je bila glavni motiv pri davanju imena gradova, tako i svaki od njih ima neku kobasicu od naziva na sreću u svakodnevnom govoru skraćenu samo na bitno, u ovom slučaju to je samo Tucuman.

Negdje prije ulaska u Tucuman smo stali na jednoj pumpi da naspu gorivo i isprazne wc, rekao bi čovjek ništa čudno ali ipak je bilo čudno, za sve to vrijeme nama putnicima nisu dali izaći iz autobusa. Sad zamislite koliko smrdi na katu autobusa dok ga oni dolje šmrkovima peru. Grozno! Neke njihove odluke mi nikada neće biti jasne, jedna od njih je i nepuštanje ljudi van iz autobusa ni na trenutak tijekom vožnje koja traje više od 20 sati. Zašto smo morali presjediti u busu dok oni sipaju benzin i peru wc nemam pojma, ako netko zna bilo kakav suvisli razlog volio bih da mi objasni.

Autopraonice na argentinski način

Autopraonice na argentinski način

Na prilaznoj cesti, već na ulasku u grad zanimljiva scena. Ne desetine pa i stotine auta tu se pere a zanimljivo je da nije riječ ni o kakvim uređenim praonicama, perači nose vodu u kantama i peru aute ručno, sa spužvama, a sve to za svega nekoliko pezosa. Cijela ulica je jedna velika praonica na otvorenom. Inače ni sam grad ne oduševljava ni sa čim, doduše malo je nezahvalno to reći jer mi smo ga vidjeli samo iz autobusa ali od onoga što smo vidjeli ne znam što bi me ovdje moglo zadržati.

Iza Tucumana krajolik se još drastičnije mijenja, tu već počinju ozbiljnije planine, nepreglednih ravnica više nema, sve je više brda i planina koja razbijaju monotoniju. [pullquote-left]Svako tijelo drugačije reagira na visinu a što vas čeka ne možete znati. Nema to veze ni sa godinama, ni sa fizičkom spremom, ni sa iskustvom…visinska bolest može uhvatiti svakoga pa popeo se on na te visine prvi ili sto prvi puta. A onda kad si jednom gore lijeka više nema, jedino rješenje je silazak dolje što često nije moguće pogotovo ne u brzom roku.[/pullquote-left]Sada se penjemo već sat vremena, postepeno, a usponu čini se da nema kraja. Uspon je nešto što nas čeka u narednih 20-tak dana a evo već danas je počeo. Za nekoliko dana se trebamo popeti na ozbiljne visine, sve do 5.000 metara u Boliviji i malo me brine kako će nam tijela reagirati na to. Peruanci znaju reći, tamo gdje eukaliptus ne raste nije dobro ni za ljude. Eukaliptus ne raste iznad 2.700 do 3.000 metara. I stvarno takvi smo i mi ljudi, do 3.000 gotovo svatko tko je zdrav može izdržati, sve iznad toga je rizik i lutrija. Svako tijelo drugačije reagira a što vas čeka ne možete znati. Nema to veze ni sa godinama, ni sa fizičkom spremom, ni sa iskustvom…visinska bolest može uhvatiti svakoga pa popeo se on na te visine prvi ili sto prvi puta. A onda kad si jednom gore lijeka više nema, jedino rješenje je silazak dolje što često nije moguće pogotovo ne u brzom roku.

Pored ceste tu i tamo vidimo ponekog konja. Čini se da su divlji, tako izgledaju a i ne znam tko bi u ovoj pustari vodio računa o njima. Izgledaju kao u western filmu, divlji, snažni i neobuzdani konji u preriji. Ponegdje prođemo i pored neke plantaže, ne znam čega, izgleda kao vinograd ali nije loza, drveće je u pitanju. Sve je uredno posloženo pod konac u nepreglednim redovima i podšišano. Čega je to plantaža nemamo pojma, možda duhan ili tako nešto. Do Salte je ostalo još manje od 300 km, predviđeno vrijeme dolaska je u 16:20, vidjet ćemo koliko ćemo biti točni.

***

I nismo bili točni. Negdje oko 17 h, kada smo već debelo kasnili, šole ja stao na nekoj benzinskoj pumpi usred ničega, otvorio vrata i počeo vikati „Salta! Salta!“. Kakva Salta pobogu?! Koji je sad to kuki?! Pričao je on još nešto uz povike „Salta! Salta!“ ali naravno na Španjolskom, nismo ga niti riječi razumjeli, samo ravna crta nerazumijevanja. A onda smo skužili. Pored nas je bio još jedan bus sa natpisom Andesmar, iz nekog nama nepoznatog razloga i bez najave su htjeli da mi presjednemo u taj drugi bus. Tu im se putovi razilaze, naš stari bus iz kojeg smo izašli ode ravno, dalje u smjeru kojim smo se kretali, mi u novome skrenusmo lijevo u nepoznato. A onda se ukazala spasonosna tabla „Salta 50 km“. Dobro je, znači ipak smo na pravom putu.

Na autobusnoj stanici u Salti odmah razočarenje. Dogodilo se upravo ono čega smo se bojali, za sutra (nedjelja) nema više mjesta u busu za Čile. Saltu i San Pedro de Atacama u Čileu povezuju tri kompanije, Pullman, Andesmar i Geminis, svaka samo dva ili tri puta tjedno. Kao i u Buenos Airesu i ovdje svaka kompanija ima svoj šalter ali je puno lakše obići ih jer ih je, naravno, višestruko manje. Naš inicijalni plan je bio odmah sutradan ujutro nastaviti dalje za Čile jer smo računali da u Salti nema razloga da se duže zadržavamo, računali smo da je bolje dan više provesti u San Pedru. Dakle prva opcija Pullman je otpala jer nema mjesta. Druga opcija je Andesmar ali oni kreću u 1 sat noću a malo nam je žao ne vidjeti put jer po svjedočanstvima koja sam pročitao i prema fotografijama koje sam vidio put izgleda veličanstveno. Prvo se cesta penje visoko u Ande da bi se kasnije naglo spuštala preko granice u bezbrojnim serpentinama prema dolini u kojoj se nalazi San Pedro de Atacama. Volio bih to proći po danu. Treća opcija je najkasnije, kompanija Geminis ima jutarnji bus u 7 ali prekosutra, dakle u ponedjeljak. Odlučujemo se za srednju opciju, idemo noćnim busom. Kupujemo karte za 480 pezosa i idemo tražiti naš hostel.

Cabildo nekada gradska vijećnica a danas povijesni muzej

Cabildo nekada gradska vijećnica a danas povijesni muzej

Hostel smo našli vrlo brzo, udaljen je svega kilometar od stanice a nalazi se u jednoj od velikih, glavnih gradskih ulica. Hostel se zove Coloria, potpuno je nov, vrlo je čist i uredan. U skladu sa svojim imenom živo je obojen, svaka soba ima drugu boju i po njima se i zovu, mi smo bili u „cyan“ sobi. Soba nam je dvokrevetna, a ono što je zanimljivo je da nemamo prozor na vanjskom zidu već gledamo u unutrašnji lobby. Čudno rješenje ali nam nimalo ne smeta, nije to jedna od onih soba koje uvale usred zgrade pa nemaš ni prozora, ni pogleda, ni zraka. Ovo nam je čak bilo simpatično, lobby je velik, cijeli zid na njemu je stakleni a uz njega su poredani stolovi, tu se jede i odmara i živo je uvijek. Definitivno moja preporuka za ovaj hostel ako se nekada nađete u Salti.

Glavni gradski trg Plaza 9 de Julio nalazi se svega nekoliko blokova od hostela. Nismo imali problema pronaći ga, jasno je u kojem smjeru je trg, tamo je gdje ide najviše ljudi a logikom „kuda svi tu i mali Mujo“ idemo i mi. [pullquote-left]Plaza 9 de Julio je u klasičnom, pravilnom četvrtastom obliku. Sa jedne strane se nalazi katedrala, lijevo od nje je MAAM muzej u kojem se nalaze mumije djece sa vulkana Llullaillaco, na suprotnoj strani je Cabildo nekada gradska vijećnica a danas povijesni muzej a sa desne strane je Muzej suvremene umjetnosti.[/pullquote-left]Trg je u klasičnom, pravilnom četvrtastom obliku. Sa jedne strane se nalazi katedrala, lijevo od nje je MAAM muzej u kojem se nalaze mumije djece sa vulkana Llullaillaco, na suprotnoj strani je Cabildo nekada gradska vijećnica a danas povijesni muzej a sa desne strane je Muzej suvremene umjetnosti. Gotovo cijeli trg je zatvoren u galeriju, padne li kiša možete prošetati oko trga i ostati suhi. U sredini trga nalazi se spomenik nekom konjaniku i lijep park sa visokim palmama. Trg i sve oko njega je baš pitomo i oku ugodno, nije čudno što grad ima nadimak Salta la Linda ili što bi kod nas rekli Prelijepa Salta.

Za Saltu često kažu i da je najeuropskiji južnoamerički grad. Uglavnom je uspoređuju sa španjolskom Seviljom. Mogu se djelomično složiti sa ovim, nije da baš nešto posebno liči na Sevilju ali svakako djeluje europski, uz samo nešto više policije i smeća na ulicama.

Plaza 9 de Julio i katedrala

Plaza 9 de Julio i katedrala

Katedrala je izgrađena u neoklasičnom kolonijalnom stilu, prelijepo izgleda, kako izvana tako i iznutra. Obojena je u pink boju, i izvana i iznutra, djeluje nekako živahno i optimistično ni nalik onim mračnim crkvama kakve ponekad znaju biti. Ulaz je slobodan i prepuna je ljudi iako je već prošlo 21 h. U katedrali se upravo održava koncert, nekakav hor je u pitanju i sjajno zvuče u ovakvom ambijentu.

Parada na glavnom trgu Salte...

Parada na glavnom trgu Salte…

Na trgu ispred katedrale je nekakav show, parada, rekao bih gay parada jer ima dosta transvestita. Sve skupa liči na karneval, ljudi su šareno obučeni, vozila su čudna, muzika je bučna i svi plešu, sve je nekako veselo. Sjeli smo malo na klupu, posmatrali paradu i upijali ritam grada. Ruksak uvijek držimo na oku i ne ispuštamo ga nikako iz ruku. Navodno su najčešće krađe upravo takve da se netko zaleti i otme nečuvani ruksak pa ti onda stigni mladog sprintera. Trenutno mi se sva ta upozorenja čine besmislenim, grad mi izgleda posve pitomo a ljudi dobroćudno. Nitko nas ne gnjavi, poneko dobaci prijateljski osmjeh u prolazu, prosjaci su rijetki, rjeđi nego u Buenos Airesu, tu i tamo prođe poneki prodavač nekog drloga, ne prečesto, a jedno „no gracias“ je sasvim dovoljno da se zahvale i nastave svojim putem. Ipak jasan znak da smo i dalje u Južnoj Americi je prisustvo policije na svakom koraku. I dalje smo malo oprezniji nego što bi trebali biti jer ako je policija prisutna u tolikom broju vjerovatno za to postoji i razlog.

Subota je večer i dan je za vjenčanja. Valjda je to razlog zašto ima toliko lijepih, dotjeranih djevojaka uokolo po trgu, neke su u bijelim vjenčanicama, druge su u širokim, glamuroznim, ružičastim haljinama, one su valjda pratnja onima u bijelom. [pullquote-right]Jasan znak da smo i dalje u Južnoj Americi je prisustvo policije na svakom koraku. I dalje smo malo oprezniji nego što bi trebali biti jer ako je policija prisutna u tolikom broju vjerovatno za to postoji i razlog.[/pullquote-right]Prelijep je kadar vidjeti ovakve djevojke a u pozadini stare, kolonijalne zgrade oko trga i katedralu, kao vremeplov u neka davna vremena a upravo u trenutku kad počinje kraljevski bal i uzvanici su baš pristigli sa svojim kočijama. Mladenci se slikaju na unaprijed određenim mjestima, slika ih profesionalni fotograf a pomalo se i ja ubacujem iz pozadine sa zoom-om. 🙂 Lijepo je posmatrati sav ovaj žamor i živost grada. Sviđa nam se grad, kažemo i mi „Salta la Linda“.

...i lijepe cure u balskim haljinama

…i lijepe cure u balskim haljinama

Nasuprot katedrali, u desnom kutu, pružaju se tri glavne pješačke gradske ulice Alberdi, Florida i Caseros. To je špica Salte. Florida je najživlja, zanimljivo ima isto ime i namjenu kao i ona u Buenos Airesu. Sve te ulice su toliko prepune ljudi da jednostavno ne možeš proći. Izgleda da je večeras na ulicama sve, i staro i mlado, i muško i žensko, i tek rođene bebe i starci sa štapom… Južnoamerička je to priča, navečer su svi na ulicama i ta gužva traje do kasne večeri, a rekao bih da je subotom to još izraženije.

Cijeli taj kvart je pun trgovina i fast food restorana. U malim objektima uz ulicu prodaje se sve i svašta, po sredini gužvu pojačavaju i oni koji su svoje artikle raširili po podu. Ono što nedostaje i ovdje u Salti a primijetili smo i prije u Buenos Airesu jesu kafići i njihove terase. Gotovo da nema niti jednog pravog kafića kakve mi poznajemo a oni sa terasama na koje možeš sjesti i uživati nalaze se jedino na glavnom gradskom trgu. Zašto toga nema nije nam jasno. Valjda nemaju naviku sjediti po kafićima i ubijati vrijeme, vrijeme ubijaju na neke druge načine. Biće da radije hodaju, zato i ne možeš proći po ulicama.

 

    Salta 23.11.2014.

    Salta la Linda

    7. dan u Argentini (9. dan na putu)

    Lijep i sunčan dan je osvanuo u Salti. Super! Spavanje je bilo odlično. Ujutro se samo otvoriš prozor i baciš pogled na lobi. 🙂 Onda siđeš dole u taj isti lobi na doručak, zauzmeš mjesto uz prozor sa pogledom na bazen i radiš sve easy kao što to domaći rade. Nije loše s obzirom da smo u jeftinom hostelu. Za doručak je bilo, gle čuda, džem i maslac, mlijeko i kava. Hajd’ nema veze, glavno je ubaciti nešto u kljun i popiti kavu prije izlaska.

    Red za žičaru na San Bernardo

    Red za žičaru na San Bernardo

    Za danas nam je prvo na programu otići na žičaru s kojom ćemo do vrha 300 metara visokog gradskog brda zvanog San Bernardo. Navodno je sa vrha odličan pogled na cijeli i grad i dolinu u kojoj se nalazi a mi volimo bacati poglede. Osim toga i samo brdo predstavlja zelenu oazu usred grada i lijepo je mjesto za izlet čak i lokalnom stanovništvu. Žičara polazi iz gradskog parka San Martin, tamo smo se i zaputili.

    Na žičari je velika gužva. Lijep je dan danas pa je valjda to razlog da svi turisti ali i domaći žele ići gore baš danas. Uz to je i nedjelja, dakle odlični preduvjeti za veliku gužvu. Ali što možemo, nema nam druge nego da čekamo. Postoji mogućnost ići gore na vrh i pješke, ima staza i stepenice njih točno 1.070 kako smo negdje pročitali, ali ne da nam se toliko penjati bez potrebe. Planirali smo dole sići pješke a za gore ćemo pričekati žičaru koju oni zovu Teleférico.

    Malo po malo red se ipak pomjera, uskoro smo stigli do blagajne a malo kasnije ušli smo i u našu gondolu sa još jednim mladim parom, osoblje tamo dijeli ljude u grupe po 4 koliko stane u jednu gondolu tako da sa nekim morate upasti. [pullquote-left]Već sam davno primijetio da je teško južnoameričke narode dijeliti na bilo kakve boje. Jednostavno tu ima svih mogućih boja kože, od bijelih preko tamnijih do crnih i crvenih. Lijepo je to, ta ovdje sveprisutna raznolikost. [/pullquote-left]Kasnije ćemo, kroz priču, saznati da su iz Brazila mada ne izgledaju uopće tako, bijeli su kao sir, prije bi ih smjestio negdje u Njemačku. No već sam davno primijetio da je teško južnoameričke narode dijeliti na bilo kakve boje. Jednostavno tu ima svih mogućih boja kože, od bijelih preko tamnijih do crnih i crvenih. Lijepo je to, ta ovdje sveprisutna raznolikost. Slikamo mi malo Brazilce, slikaju malo oni nas, i par minuta kasnije stigli smo na vrh brda San Bernardo.

    Salta na dlanu - pogled sa brda San Bernardo

    Salta na dlanu – pogled sa brda San Bernardo

    I stvarno, pogled sa vrha San Bernarda na Saltu je sjajan. Cijeli grad se vidi kao na dlanu. Već u Salti će nam postati jasno koliko smo blizu ekvatora i pustinje, kaktusa ima sve više i oni su sve veći. Gore je lijep park, prava divljina usred grada, nešto slično sam vidio samo u Ateni na njihovom gradskom brdu Likavitos, naravno osim kaktusa ali i Atenjani imaju jednaku sreću da su zadržali komad divlje prirode u centru grada. Pa i Split ima takvu sreću donekle sa svojim Marjanom.

    Spomenik Güemesu podno San Bernarda

    Spomenik Güemesu podno San Bernarda

    Nakon što smo popili pivo, dobri Quilmes u boci od litre a na terasi sa pogledom na dolinu krenuli smo natrag u grad. Ovaj put pješke, nizbrdo, po stazi kroz šumu, preko nekoliko potoka i vodopada. A staza završava u podnožju brda, kod spomenika generalu i junaku iz rata za neovisnost Martínu Miguelu de Güemesu. Güemes je velika faca u ovom kraju, pored već spomenutog spomenika i jedna od glavnih gradskih avenija koja počinje njemu pod nogama i završava u centru grada nosi njegovo ime. Dovoljno je reći i da čak i jedan manji grad u ovom kraju nosi njegovo ime.

    Avenija Güemes kojom idemo prema gradu krije i neke od najljepših kuća i vila u gradu. Neke od njih su stare, kolokvijalne hacijende nalik najviše na scenografiju u filmovima. Danas se u njima uglavnom nalaze konzulati, vladine i gradske institucije.

    Spuštamo se opet na glavni trg Plaza 9 de Julio, cilj nam je posjetiti vjerovatno najveću atrakciju Salte – MAAM muzej, ili u punom nazivu Museo de Arqueología de Alta Montaña. U njemu se nalaze mumije djece sa vulkana Llullaillaco, već sam to spominjao. [pullquote-right]Velika nadmorska visina, vječiti led, nedostatak kisika i bakterija su zaslužni da su “Los niños de Llullaillaco” najbolje očuvane mumije ikada pronađene na svijetu.[/pullquote-right]Riječ o tijelima troje djece koje su Inke prije oko 500 godina žrtvovali bogovima. Otkriveni su tek 1999. godine a bili su u gotovo savršenom stanju. Velika nadmorska visina, vječiti led, nedostatak kisika i bakterija su zaslužni da su ovo najbolje očuvane mumije ikada pronađene na svijetu. Posebno je fascinantno kada znate da nikakav postupak mumifikacije nije proveden nad njima već su djeca samo ostavljena gore. Gotovo pa je nemoguće povjerovati da su mrtvi već 500 godina. U muzeju je najstrože zabranjeno slikanje, želite li vidjeti kako mumije izgledaju možete slike pronaći na Google-u.

    Prelijepe hacijende u aveniji Güemes

    Prelijepe hacijende u aveniji Güemes

    Postoje tri mumije, dvoje ženske djece i jedno muško. Najmlađe je tijelo dječaka, bio je star oko 5-6 godina, mlađa curica imala je 6 godina a starija oko 15. Vjeruje se da su sve troje bili plemićkog porijekla. U svima je nađeno koke i jedne vrste alkoholnog pića zvanog chicha što znači da su bili drogirani prije smrti i da su vjerovatno umrli u snu.

    Muzej nije velik. U biti to i nije pravi muzej već više izložbeni prostor za navedene tri mumije i ostale stvari koje su pronađene sa njima. U prizemlju je nekoliko slika raznih vulkana u okolici grada, među njima naravno i Llullaillaco, a onda se odmah penjete na kat gdje se u posebnim prostorijama čuvaju stvari koje su pronađene u vulkanu zajedno sa mumijama djece, nekoliko amajlija, malih ritualnih lutkica, nešto odjeće, igračaka…i onda ulazite u glavnu prostoriju gdje se čuvaju djeca. Samo jedno tijelo je istovremeno izloženo i rotiraju ih svakih 6 mjeseci a nalazi se u posebnom staklenom sarkofagu koji ima idealne uvjete za zaštitu tijela. Iza sarkofaga, kroz staklo, možete vidjeti i samu laboratoriju u kojoj su tijela obrađena i u kojoj se i danas održavaju.

    Velike kontraverze je izazvala ideja o izlaganju tijela javnosti. Sama ideja da se narušava njihov mir mnogima se nije svidjela, posebno potomcima Inka. Na kraju do izlaganja tijela u ovom muzeju je ipak došlo, da li je to dobro ili ne prosudite sami. Ja moram priznati da je ovo definitivno nešto najmorbidnije što sam vidio a posjet ovom mjestu samo u čovjeku izaziva neki nemir. No eto, ipak sam bio, vidio sam ali ne vjerujem da bi se ikada više vratio tamo.

    ***

    Sjećate se sinoćnje gužve u centru grada, na trgu Plaza 9 de Julio i u ulici Florida? E danas je slika potpuno drugačija, teško je prepoznati da je to isti onaj grad. Sada je kasno popodne. Kolika god bila gužva navečer kada sunce zađe a vrućine popuste po danu sve izgleda potpuno drugačije, nigdje nema žive duše. Popodne je vrijeme za fjaku, sijesta je u toku a ljudi su se valjda posakrivali svatko u svome hladu da bi navečer opet poput šišmiša izletjeli na ulicu.

    Pust centar grada danas po danu...

    Pust centar grada danas po danu…

    ...i isto to sinoć kad je gužva

    …i isto to sinoć kad je gužva

    I baš tako dok smo čilali na glavnom gradskom trgu u hladu jedne od palmi i čudili se pustim ulicama, negdje već pred zalazak sunca pažnju nam je privukla buka koja je dolazila iz ulice koja pored katedrale izlazi na trg. Ono što će se tada dogoditi teško je sada riječima opisati. Iz te ulice odjednom je izašlo na stotine zombija! Da, da, baš zombija. Koji kuki je sad ovo, pitali smo se?! Povorka je bila duga, 15-tak minuta je kolona izlazila iz smjera katedrale a onda se razmilila po cijelom trgu kao zaraza. Svi su imali bubnjeve, limove, lonce, šta god im je palo pod ruku a da može proizvoditi buku. [pullquote-right]Ono što će se tada dogoditi teško je sada riječima opisati. Iz te ulice odjednom je izašlo na stotine zombija! Da, da, baš zombija. Koji kuki je sad ovo, pitali smo se?![/pullquote-right]Sad zamislite da odjednom oko vas prolazi na stotine zombija, svi krvavi, prepuni ožiljaka, u razderanim majicama, sa njih vise dijelovi tijela i još uz sve to prave i buku…ne, nije to nikakva scenografija za film. Očito da je riječ o nekakvom karnevalu, učesnici su uglavnom tinejdžeri, vjerovatno pokupljeni svi iz iste škole ili više njih. Ali kakvo je to iznenađenje bilo, mama mia, onako bez upozorenja i najave, iz sve one tišine odjednom puf! Pun trg zombija. Ma dobra je ova Salta! 🙂 Sviđa nam se.

    Sa zombijima je došao i mrak, sunce je zašlo, a običan svijet je počeo izlaziti na ulice. Sijesta je prošla, ulice se pune ljudima koji imaju svoj ritual – večernju šetnju po gradu. Grad je opet pun i živ kao i sinoć, dobro možda ipak malo manje nego sinoć, danas je nedjelja a sutra radni dan.

    Uživat ćemo još ovu večer sa čudnim ali lijepim gradom Saltom i njenim građanima, a onda ćemo kasno, već u noći, nakon večere krenut u naš Coloria hostel po stvari pa na stanicu uhvatiti noćni bus za Čile. Kao što sam već spomenuo u 1 sat iza ponoći kreće autobus u našu novu destinaciju – San Pedro de Atacama.

    Adios Argentina, lijepo si nas ugostila, nadam se da ćemo se vidjeti opet, ostala si nam dužna pokazati Patagoniju, Ognjenu zemlju, slapove Iguazú…puno toga je ostalo otvoreno za sljedeći put. 🙂 Hola Chile, jedva čekamo da vidimo što ćeš nam ti ponuditi.

    U sljedećem nastavku napuštamo Argentinu i odlazimo u Čile, posjetit ćemo pustinju Atacamu i jedan od njenih najvažnijih gradova San Pedro de Atacama. Kako izgleda najsuša pustinja na svijetu, koliko vruće i prašnjavo može biti dolje u gradu a koliko hladno na 4.300 metara nadmorske visine na gejzirima Tatio koje ćemo posjetiti. U sljedećem nastavku vodimo vas u Čile ➥.

     

    CIJENE:

    Što… …i pošto
    Žičara na brdo San Bernardo 35 AR$ po osobi i smjeru (oko 3 USD)
    MAAM muzej 40 AR$ po osobi (oko 3 USD)
    Katedrala Besplatno
    Bus Salta (Argentina) – San Pedro de Atacama (Čile) 480 AR$, po osobi (oko 37 USD)

     

    GALERIJA:

    You may also like...

    Odgovori

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *