Šangaj – neka nova Kina, 2. dio

Pudong, u srcu Century avenije
Pudong, u srcu Century avenije

    Šangaj 01.11.2013.

    2. dan u Kini (8. dan na putu).

    Naspavali smo se, krevet je bio bogovski, s obzirom da smo prošlu noć proveli u avionu nije ni čudno. Doručak je bio onako, više loš nego dobar. Naravno slatko ljute kombinacije, i sve nekako skromno i sirotinjski. Nešto smo malo promrljali čisto da zavaramo glad. Ali je zato kuhar bio prva liga, ne zbog svojih gastronomskih sposobnosti već kao pojava, izgledao je kao Jackie Chen, onako nizak ali nekako kung fu građe i hoda, sve očekuješ da vrisne i izmlati nas dok si rekao riža.

    Shanghai Science Museum

    Shanghai Science Museum

    Danas idemo na [highlight]Pudong, novi dio grada na istočnoj obali rijeke[/highlight]. Uzeli smo metro broj 2 do Shanghai Science Museuma. Zgrada Scince museuma izgleda fantastično i izvana, velika staklena zgrada u luku, u sredini luka veliki globus. U muzej nažalost nismo ušli, pokušali smo ali je došlo do nekog čudnog nesporazuma oko kupovine ulaznice, nismo se sporazumjeli nikako sa prodavačicom. Bila je kombinacija ulaznice u muzej plus ona za Shanghai World Financial Center za 190 juana, to smo htjeli ali nikako teti objasniti, čak sam i slikao tablu na kojoj to piše i pokazao joj fotoaparat ali opet ništa. Nešto nam je objašnjavala a što, ostat će misterija. Ionako je vremena malo tako da nismo ni insistirali na tome.

    Krećemo prema obali rijeke, kroz Century aveniju trebalo bi biti oko 2 km. [pullquote-right]Century avenija je priča za sebe, pravi kulturološki šok, svuda oko tebe neboderi, tornjevi, staklo i armirani beton, široke ulice, banke, financijske institucije… Sve puno sjaja i bogatstva.[/pullquote-right]Na ulasku u aveniju nalazi se zgrada Opere, još jedan primjer neobičnog ultramodernog dizajna, izgleda kao 4 velike staklene lopte odrezane na pola. A Century avenija je priča za sebe, pravi kulturološki šok, svuda oko tebe neboderi, tornjevi, staklo i armirani beton, široke ulice, banke, financijske institucije… Sve puno sjaja i bogatstva. A još kada pomisliš da su tu prije samo 20 godina bila jedino polja riže. Avenija je i danas prepuna dizalica, još uvijek se intenzivno gradi i zanimljivo će biti vidjeti ovo ponovo za par godina.

    Century Avenue na Pudongu, srce ekonomske moći Kine

    Century Avenue na Pudongu, srce ekonomske moći Kine

    Pošto smo ostali bez juana, a nalazimo se u aveniji gdje su banke sve jedna do druge svraćamo u jednu da promijenimo lovu. Misli čovjek da je to mora biti jednostavno, uđeš u banku, promjeniš, izađeš. Ipak u Kini je i to posebna priča. Na vratima te dočeka uniformirano lice, ima ih nekoliko, svi nešto rade, izmišljaju si posla, više osoblja nego klijenata. Od tog uniformiranog sam dobio broj za red. Imaju 3 šaltera, na svakom po jedan klijent, dakle ja sam prvi i jedini na redu. Prilazim na šalter, ispred njega je barska stolica, poslije ću shvatiti zašto, sjedam na nju, sa one strane šaltera je mlada službenica. Traži teta putovnicu i dolare, „izvol’te“ rekoh, a onda počinje show. Kao prvo ne može naći Hrvatsku u kompjuteru, i traži li traži, 5 minuta, 10. „Greece“ pita? Ne nije Grčka. „A što znači HRV?“ „To vam je skraćenica za Hrvatska što je isto što i Croatia.“ „Aha.“ Opet ništa. Onda dođe još jedna, valjda nadzornica. Sada traže njih dvije, zajedno su jače, a meni već dolazi neugodnjava, kakva je to moja zemlja koju ni dvije tete udružene ne mogu pronaći u svemoćnom kompjuteru. [pullquote-right]Ovdje banke ne postoje zbog običnih malih ljudi a još manje zbog turista iz neke mikro države. Pare se vrte na velikim igračima a mi samo smetamo.[/pullquote-right]Dođe mi da proletim kroz staklo i pokažem im prstom ali bojim se da oni uniformirani sa ulaza ne bi imali razumijevanja za to, morali bi zaraditi svoju plaću a ja bi se vjerovatno par godina zadržao u nekom kineskom zatvoru. Srećom nađoše tete nakon 10-tak minuta. Osmjehnu se mlada službenica, bila je zadovoljna uspjehom. Osmjehnu se i ja zadovoljan što moja zemlja ipak postoji i u kineskom kompjuteru. Onda mi da neki isprintani papir, kao uplatnica, kaže da unesem broj telefona na dno i ime i prezime u polje u koje nikako ne može stati više nego par slova. Napravim to. Onda još par minuta klikanja, nešto nije u redu. Znoji se ona, znojim se ja. Opet dolazi nadzornica, očito nešto poništavaju. Idemo opet, novi papir, još jednom unosim podatke, još jednom traži Hrvatsku, još jednom klika sve iznova. Hajd dobro ovaj put je u redu. Kaže dat će mi 403 juana za 100 dolara, „kako molim?! kada ste rekli 600 i nešto“. Fulala je broj six sa four. Ok, dobijam 603 juana i konačno napuštam banku. Bio sam unutra sigurno pola sata! Za promjeniti 100 dolara. A mislio sam da je naša birokracija ubitačna. Za tih pola sata ušlo je samo još dvoje klijenata. A zgrada je ogromna. Očito da ovdje banke ne postoje zbog običnih malih ljudi a još manje zbog turista iz neke mikro države. Pare se vrte na velikim igračima a mi samo smetamo.

    U srcu Pudonga

    U srcu Pudonga

    Što smo bliže rijeci to je sve više supervisokih zgrada, sve je sjajnije, bogatije i blistavije. Količina staklenih nebodera koje ovdje možete vidjeti na jednom mjestu je impresivna. [pullquote-left]Prema prvim nacrtima „rupa“ na vrhu trebala je biti okrugla ali je onda to odbačeno jer bi previše podsjećalo na japansko sunce.[/pullquote-left]Naš cilj je Shanghai World Financial Center, supervisoki neboder od 492 metra i sa 101 katom. U vrijeme kada je napravljen bio je druga zgrada po visini na svijetu i najviša u Kini. Danas se u njoj nalazi drugi najviši hotel na svijetu i najviši komercijalno dostupan vidikovac na svijetu na 472 metra, na većoj je visini čak i od onog u Burj Khalifi u Dubaiu. Zanimljiva je priča o tornju, prema prvim nacrtima „rupa“ na vrhu trebala je biti okrugla ali je onda to odbačeno jer bi previše podsjećalo na japansko sunce. Zato je danas otvor trapezoidan i najviše podsjeća na otvarač za pivo.

    Pudong, Lujiazui, sjaj i bogatstvo nove Kine

    Pudong, Lujiazui, sjaj i bogatstvo nove Kine

    Prije nego odemo nebu pod oblake red je da nešto pojedemo. Dok smo šetali tako uokolo po nejburhudu, na pješačkoj stazi koja se nalazi iznad zemlje kako ne bi, valjda ometala promet, ugledao sam sliku na jednom restoranu nečega što mi je izgledalo kao dobro poznati bolonjez. „Hoću to!“ reče moj stomak. Hrana je bila super, možda i nešto najbolje što sam pojeo u Kini, nadam se da to nije bio pas. 😀 Na štapiće se polako navikavamo, nije tako teško kao što sam mislio da će biti. Inače u restoranima skoro pa uvijek nema ništa osim štapića, čak i kada pitate za vilicu ili ju nemaju ili vam daju malu, dječju žlicu. Drugo niti nemaju. To što smo sjeli do samog izloga nije bilo pametno, neki Kinez je stao ispred, i gledao nas sa osmjehom. Očito smo bili zabavni, onako smotani sa tim štapićima, vrtio se okolo do kraja večere i uopće nije pokazivao namjeru da ode. Hrana je, dakle, bila odlična, restoran je malo fensi-šmensi i na odličnoj lokaciji tako da je i cijena bila daleko viša nego na „običnim mjestima“ ali opet prilično jeftina za naše standarde, večera za dvoje sa dvije cuge za 56 juana. Za napomenu, bakšiš u Kini nije obavezan pa niti uobičajen, ali je dobro došao. Valjda se i naš mali konobar obradovao bakšišu, ako ju nije onaj radoznali pokupio sa stola.

    Shanghai World Financial Center, 492 metra, 101 kat, a na vrhu vidikovac

    Shanghai World Financial Center, 492 metra, 101 kat, a na vrhu vidikovac

    Približava se noć, već se sumrak, taman vrijeme da se popnemo na vidikovac, htjeli smo uhvatiti i malo dana i noćni pogled. Ulaznica na vidikovac WFC-a je 150 juana po osobi. Nije malo, a kako smo unutra vidjeli samo strance turiste očito i nedostupna domaćima. Za rođendan je besplatan ulaz, vjerujem da ga mnogi Kinezi proslave ovdje. Odmah po ulasku u zgradu ima mali multimedijalni centar, prvo malo hvalisanja, podaci o zgradi i Šangaju, kažu na zgradi je više stakla od trećine ukupne godišnje proizvodnje Japana a podzemna željeznica Šangaja je duža od one u New Yorku. Hehe vidi se tko su im uzori. [pullquote-right]Na zadnji kat ti je u početku nelagodno uopće ući jer je pod stakleni, na krajevima i u sredini je skroz proziran, između toga su staze u crnoj boji.[/pullquote-right]Nakon toga dolazimo do velike maketa grada, iza nje je pozadina kao video platno, a zvuk u pozadini je fantastičan. Iza makete grada izmjenjuju se prikazi sunca, kiše, dana, noći iznad Šangaja. Lijepo i efektno. Iza toga ide prostorija sa video projekcijom, ista tema, Šangaj i zgrada. Dosta je bilo hvalisanja, idemo gore. Sa nama u liftu još neki naravno stranci, Nizozemci. Lift boya unutra nema, ali ima jedan na ulasku, on je tu da kaže ljudima što da stisnu, kao da imaš puno izbora, u ovom liftu je samo jedna opcija, kat 97. Zatvaranje vrata prekinulo je ovoga u priči o brzini lifta i još nešto bla-bla. Lift je jako brz, 66 sekundi mu treba do 97. kata, a u njemu neki psihodelični video na stropu i adekvatna muzika da podigne adrenalin, na ekranu se ispisuje visina u metrima. Osjećamo pritisak u ušima. Stajemo na 97-om katu. Tamo nas dočekuje još jedan domaćin, inače ima ih na svakom koraku, trude se biti užasno ljubazni, sve rade uz naklon i malo čak i smaraju.

    Pogled sa najvišeg vidikovca na svijetu, nažalost ometen kapljicama kiše

    Pogled sa najvišeg vidikovca na svijetu, nažalost ometen kapljicama kiše

    Na 97. katu je prvi vidikovac, do ovdje se može i jeftinije. Odatle se dalje ide pokretnim stepenicama na vrh. Na zadnji kat ti je u početku nelagodno uopće ući jer je pod stakleni, na krajevima i u sredini je skroz proziran, između toga su staze u crnoj boji. Znaš da ne možeš propasti kroz to ali opet ti neki klik u glavi ne dozvoljava da nagaziš na to. Treba neko vrijeme da taj nagon pobijediš, a kasnije šetamo po tom staklu bez problema. Pogled je fantastičan. [highlight]Nalazimo se na 100. katu na 474 metra visine.[/highlight] Nije malo. Ono što me razočaralo jesu prilično prljava stakla, mrlje od kamenca vjerovatno od kapljica kiše koja je padala ranije tog dana. Šteta, kako sam čuo prije stakla su besprijekorno čista, očito da nismo imali sreće.

    Pogled, ovaj put sa Pudonga na Puxi

    Pogled, ovaj put sa Pudonga na Puxi

    Put od WTC-a do rijeke vodi opet preko one nadzemne pješačke staze. Cilj nam je obala, želimo da vidimo kako izgleda pogled sa ove strane rijeke na Puxi. Velika je gužva na stazi, jako je puno ljudi svugdje, muvaju se, zuje, slikaju, šetaju, ima ih kao Kineza. 🙂 Prilaze nam neka trojica Kineza, malo su pripiti, nude se da nas slikaju. Slikaju nas sa našim fotoaparatom, slikaju nas i sa njihovim mobitelima, slikamo se i mi sa jednim od njih, pravi photo session. Biće da smo im mi bijelci još uvijek atrakcija. Silazimo na rijeku, šetalište je, naravno,treba li reći, prepuno, a pogled na grad je fantastičan. Odmakli smo dosta daleko na jug uz rijeku. Žedni smo pa ulazimo u jednu trgovinu da kupimo pivo, ispostavilo se u zadnji čas, jer su odmah zatvorili vrata za nama, skoro je 10 sati. U trgovini samo mi i još par žednih turista bijelaca, pomaže nam jedan zaposlenik da nađemo što tražimo. Simpatičan neki mladić, čak nas je i do vrata ispratio.

    Lijepo je piti pivo na rijeci ali valja se i naspavati. Ionako se šetalište poprilično ispraznilo nakon 11, kao što rekoh, kao da nastupa policijski sat u neko doba i svi nestaju kao rukom odneseni. Ništa, hajmo i mi. Rado bi išli busom na drugu stranu preko ogromnog Nanpu mosta ali to se opet čini kao nemoguća misija, ne znamo koji bus ide prijeko a do informacija ne možemo. Stotine ljudi na stanicama čeka, pokušali smo pitati ali ne ide, nitko nas ne razumije. Ulazimo u metro, sa njim smo već na ti, i stižemo brzo do hotela.

    Pročitajte nastavak priče: Šangaj – neka nova Kina, 3. dio

     

    CIJENE:

    Što… …i pošto
    Magnet suvenir 5 CNY
    Velika lepeza 20 CNY
    Večera za dvoje u finom restoranu sa dvije cuge 56 CNY
    Vidikovac na 100. katu Shanghai World Financial Center 150 CNY

     

    GALERIJA:

    You may also like...

    Odgovori

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *