1. dio: Na putu za Južnu Ameriku i prvi dan u Buenos Airesu (Avenide 9 de Julio, Retiro, Casa Rosada, Puerto Madero…) ➥

2. dio: La Boca i San Telmo ➥

3. dio: Recoleta i Palermo, i odlazak prema Salti

 

Buenos Aires 20.11.2014.

Recoleta i Palermo

4. dan u Argentini (6. dan na putu)

Već dva dana smo u ovome hostelu a tek jutros smo skužili da je moguće izaći na krov zgrade, a gore terasa velika koliko i zgrada, terasa sa sjajnim pogledom na krovove starih građevina u Avenidi de Mayo i Plazu de los dos Congresos, četvrt držite kao na dlanu. Terasa je prva liga, ako se slučajno nekada zateknete u ovom hostelu nemojte ju propustiti, odlično mjesto za popiti kavu ili pivo.

Danas su nam u planu sjeverniji i bogatiji dijelovi grada, idemo u Recoletu i Palermo. Sad kada izgovorim ova imena rekao bih kao da se motamo negdje po Italiji, ali nije, i dalje smo tu u Argentini samo je jasno o čemu su razmišljali dok su im davali imena.

Recoleta je lijep, povijesni dio Buenos Airiesa. Najviše razvila i napredovala nakon što je žuta groznica desetkovala San Telmo, pričali smo o tome u prošloj epizodi, sjećate se, kada su mnogi bogati i imućniji ljudi doselili ovdje. Arhitektura u Recoleti je prava kolokvijalna, puno je lijepih ulica sa starinskim štihom koje privlače turiste. No objekt koji najviše privlači pažnju turista nije niti zgrada, niti bilo što živo, niti napravljeno za žive ljude. Recoleta je poznata po svome groblju na kojem su pokopani mnogi argentinski velikani a i obožavana Evita Peron među njima. I tako smo i mi kao svi dobri turisti nekrofili morali posjetiti ovo groblje.

Na groblju je bila gužva kao da je riječ o kakvoj aveniji ili parku, jasno je da ne daju turisti mira ni pokojnima. Puno je ovdje grandioznih i raskošnih grobnica, često prekičastih, razmetljivih, neke od njih su velike poput kuće i imaju brončane kipove na vrhu kakvih se ne bi postidio ni glavni trg nekog velikog grada. Očito da su mnogi pokojnici željeli impresionirati susjede i nakon svoje smrti.

Ono što me posebno iznenadilo pa i šokiralo je da su gotovo sve grobnice visoko iznad zemlje, mnoge imaju i prozorčić kroz koji jasno možete vidjeti mrtvačke kovčege u kojima se nalaze pokojnici. Freaky! Ne razumijem zašto ih jednostavno ne pokopaju u zemlju a još manje čemu prozor, zašto bi itko to želio gledati?! I kroz te prozore možete vidjeti urednost grobnice te tako procijeniti trenutni status familije pokojnika. Bogate familije održavaju grobnice svojih predaka. Ako je propala grobnica znači da je propala i familija. Neke od grobnica su čiste poput dnevne sobe u stanu a stakla besprijekorno ispolirana, kao da je to bitno pokojnicima. Neke druge su prljave i zapuštene, prozori su gotovo neprovidni od prljavštine a na nekim mjestima je vrijeme i neodržavanje učinilo svoje pa su se počele i urušavati. Na grobovima se i danas jasno može iščitati koje familije i dalje dobro stoje a koje su proživjele svoje najbolje trenutke. Status familije ovdje je jednako bitan kao i među živima. Šta ćeš, ljudi umiru al’ sujeta nikada!

Zanimljivo je da je Evita i nakon svoje smrti izazivala mnogo kontraverzi u Argentini. Njeno tijelo nije imalo mira kakav dobiva običan svijet. Evita je prerano i iznenada preminula od raka u 33. godini života, zanimljivo je da je bila prva Argentinka nad kojom je ikada izvedena kemoterapija u namjeri da ju se izliječi, ali nije išlo. Koliko je bila važna narodu dovoljno govori činjenica da je na njenom sprovodu bilo prisutno 3 miliona ljudi. Ipak njeno tijelo nije pokopano već je dvije godine čuvano u namjeri da jednog dana bude izloženo u mauzoleju nalik onom Lenjinovom u Moskvi. Na mauzoleju je trebao biti kip veći od Kipa Slobode u New Yorku. Ipak svoje konačno počivalište nije dočekala. 1955. godine predsjednik Peron je svrgnut a vojna diktatura je zabranila peronizam u potpunosti.

Građanima je bilo zabranjeno posjedovati slike Peronovih pa čak je i spominjanje njihovog imena bilo kažnjivo, dakle od ideje o mauzoleju nije ostalo ništa. Sljedećih 16 godina bilo je nepoznato gdje se nalazi njeno tijelo. Kasnije je objavljeno da je bila pokopana u Italiji pod lažnim imenom sve do 1971. kada ekshumirana i prebačena u Španjolsku gdje su je čuvali još dvije godine da bi se 1973. vratila u Argentinu nakon propasti vojne diktature i ponovnog izbora Perona za predsjednika. 1974. Peron je umro u svojoj kancelariji a tijelo Evite je konačno našlo svoj mir u obiteljskoj grobnici Duarte na groblju u Recoleti. Zašto vam ovo sve pričam? Pa eto, meni je jednostavno bilo nevjerovatno čuti da neko tijelo može toliko biti aktivno nakon smrti, htjeo sam to podijeliti sa vama. Ima ljudi koji nisu toliko aktivni ni dok su živi. 🙂 Zanimljivo je zar ne?!

Kako pronaći grob Evite Peron pitali smo se. Ispostavilo se da uopće nije teško, samo pratiš masu kuda se kreće i prepustiš se da te vodi. Inače samostalno ga nikada ne bi našli, grobnica je uvučena u jednom od sporednih prolaza, manja je od prosječne grobnice na ovom groblju, i jedino mala tabla sa njenim imenom i slikom govori da se ona tu i nalazi.

Definitivno nam je dosta groblja, odlazimo dalje na zapad put Palerma potražiti nešto življe. Putem do Palerma želimo obići još jednu zanimljivu atrakciju Buenos Airesa – Floralis Genérica. Put nas vodi preko čudnog pješačkog mosta sa velikim lukom i nagibom preko široke avenije. Most je sav išaran grafitima i crtežima, uglavnom u argentinskim bojama, rekao bih navijački grafiti. Sa druge strane avenije je ogromna zgrada napravljena po uzoru na grčke hramove sa onim visokim, grandioznim stupovima sa prednje strane. Zgrada je danas pravni fakultet. Odmah iza fakulteta je Plaza de las Naciones Unidas u kojoj se nalazi čuveni metalni cvijet.

Što je to Floralis Genérica? Zanimljiva arhitektonsko mehanička kreacija, pravi cvijet robot visok 23 metra koji se svako jutro otvara i navečer zatvara. Također zatvara se i kada puše vjetar a ostaje otvoren samo 4 noći godišnje. Cvijet je stvarno ogroman i impozantan, gledajući ga prije na slikama nisam ni bio svjestan koliko je velik.

Duboko u Recoletu ulazimo lijepom avenijom Avenida Figueroa Alcorta prepunom parkova, ambasada i lijepih kuća i vila. Neki posve drugačiji Buenos Aires, sav čist, uredan i ušminkan, gotovo da je nemoguće povjerovati da se nalazi u istom gradu kao jučer posjećena La Boca.

Po ogromnim parkovima možete vidjeti jedno posebno zanimanje koje je originalno nastalo u Buenos Airesu – Paseadores de perros iliti šetači pasa. Zamislite čovjeka, uglavnom mladog studenta kako ga kroz park vuče 20-30 ili više pasa na uzici. Neki od tih pasa su veliki koliko i čovjek koji ih vodi, i sad kako taj čopor uspijevaju obuzdati nemam pojma. Bogati građani nemaju vremena ili volje da sami šetaju svoje ljubimce pa je tako i nastalo ova profesija. Kad te pitaju „čime se baviš?“ valjda kažeš „šetam pse“. 🙂

Parkovi nam uvijek pojačavaju žeđ, ulazimo u jedan kineski mini market na koji smo naletili kupiti štogod za pojesti i popiti. Te kineske trgovine (ne samo kineske ali uglavnom azijatske), baš kao i u Europi rade često 24 sata, tu je zaposlena cijela šira familija, a cijene su uvijek znatno više i uglavnom nisu ni izvješene pa se ti pitaj koliko što košta, saznat ćeš tek na kasi. Tu smo kupili i najskuplje pivo u Argentini. Bocu male Patagonie smo platili 29 pezosa. Inače pivo u Argentini je vrlo jeftino, po trgovinama možete kupiti litru piva (a obično ga prodaju u staklenim bocama od litre) za 11 ili 12 pezosa. U boljim kafićima ćete tu istu litru platiti 40-50 pezosa, u onim lošijim ili fast food-ovima uglavnom 20. Ako vam kažem da jedna kuna (u vrijeme našeg boravka) vrijedi otprilike 2 pezosa biće vam jasnije koliko je jeftino. Pušači će još bolje proći. Kutija Marlbora, na primjer, košta 17,5 pezosa, dakle manje od 9 kuna.

Većina cijena je vrlo povoljna za naše prilike, naravno pod uvjetom da iskoristite prednost koju donosi blue dolar. Smještaj je puno jeftiniji nego u Europi, barem duplo. Prijevoz je također jeftin, na primjer karta za metro košta 2,5 pezosa, a da stvar bude još bolja ako kupite prepaid karticu platit ćete samo pola od toga. Jeftinija je i hrana, veliku pizzu možete pojesti već za 20 kuna, biftek za svega 40 pa naviše. I da, litra benzina kreće se od 11 do 13 pezosa, dakle 5,5 – 6,5 kuna. Eto vam samo kratki izvještaj iz novčanika da se barem kratko upoznate sa cijenama u Argentini, vjerujem da je dobro imati i takve informacije.

Popili smo našu skupu Patagoniu kod lijepe Plaze Italia, posmatrali malo Paseadorese po parkovima pa napravili đir po Palermu. Nema se što puno pisati o Palermu, to je prilično obično stambeno naselje za srednju i višu klasu, lijepo uređeno, čisto, sa dobrim zgradama i autima na parkingu, ali to je otprilike sve. Prolazimo kroz cijeli Palermo sve do Avenide Corrientes gdje hvatamo metro i vraćamo se natrag u grad.

Vraćamo se na Plazu de Mayo, idemo opet do Casa Rosade. Danas je četvrtak i želimo vidjeti jedan poseban događaj koji organiziraju žene poznate kao Asociación Madres de Plaza de Mayo.

O čemu se u stvari radi je upravo nevjerovatno. Naime, za vrijeme vojne diktature u zemlji, od 1976. do 1983. u Argentini je nestalo nekoliko tisuća ljudi čija je sudbina i danas nepoznata. Ono što je nevjerovatno je da su majke tih mladića počele protest ispred Casa Rosade još tada 1978., u vrijeme kada je to bilo izuzetno opasno, a protest traje i dan-danas. 36 godina se uporno okupljaju, svaki četvrtak, i dalje traže samo jedno – istinu. Žele znati što se dogodilo sa njihovom djecom, braćom, muževima, očevima… Nevjerovatna priča o upornosti. Želimo ih posjetiti i time im dati podršku.

Ili je danas dan za sve vrste pobuna ili Argentinci često protestiraju. Majke su se okupile ispred Cabilda, baš kao i svakog četvrtka, ali osim njih dolaze i velike grupe ljudi, niz ulicu stižu dvije grupe razno raznih sindikata, neki sa crvenim transparentima, drugi sa zelenim, neki sa argentinskim zastavama…neki od njih bubnjevima privlače pažnju. Cijelo čudo ljudi koji se bune za tko zna što sve ne, uglavnom traže neka svoja prava. Kako god bilo poštujemo što barem puštaju svoj glas, bolje je tako nego vječita tišina i letargija kakvu imamo kod nas.

Pridružujemo se protestima neko vrijeme a onda kapituliramo pod voljom želuca. Vrijeme je za večeru. Vraćamo se u San Telmo još jednom, svidjelo nam se tamo i evo stalno mu se vraćamo. Negdje blizu Mafalade sjedamo u jedan lijep restoran, piše da je biftek 120 pezosa po osobi, nešto skuplje nego što smo viđali po gradu ali nema veze, sviđa nam se ambijent. Biftek je odličan, sočan, ukusan, topi se u ustima i, naravno, pečen je na vatri. Salata od rukole sa parmezanom ipak malo prejakog okusa je izvrsno išla uz to. Kruh uz to nismo dobili, valjda Argentinci jedu čisto meso, bez smetnji sa strane. Meni osobno bi dobro došlo neko pecivo ali kada si Rimu ponašaj se kao Rimljanin. Pivo je bilo odlično, opet Quilmes, ovaj put u maloj boci što znači 6,5 dl. Eto što je Argentincima malo pivo. 🙂 Na kraju cijeli račun je došao 430 pezosa (oko 215 kuna), prilično OK s obzirom na količinu hrane i pića. Ostavljam im i 10% manče, rekao bih i da sam pretjerao jer su mi se previše zahvaljivali. Nema veze, konobar i konobarica su klinci, bili su više nego uslužni i ljubazni iako nisu znali niti riječi engleskog, definitivno su zaslužili nagradu.

 

Buenos Aires 21.11.2014.

Slobodan dan u gradu i odlazak prema Salti

5. dan u Argentini (7. dan na putu)

Buenos Aires smo sasvim solidno obišli u zadnja 4 dana, zadovoljan sam sa prolaznim vremenom i za danas više nemamo obaveznog programa već slobodan dan. Rekao bih da je za BA dovoljno 4 dana da se grad solidno obiđe i vidi većina onoga što se „mora“ obići. Naravno ima još puno toga u gradu što bi bilo lijepo vidjeti ali za prvi put smo ispunili naš plan. Ako ćete ići i na izlete oko grada onda će ipak trebati više dana. Mi van grada nismo išli, a jedino žalim što nismo otišli na izlet na Rio Tigre, to je nešto što nam je preporučila i ona žena iz aviona još prije dolaska a i mnogi drugi. Računali smo da ćemo imati jako puno izleta u prirodu u narednih mjesec dana pa ove oko Buenos Airesa možemo i preskočiti. Nije to skup izlet, nude ga za oko 150 kuna po osobi ali dug je mjesec u Južnoj Americi, morat ćemo pripaziti na budžet. Razmišljali smo i o Urugvaju, o odlasku u Colonia del Sacremento grad koji se nalazi sa druge strane Rio de la Plate. To bi bio lijep izlet ali bi nas izašao malo preskupo. Što je tu je, izlete ostavljamo za drugi put.

Ujutro pri odjavi iz hotela ugodno iznenađenje, račun je čak nešto manji nego smo planirali. Dvokrevetna soba sa privatnim kupatilom u dobrom hostelu u strogom centru grada za 4 noći nas je došla 1.480 pezosa. Nije loše. Oko 120 dolara ukupno. U Europi bi to morali platiti barem 2-3 puta više. Stvari ostavljamo u luggage room i brišemo u grad.

Današnji dan odvajamo za shoping. Gotovo pa ništa nismo kupili proteklih dana a treba barem neke suvenire uzeti. Imamo običaj uzeti barem koji magnet za frižider a ja sam se davno navukao na one majice sa imenima gradova i država, gotovo u svakom gradu u kojem sam bio kupio sam po jednu majicu. Ako me sretnete negdje možete me po tome prepoznati, na mojoj majici biće neki grad ili država. 😉

Zna ispasti dobro tako neplanirano, bez plana i žurbe bauljati po gradu. Kad je čovjek bez pritiska posve drugačije doživi grad, a grad uvijek sprema ugodna iznenađenja. Tako smo sasvim slučajno i neplanirano naišli na Plazu Lavalle za koju niti smo znali gdje se nalazi, niti kako izgleda, niti nam je bila u bilo kojem programu. A trg Lavalle je baš prekrasno mjesto, nalazi se svega jedan blok od Avenide 9 de Julio a ipak ima neki svoj mir.

Sa jedne strane trga je prelijepa zgrada argentinske Palače Pravde, u sredini je spomenik generalu Lavalle na visokom stupu, a sa druge strane je svjetski poznata opera Teatro Colón. Avenidu 9 de Julio od Plaze Lavalle dijeli samo zgrada teatra a opet smo zamalo propustili ovaj miran kutak Buenos Airesa. Na zelenim travnjacima posred trga postavljeni su nosači notnih knjiga, biće da se sprema neki koncert za večeras koji ćemo morati propustiti jer večeras odlazimo iz grada. By the way, možda će vas zanimati ako se nađete u gradu, na Plazi Lavalle je besplatan Wi-Fi, grad časti.

Idemo u našu banku (čitaj u butik mijenjat dolare na crno) promijeniti još dolara. Potrošačko društvo brzo ostavlja traga na našim financijama, lova se topi kao sladoled u augustu. Također smo čuli da van Buenos Airesa nije tako lako pronaći gdje promijeniti devize po crnom tečaju, ako i nađete onda je tečaj puno lošiji, a trebat će nam love i za Saltu, sljedeći argentinski grad koji ćemo posjetiti.

Ovaj put ulazak u butik nije bio tako jednostavan, gotovo pa je rat izbio. Dok smo ulazili u tržni centar i prilazili našem butiku uhvati nas neka žena, navalila sa „cambio, cambio!“, dakle konkurentska banka. Uzalud sam joj pokušavao objasniti da idemo na poznato mjesto, u našu banku kojoj smo vjerni i ne želimo mijenjati. Tad ova počne glumiti kao da rade zajedno, tipa mi smo ti kooperacija, franšiza, joint venture…dobro nije baš to rekla ali tako se postavila. I uđe ona sa nama u butik, stane na pult, kaže nam tečaj, za to vrijeme naša originalna bankarica zauzeta je oko nekih žena u butiku koje nešto kao kupuju. Hajd’ dobro nek’ joj bude, izvadim ja dolare, dajem ih već ovoj dosadnoj kad evo ti naše bankarice, sva zajapurena i crvena ali pokušava ostati staložena…klijenti ne smiju znati za probleme u njihovom poslovnom odnosu. Vrlo tiho i mirno je promrmljala nešto u bradu što se ovoj dosadnoj, njoj se nije to svidjelo, pa se počne bunit, kasnije i svađat…na kraju ju je ova naša izbacila iz butika. Nisam razumio ništa ali otprilike je išlo ovako:

„Ostavi njih, oni su moji klijenti!“

„kako, molim, pa ja sam ih dovela“

„jesi vraga lopužo, vidiš da mene traže vrag ti oči izija“

„ma mojne tsra ženetino luda, ja sam upravo potpisala transakcijski ugovor sa njima, viš’ da je lova ugledala sunce“

„ja sa njima ima dugoročni ugovor, svaki dan su kod mene. I hajd’ nestani iz moje butige nemoj da ti sada svu kosu počupam i od nje napravim metlu“

„#!@/*#!!!“

Epilog. Dosadna se povukla podvijena repa. Naša je ipak jača, ali stvarno je, veća je za glavu. Dobila je bitku ali rekao bih ne i rat. Kako će se saga završiti tko zna. Uglavnom vidjeli smo pravu argentinsku bitku za svaki dolar, nije da se to svaki dan viđa. Lijepo je vidjeti da se žene opet tuku oko tebe, dobro tuku se samo oko tvojih dolara ali nema veze. Kakva njuška!

Negdje iza 16 h, odmah nakon ručka hitamo u hostel po stvari pa u metro, linija C nas brzo dovodi do stanice Retiro. Stigli smo čak i prerano ali nema veze, bolje da mi njega čekamo jer on nas neće.

Retiro je ogromna stanica, monstruozno velika. Kada izađeš na perone i baciš oko vidiš liniju koja kraja nema, jednostavno se ne može pogledom obuhvatiti. Perona ima preko 70. Na našim kartama piše da bi nam bus trebao stići negdje između perona 37 i 51. Preciznije od toga ne znamo. Doduše imaju i ekrane svako malo na kojima ispisuju koji autobus, od koje kompanije i na kojoj linije stoji na kojem peronu. I tako mi čekamo da ispišu gdje se nalazi naš bus ali to se jednostavno ne dešava. Već je 15 do 7 i ispisani su i busevi koji kreću poslije našega. Naš El Rapido za Saltu kao da je u zemlju propao. Sad me već hvata panika, gubim povjerenje u visoke tehnologije i trčim gore do šaltera ne bi li došao do nekakve informacije. Na prvom šalteru Andesmara žena, gle čuda, ne priča niti riječi engleskog. Samo je uspjela prozboriti „wait!“. Kakav wait gospođo draga?! Nemam ja vremena za wait.

Hitam do drugog šaltera Andesmara, čovjek na njemu, treba li reći, također ne govori engleski ali se potrudio pa pozvao neki broj, došao do neke informacije pa mi na kartu napisao 38. A to bi valjda trebao biti broj našeg perona. Sada već panično trčim natrag dolje na perone, ostalo je svega 2-3 minute do 7. I tada sam ga spazio, naš žuti El Rapido stoji već na peronu, vidi se da je u završnim pripremama za polazak. Trčim dalje do C. koja je ostala malo dalje sa stvarima. Zgrabimo brzo ruksake i trk u bus. Čim smo ušli vrata se zatvaraju za nama i krećemo, stigli smo u zadnji čas zadnjeg časa. Još jednom se potvrdila naša prokleta karma, jednostavno nam je u krvi da kasnimo na prijevoze, nema tu pomoći.

Od Buenos Airesa do Salte je oko 1.500 km i putovanje našim busom po redu vožnje bi trebalo trajati 21 sat i 20 minuta. Postoji samo jedan brži bus kompanije Vosa, on ide 18 i pol sati ali je karta skuplja 20% od ove naše. Sve druge kompanije putuju još duže, 22 sata ili više. Mi smo odabrali zlatnu sredinu a karta nas je koštala točno 1.000 pezosa po osobi.

Bus je krenuo na vrijeme, točno u 19 h. U početku je išao vrlo sporo, kreni-stani brzinom, više stani nego kreni. Što smo se odmicali više od centra bus bivao sve brži. Za izaći iz Buenos Airesa i vidjeti nešto što nije grad nam je trebalo oko 2 sata, eto toliko je to ogroman grad. Autocesta ka sjeverozapadu prolazi odmah uz gradski aerodrom Jorge Newbery. To je drugi gradski aerodrom, koristi se uglavnom za domaće linije.

Mi u dolasku nismo stigli na njega već na 40 km udaljeni Ministro Pistarini International Airport, ukratko rečeno EZE. Zanimljivo je da se Jorge Newbery aerodrom nalazi takoreći u gradu, doslovno, zgrade su svuda oko njega na par stotina metara a autocesta prolazi odmah uz njegovu ogradu, ne više od 200 metara dalje je i pista. Imali sam priliku gledati slijetanje aviona dok smo prolazili autocestom, bilo je toliko blizu da imaš dojam kao da slijeću na nas, kao da ćemo se sudariti. Nevjerovatni su ti piloti, toliku kantu uspijevaju spustiti na toliko ograničen prostor a griješe vrlo rijetko, gotovo pa nikada. Odmah iza aerodroma je ocean, a sa lijeve strane imao sam priliku barem iz busa vidjeti drugi gradski stadion, onaj još jednog velikog kluba – River Plate.

Autobusi u Južnoj Americi su jako veliki i jako udobni. Nemamo mi u Europi takvih autobusa. Putovanje od 20-tak sati nije toliko traumatično koliko zamišljate. Nije to samo slučaj ovdje u Argentini, slično je svuda po Južnoj Americi, čak i u Boliviji – autobusi su sjajni. Sjedala su masivna, foteljaška, dovoljna razmaknuta od susjednih i po dužini i po širini. Nema ovdje naših problema da nema mjesta za koljena, sjedalo ispred je dovoljno daleko da noge možete potpuno ispružiti. Mi smo na drugom katu busa, odmah u drugom redu, vjetrobransko staklo nam je gotovo pred nosom što je odlično za vidljivost. Naša klasa sjedala zove se Semi-cama ili u prijevodu polukrevet i ima ih četiri u redu. Želite li još veći komfor možete doplatiti neveliki iznos za Cama klasu, ona se nalazi na prvom katu, samo su 3 sjedala u redu, sjedala se u potpunosti obaraju u ležeći položaj i teško je zamisliti veći komfor u autobusu. Naša Semi-cama sjedala obaraju se 160 stupnjeva a podnožje ispod nogu se podiže, u konačnici gotovo da ležite u krevetu. Sve ovo znači da ćemo se dobro naspavati, kada izađemo sutra popodne iz busa nećemo osjećati poznati umor kakav čovjeka zna slomiti u skučenom prostoru. Naspavat ćemo se gotovo kao da smo bili u hotelu.

Ono što me iznenadilo je da autobus nigdje ne staje osim u rijetkim gradovima gdje ide kratko na stanicu da pokupi putnike. Nema pauza za odmor, nema predaha, nema cigara, nema šetnje. To je ujedno i nešto što me najviše smetalo na putovanjima busom po Južnoj Americi.

Čitao sam da, na primjer, u Peruu ne staju zbog cestovnih razbojnika kojih i danas još uvijek ima mada su puno rjeđi nego prije 10-20 godina. Tada je bilo vrlo čestih otmica autobusa i kamiona gdje vas ovi cestovni gusari dobro opelješe i ne puštaju vas sve dok ne pokupe sve što mogu pronaći. Danas su ovakve situacije puno rjeđe, osim u sjevernim džunglama Perua gdje ovoga još uvijek ima dosta. Zato u Peruu i danas autobusi noću staju samo na ograđenim i čuvanim stajalištima ili ne staju uopće. Tako nešto sam čitao za Peru ali nisam isto očekivao i u Argentini. Kako god bilo jedini minus dajem za nepostojanje pauza.

U autobusu je postalo prilično hladno. Možda bi ovo bio još jedan mali minus. U Južnoj Americi kao i u Aziji imaju čudan kriterij za klima uređaje, ofrlje ih na nama neugodno niske temperature pa se u javnim prijevozima smrzavate. Osjetili smo to u Aziji, osjećamo evo i u Južnoj Americi. Zato smo iskoristili prvo zaustavljanje u gradu Rosario i zamolili da uzmemo našu vreću za spavanje koja je ostala dolje u prtljažniku. Nakon toga ugodno spavanje je bilo osigurano.

U sljedećem nastavku stižemo na krajnji sjeverozapad Argentine, u grad Saltu. Zašto je zovu Salta la Linda i smatraju najeuropskijim gradom Južne Amerike pročitajte u sljedećem nastavku – Salta ➥.

 

CIJENE:

Što…	…i pošto
Taksi Ministro Pistarini Airport – centar Buenos Airesa	400 AR$ (oko 30 USD)
Bus Buenos Aires – Salta	1.000 AR$ po osobi (oko 77 USD)
Pivo u trgovini, boca 1 l	11-12 AR$, oko 5-6 kuna
Pivo u kafiću, boca 1 l ili 0,6 l	20-50 AR$, oko 10-25 kuna
Marlboro 1 kutija	17,5 AR$, manje od 9 kuna
Karta za metro – Buenos Aires	2,5 AR$, malo više od 1 kune
Velika pizza	40 AR$, oko 20 kuna
Biftek u restoranu	od 80 AR$ pa naviše, od 40 kuna naviše
Litra benzina	11-13 AR$, 5,5 do 6,5 kuna
Hostel 1385, 4 noćenja u dvvokrevetnoj sobi sa privatnim kupatilom i doručkom	1.480 AR$ (oko 120 USD)

 

GALERIJA: