Evo, vratili se iz Irana. Čitajući forume, blogove, putopise, od ovog smo putovanja očekivali puno, a dobili smo puuuuuuno više! Bili smo samo u Teheranu 8 dana i mada smo čitali da je za Teheran dovoljno 2 dana, mi smo svaki dan imali ispunjen. Turista ima malo – najviše oko nekakvih kulturnih znamenitosti (Golestan palača -kompleks, Sadabad palača – kompleks). Odredišta turista su Isfahan, Shiraz, Yazd i vjerujem da je to prelijepo za vidjeti, no mi nismo požalili što smo sve dane proveli u Teheranu i okolici. Grad je ogroman, kaotičan, promet lud, no svi su „kul“, nitko ne trubi, na cestama sa 4-5 traka oni voze u 6-7 traka….i svaki komadić ceste je ispunjen. Vidjeli smo dosta toga: Golestan, Sadabad palace, Chitgar jezero (umjetno jezero na sjeverozapadu Teherana – sportsko rekreacijski centar, kompleks od oko 250 hektara,

šetnice, plaže, pedaline, kafići, navečer puno ljudi), Veliki bazar, Trg Tajrish – tamo je i tradicionalna tržnica, toranj Milad (navečer krasan pogled na svjetla Teherana), Most Tabiat – najveći pješački most koji povezuje dva ogromna parka, Azadi tower, bili smo u puno parkova (ima ih nekoliko stotina), šetali Valiasr ulicom (navečer je krasno – svako je drvo osvijetljeno, a ulica je duga 17km). Izlet u Darband, njihovo izletište koje je četvrtkom i petkom puno lokalaca bio je odličan – puno kafića, njihovih tradicionalnih restorančića, sve puno mirisa, boja, i prijateljski naklonjenih ljudi. Jedan dan otišli smo na jezero Taleqan (150km od Teherana) – pastelne boje su gotovo nerealne – i u okolna sela.

Teheran je prepun parkova. Teško je zamisliti takvo hortikulturno uređenje. Trava je savršeno pokošena, sve je prepuno cvijeća. Nigdje nismo vidjeli neuređeni travnjak ili travu koja je viša od 7-8cm. Korov ne postoji!!!!! (Što koriste da mi je znati???).

Iznenadila nas je čistoća grada. Nitko ne puši na cesti. Ako želiš zapalit, makneš se malo sa strane i ne padne ti napamet da cigaretu baciš na pod jer je sve besprijekorno čisto. (osim na tržnicama) .

Dakle, grad nas nije razočarao, a ljudi…..to je ono zbog čega mi putujemo – da upoznamo ljude, da se družimo, da vidimo njihov način života. I to je bilo wou!!!

Došli smo u Teheran u vrijeme njihove svetkovine posvećene imamu Husaynu. Husayn, Muhamedov unuk,poginuo je u bitki kod Karbale 10.listopada 680.g.n.e. Poginuli su svi njegovi pristaše i njegov šestomjesečni sin i šijiti sve njih smatraju mučenicima. Bitka kod Karbale jedan je od ključnih događaja za njihovu povijest i tradiciju i obilježava se svake godine tokom 10 dana. U tom desetodnevnom periodu žalovanja zatvorena je većina trgovina, restorana….čak je i Veliki bazar poluzatvoren i poluprazan.

Bojali smo se da ćemo ostati gladni! No ….nema brige! Iranci su i inače izuzetno gostoljubivi, a tokom ovog perioda njihova je gostoljubivost nevjerojatna. Hranili su nas, dočekivali nas čajem, kavom, prirodnim sokovima…..Te dane postoje otvorene kuhinje diljem grada u kojima mnogi volontiraju i svi su dobrodošli. Nas kao strance pozivali su da razgledamo, slikamo, objašnjavali nam kako funkcioniraju te kuhinje….

I kad nas je sin nakon 3 dana pitao kakve su cijene u Teheranu – nismo mu znali reći, jer još nismo bili kupili niti jedan obrok, niti čaj, niti kavu.

Stvari su tamo vrlo jednostavne: ljudi vam prilaze, požele dobrodošlicu u Iran, započinju priču, a priča vodi druženju: prišli su nam mladi dečki pa smo iskoristili priliku da ih pitamo gdje možemo kupiti SIM karticu. Kako nisu baš vladali engleskim, zaustavio se stariji gospodin sa suprugom, i na savršenom engleskom, ponudio svoju pomoć. Nas se četvero ukrcalo s njima u auto. Da ne dužim, cijeli smo dan proveli sa Tonyjem i Tattom izuzev sat vremena kad smo mi razgledali Azadi tower,

a oni su morali otići nešto obaviti. Vratili su se po nas i vozili nas po tom ogromnom gradu, odveli nas na izvorni iranski sladoled (kojeg mladi ne vole, kako kaže Tony), na ručak i kad su nas predvečer iskrcali ispred našeg apartmana shvatili smo gdje su bili onih sat vremena dok smo mi razgledavali Azadi: otišli su pobrati šljive u svoj vrt kako bi nam ih dali, i donijeli nam kolačiće koje je radila Tatta.

Takvih doživljaja i druženja bilo je svaki dan.

Šetajući parkom šumom Taleghani na istočnoj strani Tabiat mosta, prišli su nam članovi jedne od mnogih obitelji koje se tu zabavljaju, roštiljaju, igraju stolni tenis. Naravno da smo bili pozvani da s njima jedemo, no, kako smo mi već bili pozvali taxi i on je stigao, vremena za druženje nije bilo. Sjeli smo u taxi, a oni su nam naprosto u auto ugurali tanjur sa kebabom….mmmmmm…..finim.

Šta reći, kad je naš Hossein, taksista (koji nas je vozio 4 zadnja dana), zadnju večer kad smo trebali otići na aerodrom,

došao ranije kako bi nam dao poklone – svakome od nas, pa za našu djecu koja su u Hrvatskoj (vidio je slike na mobu), pa za unuka od prijatelja….Inače Hosein ne govori engleski (zasad – obećao je početi učiti), no ni to nije bio problem: njegova sestra Masi studira i radi u Americi i kad bi nešto zapelo, iransko-američka veza radila je savršeno zahvaljujući WhatsApp-u!!!

Takvu gostoljubivost pamtit ćemo dok smo živi.

• avionska karta Milano – Kiev – Teheran nas je došla 116€
• za Iran je potrebna viza, ishoduje se u Zagrebu
• Slabo govore engleski, žene obavezno nose maramu i duge rukave , muškarci mogu imati kratke rukave , ali ne i kratke hlače.
• Zabranjen je alkohol i FB. Za FB se mora skinuti aplikacija kao npr.Hot Shield ili Psiphon Pro prije dolaska u Iran pa onda i on radi. Iranci najviše koriste WhatsApp i Telegram
• Zabranjeno je dodirivati žene, no mlađe generacije se rado rukuju sa suprotnim spolom
• Couchsurfing je u ilegali ali i to radi
• Vole se fotografirati i često će vam prići i zamoliti vas da se slikaju sa vama
• Jeftin taksi, hrana, prirodno cijeđeni sok 3 dl – 6 kn, večera za četvero u Darbandu,sa šišom – 50 €, kuglica odličnog sladoleda 3-4 kune, cjelodnevni izlet taksijem na 150 km udaljeni Taleqan 40 € za nas četvero
• Kolač su 5 kuna ali i 30 kn u elitnom shopping centru
• Ima baš svega za kupiti. Nama poznati brendirani proizvodi skuplji su cca 20 % nego u HR (Reebok, Adidas, Nutela, Samsung,…)
• Cjenkanje poželjno
• Strancima teško nabaviti SIM karticu i aktivirati je, preporučamo IranCell- imaju 4G, kartica sa 3 Gb + sms + pozivi….cca 20 dolara (ako nekom treba javite se, ostala mi je)
• Putovnicu obavezno nositi sa sobom, pogotovo ako idete izvan grada (nas je zaustavila tajna policija, no nakon pregleda putovnica i zapisivanja raznoraznih podataka, poželjeli su nam ugodan boravak u njihovoj zemlji. Kad su se udaljili, naš je Hossein ipak odahnuo i sretno nam rekao „Bye bye FBI!“
• Postoji nešto što se zove „taarof“ – to je način socijalnog ponašanja vrlo čest u Iranu koji domaćinu nalaže da ponudi gostu sve što gost može poželjeti. Na gostu je da to uljudno odbije. Kada se „igra“ tri puta ponovi, a domaćin vam i dalje želi ugoditi – njegova je namjera iskrena.

Evo, to su osnovne informacije. Ako ima bilo kakvih pitanja, bit će nam zadovoljstvo odgovoriti.

Pozdrav svima, Ariela i Marin