Salar de Uyuni, Bolivija – tri dana na drugoj planeti

Salar de Uyuni je najveće slano jezero na svijetu, površine je 10.582 km2 što je gotovo pa petina površine Hrvatske. Salar je nastao prije otprilike 30.000 godina isušivanjem velikog prethistorijskog jezera koje se ovdje nalazilo. Sama debljina soli na jezeru kreće se od svega nekoliko centimetara do desetak metara. Bijela površina soli je toliko velika da je dobro vidljiva i iz svemira pa ju sateliti koriste za kalibriranje optičkih uređaja.
Osim, naravno, sa ogromnim količinama soli Salar obiluje još brojnim rijetkim i vrijednim mineralima, sa ekonomskog gledišta ovo je veliko bogatstvo Bolivije. Dovoljno je reći da se procjenjuje da se u Salaru nalazi čak 50-70% svjetskih zaliha litija bez kojega je nezamislivo napraviti današnje moderne baterije.
Kroz Salar de Uyuni nema drugog puta osim sa 4×4 džipovima, prave ceste tamo nema, i dok je sama površina slanog jezera ravna kao jedna ogromna cesta drugi dijelove ture su teško prohodni pustinjski i planinski krajolici. U biti sama tura se najčešće naziva prema Salaru mada Salar de Uyuni tour predstavlja znatno širi pojam nego što je samo slano jezero. U tri dana turneje obilazi se prvo nacionalni park jugozapadne Bolivije Parque Nacional de Fauna Andina Eduardo Avaroa, tek trećeg dana se ulazi u sam Salar ako idete iz smjera Čilea, iz smjera Uyunia redoslijed je obrnut. Ipak, pošto je Salar možda najprepoznatljiviji dio ture najčešće se cijela tura naziva po njemu. I mi ovdje ćemo ovdje koristiti taj naziv za cijelu turu.
Ako ikada krenete na turu obavezno ponesite sjedeće:
- Baterijsku lampu. Svjetlo ovdje ovisi o generatorima koji se rano gase.
- Voda. Računajte na barem 2 litre dnevno po osobi.
- Hrana i grickalice. Zapnete li negdje može vam zatrebati.
- Sunčane naočale. Bjelina je ovdje zasljepljujuća.
- Kremu za sunčanje i šešir sa širokim obodom. Zbog velike nadmorske visine i rijetkog zraka UV zrake su ovdje opasne.
- Labello i kremu za ruke. Vjetar i sunce brzo isušuju kožu.
- Ručnik. Nećete ih dobiti u smještajima.
- Kovanice. Toalet nije besplatan.
- Extra baterije za fotoaparat i puno memorije. Računajte da ćete ovdje ispucati na tisuće fotografija.
- Vreću za spavanje. Dobro će vam doći noću pored pokrivača koje ćete dobiti. Noći su izuzetno hladne tijekom cijele godine.
- Dobro se obucite iz istih razloga.
1. dio: Dan prvi, slijetanje na drugi planet – Ulazak u Boliviju, Laguna Verde, Laguna Blanca, Desierto de Dali, Polques, Sol de Mañana, Laguna Colorado
2. dio: Dan drugi, „Houston we have a problem!“ ➥ – Arbol de Piedra, Desierto Siloli, Laguna Hedionda, vulkan Ollague, Salar de Chiguana, Hotel de sal Tambo Loma
3. dio: Dan treći, povratak na zemlju ➥ – Salar de Uyuni, otok Incahuasi, tvornica soli Colchani, Cementerio de trenes, Uyuni
FAKTOLOGIJA TRIPOLOGIE:
Zanimljive činjenice o Salaru de Uyuni i nacionalnom parku Parque Nacional de Fauna Andina Eduardo Avaroa |
---|
Salar de Uyuni je najveće slano jezero na svijetu. Površine je 10.582 km2 što je gotovo pa petina površine Hrvatske. |
Salar je nastao isušivanjem prethistorijskog jezera Minchin koje je nestalo prije oko 30.000 godina. |
Salar de Uyuni se nalazi na nadmorskoj visini od 3.656 metara. |
Debljina soli na jezeru je od nekoliko centimetara pa sve do 10 metara. |
U vrijeme kišne sezone Salar postaje najveće ogledalo na svijetu. |
NASA koristi Salar za kalibraciju optičkih uređaja na satelitima u orbiti. Velika, bijela i ravna površina Salara je idealna za ovo. |
U Salaru se nalazi oko 50-70% svjetskih zaliha litija. |
Zbog velike površine i nedostatka bilo kakvih objekata Salar je idealno platno za igranje sa perspektivom na fotografijama. Savršeno je ravno pa se gubi bilo kakav osjećaj dubine, mali objekti mogu lako postati veliki. |
Pored grada Uyinia nalazi se jedno od najpoznatijih groblja vlakova na svijetu – Cementerio de trenes. Groblje je nastalo 1940. godine kada su vlakovi ovdje samo ostavljeni nakon propasti rudarskog biznisa. |
Parque Nacional de Fauna Andina Eduardo Avaroa je najposjećenije zaštićeno područje u Boliviji. Nalazi se na visini od 4.200 do 5.400 metara. |
Tri od svijetu poznatih šest vrsta flaminga živi ovdje, čileanski, andski i James flamingo. |
Salar de Uyuni 26.11.2014.
Dan prvi, slijetanje na drugi planet – Ulazak u Boliviju, Laguna Verde, Laguna Blanca, Desierto de Dali, Polques, Sol de Mañana, Laguna Colorado
1. dan u Boliviji (12. dan na putu)
Rano je jutro, vani je još uvijek hladno, na sreću zima popušta kako se sunce sve više podiže na horizontu. Stojimo na prašnjavom putu ispred našeg hostela u ulici Cuchabrache i čekamo prijevoz. To čekanje prijevoza po Južnoj Americi nam je već postala svakodnevna praksa. Naš minibus je trebao doći po nas u 7:30, barem je tako bilo zakazano jučer u agenciji. Stvari smo pokupili i izašli van još prije 7:30. Check-out smo još sinoć obavili, obaveza u Čileu više nemamo, samo još da dođu po nas pa da krenemo u Boliviju. Prošlo je davno 7:30…uskoro i 7:40…prošlo je i 8. Naš Speedy Gonzales je pojavljuje tek u 8:25, dakle sa skoro pa sat vremena zakašnjenja. Isti onaj Bolivijac koji nam je rekao da budemo ispred hostela u 7:30 je i došao po nas, nije rekao niti riječi, barem jedno „sorry“ ili neko objašnjenje bi pomoglo. Ništa! Ravna crta. Sat vremena kašnjenja u Južnoj Americi je i dalje u granicama normalnog. Valjda je sve unutar istog datuma normalno. Bus je pun, naša grupa je tu, mi smo opet bili zadnji na rasporedu za pokupiti.
Već nakon par kilometara, odmah na izlasku iz grada San Pedro de Atacama, stajemo obaviti granične formalnosti. Tako to ovdje funkcionira, izlazni pečat uzimaš još dok si u gradu, a na granici – granice nema. Tj. nema čileanske granice, bolivijska je i dalje na graničnoj crti. Odmah poslije toga, pri povratku u bus, dobivamo opet papire za popunjavanje, ovaj put one za ulazak u Boliviju. I pišemo još jednom, po stoti put iste stvari u slične formulare. Ime, prezime, broj pasoša, gdje ideš, koliko dugo ostaješ, jel’ nosiš neke žive životinje, svježe meso, voće, povrće…na kraju ide još potpis na jedno „nemam ništa majke mi!“.
Nakon graničnih formalnosti imamo da se vozimo još dobrih sat vremena do izlaska iz Čilea i ulaska u Boliviju. Prvi dio puta penjemo se onom istom cestom kojom smo spuštali u San Pedro kad smo dolazili iz Argentine samo ovaj put, naravno, idemo uzbrdo. Uspon je već počeo, sa 2.400 metara nadmorske visine na kojoj se nalazi San Pedro danas se trebamo popeti na najvišu točku cijelog putovanja, na preko 4.900 metara, nakon toga se spuštamo na 4.300 gdje ćemo imati prvo spavanje. To je najveći problem kada se dolazi sa ove čileanske strane, najveće visine su odmah u startu da bi se kasnije spuštalo dolje. Prava šok terapija. Kada se ide iz smjera Uyunia penje se postepeno u tri dana od nižeg ka višem što je dobro zbog visinske bolesti. Što se postepenije penjete to imate više vremena za aklimatizaciju i manje su šanse da vas uhvati bolest. Mi nismo bili te sreće.
Negdje nakon pola sata uspona glavnom cestom skrećemo na sporednu. Penjemo se i dalje a uskoro nestaje i asfalt.
Bolivijski granični prijelaz je jedna mala, prizemna kućica sa 2-3 službenika. Sjede oni tamo i lupaju pečate, nije da im je neki posao. Tih nekoliko turističkih grupa dnevno odrade za par minuta ujutro a što rade ostatak dana u onoj pustoši na 4.300 metara nadmorske visine boga pitaj.
Tu na graničnom prijelazu počinje pravi Salar de Uyuni tour. Tu se prelazi iz minibuseva u džipove 4×4. Na granici je nekoliko grupa koje se pakuju, svatko u svoj džip, tako i nas 12 iz agencije Estrella del Sur se dijelimo u dva vozila. U svaki od džipova inače uguraju od 4 do 6 ljudi uz vozača. Čuo sam da neke lošije agencije znaju nagurati i 7 ljudi uz vozača što sigurno nije ugodna vožnja. Uz vozača stane jedna osoba na mjesto suvozača, troje iza u srednji red, i još dvoje na treću klupu. Nas je zapala grupa sa 3 Francuza, dvoje su par, mladi su, to su oni koje smo zapamtili jučer sa izleta na gejzire Tatio, treći Francuz je malo stariji i nema veze sa ovo dvoje, slučajno su upali zajedno u turu, četvrti član ekipe je Meksikanac na povratku sa dužeg boravka u Australiji, i naravno nas dvoje C. i ja. Druga polovica ekipe, u drugom džipu, sastoji se od dvoje Čileanaca, mladi su par, dvoje Nijemaca također mladi par, i dvije cure iz Walesa. Internacionalna ekipa nema šta!
Sa tom multinacionalnom ekipom ćemo provesti sljedeća tri dana, sa nekima i duže al’ o tome nešto kasnije. Za sada bilo bi lijepo da ih pobliže upoznamo, spominjat ću ih često. Prvi par Francuza zovu se Alfonsine i Gerard.
Eric je čovjek u nekim kasnim 40-im ili ranim 50-im, arapskog porijekla rekao bih. Vrlo je zanimljiv lik, duhovit, iako engleski priča samo najosnovnije a mi francuski ne znamo puno puta uspijevao nas je nasmijati. Obično se to svodilo na to da nam odglumi ono što želi reći a nekako je nespretan i djetinjast. Eric je došao u Čile sa brodom, bio je u nekim udaljenim francuskim, pacifičkim, polinezijskim otocima…ma uglavnom negdje jako daleko. Zaboravio sam već imena koja je spominjao, ili to ili nisam niti razumio što govori, ali sam zapamtio jedan od njih – Rapa Nui. A to je cool! Kaže Eric da je do Čilea plovio 6 tjedana i da mu je bila jako naporna plovidba, spominjao je nekakve oluje, valjda je bilo ozbiljnih problema a on na nekom malom brodu. Ovo pokušavam prenijeti ono malo što sam razumio ili što su nam preveli Alfinsine i Gerard.
Posljednji član naše ekspedicije je Eduardo, Meksikanac sa prebivalištem u Sydneyu. Simpatičan je dečko, 27 godina mu je. Zadnjih godinu i kusur dana živio je u Sydney, radio je nešto tamo, sada se vraća kući i nije siguran gdje će kasnije, da li opet u Australiju ili će ostati u Meksiku. Putovao je dosta u životu a, evo, i sada je na putovanju, nije jednostavno letio iz Sydneya u Meksiko već je došao u Santiago de Chile i sada polako, kopnenim putem, ide na sjever do Meksika. Planira putovati mjesec dana. Lijepo je to, u potpunosti ga razumijem. Ima familiju u Meksiku, tamo su mu roditelji i sestra, poželio ih je vidjet ali ipak se odlučio na slow travel. Kada stigne doma kaže da ne želi raditi ništa niti ići nigdje nekoliko mjeseci a onda će vidjeti gdje će završiti. Neki je građevinar, voditelj gradilišta ili tako nešto. Pozitivan lik!
Naravno ne smijem zaboraviti ni najvažniju osobu naše ekipe – vozača. Točnije rečeno u pitanju je vozačica, ime joj je Maria, mala je, okrugla i simpatična Bolivijka.
Vozač u drugom džipu ili je muž od Marie ili njen brat. Sličnost je znatna, isti su, oboje mali i okrugli sa sličnim oblikom i crtama lica, ili su za to krivi isti geni ili su dugo u braku pa su počeli ličiti jedno na drugo. 🙂 Ekipa u drugom džipu je u prosjeku 25 do 30 godina starosti. Kao što rekoh tu je par Čileanaca, par Nijemaca i dvije prijateljice iz Walesa. Najbolji je par Čileanaca, oni su OK, cura je šarmantna gotovo kao i naša Francuskinja a dečko je zanimljiv lik. To se baš ne može reći za par Nijemaca, oni su nekako germanski hladni, distancirani i nezanimljivi, posebno on. Cure iz Walesa također, nije da smo puno zapamtili o njima.
Vozači su spakirali naše stvari na krov džipa i pokrili najlonom dok smo mi doručkovali tamo na graničnom prijelazu. Te stvari će svaku večer ići dole a ujutro natrag gore. Auti su Toyote Landcruiser, gotovo pa isključivo samo njih koriste u svim turama, biće da je to dobra preporuka za Toyotu.
Uskoro smo i krenuli, naša tura kroz Boliviju kojoj smo se najviše radovali je počela. Čim smo krenuli bilo je jasno da će ovo biti jedno truckavo putovanje. Ceste, naravno ne postoje, u pitanju je samo prašnjavi put u pustinji, prepun manjeg i većeg kamenja na putu, a vožnja po tome sliči na onu po tek preoranoj njivi samo sa više prašine. Bez obzira na stanje ceste džipovi nerijetko voze preko 60 km/h, možete zamisliti kako se to odražava na udobnost. No ovdje nismo ni krenuli da bi nam bilo udobno tako da ne zamjeramo ništa.
Nismo daleko stigli, svega par kilometra kasnije smo opet stali, ovaj put na ulazu u nacionalni park imena Parque Nacional de Fauna Andina Eduardo Avaroa,. To je mjesto gdje trebamo platiti onih najavljenih 150 bolivianosa za ulaznicu. Otprilike toliko izađe i u kunama, odnos bolivianosa i kune je gotovo jedan naprema jedan, kuna je samo malo jača, što će nam olakšati snalaženje u Boliviji. Ulaznica za domaće košta 30 Bs i to je nešto što će nas često pratiti, to da plaćamo nešto i do 5 puta više nego domaći, al’ dobro šta da se radi. Unutar zgrade je nekoliko službenika, jedna žena prodaje karte i još nekoliko čuvara koji se motaju uokolo. Karte su u džepu, dobili smo i mali plan nacionalnog parka da barem možemo pratiti dokle smo stigli i što slijedi.
Odmah iza ulaza u nacionalni park, dostupno nogama, je prva od laguna koje ćemo vidjeti – Laguna Verde.
Odmah do Lagune Verde je i Laguna Blanca. Gotovo da su spojene jedna s drugom ali se ipak znatno razlikuju, ova je bijele boje zahvaljujući potpuno drugačijem kemijskom sastavu, ovdje prevladava borax.
Kao da nije 4.300 metara već dovoljno visoko iza laguna nastavljamo uspon. Negdje na tom dijelu, kao prava šok terapija, nalazi se i najviša točka cijelog našeg putovanja, prelazimo iznad 4.900 metara nadmorske visine!
Na potezu između Lagune Verde i termalnih izvora Polques je pustinja Dali. Ime je dobila po, gle čuda, Salvadoru Daliju jer pejzaž liči na njegove nadrealističke slike. Posvuda po pustinji se nalazi veliko, uspravno kamenje čudnih oblika koje tu nikako ne pripada, kao da ga je netko dovezao kamionima i istovario. Kako je Maria kasnije objasnila a Eduardo preveo to je vulkansko kamenje koje je neka davna erupcija izbacila desetinama kilometara u dalj.
Polques je još jedna u nizu laguna ali ova je drugačija po svojim termalnim izvorima. Ovdje imamo isplanirano kupanje što se ne čini nimalo privlačnim uzmete li u obzir da je vani prilično hladno, vjetar šiba neumoljivo u ovoj pustinji a rijedak zrak samo pojačava nelagodu. Na jednom rubu lagune je ozidano nešto kao bazen, tu se ljudi kupaju.Ispred bazena je mala kućica koja predstavlja svlačionicu a ispred kućice odjednom se pojavila starija žena sa onim bolivijskim šeširićem na glavi i obučena sva u šareno kao da je karneval. Prava je to bolivijska nona. Iako smo vidjeli puno puta ovako obučene žene na slikama ovo je prvi put da to vidimo uživo pa je ostavila dojam na nas. Traži 3 Bs za ulaz u svlačionicu od koga stigne, nije neka lova ali rekao bih da je ona tu ilegalno a novac otima od glupih turista i gura u svoj džep. Dao sam joj 3 Bs za mene, C. je prošla bez plaćanja. Većina drugih također joj nije dala ništa. A svlačionica je ajme, samo beton i sa strane i na podu, ledeno je hladno a pod je uz to sav blatnjav od nakvašene prašine. Drvenih par ormarića za ostaviti stvari sklepani su negdje recimo 63-će, kabine i nisu kabine već ćoškovi sa tankom, prozirnom zavjesom pocijepanom na 108 mjesta. Otprilike si sakriven koliko i da se presvlačiš vani. Ali zato je voda u bazenu bogovska, topla je i ugodna, baš prija. Čak je i pretopla za moj ukus. Malo smo se brćkali pa brzo natrag na presvlačenje, Maria je već počela da nas doziva.
Krećemo dalje prema još jednim gejzirima, u stvar kasnije sam saznao da ga neki samo krivo tako zovu, u biti to uopće nije gejzir već vulkan. Zove se Sol de Mañana što bi u prijevodu bilo „Jutarnje sunce“. Područje vulkana iz kojega se puši što podsjeća na gejzire veliko je 10 km2 a nalazi se na visini od 4.800 do 5.000 metara nadmorske visine. Stvarno je neobično šetati po krateru vulkana, dobro nije to krater kakve zamišljamo, sa velikom rupom u sredini kupaste planine, ali stvarno je krater. I još se puši! Dobro pa to nisam u tom trenutku niti znao, lakše je čovjeku hodati po gejzirima nego po vulkanu. Tu i tamo su poneke velike rupe u tlu, izbacuju paru i prilično su bučni dok to rade, u stvari više je to neki dim nego para, prilično je crn kao dim iz neke furune. A i jest na neki način jer što je vulkan drugo nego velika peć. Između tih rupa ima nekoliko bara sa nekim čudnim, bijelim blatom pomalo nalik na mlijeko. Sve skupa jako smrdi na sumpor i tko zna kakve još kemikalije, nije se ovdje dobro dugo zadržavati, otrove gotovo da možeš vidjeti golim okom. Mene je bilo prilično ošamutilo a rekao bih da je i to jedan od razloga što mi je te noći bilo toliko loše. No o tome nešto kasnije.
Ubrzo smo stigli do našeg prvog prenoćišta, tu ćemo uskoro provesti nezaboravnu noć. Zove se hostel Huayllajara. Vrlo lijepo ime i jednostavno za izgovorit. 🙂 A hostel je nešto najskromnije što se može zamisliti. Sobe su sa 6 ili 8 kreveta, nas je zapala ona sa 6 što znači da smo je taman popunili mi iz jednog džipa. Ekipa iz drugog džipa kao i vozači biće negdje u sasvim drugom kraju hostela, negdje na kraju dugačkog hodnika. U sobi nema ništa osim 6 kreveta, u hodniku dugački stolovi sa klupama, u kupatilu gotovo sve što vam treba osim tople vode. Hm, pa i vode općenito. 🙂 Ovdje je voda luksuz, pritisak je na kapaljku a energije za grijanje to malo vode jednostavno nema. Dapače energije nema nikako nakon 10 sati kada ugase generator. No dobro, to i nije nešto što nas sekira, na to smo bili upozoreni i prije polaska. Tuširanje i ostale luksuze na ovome mjestu možemo zaboraviti. Ono što nas više brine je kako ćemo spavati na 4.300 metara nadmorske visine a već se ne osjećamo najbolje.
Ostavljamo stvari u hostelu i nakon ručka idemo dalje na izlet u još jednu lagunu. Po planu se nakon obilaska vraćamo natrag u hostel na večeru i spavanje. Laguna Colorado je još jedna od laguna sa intenzivnim bojama, ovaj puta u pitanju je crvena boja. Ovdje kao da se netko zaigrao sa paletom boja pa je svaku vodu na koju je naišao ofarbao drugačije.
Posvuda po toj crvenoj vodi mogu se vidjeti bijeli otoci, i obala je također bijela. To je borax, on daje tu bijelu boju. Još jedan od vrijednih minerala koji se ovdje eksploatiraju. Borax se naširoko koristi u biokemijskoj industriji, najčešće za deterdžente, sredstva za čišćenje, kozmetiku…
A onda sjedneš na tu bijelu obalu, na jednu od stijena i gledaš u tu crvenu vodu, gledaš te prelijepe pink flamingose kako se nečujno kreću po vodi, okolo su posvuda visoki vrhovi vulkana, nigdje nema drveta, nigdje trave, nigdje ništa zeleno, samo pijesak, kamenje, i ova crvena oaza usred svega…
Vratili smo na vjetrometinu, na uzvišeno brdo iznad Lagune Colorado gdje smo ostavili auto na parkingu. Jedva smo dočekali da uletimo u auto, hladan vjetar piči nemilice, već je kraj dana i postaje sve hladnije. Maria okreće ključ u autu a onda je nakon nekoliko trenutaka verglanja postalo jasno da se motor neće odazvati. Još jedan pokušaj, opet ništa. Fuck! Nemoj sad krepati na ovom vjetru i zimoći. Maria izlazi van i čeprka nešto po motoru, čini se da zna što radi – ali opet ništa. U pomoć joj dolazi i drugi vozač, sad zajedno čeprkaju. Hvala bogu, ovaj put je upalio. Bjež’mo brže dok se nije predomislio!
Nakon izleta u Lagunu Colorado vraćamo se u hostel. Prije večere obavljamo neki minimum higijene, koliko se može u ovakvim uvjetima. Sjedimo malo sa ekipom na velikim stolovima, pijemo kavu, dobili smo i čaj od koke, ima i Cole i drugih sokova, samo piva nema tko si nije sam ponio. Inače alkohol je zabranjeno konzumirati ovdje u nacionalnom parku ali nitko vam neće zamjeriti jedno pivo. Veći problem je što vam alkohol može značajno pojačati probleme s visinskom bolešću i najbolje ga je ovdje izbjegavati.
Sa druge strane čaj od koke, navodno djeluje blagotvorno i umiruje simptome bolesti. Inače lišće koke je ovdje legalno, kao i u još nekim zemljama Južne Amerike.
Nakon večere idemo na rano spavanje. Već oko 21:30 smo svi u krevetima, u 22 h gase generatore i nema više ni svjetla. Ja sam legao još malo i ranije, ne osjećam se dobro, mislim da me pere visinska bolest. Glavobolja postaje masivna. Javljaju se vrtoglavica i mučnina. Ipak sam nekako zaspao. Ne zadugo!
Idemo dalje. Kako sam proveo najgoru noć u životu, Arbol de Piedra, Desierto Siloli, Laguna Hedionda, vulkan Ollague, Salar de Chiguana, Hotel de sal Tambo Loma pročitajte u nastavku: 2. dio: Dan drugi, „Houston we have a problem!“ ➥
GALERIJA:
Putopis hvale vrijedan,
odavno nisam pročitala ovako dobar, Bravo
Hvala vam na lijepom komentaru! <3 Drago nam je da vam se svidio putopis, stvarno je ovo poseban kutak svijeta. Ako budete trebali neki savjet oko putovanja u Boliviju stojimo na raspolaganju.
Sjajan i vrlo detaljan putopis:) vrlo koristan za svakog ko planira putovanje u ove Bolivijske nedodjije:) uzivala sam citajuci ga,a posto planiram putovanje u Boliviju krajem godine upijala sam svaku rec,ali moram priznati da me prilicno uhvatila panika dok sam citala onaj deo kako ti nije bili dobro zbog visinske bolesti,pa sam cak pomislila u jednom trenutku “dal meni ovo stvarno treba u zivotu?” A putovanje je vec isplanirano i kupljene su karte:(((
Pozdrav Ana,
Hvala puno na lijepom komentaru. 🙂 Reći ću to ovako, bez obzira na visinsku bolest koja me gadno bila uhvatila posebno prve noći na preko 4000 metara išao bih opet tamo bez razmišljanja. 🙂 Vjeruj mi da se isplati svake muke, nevjerovatan je to kraj i sve što si do sada vidjela u životu neće biti niti slično ovome. A što se visinske bolesti tiče nažalost nema pravog lijeka osim naravno aklimatizacije za koju treba vrijeme koje mi putnici nemamo. Pij što više vode, ponesi nešto za glavobolju, i pij čaj od koke, navodno pomaže ali ja nisam osjetio neko poboljšanje od njega, možda bi mi bez njega bilo još gore tko zna.
Uživaj u Boliviji, isplati se vjeruj mi.
Hvala puno na savetu? Mi prvo idemo na Macu pikcu,pa cemo biti dve noci u Kusku,onda letimo za La Paz i tamo smo jednu noc,pa odatle letimo za Uyuni odakle krecemo na Bolivijsku turu. Nadam se da ce ta dva dana u Kusku i taj jedan dan u La Pazu biti kolika-tolika aklimatizacija.
Da, to je uobičajni put kojim najveći broj turista ide, biti će vam lakše to je sigurno, mi smo išli ne tako čestom rutom iz Čilea pa smo u jednom danu naglo došli na veliku nadmorsku visinu što nije dobro za tijelo. Zdrav čovjek bi trebao bez ikakvih problema podnijeti visine do 3000 metara, Cusco je na 3400 a Machu Picchu na 2400, poslije se penjete na Titicacu na 3800, povijesni centar La Paza je u kotlini na 3600 ali već El Alto i ostala predgrađa su na 4000 i otprilike na toj visini ćete ostati sve do Uyunia. Dok stignete tamo biti ćete već dobro aklimatizirani i ne biste trebali imati problema kakve sam ja imao.
Sretan put, uživajte u Peruu i Boliviji! 🙂 Ako vam treba još neka pomoć ili savjet slobodno pitajte.
Hvala puno na komentarima,bas mi znace:) ako budem imala do puta jos nekih pitanja ili nedoumica bicu slobodna da ti se opet obratim:) Pozdrav!
Super putopis!