Pariz – grad svjetlosti, ljubavi, umjetnosti i mode, 1. dio

Pogled na Eiffelov toranj sa Esplanade du Trocadero
Pogled na Eiffelov toranj sa Esplanade du Trocadero

Puno epiteta se našlo u naslovu, koliko su oni istina a koliko samo namjerno proizvedeni stereotip pokušat ćemo otkriti. Na prvu ruku čini se da ima pomalo istine i u jednom i u drugom.

Pariz je nekako slučajno i ne posve planirano uletio u naš plan putovanja. Prvi i glavni razlog za to je što je prvi aerodrom u nizu i polazno mjesto cijelog putovanja morao biti baš ovaj grad, Air China je nudila vrlo povoljne open jaw karte upravo sa polaskom iz Pariza i povratkom u Milano ili obrnuto. Drugi razlog je bio što ipak nismo bili nikad u Parizu i već je neko vrijeme na našoj must see listi za sljedeće putovanje. I treći razlog, ništa manje bitan, je što smo na prethodnim putovanjima skupili dovoljno bodova na našoj hotelskoj kartici za dvije besplatne noći a gdje je bolje ovo iskoristiti nego u (pre)skupom Parizu.

Pogled u sumrak sa vrha Eiffelovog tornja na Jardins du Trocadero

Pogled u sumrak sa vrha Eiffelovog tornja na Jardins du Trocadero

Što reći o Parizu a da svi već ne znaju? Taj grad je svima nama već duboko u svijesti bez obzira bili mi u njemu ikada ili ne. Grad svjetlosti i grad ljubavi dvije su najčešće korištene poveznice. Zanimljivo termin grad svjetlosti “La Ville-Lumière” nema nikakve veze sa samim svjetlom u smislu električne energije kako se vjeruje već je termin puno stariji od toga, kada je nastao u prosvjetiteljskom dobu mislilo se na grad edukacije i ideja. Drugi termin „grad ljubavi“ ima jasniju poveznicu, Francuzi i Parižani vode ljubav najčešće na svijetu, a ujedno su i među europskim nacijama koje najduže žive, možda upravo zbog ove činjenice.

Pročitajte još par zanimljivih činjenica o nikad dosadnom Parizu, a nakon toga počinjemo sa našim putopisom.

FAKTOLOGIJA TRIPOLOGIE:

Zanimljive činjenice o Parizu
Pariz svake godine posjeti 44 miliona turista. Po tome je već dugo broj 1 u svijetu.
Pariz je podijeljen u 20 arondisementa. U prvom je otok na Seni “Ile de la Cite” sa katedralom Notre Dame, od njega se ostali arondisementi spiralno ređaju jedan za drugim.
Postao je glavnim gradom Francuske u 12. stoljeću za vrijeme kralja Filipa Augusta i to je ostao do danas u pauzu od 4 godine za vrijeme njemačke okupacije kada je glavni grad vio Vichy.
Eiffelov toranj je izgrađen za svjetsku izložbu 1889. godine, i služio je kao glavni ulaz. Plan je bio da bude uklonjen nakon 20 godina. Građani pariza smatrali su ga ružnim i jedva su čekali njegov kraj. Ipak vojska je ubrzo otkrila da je vrlo efikasan kao divovska antena što je osiguralo njegov opstanak.
Guy de Maupassant, francuski pisac, ručao je svaki dan u podnožju Eiffelovog tornja, razlog je bio je toranj mrzio a to je bilo jedino mjesto sa kojeg ga nije i vidio.
Francuski pokret otpora presjekao je kablove lifta na Eiffelovom tornju za vrijeme 2. Svjetskog rata kako Hittler koji je dolazio u posjetu za vrijeme okupacije ne bi mogao otići na vrh. Naravno odustao je suočen sa pješačenjem po 1500 stepenica do vrha. Otud izreka da je Hittler okupirao Pariz i Francusku ali nikad Eiffelov toranj.
Za bojanja Eiffelovog tornja potroši se 50 tona boje svakih 7 godina.
Za vrijeme oluje 1999. godine izmjereno je da se Eiffelov toranj ljuljao za 18 cm. Gustav Eiffel je trvido da može izdržati do 70 cm.
Najstariji most u Parizu zove se Pont Neuf (novi most).
1976. godine održano je testiranje na slijepo francuskih i kalifornijskih vina. Navodno su pobjedila kalifornijska a novinar koji je to objavio našao se na crnoj listi.
Japanski turist ponekad budu poslani natrag kući jer dožive izuzetan šok poznat pod pojmom “Pariški sindrom”. Do šoka dođe kada shvate realnost da Pariz nije najljepše mjesto na svijetu.
Prije ulaska nacista u Pariz većina umjetnina je podijeljena na čuvanje po bogatim francuskim kućama kako ne bi došla Njemcima u ruke.
Početkom 20-og stoljeća u Parizu je postojao zoo kojem su držali ljude iz francuskih kolonija, Madagaskara, Indije, Kine, Sudana, Konga, Tunisa i Maroka. Više od milijun ljudi je posjetilo ovaj zoo.
Najveći grad na svijetu koji govori francuski jezik nije Pariz već Kinšasa u Kongu.

 

Trst-Mestre-Pariz 25.10.2013.

Nulti dan (1. dan na putu).

Polazak za Pariz i skoro pa mjesec dana dugo putovanje na daleki istok i natrag je bilo u letećem startu.

Bio je petak 25.10.2013. radni dan kao i svaki drugi. Sa posla nisam izostao ali sam izašao ipak malo ranije. Oko podne i nešto okrećem leđa firmi i nećemo se vidjeti više od 3 tjedna. Dolazim doma po C. i stvari koje smo spremili još prethodnih dana. Sve bi trebalo biti spremno za pokret, ipak kako to već biva neke sitnice treba još popakovati u zadnji čas, fine tuning na djelu. Vrijeme nam se polako izmiče a vlak iz Trsta za Mestre nam polazi u 17 h. Prije vlaka trebamo, naravno, stići i do Trsta i ostaviti auto kod prijatelja koji će nas odbaciti do stanice. I fakat nas je odbacio, kao katapult. Pošto vremena više nije bilo vozio je brzinom od koje otpada boja sa auta, ali stigli smo i hvala Daniele na iznenadnom Formula 1 iskustvu.

U vlaku za Mestre odmah prvo neugodno iskustvo. Naime kupio sam si novi mobitel, ni puna 4 dana prije polaska, baš najviše zbog samog putovanja, pa ga lijepo nakrcao svim mogućim kartama i aplikacijama koje bi trebale olakšati cijelu navigaciju po širokom svijetu.

Za put do Pariza uzeli smo Thello vlak, polazak iz Mestre-a je u 20:13 a u Pariz stiže sljedeće jutro u 9:30.
A onda dok smo još bili na periferiji grada, ni izašli nismo iz njega, on je odustao od života, samo mu se ekran zacrnio znači pao mu mrak na oči. Radio je i dalje nekako ali sa ekranom anemičnim, bezbojnim, da se jedva razaznaje što piše na njemu, i to samo u slučaju kada je je dobro zagrijan. !#?!# Al dobro, valjda tako treba biti, ispucaš baksuzluk odmah u startu, ne dao bog većeg zla. Samo zašto baš sada?! Niti koji dan ranije da mogu zamijeniti, niti koji dan kasnije kada prođe putovanje.

Mestre, početak putovanja od mjesec dana je pred nama

Mestre, početak putovanja od mjesec dana je pred nama

Stigli smo u Mestre nakon dva sata vožnje. Do polaska vlaka za Pariz imamo još sat vremena, taman dovoljno za malo protegnuti noge. Karte već imamo kupljene odavno. Za put do Pariza uzeli smo Thello vlak, polazak je iz Venecije u 20 h, na našoj stanici Mestre je u 20:13, u Pariz stiže sljedeće jutro u 9:30. U pitanju su spavaća kola tako da se nadamo da ćemo biti ujutro naspavani u Parizu i spremni odmah za obilazak. Zašto smo uzeli vlak umjesto aviona. Pa iz više razloga, prvi oko spavanja sam već naveo. Drugi je što bi avionske linije uzele možda još više vremena, u to doba godine već nema Ryanair linije iz Pule, dakle svejedno bi morali do Venecije, a vremena polaska low cost aviona su ili prerano ujutro ili prekasno navečer. Još ako dodate na to i transfer do Treviso aerodroma kao i onaj iz Beauvaisa gdje slijeće Ryanair pa do samog Pariza vlak nas dođe jeftinije, i to od Mestre-a do centra Pariza. I treći, a možda i najvažniji razlog, je što se ipak spremamo na put do kraja svijeta, dakle imamo više stvari nego što low cost kompanije dozvoljavaju kao cabin baggage tako da bi doplata za checkiranu prtljagu učinila low cost let posve neisplativim.

Vlak je onako, prilično OK, sasvim dosta za ono što nam treba za jednu noć. Nije baš najmoderniji, vidi se da je davno proživio svoje najbolje trenutke, i nije baš najčistiji ali sve u svemu – pristojno.

Vlak nije baš najmoderniji, vidi se da je davno proživio svoje najbolje trenutke, i nije baš najčistiji ali sve u svemu – pristojno.
Uzeli smo najjeftiniju varijantu, couchette za 6 osoba, sa kupovinom 2 mjeseca unaprijed došlo nas je 35€ po osobi, na dan putovanja bilo bi 110€. Dakle očekivali smo da ćemo biti sa 4 druge osobe, ipak vlak nije pun i zapali smo u couchette sa njih još dvoje. Neki mladi Talijani, valjda još u pubertetu. Mislili smo da su brat i sestra sve dok nisu počeli izmjenjivati nježnosti. Kasnije je došla još jedna žena iz Alžira, šesto mjesto ostalo je prazno do kraja.

Vlak na svom putu prolazi kroz Švicarsku jednim manjim dijelom, dakle zemlju van Europske unije što znači da će nam trebati putovnice. Njih pokupi na početku putovanja domaćin vagona a samu granicu na koju stižete usred noći prespavate a ni ne osjetite.

 

    Pariz 26.10.2013.

    1. dan u Parizu (2. dan na putu).

    Točno u 9:30, kako i red vožnje nalaže, stižemo na Gare de Lyon stanicu u Parizu. Naspavali smo se sasvim dobro, odmorni smo i orni za obilazak. Noć je prošla prilično mirno, nitko nas nije uznemiravao osim možda ove žene iz Alžira koja je glasno pričala sa nekim njenim iz susjednog kupe-a do kasno u noć a sve pored otvorenih vrata koja nikako nije htjela zatvoriti kada izlazi. Granicu nismo osjetili, a naši suputnici hvala bogu nisu hrkali, a možda i jesu ali nedovoljno glasno da poremete naš sam pravednika.

    Željeznička stanica Gare de Lyon u Parizu

    Željeznička stanica Gare de Lyon u Parizu

    Stanica je velika i izgleda nekako industrijski, veliki natkriveni peroni liče najviše na dugačke industrijske hangare. Na nekoliko mjesta na peronima vidimo policiju kako provjerava i legitimira neke ljude iz našeg vlaka, isključivo Arape. Nas nije nitko gledao. Jel’ to rasna diskriminacija na djelu?! Zašto su im samo tamnoputi sumnjivi valjda oni znaju?

    Prvo moramo pronaći naš hotel koji nije baš predaleko od stanice, svega par stanica metroom, tamo ćemo se riješiti stvari i odmah natrag u grad. Hotel u kojem ćemo prespavati prve dvije noći zove se Ibis budget – Porte de Bagnolet, nalazi se na samoj granici prve zone grada, odmah iz prvog cestovnog ringa koji okružuje centar grada i pored velikog shoping centra što će dobro doći za jutarnje nabavke. Ispod shoping centra je stanica metro-a što je odlično, kada imaš metro pod nosom ništa ne može biti daleko.

    Hotel je skroman ali čist i uredan. U našoj sobi imaju čak 3 kreveta, dolje je bračni za dvije osobe i iznad njega poprijeko još jedan na kat za jednu osobu, vjerovatno za dijete. Kako god nama nije trebao ali je dobro došao kao ormar za odlaganje stvari. Imamo i TV, malo kupatilo i pogled na autobusnu stanicu i veliku gradsku obilaznicu. Nije lijep pogled ali što nas briga za to. U Parizu smo!

    ***

    Sjedamo na metro na našoj stanici Porte de Bagnolet i uz jedno presjedanje, dok si rekao „šta bi“, stižemo to Trijumfalnih vrata.

    Arc de Triomphe de l’Étoile ili što bi naši rekli Trijumfalna vrata je na prvi pogled besmislena građevina.

    Čemu li služi građevina koja ne vodi nikuda, ne štiti ni od čega i ne može se ni živjeti u njoj.
    Jelte, čemu služi građevina koja ne vodi nikuda, ne štiti ni od čega i ne može se ni živjeti u njoj. E pa služi slavljenju velikih pobjeda, veličanju samih sebe a neki bi rekli i sujeti. Ovu je dao izgraditi Napoleon, to jest počeo gradnju ali završena je daleko iza njegove smrti. Prvi nacrt je napravljen  1806. godine, povodom velike Napoleonove pobjede kod Austerlitza.

    Arc de Triomphe de l’Étoile

    Arc de Triomphe de l’Étoile

    Trijumfalna vrata su građena po uzoru na stare Rimske modele. Visoka su 50 metara, dugačka 45 i široka 22, bila su dugo godina najveća građevina ove vrste na svijetu sve dok Sjeverno Korejci nisu napravili još veća 1982. u Pyongyangu povodom njihove, naravno, još veće pobjede i prigodom 70-og rođendana najvećeg vođe na svijetu ikada Kim II sunga. Nekako se sve svodi na takmičenje čiji je veći a Francuzi su eto na kraju izgubili.

    U podnožju vrata nalazi se Grob neznanom junaku iz I svjetskog rata i Vječita vatra. Vrata su ukrašena reljefnim prikazima velikih francuskih pobjeda. U njenom podnožju održavale su se najveće proslave i parade koje je francuska vidjela.

    Trijumfalna vrata su građena po uzoru na stare Rimske modele. Visoka su 50 metara, dugačka 45 i široka 22, bila su dugo godina najveća građevina ove vrste na svijetu.
    Tuda je Napoleon prošao na svoje vjenčanje kako bi impresionirao svoju izabranicu i građane Pariza a za tu prigodu je izgrađena drvena maketa u prirodnoj veličini jer 1810. još nije bila izgrađena prava građevina. Gotova vrata Napoleon će „vidjeti“ tek 1840. kada su njegovi posmrtni ostaci najzad vraćeni u Pariz i pokopani u Les Invalides-u. Tu je i tijelo Viktora Igoa bilo izloženo prije nego je pokopano u Panthéonu. Tu se šepurio i Hitler kada je osvojio Pariz i još više osloboditelji kada su ga potjerali. Sve u svemu mjesto gdje se narod okuplja da slavi i tuguje. I mjesto gdje turisti dođu da se naslikavaju a i mi među njima.

    Oko Trijumfalnih vrata u svim smjerovima glavne Pariške avenije zvjezdasto se šire, njih ukupno 12, a oko samih vrata je kružni tok sa, mislim jedno 806 traka, oni koji su se probali provozati ovuda kažu da je pravi prometni pakao. Sam trg dugo se zvao Place de l’Étoile što bi u prijevodu značilo Trg zvijezde, kasnije je preimenovan u Place Charles de Gaulle prema možda najvećem francuskom državniku novog doba.

    Trijumfalno smo obišli Trijumfalna vrata! Penjali se na vrh nismo jer je preskupo a i na putu smo ka još višem vidikovcu pa dva za redom svejedno ne bi imala smisla. Okrećemo leđa vratima i krećemo prema najvećoj anteni u gradu gdje imamo zakazan randevú na vrhu u 17:30.

    Prema Trocaderu se krećemo kroz Kleber aveniju. Imamo još dovoljno vremena i ne žurimo se nigdje, posjet Eiffelovom tornju imamo za nekih 2 sata a blizu je i možemo opušteno upijati grad i posmatrati ljude. A ljudi u Parizu su stvarno dotjerani, fakat termin modna prijestolnica svijeta ima smisla a to se vidi se na svakom koraku i u svakom najobičnijem prolazniku.

    Ljudi u Parizu su stvarno dotjerani, fakat termin modna prijestolnica svijeta ima smisla a to se vidi se na svakom koraku i u svakom najobičnijem prolazniku.
    Ljudi su jako lijepo obučeni, velikom većinom su dotjerani, žene su prelijepe i samouvjerene, vidi se na njima u svakom pokretu visoko samopouzdanje, muškarci također, većina je u elegantnim kaputima, već je jesen debelo počela a i kišica pada čisto onako dosadno, ne jako da se isprazni prerano već konstantno i trajno. I pored kiše terase u malim, šarmantnim, francuskim kafićima duž avenije su pune, radni dan je pri kraju ali vjerujem da su ovdje ipak većinom samo turisti. Ulice su čiste i održavane, u ovom dijelu nema prljavštine velegrada kakvu ćemo znati viđati u nekim drugim krajevima grada u narednim danima. Ipak ne bi bilo niti u redu da Francuzi ne drže centar grada u najvećem redu. 44 miliona turista i broj jedan mjesto u svijetu po broju turista koji ga godišnje posjete ih obavezuje na to.

    Iz posmatranja nas prenu crnac, nudi kičaste privjeske Eiffelovog tornja „com’on my friend, five for one euro! Just one euro“. I nismo ga mogli odbiti, nekako nam je to lijepo ponudio više molećivo nego agresivno. Kupili smo šaku jeftinih privjesaka, dobro će doći za dijeliti po povratku poznanicima. Stigli smo na Trocadero.

    Pogled na Eiffelov toranj sa Esplanade du Trocadero

    Pogled na Eiffelov toranj sa Esplanade du Trocadero

    Trocadero je mali trg ispred Palais de Chaillot, palače također izgrađene za svjetsku izložbu, od nje do Eiffelovog tornja nalazi se Esplanade i Jardins du Trocadero, najljepši kadar na milionima slika sa Eiffelovog tornja, to su oni lijepi vrtovi sa fontanama koji se vide od gore, ma sigurno ste vidjeli slike a ako ipak niste pogledajte ih na ovoj stranici.

    Palais de Chaillot danas je dom nekoliko muzeja. Ispred palače u vrijeme kada smo naišli bio je protest očito useljenika arapa, imali su neke zelene zastave i mnogi obučeni u tradicionalne arapske nošnje.

    Ispred palače Palais de Chaillot bio je protest očito useljenika arapa, imali su neke zelene zastave i mnogi obučeni u tradicionalne arapske nošnje.
    Nismo shvatili sve što ih muči ali je poruka bila jasna i nama koji ne znamo ništa francuskog, kažu „neka se i naš glas čuje“, biće da i oni kao imigranti traže svoja prava i nekoga tko će saslušati i njihovu muku. Ipak demonstracije nisu velike i broj turista koji se motaju uokolo daleko je veći od broja samih demonstranata.

    Malo smo sjeli na fontane i guštali uz pivo, gledali masu, tračali prolaznike, i uživali u prelijepom pogledu na toranj preko Sene. U početku nas je salijetalo valjda oko 150 prodavača istih onih kičastih tornjeva koje smo već kupili ali su najzad u jednom trenutku odustali nakon što smo rekli istih tih 150 puta ne. Konačno smo osigurali svoj mir i na mjestu gdje mira, čini se, ne može biti.

    Ispod Eiffelovog tornja

    Ispod Eiffelovog tornja

    Vrijeme je da se primičemo Eiffelovom tornju, imamo karte za vrh u 17:30 i nema razloga da kasnimo. Karte sam kupio online, koštaju 14,50€ za vrh, što se pokazalo kao odličan potez. Popusta nema nikakvog za kupovinu online unaprijed ali se riješite obaveze da stojite u kilometarskom redu za karte. A zmija je fakat kilometarska, ajme koliki reeeeed! A još i kišica povremeno pada. Ta kiša je i jedina negativna strana kupovine karata unaprijed jer nema promjene datuma dok na licu mjesta možeš birati povoljan dan. Mi kao pravi VIP-ovci smo preskočili red i već smo na putu za gore.

    Do prvog kata idemo pješke, to nam se čini kao bolja opcija nego odmah čekati lift kojega ćemo se kasnije dovoljno načekati. Taman kada smo krenuli gore i kiša je prestala i vrijeme se razvedrilo, sunce je granulo što je dodatno raščistilo vidik. Odličan dan je na kraju ispao za dobar pogled i dobre fotografije, sve nam se dobro poklopilo i fortuna nas za sada služi.

    Prvi kat je u velikom renoviranju. Sve je razbacano i zatvoreno skelama. Mijenjaju sve što se promijeniti da, kada se ponovo otvori 2014. imat će posve drugačiji izgled. Pošto nas građevinski radovi ipak ne interesiraju penjemo se dalje, ovaj put liftom.

    Na drugom katu je situacija sa gužvom upravo katastrofalna. Na ono malo prostora načičkala se masa ljudi a improvizirane ograde tvore zmiju savijenu u stotinu krivina kako bi još više ljudi moglo stati u red a svi sa samo jednim ciljem – dočekati lift za vrh tornja.

    Sa drugog kata više nema opcije hodanja i jedini put na vrh i natrag je isključivo sa liftom.
    Odavde više nema opcije hodanja i jedini put na vrh i natrag je isključivo sa liftom. Ipak red se više-manje brzo kreće i za 20-30 minuta dočekali smo i naš trenutak. U redu svakakvih ljudi, sa svih strana svijeta, najmanje čuješ francuski jezik a žamor se pretvara u koktel nepoznatih zvukova iz nepoznatih jezika. Ipak nama najbliže grupise su poznati jezici, iza nas Talijani, ispred Amerikanci. I tako mic po mic ušli smo i mi u lift na dva kata i za čas smo se našli na vrhu tornja.

    Na vrhu, u samoj kapi koju vidite na slikama, su dva nivoa. Prvi je zatvoren staklima što je dobra opcija za one koji se boje visine, osjećaj sigurnosti je ovdje bolji nego na katu iznad koji je posve otvoren. Također ovdje je i zaštita od vjetra zadovoljavajuća, a vjetar je gore na ovoj visini konstantan i temperatura je uvijek za nekoliko stupnjeva niža nego na tlu. Iznad stakala na stropu su najviše zgrade po državama svijeta i u smjerovima u kojima se nalaze, tu je i Zagreb. Na gornjem i zadnjem katu je oznaka 281 metar, a toranj je ukupno visok 324 metra, iznad nas ostaje još sam vrh tornja i antena na koju se ipak ne možemo popeti. Na zadnjem katu je i mala kancelarija Gustave-a Eiffel-a. Kancelarija je originalnom izdanju kao iz vremena kada je on i boravio gore, unutar nje su voštane figure njega osobno, njegove kćerke i Thomasa Edisona. Na samom vrhu možete kupiti i popiti čašu šampanjca kojeg tu prodaju za nemale novce.

    Ponorama sa vrha tornja, lijevo je Champ de Mars, desno Sena

    Ponorama sa vrha tornja, lijevo je Champ de Mars, desno Sena

    Što reći o pogledu sa tornja osim da je upravo nevjerovatan. Vjetar koji gore puše je izuzetno hladan i neugodan ali ni to ne može pokvariti ugođaj. Pariz je mudro ograničio izgradnju novih i supervisokih zgrada samo na četvrt La Defense, jednostavno nema potreba za tim divovima u samom centru. Zahvaljujući ovakvom urbanom planiranju pogled sa tornja je otvoren i neometan. Napravili smo mali milion slika i panorama a sve sjajno izgledaju.

    Pariz je mudro ograničio izgradnju novih i supervisokih zgrada samo na četvrt La Defense, jednostavno nema potreba za tim divovima u samom centru. Zahvaljujući ovakvom urbanom planiranju pogled sa tornja je otvoren i neometan.
    Ljudi ima dovoljno ali svejedno nije baš prevelika gužva, na trenutke se posve oslobađa cijela ograda i imate trenutak za svoje idealne fotografije, sve dok ne naiđe novi val golupčića koji će se zagrljeni slikati na toj ogradi. Inače na sam vrh može stati 800 ljudi u jednom trenutku. Da ima nešto stvarno romantično u Parizu i da je doista grad ljubavi može se vidjeti i po ljudima koji su gore, na sve strane vide se parovi kako se ljube, slikaju i furaju romantiku. Sad da li to u njima pobuđuje ovaj grad ili je obrnuto pa se grad zbog njih naziva romantičnim, ne znam. To mi liči na staru narodnu nedoumicu što je starije, kokoš ili jaje. Kako god to nije ni bitno, ono što je svim tim zaljubljenim turistima važno je uživati u trenutku.

    Zalazak sunca nad Parizom

    Zalazak sunca nad Parizom

    Karte smo kupili strateški za ovo doba dana kako bi uspjeli uhvatiti i dio dana, i sumrak, i dio noći. I tako je i bilo. Koliko god dnevni pogled na grad bio čaroban ovaj noćni je još ljepši. Ako morate birati posjet po danu ili po noći odaberite ipak noć. Milijuni lampica i svjetala koja se pale po gradu u sumrak daju jedan prelijepi štih panorami koja se ne smije propustiti. Najbolji pogled i najbolje fotografije uhvatit ćete u sumrak kada sunce već zađe i upale se svjetla velegrada ali još nije pao potpuni mrak.

    Svima je vjerovatno poznato da je Eiffelov toranj izgrađen samo za privremenu promociju grada, namjena mu je bila da bude glavni ulaz na Svjetsku izložbu 1889.godine, a građen je samo sa namjerom da se grad pohvali najvišom građevinom na svijetu.

    Eiffelov toranj izgrađen samo za privremenu promociju grada, namjena mu je bila da bude glavni ulaz na Svjetsku izložbu 1889.godine, a građen je samo sa namjerom da se grad pohvali najvišom građevinom na svijetu. Plan je bio da se toranj ukloni nakon 20 godina.
    Plan je bio da se toranj ukloni nakon 20 godina, a jedan od uvjeta da mu se odobri gradnja bio je upravo mogućnost lake demontaže. Od rasklapanja spasila ga je vojska jer je otkrila veliki komunikacijski potencijal u njemu. Vjerovatno vam je poznato i da su ga Parižani smatrali ružnim, i da su bili organizirani i protesti protiv njegove gradnje, i da su mnogi samo čekali trenutak da ga više nema. Poznata je i anegdota da je Guy de Maupassant, poznati francuski pisac, svaki dan ručao u podnožju tornja jer je to bilo jedino mjesto u gradu sa kojega ga nije i vidio.

    Zanimljiva je priča i iz Drugog Svjetskog rata. Prije same njemačke okupacije Francuzi su presjekli kablove liftova kako bi onemogućili Nijemce da se tako lako popnu gore.

    Zanimljiva je priča i iz Drugog Svjetskog rata, iako liftovi nisu radili svo vrijeme rata popravljeni su već u prvim satima nakon oslobođenja.
    Njemački vojnici morali su se pješke popeti kako bi na vrh postavili svastiku, a prva koju su postavili bila je prevelika i vjetar ju je odmah skinuo, kasnije je postavljena manja. Hitler kada je bio u Parizu nije bio i na samom tornju jer liftove nisu uspjeli popraviti tijekom cijelog rata. Francuzi vole reći da iako je uspio osvojiti Francusku toranj nije nikada. 1944.godine kad su nacisti već počeli gubiti rat Hitler je naredio rušenje tornja kao i cijelog Pariza, na sreću general i vojni upravitelj grada Dietrich von Choltitz oglušio se o naredbu. Nakon oslobođenja liftovi su popravljeni već u prvim satima slobode.

    Paris by night

    Paris by night

    No dosta o tornju. Sišli smo dole, na zemlji smo opet. Još jedan set fotografija sa Champ de Mars. Pravo je čudo uspjeti fotografirati toranj i danju i noću, sa bilo koje pozicije a da nemate barem nekoliko turista u kadru. Tako je bilo i ovaj put, nema slike da nam se neki nepoznati ljudi ne smiješe. To je valjda dio tih 44 miliona turista koji posjete Pariz godišnje.

    Lagano, nogu pred nogu, krećemo se prema Montparnasse-u. Nigdje se ne žurimo, nikakav plan nemamo, samo se šetamo, upijamo atmosferu grada, promatramo zgrade i ljude. Lijepo se izgubiti po malim ulicama nepoznatog grada, otkrivanje nepoznatoga i uživanje u novome nosi neko posebno uzbuđenje. Montparnasse ima na pretek tih malih ulica i skrivenih trgova na kojima Parižani i turisti sjede po brojnim terasama kafića i restorana, a te male terase pariških kafića imaju nešto posebno romantično u sebi. Obično je riječ o malim stolovima za dvoje, gotovo ćete isključivo vidjeti parove na njima kako uz svijeće piju neko lagano piće i vode večernje razgovore.

    Zanimljive trgovine na Montparnasse-u

    Zanimljive trgovine na Montparnasse-u

    Sa Montparnasse-a idemo na sjever do obale Sene. Ovdje je već puno manje ljudi, prohladno je pored vode a i neki neugodno hladan vjetar nas prati. Već je poodmakla jesen a čini se da u Parizu često ima ovog vjetra, barem nas nije napuštao svih onih dana u Parizu. Sena izgleda prilično brza rijeka, očekivao sam pitomu, ravničarsku, mirnu rijeku, ipak po valovima na njoj doima se puno brže. Spustili smo se do same obale i krenuli ispod mostova. Ono što smo vidjeli ispod jednoga prilično nas je iznenadilo. Bilo je barem 20-tak štakora veličine mačke koji su se brzo razbježali na sve strane pred našim koracima da bi se odmah nakon što smo prošli vratili na mjesto svoje zabave. Lako se da zaključiti koliko ovih štetočina u stvari ima ovdje. Znam da je u velikim megapolisima kao što je i Pariz ovo uobičajena pošast koje se nikako ne mogu riješiti ali svejedno čovjek mora ostati pomalo šokiran.

    Penjemo se na pješački most Passerelle de Solferino i neko vrijeme posmatramo Senu ispod nas i turističke brodove koji prolaze po njoj. Idemo još prema Les Invalides, mjesta gdje je pokopan Napoleon, zlatna kupola Dôme des Invalides iznad njegovog groba blješti čak i ovako po noći. Umor nas svladava, dan je bio dug. Tu ćemo uhvatiti metro do našeg hotela i krenuti na počinak prve noći u Parizu.

    Pročitajte nastavak priče: Pariz – grad svjetlosti, ljubavi, umjetnosti i mode, 2. dio

     

    CIJENE:

    Što… …i pošto
    Thello, vlak Mestre – Pariz, spavaća kola 35 EUR, po osobi
    Hotel Ibis budget – Porte de Bagnolet 70 EUR, dvije noći za dvije osobe
    Kičasti privjesci Eiffelovog tornja kod preprodavača na ulici 1 EUR 5 komada
    Karte za vrh Eiffelovog tornja 14,50 EUR

     

    GALERIJA:

    You may also like...

    Odgovori

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *