Salar de Uyuni, Bolivija – tri dana na drugoj planeti

Salar de Uyuni - najveće slano jezero na svijetu
Salar de Uyuni - najveće slano jezero na svijetu

1. dio: Dan prvi, slijetanje na drugi planet ➥ – Ulazak u Boliviju, Laguna Verde, Laguna Blanca, Desierto de Dali, Polques, Sol de Mañana, Laguna Colorado

2. dio: Dan drugi, „Houston we have a problem!“ ➥ – Arbol de Piedra, Desierto Siloli, Laguna Hedionda, vulkan Ollague, Salar de Chiguana, Hotel de sal Tambo Loma

3. dio: Dan treći, povratak na zemlju – Salar de Uyuni, otok Incahuasi, tvornica soli Colchani, Cementerio de trenes, Uyuni

 

    Salar de Uyuni 28.11.2014.

    Dan treći, povratak na zemlju – Salar de Uyuni, otok Incahuasi, tvornica soli Colchani, Cementerio de trenes, Uyuni

    3. dan u Boliviji (14. dan na putu)

    Ustali smo usred noći, još je potpuni mrak, na sreću struje imamo jer generatori su već pokrenuti. U 4:30 smo navili satove, na sreću probudili su nas prije nego što je počela gužva. Treba što prije otići u kupatilo i iskoristiti ono malo vode što ima dok nisu svi drugi počeli. Ovdje je pritisak užasno slab, mlaz vode gotovo da i nije mlaz već samo kapanje, ali što možemo, ovo je pustinja i ovdje vrijede neki drugi standardi. Sa toplom vodom je još gore stanje, nju nikako niti ne očekujemo.

    Obavili smo jutarnju higijenu, pokupili naše stvari i izašli u restoran hotela, ujedno i izlaz iz njega. Još uvijek nema nikoga osim starog Francuza, vidi se da je on najbolje discipliniran, stara garda. [pullquote-left]Vrlo brzo vožnja je postala ugodnija, kao da smo došli na asfalt, neugodnih vibracija i skakanja po džipu kako on ubode koju rupu više nema, Maria povećava brzinu.[/pullquote-left]Ostale ćemo morati prilično čekati a posebno mlade Francuze, sa njima jednostavno nema pomoći, moraju uvijek kasniti na sve i ne vrijedi niti pokušavati drugačije. Uvijek su mene zezali da kasnim što donekle i je istina ali prema francuskim kandidatima sam poput Švicarca. Pojavili su se i ostali iz ekipe, pobacali smo sve stvari na krovove džipova i krećemo prašnjavim putem nizbrdo u noć.

    Salar de Uyuni pred izlazak sunca

    Salar de Uyuni pred izlazak sunca

    Vrlo brzo vožnja je postala ugodnija, kao da smo došli na asfalt, neugodnih vibracija i skakanja po džipu kako on ubode koju rupu više nema, Maria povećava brzinu, konačno je dočekala priliku da stisne gas do daske i tu priliku i koristi. Izašli smo na Salar a on je poput ogromne asfaltirane piste, ovdje više nema rupa, nema krivina, nema prašine i gotovo da nema nikakve opasnosti, vožnja je kao na autocesti.

    Nakon nekoliko kilometara vožnje smo stali. Negdje smo već duboko u Salaru, nebo polako postaje purpurne boje, polako sviće zora. Tu ćemo dočekati izlazak sunca. Stvarno izgleda nevjerovatno ovo okruženje, sve je bijelo do unedogled, gotovo da se ne vidi kraj te bjeline niti u jednom smjeru, samo u smjeru iz kojeg smo došli mogu se vidjeti planine koje izranjaju iz ovog mora. Dovoljno je samo pomisliti da je Salar de Uyuni površinom gotovo pa petina površine Hrvatske i da je najveće slano jezero na svijetu pa da bude jasnija njegova grandioznost. Toliko je veliko, ravno i bijelo da se jasno vidi iz svemira a sateliti ga koriste za kalibraciju svojih optičkih uređaja.

    Salar de Uyuni, jutarnja romatika

    Salar de Uyuni, jutarnja romatika

    Sjajan je ovo pejzaž za slikanje, bili su pravu, vrijedi ovdje doći prije zore. Nebo postaje sve svjetlije, iz tamne prelazi u svjetlije nijanse plave, pa u purpurnu boju, na kraju u žućkastu već u trenutku izlaska sunca. Za sve to vrijeme bjelina soli pojačava dojam, kao da ste na nekoj planini prekrivenoj snijegom. Razlika je samo u tome što je ovdje taj „snijeg“ savršeno ravan, poput stakla, i beskonačan u svojoj širini. Izlazi sunce a naše sjene se pružaju stotinama metara u daljinu, onda se vrlo brzo preko soli primiču nama i postaju sve manje. Sunce se diže nad Salarom. Uskoro smo krenuli dalje.

    Naš privatni dionosaur

    Naš privatni dionosaur

    Meksikanac Eduardo je pravi selfie-boy, ima neki fensi-šmensi mali fotoaparat, jedan od onih gadgeta koje high-tech turisti nosaju po svijetu na onim teleskopskim štapovima. Stalno mu se nudimo da ga slikamo jer putuje sam, ponekad prihvati ali rekao bih da najviše voli sam da se slika. Baš je to postalo trendy sada u svijetu, ti selfiji, vole ljudi sami da se slikaju, gdje god pogledaš štapovi su u zraku. Eduardo je sada nakačio svoju malu kameru na nos našeg džipa i pustio ju da snima cijelu vožnju. Mislio sam da samo fotografira na neku foru, ali objasnio mi je da snima video, kaže da ima dovoljno mjesta u memoriji. Meni su ovakvi gadgeti prilično nova stvar, taj njegov uređaj izgleda prilično neozbiljno kao neka igračka ali čini se da je sposoban istom kvalitetom i slikati i snimati kao i njegovi veći rođaci. Na prednjoj ploči, odmah do vjetrobrana sve posmatra dinosaurus! Mali plastični dinosaurus, Maria ga ima u autu spremnog za lude slike iz Salara, no nešto kasnije o tome.

    Salar de Uyuni - nepregledna bjelina soli

    Salar de Uyuni – nepregledna bjelina soli

    Sljedeća stanica nam je mali otok usred Salara, zove se Incahuasi, stigli smo do njega nakon možda pola sata brze vožnje. Otok je nastao iz fosiliziranih korala prethistorijskog jezera. [pullquote-right]otok Incahuasi je zanimljiv po svojim divovskim kaktusima. Procjenjuje se da su kaktusi stari po 1.000 godina, visoki su 7 do 10 metara a rastu svega 1 cm godišnje.[/pullquote-right]Zanimljiv je po svojim divovskim kaktusima. Procjenjuje se da su kaktusi stari po 1.000 godina, visoki su 7 do 10 metara a rastu svega 1 cm godišnje. Na otok se naplaćuje ulaz i to je onih drugih 30 Bs koje su nam najavili još u agenciji prije polaska iz Čilea. Platili smo ulaz mada se čini da to uopće nije nužno. Sami smo morali otići do kućica stotinjak metara ulijevo, nigdje nema ograde, nigdje nikoga tko bi kontrolirao ulazak. Mi smo otišli platiti ali smo isto tako mogli i bez toga proći. Čini mi se da većina drugih nije platila ništa.

    Ispred otoka smo imali doručak, Maria je opet složila nešto ukusno za jesti. Još nam je preostao samo ručak od nje do kraja ture i gotovo pa nam je žao što se rastajemo. Prijala nam je njena kuhinja. Nakon doručka imamo slobodno vrijeme da se muvamo po otoku ili oko njega. Mi se penjemo do vrha, također i Francuzi, i stari i mladi, ostali su otišli prvo napraviti krug pješke okolo.

    Pogled sa vrha otoka Incahuasi na Salar de Uyuni i 1.000 godina stari kaktusi

    Pogled sa vrha otoka Incahuasi na Salar de Uyuni i 1.000 godina stari kaktusi

    Uzbrdica do vrha otoka je prilično oštra, a sjećate se što sam pričao o snazi koju ovdje imate. Zadišemo se svakih par metara uspona pa put do vrha traje malo duže nego što bi trebao. Nema veze, pogled je u svakom trenutku sjajan. Nevjerovatni su ovi kaktusi, kada pomisliš da su već 1.000 godina tu, na istom mjestu, i možda će biti još 1.000 godina i dalje tu, pravi dinosaurusi od kaktusa i to ne samo zbog godina, i veličina im je impresivna. Visoki su poput pravog stabla, bodlje su im i nekoliko centimetara duge, neki od njih čak su i procvjetali.

    1.000 godina stari kaktusi u cvatu

    1.000 godina stari kaktusi u cvatu

    Na vrhu otoka je čist prostor, na sredini ima i mala građevina, naslagano kamenje na nekakvu hrpu, ne znam što im to znači. Na otoku su čak i kante smeća napravljene od debla kaktusa, zgodan detalj. Ali pogled je ono zbog čega se vrijedi popeti gore, imate pregled Salara 360 stupnjeva, nalazite se gotovo pa negdje u sredini a svuda uokolo vidite nepregledno, ravno prostranstvo beskrajne soli. Vrijedi se popeti na vrh samo zbog pogleda. Malo smo se glupirali slikajući se u blesavim pozama sa kaktusima pa smo lagano krenuli dolje. Francuzi su ostali iza nas, hm, ne sumnjam da ćemo ih opet morati čekati. Na putu dolje malo smo izigravali Robinson Crusoe-a provlačeći se kroz neke špilje i procjepe u stijenama. Sjajno bi bilo ovdje se povrijediti, to bi bilo pametno.

    Igranje sa perspektivom

    Igranje sa perspektivom

    Sišli smo dolje i krenuli napraviti krug oko otoka. Nailazimo usput na ostatak naše ekipe iz drugog džip, oni su napravili već krug i sada će na vrh otoka, dakle imamo dovoljno vremena. Sol pod koracima krcka kao, hm, kao što krcka sol pod koracima. Nije kao snijeg, samo izgleda tako, ova podloga je puno tvrđa i da se lomiti samo na spojevima heksagona nalik na pčelinje saće koje je sol stvorila ovdje. Obilazeći otok zezali smo se sa blesavim slikama, možda se već negdje vidjeli, ovdje zbog nedostatka bilo kakve pozadine pa time i perspektive slike nemaju dubinu pa se mogu montirati na načine na koje to inače nije moguće. Na primjer stavite bocu na tlo, vi stojite dvadesetak metara dalje i netko vas slika, ispadne kao da stojite na boci koja je veća od vas. Razne kombinacije se daju izvoditi, i Marijin dinosaurus iz auta dobro će nam doći.

    Napad dinosaura

    Napad dinosaura

    Nakon slikanja svi smo se skupili kod auta, ovaj put nitko ne kasni. Krećemo dalje prema slanim rudnicima zvanim Colchani, nalaze se na istočnom dijelu jezera. Do drugog kraja Salara ima dosta da se vozi ali idemo jako brzo, ovdje se lako može voziti preko 100 km/h. Negdje nasred svega stajemo, Maria kaže da se slikamo još malo. Hajde dobro ako tako ona kaže. Za to vrijeme ona odlazi sa drugim vozačem kopati po nekim rupama u soli. Prije nego smo došli ovdje zamišljao sam da je ta to sol nekako mekana, da se može prstima mrviti poput one koju imamo u kuhinji. [pullquote-left]Samo ponegdje na cijeloj ovoj beskrajnoj površini Salara postoje rupe nalik onima na zaleđenom jezeru. U te rupe možete gurnuti ruku i pokušati otkinuti kristale soli, savršeno ravne četvrtaste kristale prozirne soli, tvrde poput čelika.[/pullquote-left]Ali nije tako, sol je tvrda poput kamena, gotovo pa je nemoguće odvojiti i komadić soli sa tla. Samo ponegdje na cijeloj ovoj beskrajnoj površini postoje rupe nalik onima na zaleđenom jezeru. U te rupe možete gurnuti ruku i pokušati otkinuti kristale soli i to je upravo ono što Maria i drugi vozač sada rade. Iz jedne od tih rupa Maria vadi neke kristale, savršeno ravne četvrtaste kristale prozirne soli, tvrde poput čelika. Daje mi jedan od tih kristala, ostat će mi to kao odličan suvenir, jedan od dražih. Objašnjavaju nam da su ti kristali dobri za svakakve bolesti, puno objašnjavaju a mi slabo razumijemo, treba nam pomoć Francuza koji su zapeli negdje u slikanju. C. se svidjelo to što Maria radi, i ona je gurnula ruku u ledenu vodu i pokušava sa bočne strane duboke rupe otkinuti svoj komad kristala. Voda je prilično agresivna, valjda zbog soli, nakon nekog vremena postane sva crvena. Isto tako sol nagriza i odjeću, bijeli tragovi ostaju na koljenima čim kleknemo a primijetit ćemo kasnije isto i na majicama, fleke koje smo pokupili dok smo se valjali zbog slikanja po soli. Uskoro ćemo svi imati ružne, bijele fleke svuda po sebi, kao ono po ljeti kada se oznojite pa izbije na majicu.

    U potrazi za kristalima soli

    U potrazi za kristalima soli

    Maria i drugi vozač ozbiljno su se bacili na posao, vade veliki čekić i metalnu polugu iz auta i pokušavaju odvaliti silom komade kristala u rupama. Vjerovatno si time dopunjuju kućni budžet, valjda ih kasnije prodaju. Priča nam drugi vozač kako je Salar bogat litijem, onim od čega se danas prave moderne baterije, čak 50-70% svjetskih zaliha nalazi se ovdje u Boliviji, najvećim dijelom upravo u Salaru. Veliko to bogatstvo predstavlja za zemlju. Nisam ga baš najbolje shvatio ali spominjao je čini mi se električni auto kakav ima i bolivijski predsjednik Evo Morales. I dok to govori osjeća se njegov ponos, Evo im je ovdje nešto kao ikona, svetac, voli ga narod rekao bih i previše, izbore redovito dobija natpolovičnom većinom i teško da mu ijedan drugi kandidat može prići i miljama blizu. Vole njegov lik i djelo gotovo kao mi nekada Tita.

    Krenuli smo dalje prema Uyuniu, zaustavili smo se ponovo u muzeju soli ili tako nekako. Mala, prizemna kućica nasred Salara, ne izgleda kao nešto što bi trebalo obići. Unutra je i mali restoran i trgovina suvenirima, a cijela zgrada je napravljena od soli, baš kao i naš noćašnji hotel. Tu je i hotel imena Playa Blanca. U suvenirnici su cijene su nabrijane do neba a prodavačica totalno nezainteresirana za kupce. Na zidu slika naravno Eva i nekog nepoznatog lika. Nismo ništa kupili niti smo ulazi u muzej, nitko od nas.

    Skulpura od soli, podsjetnik na rally Paris - Dakar koji je 2014. godine prošao kroz Salar de Uyuni

    Skulpura od soli, podsjetnik na rally Paris – Dakar koji je 2014. godine prošao kroz Salar de Uyuni

    Ispred muzeja je zanimljivije nego unutra. Na malom, ozidanom podestu su zastave svih zemalja učesnika ovogodišnjeg Rally Paris-Dakar koji je 2014. godine prošao upravo kroz Salar. Sa druge strane je ozidana velika skulptura maskote rally-a, lijepo izgleda ali kao da još nije u potpunosti gotova.

    Colchani - tvornica soli

    Colchani – tvornica soli

    Nastavljamo dalje, sada smo već blizu kopnu, jasno se vidi ispred nas. Osjećamo se kao moreplovci koji se približavaju kopnu nakon dugog puta. Na samom kraju Salara, već pred izlaskom na kopono, obilazimo i tvornicu soli – Colchani. Sol koju ovdje prikupljaju je samo u simboličnim količinama s obzirom na količinu soli koju Salar ima u sebi. Sol se prikuplja na tradicionalan način, kao prije 100 godina, stružu sol na hrpice gdje ju ostave da se osuši, kasnije ju valjda samo pokupe i pakiraju. I prva kiša kada padne u ljetnoj sezoni opet će poravnati sve ove napravljene hrpice i rupice pa mogu krenuti ispočetka. Te kupole će nam dobro doći kao stolice za ručak, ako hrana bude neslana lako ćemo se snaći. 🙂

    I to bi bilo sve od Salara. Izašli smo na kopno u malo selo na samoj obali. Selo izgleda kao da je upravo preživjelo kataklizmu, puno je kuća bez prozora i vrata, bez krovova, svugdje su samo blokovi razbacani. Kao da je ovdje nedavno protutnjao rat. Ulice su puste, nema ljudi, nema ničega. [pullquote-right]Na malom, ozidanom podestu su zastave svih zemalja učesnika ovogodišnjeg Rally Paris-Dakar koji je 2014. godine prošao upravo kroz Salar.[/pullquote-right]Samo je jedna ulica puna, ona glavna i tu stajemo. Ulica je ispunjena šarenim tezgama sa suvenirima i ostalim drlogom a domaći su tu samo zbog nas turista, vjerovatno nakon našeg odlaska, kasnije popodne, ovdje više nema ničega i nikoga. Nismo kupili ništa, stvarno ne znam za što bih se ovdje uhvatio. Ušli smo i u mali muzej, barem ga tako zovu mada nije ništa više od obične trgovina. Unutra su svega dvije-tri velike skulpture od soli a okolo posvuda suveniri u prodaji. Opet ništa. Najviše pažnje u cijelom selu privukao mi je neki stari američki kamionet, olupina parkirana u poprečnoj ulici.

    Cementerio de trenes

    Cementerio de trenes

    Zadnja lokacija koju ćemo posjetiti biće puno zanimljivija, to je groblje vlakova ili kako bi domaći rekli Cementerio de trenes. Groblje se nalazi svega 3 km od grada Uyunia, na staroj pruzi koja je nekada služila za prijevoz minerala do pacifičkih luka. Prugu je izgradila jedna britanska kompanija krajem 19. stoljeća. Bolivija se nadala da će ovaj kraj kao i cijela zemlja ekonomski procvjetati jednom kada bude prometno dobro povezana no nije baš ispalo tako, djelomično zbog stalnih napada lokalnih indijanaca kojima je ovo bio veliki upad u njihov način života a djelomično jer se megalomanske zamisli autora nisu ostvarile. [pullquote-right]Pruga je napuštena nakon propasti rudarskog biznisa 1940. godine, a većina vlakova jednostavno je ostavljena i zaboravljena ovdje pored Uyunia.[/pullquote-right]Pruga je napuštena nakon propasti rudarskog biznisa 1940. godine, a većina vlakova jednostavno je ostavljena i zaboravljena ovdje pored Uyunia. Vlakovi su isključivo parne lokomotive i prava je šteta što ovo i danas stoji ovako napušteno i nezaštićeno. Mnogi vlakovi su oštećeni, nedostaju im dijelovi, neki su i išarani grafitima. Šteta s obzirom da je svaki od njih muzejski primjerak. Ovo mjesto nam se svidjelo i bila je prava uživancija penjati se po ovim lokomotivama i uživjeti se u otmicu vlaka, kao u western filmu.

    Lijepo smo se naigrali sa parnim lokomotivama, ulazili u kotlove pa izlazili na mjestu gdje je nekada bio dimnjak, igrali se kauboja i indijanaca, penjali se na krov lokomotive u stilu otmice vlaka, čak smo se ljuljali i na ljuljački…kao mala djeca. Napravili smo sjajnih slika, proveli smo ovdje gotovo sat vremena i već smo svi spremni za polazak. Svi osim…naravno dvoje Francuza. 🙂 Maria se počela zabavljati sa njima, u početku je gunđala i vidjelo se da joj nije drago što ih uvijek moramo čekati. Sada se već pomirila sa sudbinom i smije se, trubi im i umire od smijeha, a oni u trku okidaju još par slika, još nisu gotovi, i mašu nam da ih čekamo. Maria trubi i smije se. Smijemo se svi.

    Ljuljačka na groblju vlakova

    Ljuljačka na groblju vlakova

    Stigli smo u grad Uyuni, to znači da je naša trodnevna tura kroz nacionalni park Eduardo Avaroa i kroz Salar de Uyuni došla do kraja. I žao nam je što je tako. Ova tri dana su bila nešto posebno, vidjeli smo toliko nevjerovatnih, posebnih stvari koje oduzimaju dah, osjećaj da smo posjetili drugu planetu i dalje nas drži, nisam nikada u životu vidio čudnije i toliko drugačije krajolike od onih koje sam navikao gledati u svome životu. Bez obzira na muku koju sam preživio prve noći na visinama opet bih sve ponovio. Žao nam se rastati i od ekipe i od Marie. Tko će nam sada kuhati. 🙂

    Uyuni nije grad u kojem bi našli bilo što zanimljivo sve i da svijećom tražite. Malo mjesto od 10-tak milja stanovnika koji ovdje danas žive isključivo od turista koji dolaze zbog Salara, a dođe ih oko 60.000 godišnje sa svih strana svijeta. Grad je neobično pravilno urbanistički izgrađen, sve ulice su pod 90 stupnjeva i tvore jednake blokove cijelom površinom grada.

    I dalje smo sa našom ekipom. Idemo negdje svi zajedno na cugu ali prije svega moramo doći do para. Svima nam je ovo prvi kontakt sa civilizacijom u Boliviji i nitko od nas nema bolivianosa. Ono malo što smo kupili u Čileu smo potrošili na ulaznice u nacionalne parkove. [pullquote-left]Uyuni nije grad u kojem bi našli bilo što zanimljivo sve i da svijećom tražite. Malo mjesto od 10-tak milja stanovnika koji ovdje danas žive isključivo od turista koji dolaze zbog Salara, a dođe ih oko 60.000 godišnje sa svih strana svijeta.[/pullquote-left]Lonely planet knjiga od Alfonsine nas nepogrešivo dovodi do jednog pouzdanog bankomata a onda smo se svi izredali jedan za drugim na njemu. Mi smo namjerno ostali posljednji u redu, i dalje nismo sigurni kako ćemo proći sa karticom od C. Sjećate se problema s karticama o kojima sam pričao ranije. Ušli smo u bankomat, da dobro sam rekao – ušli, nalazi se unutar malog ograđenog i staklima zatvorenog prostora, nije na ulici već je uvučen u zgradu a vrata se mogu zaključati iznutra. Onda je došlo par sekundi straha, iščekivanja hoće li mašina udovoljiti našem zahtjevu i pljunuti nam nešto love da se ne brukamo. I je, pljunula je, bila je to dobra mašina a mi smo skočili od sreće u onoj maloj kutiji kao da smo lovu dobili džabe. Ljudi nas čudno pogledaše. Odlično, imamo lovu – idemo piti!

    Bolivijsko pivo

    Bolivijsko pivo

    Našli smo ubrzo jedan birc koji je ličio na nešto. Imao je malu baštu na ulici, taman dovoljno veliku za nas da spojimo stolove. Nekako smo se ugurali svi, nas ukupno 12. Vesela neka konobarica nas je došla poslužiti, mala, tamna, okrugla starija žena, prava Bolivijka. Ne priča Engleski ali dobro, nećemo ništa komplicirati. Većina uzima pivo, neki kavu, neki gnjave sa koktelima. Kako god na kraju ove predivne Salar de Uyuni ture mogu samo zadovoljno ustvrditi da smo imali sreće sa ekipom, dobri su bili svi, čak su i Francuzi OK bez obzira na stalna kašnjenja. Ovdje se ekipa raspada, dio odlazi natrag sa Mariom večeras u Čile, dio odlazi na jug prema Argentini, Alfonsine ide u Sucre, a nas dvoje i Eduardo idemo busom večeras za La Paz.

    Rastali smo se od ekipe, ostali smo Alfonsine, Eduardo i nas dvoje, svi drugi su otišli svojim putovima. Čak je i prijatelj-ljubavnik-profesor (!?) od Alfonsine otišao natrag u Čile, ona sama nastavlja večeras dalje u Sucre. Imamo još samo zadatak pronaći si prijevoze za večeras i kupiti karte a onda možemo negdje na večeru. [pullquote-left]Rastali smo se od ekipe, ostali smo Alfonsine, Eduardo i nas dvoje, svi drugi su otišli svojim putovima. Mi ćemo večeras sa Edurdom u La Paz, Alfonsine će dalje sama u Sucre.[/pullquote-left]Prema informacijama sa interneta Todo Turismo je najpoznatija kompanija ali i najskuplja za prijevoz do La Paza. Karte kod njih koštaju 250 bolivianosa, kod konkurencije 150, možete pronaći i buseve za lokalce već za 70-80 bolivianosa ako to želite. Mi smo u potrazi za Todo Turismom naletjeli na agenciju čudnog imena za ove krajeve – Omar. Za njih sam također čitao uglavnom pozitivne komentare na Trip Advisoru kao i na Lonely Planetu. U dogovoru sa Eduardom ulazimo da vidimo što nude, i imali smo sreće, baš je neka akcija bila u điru pa su karte samo 100 bolivianosa, a to se ne propušta. Bus na slikama izgleda OK. Kupujemo 3 karte po cijeni gotovo jednakoj onoj koju bi platili za jednu kartu u Todo Turismu. Kartu dobivamo samo jednu, računamo da je to ono što je dovoljno za nas troje. Alfonsine svoju kartu za Sucre kupuje u Estrella del Sur agenciji, istoj onoj s kojom smo i došli iz Čilea.

    Grad Uyuni

    Grad Uyuni

    Imamo nešto slobodnog vremena pa hajde i da pogledamo ovaj grad, možda nas iznenadi nečim. Nije nas iznenadio, obilazak je bio gotov gotovo čim je i počeo. Dva bloka dalje do stanice je glavni trg uobičajenog imena Plaza de Armas što bi značilo Trg oružja. Inače svaki grad, ali doslovno svaki, u Južnoj Americi ima trg ovog imena. Vidi se što je bilo bitno kada su im davali imena, nisu bili nimalo maštoviti. Preko puta plaze de Armas je tržnica u jednoj od ulica. Opet ništa vrijedno zadržavanja, malo čudnog voća i povrća i naravno mesnica na otvorenom. Kako se ne potruju od takvog mesa koje se pari po cijele dane na suncu i prašini a muhe stalno plaze po njemu nemam pojma. Nama zanimljivo za pogledati ali to je maksimum koliko se želimo približiti takvom mesu.

    Sjeli smo u jednu od pizzeria, ne zato što smo željni pizze niti jer nam se ne jede bolivijska hrana, sjeli smo jer imaju wi-fi a nitko od nas nije se spojio na internet već puna tri dana. [pullquote-right]Sjeli smo u jednu od pizzeria, ne zato što smo željni pizze niti jer nam se ne jede bolivijska hrana, sjeli smo jer imaju wi-fi a nitko od nas nije se spojio na internet već puna tri dana. Odmah nam prilazi klinac sa osmjehom od uha do uha, ima nekih možda 12 godina, on će biti naš konobar. Biće da je sin od gazde a ovdje nitko nema ništa protiv da djeca rade.[/pullquote-right]Pizzeria je prilično prljava iznutra ali je vjerovatno najbolje sređena u cijelom gradu, ovdje vrijede neki drugi standardi od onih na koje smo mi navikli. Odmah nam prilazi klinac sa osmjehom od uha do uha, ima nekih možda 12 godina, on će biti naš konobar. Biće da je sin od gazde a ovdje nitko nema ništa protiv da djeca rade. Pomagat će mu mlađa sestra od nekih možda 6 godina. Hajde dobro, što mi tu možemo. Čim smo se spojili na Internet Alfonsine je pročitale loše vijesti, umrla joj je baka u Francuskoj dok je ona bila gore u nedođiji. To joj je, naravno, pokvarilo raspoloženje. Tako to ide sa dugotrajnim backpackerima, život ide svojim tijekom dok su oni na putu. Puno vide po svijetu ali puno i propuste doma.

    Pizza je bila u rangu najlošijih koje se mogu kod nas pronaći, jednostavno to nije pizza prema definiciji riječi. Dobro je pa restoran ima Italian u nazivu. Nema veze, ostavljam poveću manču klincima. Poslije večere muvamo se još malo po okolnim ulicama, gledamo suvenire, ne kupujemo ništa. Prije 20 h idemo još jednom u agenciju Estrella del Sur, ostavit ćemo Alfonsine njima na čuvanje da ne ostaje sama na ulicama, naš bus kreće u 19:30, njen tek u 22:00. Tu se i rastajemo, putovi nam se razilaze.

    Na stanici, koja i nije stanica već samo ćošak dvije ulice gdje staju autobusi, odlučujemo još jednom provjeriti da li je sve u redu sa našim kartama, imamo samo jednu a nas je troje. I nije bilo u redu, mi smo samo platili 3 karte a dobili jednu, očito da su nas prodavačice koje su tu bile danas popodne htjele zavrnuti. Na sreću u agenciji su bili razumni, valjda im nije prvi put da se ovo događa, a puno je pomoglo što imamo izvornog španjolskog govornika sa nama, kako bi to sami objasnili nemam pojma.

    Bus je OK, prilično je udoban i čist. Sjedala se također obaraju gotovo pa u vodoravan položaj, baš kao u Argentini i Čileu. Popunjen je do posljednjeg mjesta, na sreću mi smo zauzeli naša, nas dvoje zajedno i Eduardo ispred nas.

    Uyuni - tržnica

    Uyuni – tržnica

    U busu nema problema ali ima u cesti. Nešto mora da ne valja, ne može sve biti dobro. Čim smo napustili onih par blokova Uyunia asfalt je nestao, počeo je makadam pa zemljani put. Čitao sam već prije da cesta nije asfaltirana sve do grada Oruro koji se nalazi na pola puta do La Paza. Bez obzira što asfalta nema vozač se ponaša kao da je na autocesti, vjerujem da piči preko 80 km/h, a to na onim rupama ne izgleda nimalo bezazleno. Autobus toliko skače i mi u njemu da te doslovno odvoji od sjedala i baca po zraku. Kunem se da sam znao poletjeti do stropa poput palačinke prije nego sam tresnu natrag u sjedalo. [pullquote-left]Bez obzira što asfalta nema vozač se ponaša kao da je na autocesti, vjerujem da piči preko 80 km/h, a to na onim rupama ne izgleda nimalo bezazleno. Autobus toliko skače i mi u njemu da te doslovno odvoji od sjedala i baca po zraku. Kunem se da sam znao poletjeti do stropa poput palačinke prije nego bih tresnuo natrag u sjedalo.[/pullquote-left]Ubrzo smo shvatili da to neće ići tako, morali smo vezati pojas oko struka inače bi završili negdje kod susjeda na sjedalu u drugom redu. Kao da to skakanje nije dosta neki biser naprijed je zaključio da bi bilo dobro otvoriti prozor. Da mo’š mislit, bilo bi dobro da nismo na makadamu usred pustinje. Uskoro je unutra postalo puno prašine kao i da si vani u nekoj pješčanoj oluji. Svaki kamion ili auto koji nam je naišao u susret bacao je nove količine na nas. Iz oblaka prašine više se nije moglo van. Onda sam se pokrio jaknom preko glave i nekako pokušavao disati ispod nje, to je bila jedina kakva takva zaštita. Da li smo mi razmaženi ili što li ali u ovoj Južnoj Americi nitko se ne uzbuđuje oko prašine, nikome ne smeta, niko se ne štiti od nje…samo mi svileni zapadnjaci. Da li je problem onda u nama, ne znam, ali meni fakat smeta kada mi se u očima, nosu i grlu skupi toliko pijeska da bi mogao nekoga kamenovati. Negdje u tom razmišljanju, vezan pojasom da ne odletim i pokriven jaknom da se ne ugušim ipak sam uspio nekako zaspati.

    U sljedećem nastavku idemo dalje na sjever, posjetit ćemo najviši glavni grad na svijetu, idemo u La Paz ili punog imena Nuestra Señora De La Paz. Grad koji naizgled živi u totalnom kaosu ali na drugi pogled puno toga lijepoga i posebnoga može ponuditi. Kako izgleda veliki grad na 3.600 metara nadmorske visine u najsiromašnijoj zemlji Južne Amerike, kako se voziti najvećom urbanom žičarom na svijetu otvorenoj tek prošle godine koja vodi u El Alto na još viših 4.000 metara, kako izgleda uspon na 5.486 metara visoku planinu Chacaltayu ili spust biciklom niz cestu smrti… U sljedećem nastavku vodimo vas u La Paz ➥.

     

    CIJENE:

    Što… …i pošto
    Salar de Uyuni tour, 3 dana, uključena 2 noćenja, hrana i prijevoz 90.000 pezosa po osobi (oko 900 kn), kupljeno u Čileu
    Ulaznica u nacionalni park Parque Nacional de Fauna Andina Eduardo Avaroa 150 bolivianosa po osobi (oko 150 kn)
    Svlačionica na termalnim izvorima Polques 🙂 3 bolivianosa po osobi (oko 3 kn)
    Ulaznica na otok Incahuasi 30 bolivianosa po osobi (oko 30 kn)
    Noćni bus Uyuni – La Paz 100 bolivianosa po osobi (oko 100 kn)

     

    GALERIJA:

    You may also like...

    8 komentara

    1. slavica napisao:

      Putopis hvale vrijedan,
      odavno nisam pročitala ovako dobar, Bravo

      • Tripolog napisao:

        Hvala vam na lijepom komentaru! <3 Drago nam je da vam se svidio putopis, stvarno je ovo poseban kutak svijeta. Ako budete trebali neki savjet oko putovanja u Boliviju stojimo na raspolaganju.

    2. Ana napisao:

      Sjajan i vrlo detaljan putopis:) vrlo koristan za svakog ko planira putovanje u ove Bolivijske nedodjije:) uzivala sam citajuci ga,a posto planiram putovanje u Boliviju krajem godine upijala sam svaku rec,ali moram priznati da me prilicno uhvatila panika dok sam citala onaj deo kako ti nije bili dobro zbog visinske bolesti,pa sam cak pomislila u jednom trenutku “dal meni ovo stvarno treba u zivotu?” A putovanje je vec isplanirano i kupljene su karte:(((

      • Tripolog napisao:

        Pozdrav Ana,
        Hvala puno na lijepom komentaru. 🙂 Reći ću to ovako, bez obzira na visinsku bolest koja me gadno bila uhvatila posebno prve noći na preko 4000 metara išao bih opet tamo bez razmišljanja. 🙂 Vjeruj mi da se isplati svake muke, nevjerovatan je to kraj i sve što si do sada vidjela u životu neće biti niti slično ovome. A što se visinske bolesti tiče nažalost nema pravog lijeka osim naravno aklimatizacije za koju treba vrijeme koje mi putnici nemamo. Pij što više vode, ponesi nešto za glavobolju, i pij čaj od koke, navodno pomaže ali ja nisam osjetio neko poboljšanje od njega, možda bi mi bez njega bilo još gore tko zna.

        Uživaj u Boliviji, isplati se vjeruj mi.

    3. Ana napisao:

      Hvala puno na savetu? Mi prvo idemo na Macu pikcu,pa cemo biti dve noci u Kusku,onda letimo za La Paz i tamo smo jednu noc,pa odatle letimo za Uyuni odakle krecemo na Bolivijsku turu. Nadam se da ce ta dva dana u Kusku i taj jedan dan u La Pazu biti kolika-tolika aklimatizacija.

      • Tripolog napisao:

        Da, to je uobičajni put kojim najveći broj turista ide, biti će vam lakše to je sigurno, mi smo išli ne tako čestom rutom iz Čilea pa smo u jednom danu naglo došli na veliku nadmorsku visinu što nije dobro za tijelo. Zdrav čovjek bi trebao bez ikakvih problema podnijeti visine do 3000 metara, Cusco je na 3400 a Machu Picchu na 2400, poslije se penjete na Titicacu na 3800, povijesni centar La Paza je u kotlini na 3600 ali već El Alto i ostala predgrađa su na 4000 i otprilike na toj visini ćete ostati sve do Uyunia. Dok stignete tamo biti ćete već dobro aklimatizirani i ne biste trebali imati problema kakve sam ja imao.

        Sretan put, uživajte u Peruu i Boliviji! 🙂 Ako vam treba još neka pomoć ili savjet slobodno pitajte.

    4. Ana napisao:

      Hvala puno na komentarima,bas mi znace:) ako budem imala do puta jos nekih pitanja ili nedoumica bicu slobodna da ti se opet obratim:) Pozdrav!

    5. smitka napisao:

      Super putopis!

    Odgovori

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *