Salar de Uyuni, Bolivija – tri dana na drugoj planeti

Salar de Uyuni - najveće slano jezero na svijetu
Salar de Uyuni - najveće slano jezero na svijetu

1. dio: Dan prvi, slijetanje na drugi planet ➥ – Ulazak u Boliviju, Laguna Verde, Laguna Blanca, Desierto de Dali, Polques, Sol de Mañana, Laguna Colorado

2. dio: Dan drugi, „Houston we have a problem!“ – Arbol de Piedra, Desierto Siloli, Laguna Hedionda, vulkan Ollague, Salar de Chiguana, Hotel de sal Tambo Loma

3. dio: Dan treći, povratak na zemlju ➥ – Salar de Uyuni, otok Incahuasi, tvornica soli Colchani, Cementerio de trenes, Uyuni

 

    Salar de Uyuni 27.11.2014.

    Dan drugi, „Houston we have a problem!“ – Arbol de Piedra, Desierto Siloli, Laguna Hedionda, vulkan Ollague, Salar de Chiguana, Hotel de sal Tambo Loma

    2. dan u Boliviji (13. dan na putu)

    Ne znam da li bih uopće pisao o mukama koje sam imao ove noći. Ne bih želio da nekog budućeg putnika ovo iskustvo uplaši ili, ne daj bože, odvrati od planiranog ili željenog puta u Ande ali evo, ipak ću to podijeliti sa vama. Ako ništa drugo možda ćete se bolje pripremiti nego što sam ja bio pripremljen. Prenosim vam u izvornom obliku kako sam zapisao odmah ujutro nakon buđenja.

    Legao sam vrlo rano, već negdje u 21:30, nije mi bilo dobro. Vrlo brzo nakon toga svi smo bili u krevetima. U 22 h gase generatore i više nema niti struje. Ima nas šestero u sobi, ista ekipa iz džipa. Zaspao sam brzo. U neko doba sam se probudio prvi puta, loše se osjećam i jedva čekam jutro da ustanem iz kreveta. Jutro koje sam očekivao uskoro da svane. Time je moj užas bio veći kada sam pogledao na sat i vidio da je tek 22:30! Užas, imam strašnu glavobolju i želim ustati a noć je tek počela. Znate onaj osjećaj kada želite da jutro svane što prije a vrijeme jednostavno nikako ne prolazi. Dodajte na to da se nalazite na 4.300 metara, u mračnom i hladnom prenoćištu, bez svjetla i vode a sa takoreći nepoznatim ljudima u sobi koji vam ionako ne mogu pomoći. Ipak sam nekako zaspao opet.

    U 1:28 počinje pravi pakao, točno sam zapamtio vrijeme u minut, eto toliko mi je bilo dramatično to drugo buđenje. Budi me nedostatak kisika, grozan osjećaj kao da vas netko guši par minuta u kanti vode a što je najgore ne možete si pomoći, pokušavate ugrabiti zrak ali njega jednostavno nema. Možda znate onaj osjećaj kada u snu zabijete glavu u jastuk pa vas trgne nedostatak zraka. Tada se jednostavno pomjerite i nakon par dubokih udaha počnete disati normalno. Ovdje to ne možete, pokušavate udahnuti ali od toga nema ništa, u tom zraku nema onoga što tijelo traži, nema kisika. Onda me počela loviti panika pa je bilo još gore. Mozak mi radi sto na sat, grozničavo traži rješenje, razmišljaš gdje je baterijska lampa, ne sreću smo ponijeli jednu jer je takva preporuka, razmišljaš gdje spavaju vozači jer jedino oni imaju bocu s kisikom, navodno da imaju, trebali bi imati bocu ali koliko ozbiljno shvaćaju svoj posao to ne znam, znam da su negdje u drugom kraju zgrade ali gdje točno nemam pojma. [pullquote-right]Oko 4 ujutro ustajem iz kreveta. Već je 2 i pol sata kako sam budan. Nema poboljšanja. Osjećam se kao da me kamion pregazio. Od jake vrtoglavice jedva sam se nekako uspravio na noge, zgrabio baterijsku lampu, bocu vode i rapidol pa izašao iz sobe. Popio sam tabletu ali monstruozna glavobolja kakvu nisam još nikada u životu doživio uopće ne popušta.[/pullquote-right]Boce s kisikom mogu donijeti trenutno olakšanje ali neće vas spasiti ništa osim silaska dole, u niže krajeve, a ti niži krajevi su stotinama kilometara daleko. Sjećam se da nam je onaj Bolivijac u agenciji pričao o nedavnom problemu sa nekim Japancima, morali su ih odvesti brzo u Uyuni odakle su ih helikopterom prebacili u Sucre, grad na nižim obroncima Anda. Koliko je ovo bio rezultat panike a koliko prijeke potrebe ne znam niti me zanima, mozak mi sada u panici svakakve scenarije vrti. Ne znam uopće niti kako ustati i izvući se iz vreće za spavanje u koju sam umotan kao sarma a preko nje još nekoliko debelih deka, svaki pokret se čini kao nemoguća misija, energije nemam niti da se uspravim u krevetu, spavam obučen a svejedno mi je užasno hladno, pokušavam halapljivo udahnuti zrak širom otvorenih usta ali ne ide, jalov je to zrak. Da li da budim C. koja spava na krevetu do mene, da li da probudim cijelu sobu…kako bi mi oni uopće mogli pomoći…nikako. Nakon par minuta panike nekako sam uspio doći do malo kisika, disanje je i dalje ubrzano kao nakon trčanja ali se koliko toliko normaliziralo. Otkucaje srca jasno mogu izbrojati u glavi, svaki od njih je kao novi udarac čekićem, svaki otkucaj me boli, imam osjećaj kao da mi je glava otekla na veličinu bojlera, pluća također, bole me a osjećam se kao da ih sto i jedan žilet siječe. Već sam budan sat vremena. Ne mogu ustati iz kreveta, ne mogu ostati u njemu, ne mogu zaspati niti to pokušavam. Povremeni naleti mučnine tjeraju me na povraćanje što ne bi bilo dobro ovdje u sobi, u mraku. Čujem i druge oko mene, svi imaju problema sa spavanjem, svi se muče sa disanjem, svi krkljaju kao u bolnici na nekom plućnom odjelu, tu i tamo poneko ustane, ode do wc-a pa nastavi spavati. Ja nisam te sreće. Čini mi se da je meni ipak najgore, još uvijek nikako ne spavam.

    Oko 4 ujutro ustajem iz kreveta. Već je 2 i pol sata kako sam budan. Nema poboljšanja. Osjećam se kao da me kamion pregazio. Od jake vrtoglavice jedva sam se nekako uspravio na noge, zgrabio baterijsku lampu, bocu vode i rapidol pa izašao iz sobe. Popio sam tabletu ali monstruozna glavobolja kakvu nisam još nikada u životu doživio uopće ne popušta. Mozak je otekao, glava mu je postala tijesna, želi van. Svaki otkucaj srca me boli, u ritmu, svaki treći je najgori. Sjedim tako u mraku, sam, na drvenoj klupi, na temperaturi ispod nule, gledam u slabo svjetlo baterijske lampe, ono mi je jedini prijatelj, jedini izvor topline i nade. Sada kužim kako se osjećala djevojčica sa žigicama. Popio sam još jednu tabletu i nakon pola sata se vratio u krevet. Zaspao sam oko 5 sati ujutro. Buđenje nam je zakazano u 6:30.

    Spremni za polazak ispred hostela Huayllajara

    Spremni za polazak ispred hostela Huayllajara

    Eto, ipak sam podijelio ovo iskustvo sa vama, nije lijepo ali možda nekome bude korisno. Pokušajte se dobro pripremiti za visine, mada tu prave pripreme jednostavno nema, ne zna se koga će pogoditi visinska bolest a koga neće. U biti ona pogodi svakoga samo je pitanje koliko će biti intenzivna, u kolikoj mjeri će vas oboriti. I tu nema pravila, može pogoditi i mlade i stare, i muškarce i žene, i fizičke spremne i one ne, bez obzira na vašu kondiciju ili ranije iskustvo sa visinama jednostavno ne možete znati što vas čeka. Jedina prava prevencija je aklimatizacija, postepeno penjanje, samo što to nama turistima obično nije izvodivo, nema se vremena za to. Nisam liječnik i ne kužim se puno u anatomiju, ono što sam čitao je da uslijed nedostatka kisika i slabog atmosferskog pritiska pluća i mozak otječu, srce se ubrza pokušavajući nahraniti organe pogođene nedostatkom kisika. Druga faza je edem pluća i mozga, u ovoj fazi potrebna je već liječnička pomoć. Boce s kisikom u ovoj fazi mogu pomoći kratkoročno ali jedini pravi lijek je silazak dole što često nije moguće u kratkom roku. Visinska bolest može biti i smrtonosna, rijetko do toga dođe ali se dešava i to. Naravno to se nama ne može dogoditi. 😉

    Ustajanje u 6:30 sam jedva dočekao. I tih sat i pol mira koliko sam imao nije bilo pravo spavanje. [pullquote-left]Ustajanje u 6:30 sam jedva dočekao. I tih sat i pol mira koliko sam imao nije bilo pravo spavanje.[/pullquote-left]C. je ipak, za razliku od mene, koliko toliko dobro spavala, nije se budila i nije niti čula da sam ja ustajao. Nju je mučnina stigla ujutro, poslije doručka morala je nagutat se tableta i leći opet. Nju kao i sve nas glava je boljela strašno i svi smo izgledali očajno, kao da nismo spavali niti jeli išta 10 dana.

    Doručak mi je dobro došao. Ili to ili mi je godilo samo što sam budan, što je paklena noć ipak nekako prošla, ne ponovila se. Možda mi je pomogla kava, možda čaj od koke koji je obavezan u ovim krajevima, možda doručak, možda još jedna tableta koju sam popio, ne znam što je pomoglo ali jutro je donijelo veliko olakšanje. Nikada u životu nisam volio tablete, pijem ih gotovo pa nikada. Sve do sada, ovdje ih gutam kao bombone i pitam za još.

    Nakon doručka frknuli smo stvari natrag na krovove džipova i krenuli dalje prašnjavim putem po drugoj planeti.

    Arbol de Piedra - kameno drvo, sam bog zna što ga drži u zraku

    Arbol de Piedra – kameno drvo, sam bog zna što ga drži u zraku

    Prvo što ćemo danas posjetiti je Arbol de Piedra ili u prijevodu kameno drvo. To je stijena, pomalo nalik na drvo kao što joj i ime kaže, obrnuto postavljeno u odnosu na zakone fizike i bog će ga znati koje sile ga drže tako. Stijenu je oblikovao pustinjski, pješčani vjetar koji ju je poput šmirgl papira tisućama godina obrađivao. Arbol de Piedra je daleko veća stijena nego što se čini na slikama i kako sam je zamišljao. Visoka je 7 metara.

    Vožnju kroz Desierto Siloli prekidamo zbog poveće kolonije vikunja, srodnika lama, na koju smo naletjeli. Boga pitaj što li ove životinje rade ovdje, zar nisu mogli naći neko ljepše mjesto za život. U cijelom tom pijesku i kamenju nigdje ne vidimo niti jednu travku a one opet nešto prebiraju po tlu i žvaču…ne znam što žvaču.

    Viscacha - Hanny banny koji nije zec

    Viscacha – Hanny banny koji nije zec

    Odjednom se krajolik mijenja, ulazimo u neki klanac poput onih u western filmovima u kojima uvijek indijanci rade zasjedu, ili upadaju u zasjedu, what ever. Maria zaustavlja auto, kaže da možemo nastaviti kroz klanac pješke a ona će nas stići kasnije. Odlično, ne smeta nam malo prošetati, samo da je polako i da nije uzbrdo. Odjednom među tim stijenama smo vidjeli čudne životinje nalik na našeg zeca, samo sa manjim ušima, kraćim stražnjim nogama i dužim repom. Uopće ne skaču nego više kao da hodaju. Kasnije ćemo doznati da se životinja zove viscacha i da nema nikakve veze sa zečevima, dapače potiče iz porodice činčila. Čini se da se nimalo ne boje ljudi. Negdje na sredini klanca dio ekipe odlučuje popeti se na vrh klanca. U biti ideja je od C. a Francuzi i Čileanci su krenuli za njom. Neka idu, ja nema šaje da krenem gore, još sam mamuran od noćašnje muke.

    Laguna Hedionda

    Laguna Hedionda

    Laguna Hedionda je još jedna u nizu laguna sa neobičnim bojama. Ova je svijetlo plave, pomalo i tirkizne boje, obale su opet bijele zbog boraksa a prepuno je flaminga, izgledom nešto drugačijih od onih koje smo viđali ranije. Ovdje se čini da svaka od tih laguna ima svoju vlastitu vrstu flaminga. Koliko ih ima pitam se?! Ova laguna se nalazi na 4.100 metara što znači da smo se već ipak malo spustili. Dobro je, moje tijelo to pozdravlja. 🙂

    Sišli smo dole do obale lagune, Maria i drugi vozač su ostali uz aute za to vrijeme da pripreme ručak. Obično je to tako funkcioniralo, dovezu nas na neko zanimljivo mjesto i puste nas da se razmilimo po njemu kao malu djecu, kada ručak bude spreman zovu nas natrag. A hrana koju su spremali bila bi sjajna, i više nego dobra pogotovo ako uzmete u obzir uvjete u kojima su kuhali. Dobro, uglavnom su imali već skuhanu hranu a na licu mjesta bi je samo dokuhavali ili podgrijavali, glavno kuhanje bi obavljali valjda po smještajima u kojima smo spavali, ali bez obzira obroci su bili odlični, i po količini i po kvaliteti. Obično bi bio za ručak neki komad mesa, nešto krumpira i salate uz to, soka i vode uvijek je bilo a ponekad i slatkiš. Ako nije bilo meso bilo bi riže sa nekim odličnim umakom, od piletine ili tko zna čega. Maria je uz osmjeh uvijek govorila da je to flamingo. [pullquote-left]Obično je to tako funkcioniralo, dovezu nas na neko zanimljivo mjesto i puste nas da se razmilimo po njemu kao malu djecu, kada ručak bude spreman zovu nas natrag. A hrana koju su spremali bila bi sjajna, i više nego dobra pogotovo ako uzmete u obzir uvjete u kojima su kuhali.[/pullquote-left]Nadam se da se samo šalila. 🙂 Ponekad je umak bio od rekao bih 100 vrsta povrća, toliko je tu bilo boja, oblika i ukusa koje ne poznajem ali bilo je sjajno. Općenito hrana kroz cijelu Južnu Ameriku mi je bila odlična za razliku od prošlogodišnjeg iskustva iz Kine i Japana, tamo se i nisam usrećio. I baš kad smo malo odmeditirali i putili misli niz obalu lagune zovu nas Maria i drugi vozač sa vrha brda. Ma jebemu, nikako da mu se sjetim imena. Odlično znači ručak je gotov. Onih dvoje Francuza su otišli predaleko, ne može ih se nikako dozvati, vjetar je prebučan i vjerujem da ne čuju ali gdje ste pošli pobogu, okreni se ponekad. Vječito muke sa njima, uvijek ih se mora čekati, toliko su pogubljeni da smo se svi skupa već počeli smijati tome. Krenule su i šale na njihov račun, i Maria se često smijala i krstila. Ma dobri su Francuzi, samo im fali malo obzira prema drugima.

    Ručak a la Maria

    Ručak a la Maria

    Poslije ručka pustili su nas opet dole do lagune a oni su produžili džipovima na drugu stranu gdje su nas čekali. To mi se sviđalo, na gotovo svim značajnijim lokacijama bi nas pustili na jednom kraju a pokupili na drugom. U međuvremenu smo imali slobodno vrijeme za sebe koje itekako imate čime popuniti na ovakvom mjestu. Šetnja ovdje je sama po sebi vanzemaljsko iskustvo, a slikanje je posebna priča. Kako mi reče jedan poznanik sa foruma, ovdje i svoje dupe da uslikaš dobro bi ispalo. Pozdravljam ga ovom prilikom! I stvarno je tako. Svaki i najgluplji kadar, i naizgled bezvezna stvar ovdje je vrhunski fotogenična. Vrijeme utrošeno na fotografiranje se debelo isplati.

    Negdje na sredini lagune, uz samu obalu ima i nekakvo prenoćište, čini se da ima i nešto gostiju. Ne izgleda baš privlačno ali takav je svaki smještaj u ovim krajevima, krajnje skroman i neprivlačan. Malo smo se svi poizvrtali po obali, uz samu vodu i posmatrali na stotine flamigosa kako se brćkaju u vodi, jedu, ili što već rade flamingosi u podne. [pullquote-right]Malo smo se svi poizvrtali po obali, uz samu vodu i posmatrali na stotine flamigosa kako se brćkaju u vodi, jedu, ili što već rade flamingosi u podne.[/pullquote-right]Neobična je to i graciozna ptica, prilično su velike, toliko da je čudo da uopće mogu letjeti. Najsličnija je možda rodama, otprilike te veličini, samo sa čudnim kljunom i prelijepim bojama. Ovi ovdje u Laguni Hedionda su više bijeli nego oni koje smo viđali ranije u drugim lagunama, njihova pink boja nije toliko upadljiva. Ima tu još nekih vrsta ptica. Jedna je slična našem galebu a gnijezdo pravi na otvorenom, naslaže hrpu slame u mali brežuljak na onom bijelom boraksu, nije ih teško uočiti. Vidjeli smo i one ptice nalik na malo veće vrapce koje smo već viđali na gejzirima Tatio.

    Aktivni vulkan Ollague

    Aktivni vulkan Ollague

    Krenuli smo dalje do sljedeće stanice – vulkana Ollague. Vulkan je i dalje aktivan i jasno možemo vidjeti iz daleka, sa sigurne udaljenosti, kako se puši iz njega.

    Salar de Chiguana

    Salar de Chiguana

    Nakon svih tih vulkana, visokih planina, pustinja i prašine izašli smo u nešto posve novo. Stigli smo u Salar de Chiguana, prvi u nizu Salara kroz koje ćemo proći. Ovdje sol nije toliko bijela kako smo je zamišljali, više je smeđa, prljava, i ne izgleda baš impresivno. Da je u pitanju Salar jasno je jedino zbog beskrajne ravne površine. Tu smo prešli i preko pruge, ništa čudno rekli biste ali ako uzmete u obzir u kojoj divljini se nalazimo i da nismo vidjeli niti ceste već dva dana i stotinama kilometara pruga ovdje dođe kao prst u oko. To je pruga koja vodi skroz do grada Antofagaste na Pacifiku u Čileu. Prugu su izgradili Britanci 1873. godine sa namjerom da lakše eksploatiraju rudno bogatstvo. Nevjerovatno je da je ova pruga jedan od glavnih razloga za izbijanje rata između Čilea sa jedne i Bolivije i Perua sa druge strane. 1879. izbija pacifički rat kada je Bolivijska vlada nametnula visoke takse na korištenje pruge Čileu. [pullquote-right]U Salaru de Chiguana prešli smo i preko pruge, ništa čudno rekli biste ali ako uzmete u obzir u kojoj divljini se nalazimo i da nismo vidjeli niti ceste već dva dana i stotinama kilometara pruga ovdje dođe kao prst u oko.[/pullquote-right]Ispostavilo se da su se Bolivijci ipak malo zajebali, jer rat su na kraju izgubili a kao posljedicu svega i svoj jedini izlaz na mora. Kasnije je Čile izgradio još jednu prugu Boliviji u sklopu mirovnog sporazuma iz 1904. godine kao neku vrstu odštete zato što su Boliviji oduzeli izlaz na more. Pruga je duga 440 km od čega 233 km u Boliviji i predstavlja vezu Bolivije sa lukom Arica i oceanom. Dobar dio robe dolazio je u La Paz ovom prugom stotinu godina sve do bankrota kompanije koja ju je održavala 2005. godine. Pruga je u međuvremenu renovirana i očekuje se njeno ponovno otvaranje. Međutim Bolivija se nikad nije odrekla svoje pacifičke obale, u zadnje vrijeme su sve jači zahtjevi da se preispita mirovni sporazum između Čilea i Bolivije i da im se vrate njihove prije 140 godina oduzete teritorije. Dovoljno je reći da Bolivija još uvijek ima ratnu mornaricu a nema more, vjerovatno su jedini takav slučaj na svijetu.

    Već polako zalazi sunce, sumrak je, i mi se žurimo prema našem drugom prenoćištu. Usput smo još samo stali na vrhu jednog prijevoja gdje nas je cesta vodila kako bi bacili pogled na Salar de Chiguanu koja odavde puca u nedogled. Našem Francuzu ni to nije bilo dovoljno pa je otrčao na još višu poziciju kako bi uhvatio bolji kadar. Jest da je neozbiljno ali svaka mu čast, trčati na ovoj nadmorskoj visini, uzbrdo! Koja volja. Meni je previše bilo i gledati ga. Naravno da smo ga opet čekali da se vrati, nema ga pa nema…kao malo dijete. 🙂 A vratio se sa dušom u petama od trke. Nije mu to bilo baš pametno.

    Hotel de sal Tambo Loma, restoran

    Hotel de sal Tambo Loma, restoran

    Naše drugo prenoćište se u odnosu na prvo čini kao hotel sa barem 5 zvjezdica. Mjesto se zove Hotel de sal Tambo Loma, i da, u pitanju je baš hotel, ne hostel, ne prenoćište. Taj hotel je jedna od stavki koju nam je reklamirao onaj Bolivijac u agenciji u San Pedru kad nam je prodavao kartu, i evo nije nas slagao. Svaka soba ima privatno kupatilo, topla voda postoji, ima i struje duže nego u prvom, a ono što je najzanimljivije je da je cijeli hotel izgrađen u potpunosti od soli. Zidovi su od blokova soli, stolovi su od soli, šank u malom restoranu je od soli, čak su i naši kreveti od soli. Ne može vam se ovdje dogoditi da vam je neslana večera, ako i bude nastružete si komadić stola i problem riješen. Ne znam samo da li ovdje šala i dalje može biti neslana. 🙂

    Imati kupatilo samo za sebe nakon ovakvog putovanja čini se kao neopisiv luksuz i sreća. Ipak da ne bude sve tako sjajno pobrinula se hladna voda. [pullquote-left]Najzanimljivije je da je cijeli hotel izgrađen u potpunosti od soli. Zidovi su od blokova soli, stolovi su od soli, šank u malom restoranu je od soli, čak su i naši kreveti od soli.[/pullquote-left]Iako nam je obećana topla ona će se pojaviti tek kasnije, u kratkom roku od dva sata svi ćemo se morati istuširati jer jedino u ta dva sata griju vodu, prije i poslije toga ste osuđeni na hladnu. Pritisak vode je slab ali dobro je da ga ima ikako, ipak bolji je nego večer prije. Kako male, svakodnevne stvari znaju nekada usrećiti čovjeka, nismo ni svjesni što imamo dok ne ostanemo bez toga. To je još jedan od razloga zašto treba putovati, bolje ćeš cijeniti ono što imaš doma kada vidiš kako sve ljudi po svijetu žive.

    Naš slani kutak - Hotel de sal Tambo Loma, u potpunosti napravljen od soli

    Naš slani kutak – Hotel de sal Tambo Loma, u potpunosti napravljen od soli

    Brže bolje spajamo sve moguće elektroničke naprave koje imamo u struju, dugo to nisu imali i svi su uređaji na izmaku snaga. Pošto se naši uređaji hrane vrijeme je da isto dobijemo i mi, odlazimo u restoran na večeru. Večera je bila odlična, stvarno mi se sviđa bolivijska kuhinja. Odlična juha od povrća, poslije piletina i cijeli krumpiri pečeni na vatri, na kraju desert, čak smo i dobili bocu vina na svaki stol. Mi smo za stolom sa našom francusko-meksikanskom ekipom i baš smo proveli lijepu večer. Malo smo se bolje upoznali i saznali koji su nas putevi i odakle doveli ovdje na kraj svijeta. Priključio nam se i jedan klinac, valjda sin od vlasnika, rekao bih da niti 10 godina nema, naravno ne priča engleski ali se potrudio rukama i nogama nešto reći. I uspio je, nekako smo se sporazumijevali, simpatičan je mali.

    Nešto kasnije svi se povlačimo na tuširanje i spavanje. Ujutro je super rano ustajanje, treba se dići u 4:30, još dok je noć, plan je da uhvatimo izlazak sunca iznad Salar de Uyunia koji nam je sutra na programu. To bi ujedno trebao biti i vrhunac našeg putovanja, sutra popodne stižemo u grad Uyuni, vraćamo se u civilizaciju nakon tri dana potpune izoliranosti.

    Za kraj, u trećem dijelu čeka nas šlag na tortu, Salar de Uyuni, otok Incahuasi, tvornica soli Colchani, Cementerio de trenes, Uyuni: 3. dio: Dan treći, povratak na zemlju ➥

     

    GALERIJA:

     

    You may also like...

    8 komentara

    1. slavica napisao:

      Putopis hvale vrijedan,
      odavno nisam pročitala ovako dobar, Bravo

      • Tripolog napisao:

        Hvala vam na lijepom komentaru! <3 Drago nam je da vam se svidio putopis, stvarno je ovo poseban kutak svijeta. Ako budete trebali neki savjet oko putovanja u Boliviju stojimo na raspolaganju.

    2. Ana napisao:

      Sjajan i vrlo detaljan putopis:) vrlo koristan za svakog ko planira putovanje u ove Bolivijske nedodjije:) uzivala sam citajuci ga,a posto planiram putovanje u Boliviju krajem godine upijala sam svaku rec,ali moram priznati da me prilicno uhvatila panika dok sam citala onaj deo kako ti nije bili dobro zbog visinske bolesti,pa sam cak pomislila u jednom trenutku “dal meni ovo stvarno treba u zivotu?” A putovanje je vec isplanirano i kupljene su karte:(((

      • Tripolog napisao:

        Pozdrav Ana,
        Hvala puno na lijepom komentaru. 🙂 Reći ću to ovako, bez obzira na visinsku bolest koja me gadno bila uhvatila posebno prve noći na preko 4000 metara išao bih opet tamo bez razmišljanja. 🙂 Vjeruj mi da se isplati svake muke, nevjerovatan je to kraj i sve što si do sada vidjela u životu neće biti niti slično ovome. A što se visinske bolesti tiče nažalost nema pravog lijeka osim naravno aklimatizacije za koju treba vrijeme koje mi putnici nemamo. Pij što više vode, ponesi nešto za glavobolju, i pij čaj od koke, navodno pomaže ali ja nisam osjetio neko poboljšanje od njega, možda bi mi bez njega bilo još gore tko zna.

        Uživaj u Boliviji, isplati se vjeruj mi.

    3. Ana napisao:

      Hvala puno na savetu? Mi prvo idemo na Macu pikcu,pa cemo biti dve noci u Kusku,onda letimo za La Paz i tamo smo jednu noc,pa odatle letimo za Uyuni odakle krecemo na Bolivijsku turu. Nadam se da ce ta dva dana u Kusku i taj jedan dan u La Pazu biti kolika-tolika aklimatizacija.

      • Tripolog napisao:

        Da, to je uobičajni put kojim najveći broj turista ide, biti će vam lakše to je sigurno, mi smo išli ne tako čestom rutom iz Čilea pa smo u jednom danu naglo došli na veliku nadmorsku visinu što nije dobro za tijelo. Zdrav čovjek bi trebao bez ikakvih problema podnijeti visine do 3000 metara, Cusco je na 3400 a Machu Picchu na 2400, poslije se penjete na Titicacu na 3800, povijesni centar La Paza je u kotlini na 3600 ali već El Alto i ostala predgrađa su na 4000 i otprilike na toj visini ćete ostati sve do Uyunia. Dok stignete tamo biti ćete već dobro aklimatizirani i ne biste trebali imati problema kakve sam ja imao.

        Sretan put, uživajte u Peruu i Boliviji! 🙂 Ako vam treba još neka pomoć ili savjet slobodno pitajte.

    4. Ana napisao:

      Hvala puno na komentarima,bas mi znace:) ako budem imala do puta jos nekih pitanja ili nedoumica bicu slobodna da ti se opet obratim:) Pozdrav!

    5. smitka napisao:

      Super putopis!

    Odgovori

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *