Peking – sjeverna prijestolnica prepuna povijesti i smoga, 2. dio

Peking 15.11.2013.
Olimpijski grad i Temple of Heaven
7. dan u Kini (22. dan na putu).
Nije baš bilo najmirnije spavanje, brinula me kartica, još nikada nije ostala da se ne vrati sa mnom kući. J Silazim dole na recepciju odmah u 9, kako su mi rekli tada tehnička služba počinje raditi.
Dole na recepciji radi ljuta teta. Već smo skužili, ima ih troje na recepciji i mijenjaju se po smjenama, jedna je dobra i simpatična ona je najbolja, drugi je muškarac on je neka zlatna sredina, a treća je uvijek ljuta i neće ni da pozdravi kad prolaziš, e nju nemoj ni slučajno pitati nešto. E ja sam imao nesreću da je baš ta treća bila na recepciji to jutro. Objasnim ja njoj detaljno što nam se dogodilo i zamolim ju da nazove broj, pružim joj broj, ne da joj se živjeti a kamoli napraviti uslugu nekome, kaže juan po minuti, dobro platit ćemo, preko k. je uzela broj i nazvala, a onda mi odmah pružila slušalicu, kaže neće da pričaju sa njom (?!). Sa druge strane naravno ne znaju beknuti engleski, smiju se, njima je to zabavno, ja pričam svoje na engleskom, oni svoje na kineskom, pa onda oboje šutimo, pa se opet smije, očito ništa od toga. Na kraju mi poklopili slušalicu.
Onda što ćemo, idemo probati naći jednu od poslovnica te banke, ova „simpatična“ na recepciji nam je rekla da je to jedna od najvećih banki i a ima ih na svakom koraku. Našli smo jednu poslovnicu u blizini. U banci, kao i u Šangaju gotovo pa nikoga nema. Priđem jednom šalteru, ne zna engleski, pošalje me na drugi. Na drugome žena priča pomalo engleski, odlično, objasnim joj situaciju. Hajde dobro, tamo nam se barem nisu smijali, službenica je opet nazvala taj broj tehničke službe i nakon pola sata pregovora kaže da odem na tu i tu adresu u ponedjeljak. „Ali gospođo ja odlazim u ponedjeljak, meni to treba danas!“ Bio je petak. Onda opet zove, zapiše mi adresu i kaže budite tamo u 15h. Odlično, barem nešto da se može napraviti danas.
Pošto je već bilo prošlo 10 h a u banci moramo biti u 15 h odlazak na Kineski zid ili na bilo koju dalju lokaciju ne dolazi u obzir. Danas nam je dan dobrim dijelom propao jer je rascjepkan na dva dijela. Ali zato možemo između ugurati Olimpijski grad. On se čak i nalazi u blizini, 4 stanice 8-icom prema sjeveru.
Silazimo na stanici Olympic Sports Center što je bila greška, iako ima riječ olimpijski u sebi trebali smo produžiti još jednu do Olympic Green-a. Nije ni sa ove prve daleko, vidimo stadion sa ulice ali problem je što se između nas i stadiona nalazi 4-ti ring grada, a to znači cesta od 10 ili 12 traka, ograda je na sredini, pretrčavanje ne dolazi u obzir a prijelaza nema nigdje na vidiku. Nahodali smo se dobro prije nego smo uspjeli preći na drugu stranu.
Prostor na kojem su odigrane olimpijske igre 2008. je, treba li reći ogroman. Ptičje gnijezdo, glavni stadion igara izgleda više-manje kao i na slikama, sa druge strane velikog parka je Ledena kocka, dvorana sa bazenom za vodene sportove, ravno gore uz park nalaze se i ostale dvorane u kojima se sve skupa održavalo.
Ulaz u Ptičje gnijezdo je 50 juana, čisto da se vidi prazan stadion. Ma nema veze, plaćao sam i daleko više za Camp Nou i Santiago Bernabeu. C. ipak neće unutra, ne zanima ju, ona je ostala vani da se promuva okolo. Unutra na samom terenu je neka velika skela, valjda pripremaju binu za neki koncert ili što li, nemam pojma. Kako god ta konstrukcija mi je oduzela dobar dio kadra.
C. su neki ljudi vani ugnjavili da se slika s njima, mi ko bijelci još uvijek im znamo biti poprilična atrakcija, nerijetko te pitaju da se slikaš sa njima, kao da smo mi neki superstar-ovi. Obilazimo još na brzinu i Ledenu kocku i druge olimpijske objekte usput na putu prema stanici, ovaj puta onoj drugoj, sjevernoj, do koje je stvarno puno lakše doći. Naravno u parku smo našli i olimpijske suvenire za desetinu cijene one koju traže unutar stadiona. Već se primiče 15 h a mi imamo zakazan sastanak u banci koji ne želimo propustiti.
Silazimo na Qianmenu i uzimamo taksi. Dajem mu adresu napisanu na kineskom koju su mi dali u banci ali ne djeluje mi baš uvjereno.
Izašli smo iz banke jako brzo, nije bilo neočekivanih zadržavanja, nalazimo se jugoistočno od Qianmena, prema navigaciji izgleda jako blizu Temple of Heaven iliti Nebeski hram po naški, daljnji cilj nameće se sam po sebi. Tek je prošlo 15 h, hram radi do 17 h, nadamo se da ćemo ga stići obići, ionako vremena više nećemo imati ni drugih dana. Odluka je pala, idemo u hram i stigli smo do njega pješke niti 10 minuta kasnije.
Temple of Heaven je izgrađen u isto vrijeme kada i Zabranjeni grad, početkom 15-og stoljeća. Također je na UNESCO listi zaštićene svjetske kulturne baštine. U njemu su se carevi Ming i Qing dinastija molili nebu za dobru žetvu. Prostor hrama je ogroman, veći je čak i od Zabranjenog grada. Mi smo ušli sa sjeverne strane. Za ulazak u park morate platiti 10 juana, poslije za ulazak na atrakcije, u hram „Hall of Prayer for Good Harvests“, Eho zid i žrtveni oltar dodatnih 20. U parku smo otkrili novu igru, neka vrsta kolektivnog sporta sa lopticom nalik onoj u badmintonu, gore je perje a dole je uteg, šuta se nogom a cilj je da ne padne na zemlju. Igra se zove Jianzi a to tamo igra i staro i mlado, prava obiteljska zabava. Kupili smo si jedan primjerak za svega 5 juana, ima prodavača svuda uokolo.
Pred ulazom smo bili počašćeni sa prelijepom pjesmom grupe ljudi.
Prvo na putu nam je „Hall of Prayer for Good Harvests“ ili po naški Dvorana molitve za uspješnu žetvu. Dvorana je okrugla, krov je tri kata, i nekako najviše podsjeća na tortu pogotovo onakav šaren kakav je.
Od „Dvorane molitve za uspješnu žetvu“ do „Carske nebeske riznice“ (Imperial Vault of Heaven) spušta se popločan put od 360 metara. U stvari pravi put bi išao sa južne strane prema sjeveru, tada bi se ovaj put dizao prema Dvorani molitve za uspješnu žetvu a carevi su vjerovali da se tako i oni uzdižu na nebo, samo što smo krenuli u krivom smjeru sa sjevera na jug.
Carska nebeske riznica je umanjena kopija svog većeg brata, najzanimljivija je po Eho zidu koji ju okružuje. Kažu da ako šapćeš nešto sa jedne strane u zid to će se sasvim dobro čuti sa druge strane. Nevjerovatno ali stvarno je tako, isprobali smo komunicirati sa kinezima sa druge strane zida i vrlo jasno se čuju glasovi, mi kineze a oni nas. Naravno ništa se ne razumijemo ali koga briga.
Na kraju hrama, ili bolje reći na početku kad bi išli u pravom smjeru je „Circular Mound Altar“ ili Kružni oltar je u stvari u najužem smislu riječi pravi hram. Ovdje su carevi prinosili žrtve za dobro vrijeme i uspješnu žetvu. Sve što okružuje oltar je u znaku broja 9 koji se smatra svetim brojem, broj stuba, broj prstenova oko oltara, broj ograda, sve je 9 ili umnožak broja 9. Ovdje je najveća gužva, a doći do samog žrtvenog oltara na sredini hrama je gotovo pa nemoguće, tu se strašni redovi za slikanje. Nema veze, pada sumrak i daleko bolje fotografije smo napravili okolo hrama gdje se nitko nije gurao.
Odmah pored hrama je Hongqiao Pearl Market, jedan od glavnih marketa sa jeftinom robom gdje je cjenkanje obavezno i na koji svaki shopingholičar koji dođe u Peking mora hodočastit. Market se prostire na 8 katova i poznat je velikom količinom bisera i svile sa kojima trguju diljem svijeta. Nas ne zanimaju biseri toliko, ograničit ćemo se na bofl kinesku robu. Uđemo u jednu trgovinu majicama, uglavnom imaju samo turističke suvenir majice što i tražimo. Hajd rekoh da kupimo neku, to nam je na listi. Unutra dvije trgovkinje, jedna je odmah strateški stala na vrata da bi isključila bilo kavu mogućnost bijega, druga nas „obrađuje“.
Drugi market na našoj must see listi je Silk Street. Nalazi se u novom dijelu Pekinga, istočno od centra, tamo gdje su svi oni megaveliki neboderi i čudna, ultramoderna arhitektura koju često viđamo na slikama iz Pekinga. Market je otvoren još 1980.godine, u to vrijeme samo kao trgovina na otvorenom, kasnije je preuređena u shoping centar, a svoj blistavi trenutak je imao kada je američki predsjednik George Bush došao ovdje sa kćerkom kupiti nešto svile. Da li je on dobio original ne znam, ali rizik da mi ostali dobijemo falš je velik.
I u Silk Marketu je ritual kupnje sličan onome iz Peral Marketa. Uđeš unutra i cjenkaš se za svaku sitnicu ako ne želiš da te lupe po ušima. Još samo jedna slična priča onoj prvoj i dosta o kineskim trgovinama.
Došli smo u ovaj novi dio grada ponajviše kako bi vidjeli nove kineske građevine, glavna meta nam je CCTV toranj, zgrada centralne kineske televizije. Sigurno ste vidjeli tu zgradu na slikama, to je ona izuzetno neobična, čija se dva tornja naginju jedan prema drugome, dodiruju se na vrhu a između njih je rupa.
Negdje usput prema CCTV-u slučajno smo naletjeli na najveći ekran koji sam vidio u životu. Riječ je o ekskluzivnom shoping centru u luksuznom dijelu grada, zove se The Place a ispred njega trg iznad kojega je ovo čudo od ekrana. Ekran je 250 metara dugačak i 30 metara širok i jedan je od najvećih na svijetu, veći postoje tek u Las Vegasu. Slike na ekranu su odlične a zvuk je impresivan, tada su puštali neku vatrenu kuglu koje je letjela sa jednog kraja na drugi. Zanimljivo je da se na njemu mogu u određeno vrijeme igrati i igrice ili čak prikazati vaša slika. The Place je „mjesto“, kao što mu i ime kaže, koje mi se svidjelo, tim prije što nisam nikada čuo za njega a našli smo ga posve slučajno.
E sad kako naći CCTV među svim ovim monstruoznim neboderima?! Krenuli smo u jednom smjeru, naravno krivom, pitamo nekog kineza, neka uniforma ispred neke zgrade. Sa njim ipak ništa od engleskog, pokazujem mu sliku zgrade koju sam imao u mobitelu, tek onda je shvatio što hoću, smije se, simpa neki lik. Sada bi ona nama objasnio ali kako, opet ništa od jezika a čak i kineska mimika je skroz drugačija od naše, pokazuje nam u nekom smjeru ali pri tome nekako čudno izvrne ruku kao da kaže odi tamo pa se vrati nazad. Spas nose neke 3 cure koje su naišle, zaustavio ih kinez, a sve tri govore solidno engleski, one će nas odvesti u dobrom pravcu. Sve 3 studiraju u Pekingu, jedna je domaća, druga sa Tajlanda, za treću sam zaboravio, krenule su u The Place tražiti zabavu. Lijepo su obučene, lijepih manira, govore jezike, idu u najluksuzniji tržni centar a žive u najekskluzivnijem dijelu Pekinga. Hm, očito neka njihova zlatna mladež koja pripada nekom višem sloju od većine kineza.
I našli smo CCTV. Zgrada je još čudnija nego što se može vidjeti na slikama. Dizajn je skroz van pameti i kao da prkosi svim zakonima fizike, očekuješ da se svaki tren preturi na zemlju. Tornjevi nisu uopće mali, visoki su 46 katova. A sad zamislite kolike su ostale zgrade u ovom kraju kada smo ovu jedva pronašli.
Pročitajte nastavak priče: Peking – sjeverna prijestolnica prepuna povijesti i smoga, 3. dio
CIJENE:
Što… | …i pošto |
---|---|
Ulaz u Ptičje gnijezdo | 50 CNY |
Temple of Heaven kombinirana ulaznica (Prayer for Good Harvests, Circular Mound Altar & Echo Wall) | 30 CNY |
Jianzi, loptica za igru | 5 CNY |
Hongqiao Pearl Market, suvenir majica kratkih rukava sa natpisima | 25 CNY po komadu |
Silk Street, haljina sa tradicionalnim kineskim motivima | 60 CNY |
GALERIJA: