1. dio: Cusco ➥ – Dobro došli u pupak svijeta

2. dio: Sveta dolina Inka 1. dan – Maras – Moray – Salinas

3. dio: Sveta dolina Inka 2. dan ➥ – Pisac – Urubamba – Ollantaytambo

 

Cusco 06.12.2014.

Sveta dolina Inka 1. dan, Maras – Moray – Salinas

4. dan u Peruu (22. dan na putu)

Današnji polazak na izlet zakazan je tek u 9 sati, to je dobro jer nismo morali baš prerano ustati kao što to obično biva kada se kreće na izlete. Također stigli smo i doručkovati, naravno samo maslaca i džema kao i uvijek u svim južnoameričkim hotelima, i popiti kavu na krovu našeg hotela sa pogledom na Cusco. Prije 9 smo već bili na lokalnoj autobusnoj stanici ispred trga Santa Ana stotinjak metara od našeg hotela, trebali bi nas pokupiti ovdje između 9 i 9:10. Kao i uvijek do sada ne vjerujemo da će to tako i biti, vrijeme je lako kvarljiva roba u Južnoj Americi a točnost i nije baš na cijeni. Kako smo očekivali tako je i bilo, čekali smo bus skoro pa sat vremena, usput vrijeme kratili dočekujući i ispraćajući ljude koji su prolazili kroz stanicu i djecu koja su krenula u školu. Domaće stanovništvo je druželjubivo i radoznalo, svatko rado popriča sa vama, naravno uz obavezno odakle ste i kako vam se sviđa Cusco.

Kao i uvijek, baš u trenutku kada pomislite da su vas zaboravili i da od vašeg izleta neće biti ništa pojavio se i naš bus. Neko objašnjenje ili ne daj bože ispriku za kašnjenje nismo dobili, sat vremena čekanja je ovdje sasvim OK. Nema veze, glavno da smo mi konačno krenuli.

Nakon što smo napustili grad odmah nakon pola sata ili sat vožnje imamo prvu stanicu, zadržat ćemo se u nekoj tkaonici gdje će nam pokazati kako se u ovim krajevima tradicionalno tkaju proizvodi i naravno probati nam nešto od toga i prodati. Ne može se od ovih shoping tura pobjeći bilo gdje u svijetu kada idete organizirano sa agencijom na izlet, s time se morate pomiriti, agencija uvijek pokušava namaknuti neku ekstra zaradu i koliko god obećavali da toga neće biti uvijek bude. No sa druge strane ovako nam je bilo puno lakše nego da sami lovimo autobuse i taksije a čak izađe i jeftinije u konačnici tako da ćemo nešto izgubljenog vremena morati pregrmiti. Pogledat ćemo kako to rade, zanimljivo je, a kupit nećemo ništa osim ako baš ne poželimo, nije problem otrpjeti pola sata ako se baš mora.

Maras je grad oko 40 kilometara od Cusca, nedaleko od rijeke Urambamba i Svete doline Inka. Sam gradić i nije nešto gdje se morate zadržavati, to je stari, mali kolonijalni grad kao i stotine drugih u ovim krajevima no kroz njega se mora proći želi li se stići u Moray ili u slane rudnike Salinas. Ne znam da li je uopće bilo planirano zaustavljanje u gradu, u programu je tako pisalo a možda se odustalo zbog kašnjenja. Kroz grad smo samo prošli, to jest skoro pa smo prošli, zapeli smo u njegovim izuzetno uskim uličicama jer je neki biser odlučio parkirati auto na 3 metra širokoj cesti pa dalje nismo mogli nikako proći. Na sirene se car nije odazivao pa ga je šofer morao ići potražiti po selu. Jedva ga je našao no ovaj se nije nimalo uzrujao, lijeno se dovukao do auta, kao da mu je to najteža stvar koju danas mora napraviti i nekako se pomaknuo. Put nam je bio otvoren što smo pozdravili uz pljesak.

Moray se nalazi oko 5 kilometara o grada Maras, to smo prevalili začas i stigli na parking ispred arheološkog lokaliteta.

Na ulasku smo kupili dvodnevni Boleto Turistico za 70 solesa po osobi baš kao što smo i planirali, odmah smo i poništili prvu lokaciju. Ulaznica će nam vrijediti i za sutrašnje izlete što je dobro, Boleto nije jeftin ali barem ćemo izvući maksimum iz njega. Ušli smo unutra zajedno s grupom i vodičem, za početak ćemo malo slušati što ima za reći a kasnije nam je namjera izgubiti se svojim putem kao i obično. Stigli smo do nalazišta i na prvi pogled ostali bez daha.

Moray je još jedno od čuda Inka, riječ je prirodnoj depresiji, velikoj rupi u planini najveće dubine otprilike 150 metara na čijim obroncima su napravljene terase. Ukupno ima 13 terasa a visinska razlika među njima je oko 1,5 metar. Kao i za mnoga druga arheološka nalazišta Inka niti za ovo se ne zna prava svrha ali naučnici se uglavnom slažu da je u pitanju bila agronomska laboratorija. Zbog povoljnog vjetra ovdje i položaja sunca razlika u temperaturi između dna i vrha je nevjerovatnih 15 C. Pravo čudo s obzirom da je u pitanju mala nadmorska visinska razlika između dna i vrha. Jedinstvena je to mikroklima.

Teorija je da su Inke donosili sjemenke i mladice mnogih korisnih biljaka iz nižih predjela i ovdje radili njihovu aklimatizaciju. Moray se nalazi na 3.500 metara nadmorske visine, ako naviknu biljke na te visine moći će rasti i u najvećem dijelu njihovog carstva. Da li je moguće da su Inke stvarno bile toliko napredne da su uspijevale kultivirati nizinske vrste na rast na visinama? Čini se da je tako. Inke nas ne prestaju oduševljavati. Postupak je bio sljedeći, donesu sjemenke i posade ih u najnižem dijelu rupe, gdje je pritisak i temperatura veća. Onda ih pomalo, nakon 15-tak dana ili koliko već treba kojoj kulturi pomaknu na prsten iznad. Nakon sljedećih 15 dana još jedan prsten više…i tako do vrha. Na kraju je biljka preživjela šok i aklimatizirala se na rast na ovim visinama, spremna je da bude zasađena na bilo kojoj njivi na Andama. Nevjerovatno, zar ne?!

Vodičkinja nam je pričala o svemu tome ali ubrzo nam je masa počela smetati, želimo se odvojiti. Pored ove glavne rupe s terasama nalazi se još jedna manja, nju smo obišli zajedno sa grupom a onda se izgubili svojim putem. Vratili smo se na glavnu lokaciju i sišli dole do dna. I stvarno, koliko god zvučalo nevjerovatno, na vlastitoj koži možete osjetiti kako temperatura zraka raste svakim korakom koji se spustite.

Impozantna je ovo građevina, kada siđete dole i shvatite veličinu ovih terasa i kako stvar iako primitivna ipak tako savršeno funkcionira ne možete a da se na divite znanju i umijeću zemljoradnje kakvu su imali Inke još prije više od 500 godina. Nažalost terase su oštećene sa jedne strane nakon obilnih kiša 2010. godine kakve ovi krajevi ne pamte. Zadržali smo čini se predugo dole, nakon nekih pola sata vidjeli smo našu vodičkinju na vrhu brda kako nas doziva i maše, nas i još neke ljude, dakle vrijeme je za polazak. Ma daj, kasnite jutros sat vremena, poslije nas vodate po nekakvim trgovinama ne biste li zaradili koji soles ekstra a sad kada smo konačno negdje gdje se vrijedi zadržati požurujete nas. Ma fuck off! Ali tako je to s agencijama, oni organiziraju vrijeme kako njima paše. A ja negodujem!

Salinas ili slani rudnici su sljedeće mjesto koje ćemo posjetiti. U pitanju je mjesto na kojem su Španjolci, Inke, a vjeruje se i narodi prije njih dobivali sol. Iz izvora na vrhu planine izbija vrlo slana voda prepuna minerala koja se onda slijeva niz planinu. Na njenim padinama Inke su napravile terase, preciznije male bazene dubine oko 30 cm u kojima se slana voda zadržava a nakon isparavanja preostaje visoko kvalitetna sol koja se koristi za mnoge namjene, od kozmetike, preko medicine do obične prehrane. Danas se ta sol može kupiti u trgovina pored samih rudnika, postoji nekoliko boja soli od čega i zavisi njena cijena, od bijele preko smeđe do ružičaste boje koja je i najrjeđa a samim tim i najskuplja.

Već pri spustu autobusom niz planinu otvara se sjajan pogled na rudnike soli koji se bijele na padinama planine, najviše su nalik na pčelinje saće.

Bus nas je ostavio na velikom parkingu, on dalje ne može, mi ćemo pješke proći kroz cijelu četvrt trgovina koje prodaju milion proizvoda a svi su od soli. Nisam ni znao da se toliko stvari može napraviti od soli, cijela jedna industrija. Nije uopće jeftino tamo, mala vrećica pink soli košta pravo malo bogatstvo. Jedino što smo mi kupili jesu neke grickalice, u jednoj vrećici pečeni kukuruz, jako slana i jako velika zrna i to nam je bilo odlično, baš fino, u drugoj slično to, opet neke pečene sjemenke samo miješano i većinom nama nepoznato. Iza tih trgovina konačno smo izašli i na same rudnike.

Salinas pomalo liči na neke ekskluzivne toplice, ili na Pamukkale u Turskoj, toliko tih bazenčića naslagano u nivoima, sve jedan ispod drugoga, voda se slijeva između njih…pomalo nalik na jacuzzi i dođe čovjeku da se okupa. Ima i nekih radnika tamo, prebiraju nešto po naslagama soli, prebacuju tamo-vamo, prave male hrpe koje se onda suše na suncu.

Zanimljivo s tim rudnicima je da su dostupni svima, ako želite da „obrađujete“ jedan bazen samo se trebate javiti u zadrugu, dobit ćete ga u zavisnosti od veličine svoje familije i nakon što prođete obuku slobodni ste da radite na njemu i ubirete plodove. Opet se provlači taj kolektivizam koji tako često srećemo u Peruu, naslijeđe je to načina života Inka a nas najviše podsjeća na nama bliži komunizam. Kažu da se može dobiti oko 150 kilograma soli iz jednog tog bazena mjesečno. Nakon što ste osušili jedan bazen i ubrali plodove samo trebate otvoriti malu branu i pustiti novu vodu a time i novu količinu soli i idemo u novi krug okretanja, gomilanja, sušenja i na kraju sakupljanja soli.

Po bazenima se možete slobodno kretati, nitko vam ne brani, nitko vas ne tjera. Hodate po malim zidićima, ogradama između bazena, pazite na ravnotežu i naravno da ne oštetite nešto. Usput vrijeme kratimo sa jednim čovjekom iz naše grupe, sam je pa nas zamolio da ga slikamo povremeno. Nema problema. Kaže da je iz Koreje, južne naravno, oduševio se što smo mi iz Hrvatske, priča nam o popularnom korejskom reality show-u koji je sniman u Hrvatskoj…da onda sam se sjetio, stvarno sam čitao da je u Hrvatskoj, u Dubrovniku godinu prije sniman u Koreji vrlo popularan reality show nakon čega je broj korejskih turista u Hrvatskoj skočio za nekih 300 posto. Možda znate i vi za tu priču? I eto nas, mi iz Hrvatske i on iz Koreje, našli se usred ničega negdje u Peruu i pričamo o nekoj TV emisiji koja nas povezuje. Vražja globalizacija, svijet je sve manji. Ali simpatičan je Korejac, eto i njemu je želja doći u Hrvatsku i to je jedna od sljedećih destinacija na listi. Dakle, ako netko ovo čita iz Ministarstva Turizma eto rješenja, reality show-a dajte svijetu, što se emisija činila glupljom biće da ima veći efekt. Što god da htjeli snimati stranci kod nas – može, ma glumit ćemo i sami ako treba. 😀

Vratili smo se natrag na parking prije drugih. Čekali su nas u Moray-u, sada ćemo mi njih čekati. I baš smo našli udobno mjesto ispod krova nekog restorana, u debeloj hladovini i počeli odmarati bolne noge kad eno onog Korejca do nas, ide i nosi nam svakome po sladoled. A jebemu, ma jesu ovi s dalekog istoga prefini neki svijet, kada se samo sjetim Japana sve mi je jasno, valjda se čovjek osjećao dužnim što smo ga slikali i pravili mu društvo pa je htjeo nekako da se oduži. Nisi trebao prijatelju ali svakako ti hvala! Da se ja pitam pozvao bih vas besplatno u Hrvatsku da snimate nastavak svog show-a.

Ukrcali smo se u naš mini bus i krenuli natrag u Cusco, današnji izlet je gotov. Na ulasku u grad zaustavio sam bus u našem naselju Santa Ana, prepoznao sam naš kraj i dobro nam je došlo tu izaći da se ne moramo opet penjati pješke iz grada. Umorni smo i dobro će nam doći da odemo malo u hotel odmoriti.

Predvečer smo se spustili još jednom do grada, danas moramo uplatiti sutrašnji izlet, trebamo provjeriti da li je sve OK sa našim kartama za vlak sutra navečer u Aguas Calientes podno Machu Picchua, a trebali bi pronaći i bus za Limu kamo moramo krenuti za 3 dana. Puno zadataka za večeras. Za sutrašnji izlet već smo odlučili, uzet ćemo turu u grad Pisac, još jedan od drevnih gradova Inka, onda ćemo kroz Svetu Dolinu preko Urubambe do grada Ollantaytambo mjesta gdje su Inke najduže pružale otpor Španjolcima.

Nakon obilaska ćemo napustiti našu bus turu i uhvatiti vlak za Aguas Calientes. Takav je plan i čini nam se idealan, baš ono što nam odgovara. Izlet smo uplatili u istoj agenciji s kojom smo išli i danas na izlet, bili smo zadovoljni i nema potrebe da tražimo drugu. Sutrašnji izlet košta nas malo više nego današnji, 30 solesa po osobi, dakle oko 60 kuna, to je OK i dalje je jako jeftino. Razlika je u tome što nas sutra neće pokupiti ispred našeg hotela već se moramo sami spustiti do grada ujutro i naći se sa vodičem ispred agencije. Izgleda da im je danas teško palo pokupiti nas na brdu Santa Ana, ne znam zašto, ionako bus mora proći onuda. Možda ćemo sutra ići nekim drugim putem. Nema veze, nek’ vam bude, sići ćemo sami do grada. To je prvi izlet u Južnoj Americi da neće doći po nas pa smo se razmazili.

Izlet smo riješili, sada još da provjerimo da li je sve u redu sa našim kartama za vlak prema Machu Picchuu. Karte smo platili suhim zlatom, košta 55 USD svaka, po osobi i smjeru, a to je čak najjeftinija opcija. U zavisnosti od sezone, termina i vrste vlaka cijena raste na 70 do 100 USD, pa čak i na nevjerovatnih 460 USD za luksuzni Hiram Bingham vlak. Više o ovome ću vam se izjadati kasnije u putopisu iz Machu Picchua, za sada samo ukratko da vam bude jasno zašto smo išli u PeruRail, jer kada platite najskuplji vlak na svijetu pušete i na hladno i želite provjeriti da li je sve u redu sa vašim debelo preplaćenim kartama.

Ulazak u poslovnicu PeruRaila je poput ulaska u banku. Glavna poslovnica se nalazi na najboljoj mogućoj lokaciji u Cuscu, na trgu Plaza de Armas, odmah pored katedrale. Na vratima vas dočeka osiguranje, otvore vam vrata, uzmete broj na redomatu i čekate da zasvijetli vaš semafor. Onda vas dočeka službenica s osmjehom od uha do uha, računa „evo nam jednog punog novčanika!“, sva je službena i obučena u uglađenu i ispeglanu uniformu. Iza debelog, velikog, mramornog pulta uzela je našu kartu i ukucala što treba u kompjuter. Naravno sve je bilo u redu s kartama koje smo kupili online još prije više od mjesec dana ali morao sam se uvjeriti i uživo. Da se ne bi kad već bude kasno ispostavilo FJJP ili „fali ti još jedan papir“ a naše zlata vrijedne karte otišle u vjetar i nepovrat. Hvala bogu fino ispeglana teta u uniformi klimnula je glavom, sve je uredu.

Još jednu stvar trebamo pronaći, za 3 dana moramo krenuti u Limu, dakle treba pronaći pouzdanu a jeftinu bus kompaniju koja će nas tamo odvesti. Ovo će nam biti jedno od dužih putovanja u Južnoj Americi, duže je bilo jedino ono iz Buenos Airesa do Salte u Argentini. Putovanje će trajati oko 22 sata što je pun k. sati za sjediti na jednom mjestu ali što da se radi, avioni u Južnoj Americi su preskupi, let bi nas koštao od 130 do 270 USD što je previše zelembaća za naš ukus. Putovanje busom je višestruko duže ali i višestruko jeftinije, karte se mogu pronaći već za oko 40-50 USD što nam se više sviđa.

Osobno bih najradije odabrao bus kompanije Peru Hop, oni nude novu uslugu nalik na hop on – hop off sustav kakav danas imaju svi veći turistički gradovi na svijetu, princip je sličan samo u dužim relacijama, uđeš u bus, voziš se, siđeš gdje hoćeš pa nastaviš putovanje sa sljedećim. Nama bi bilo sjajno krenuti iz Cusca pa stati u Arequipi gradu koji smo jako željeli vidjeti a ostat će nam neostvareno, pa u Nazci i otići vidjeti čuvene geoglife koje kao da je neka vanzemaljska sila napravila, pa Huacachinu jedinu prirodnu južnoameričku oazu usred pustinje, pa prirodni rezervat Paracas i na kraju u Limi. Odlična stvar! Problem je što nažalost za to nemamo vremena, bojim se da ćemo i to morati pustiti za neki drugi put.

Ništa od Peru Hopa biti neće ali smo našli prilično jeftinu bus kompaniju koja se čini pouzdano, zovu se Estrella Polar. Koliko možemo zaključiti po slikama autobusi su im dobri, novi i čine se prilično udobni. Cijena je samo 95 solesa što je oko 30 USD, dakle jeftinije nego ijedna druga kompanija. Prodavačica nam objašnjava kako je ovo nova linija te kompanije pa su ušli na tržište sa akcijskim cijenama. Hm, imat ćemo ovo u vidu, za sada smo samo pokupili informacije.

Nakon večere smo se muvali malo po starom gradu, popili pivo, pa se uputili našom strašnom uzbrdicom prema hotelu. Sutra će opet biti jaaaaako dug dan i bolje je uhvatiti nešto sna dok možemo.

Idemo dalje po Svetoj Dolini Inka. U drugom dijelu nastavljamo obilaziti područje oko rijeke Urubambe, posjetit ćemo drevni grad Pisac koji čuva ulaz u Svetu Dolinu te najbolje očuvani grad iz vremena Inka – Ollantaytambo, grad zamrznut u vremenu: 3. dio: Sveta dolina Inka, Pisac – Urubamba – Ollantaytambo ➥

 

GALERIJA: