Cusco i Sveta dolina Inka – povijesna prijestolnica Perua

Pogled sa brda Cristo Blanco na povijesni centar Cusca, u sredini je jedan od najljepših trgova svijeta - Plaza de Armas
Pogled sa brda Cristo Blanco na povijesni centar Cusca, u sredini je jedan od najljepših trgova svijeta - Plaza de Armas

1. dio: Cusco ➥ – Dobro došli u pupak svijeta

2. dio: Sveta dolina Inka 1. dan ➥ – Maras – Moray – Salinas

3. dio: Sveta dolina Inka 2. dan – Pisac – Urubamba – Ollantaytambo

 

    Cusco 07.12.2014.

    Sveta dolina Inka 2. dan, Pisac – Urubamba – Ollantaytambo

    5. dan u Peruu (23. dan na putu)

    Danas nažalost neće doći po nas već se moramo sami spustiti do grada. Ovo nam je prvi južnoamerički izlet a da ne dolaze po nas, razmazili smo se pa smo se malo uvrijedili iako do Plaze do Armas od našeg hotela nemamo niti 10 minuta nizbrdo. Navikli smo se na kraljevski tretman pa smo sada osjetljivi kao mimoze. 😀

    Dogovorili smo se sa onim malim sa recepcije da ostavimo stvari kod njih u hotelu do sutra kada ćemo se vratiti na još jedno noćenje. Danas nakon izleta putujemo u Machu Picchu gdje ćemo i prespavati, vraćamo se tek sutra navečer a veliki ruksaci nam nisu potrebni do tada. Nema nikakvih problema oko ostavljanja stvari, nitko u Južnoj Americi još nije imao prigovor na to niti je tražio novac.

    Dolina rijeke Urubambe poznata i kao Sveta Dolina

    Dolina rijeke Urubambe poznata i kao Sveta Dolina

    Trebali bi se naći u agenciji sa ostatkom ekipe u 8:30, polazak bi morao biti do 9 ali ne očekujemo da će to i biti tako, nikad nije bilo na vrijeme pa ne znam zašto bi danas bilo drugačije. Stigli smo do agencije na vrijeme, čekali tamo do 9 a tek tada su nas otpratili dvije ulice dalje gdje nas je čekao bus. Onda smo čekali još da se pojavi vozač, kako smo načuli danas je drugi krug predsjedničkih izbora ili tako nešto, uglavnom vozač je otišao na glasanje i sada ga cijeli autobus turista čeka da ispuni svoju građansku dužnost. Lijepo je to samo zašto u našem terminu pobogu, zar nije to mogao obaviti ranije. Konačno smo krenuli ali sa nekih pola sata zakašnjenja.

    Pisac se nalazi oko 35 kilometara sjeveroistočno od Cusca, na rijeci Urubambi i na početku doline koju su Inke smatrali svetom. Put prema ovom gradu je slikovit, preko strmih brda i oštrih planina do doline Urubambe. Pisac je poznat po svojoj nedjeljnoj tržnici koja je nekada bila mjesto gdje ste mogli naći autentične proizvode Perua, danas je nažalost na glasu kao mjesto gdje ćete pronaći istu junk robu kao i u ostatku zemlje i kojega nedjeljom opsjedaju nepregledne mase turista. Danas je nedjelja, planirali smo baš u ovaj dan otići u grad pa da vidimo kako izgleda ta tržnica na licu mjesta.

    Grad Pisac, u prvom planu je novi grad, u pozadini se vide drevne terase Inka

    Grad Pisac, u prvom planu je novi grad, u pozadini se vide drevne terase Inka

    Sam grad u dolini i ne izgleda impresivno, rekao bi čovjek da se tu nema zašto zadržavati. Pravilne i široke ulice, okolo nove kuće sa fasadama, u skoro svakoj neki izlog ili trgovina. Ništa ne govori da bi grad mogao imati bilo kakvu povijesnu važnost.

    Autobus je parkirao na glavnoj ulici, odmah uz kraj ceste pored jedne od brojnih zlatarni i srebrnarnica, bilo je jasno što slijedi, još jedna shoping tura nam se sprema. Grad Pisac, kao i cijeli ovaj kraj, je poznat po dugoj tradiciji proizvodnje nakita od plemenitih metala još od vremena Inka pa kasnije i kolonizatora, kažu da ovdje nastaju već vjekovima najbolji majstori. Ovdje se nalaze i velike rezerve srebra i zlata tako da nije čudno što se baš tu bave s tim u tolikom broju.

    Pisac - nedjeljni sajam

    Pisac – nedjeljni sajam

    U srebrnarnici imamo standardan show kada su u pitanju organizirani izleti, malo nam demonstriraju kako proizvode nakit, na licu mjesta tope srebro i zlato i vješte ruke majstora kreiraju nakit na čudesan način. [pullquote-right]Grad Pisac, kao i cijeli ovaj kraj, je poznat po dugoj tradiciji proizvodnje nakita od plemenitih metala još od vremena Inka pa kasnije i kolonizatora, kažu da ovdje nastaju već vjekovima najbolji majstori.[/pullquote-right]Onda se malo hvale kako nitko na svijetu to ne radi tako dobro kao oni niti igdje ima plemenitih metala ovakve čistoće i kvalitete što vjerovatno i jest istina. Onda nam naravno daju vremena da nešto i kupimo, glavno je da se nešto proda i da agencija ostvari svoju proviziju. C. je lavica, ona voli sve što sjaji a nakit najviše, nju su lako zainteresirali za kupovinu. Dok mi razgledamo što se nudi jedna od radnica stalno ide za nama, ne pušta nas niti na tren, da li nas pazi ili da nas gnjavi ne znam. Lijep je nakit a nije ni preskup, još se uz to može cjenkati čak i za ovakve stvari no nama je budžet vrlo ograničen i nemamo isplaniran prostor za ovakve troškove. C. će ipak morati ostati bez svog plemenitog suvenira.

    Kad smo izašli praznih ruku obavijestili su nas da imamo samo 15 minuta slobodnog vremena. Ma odite k vragu, za trgovinu su odvojili sat vremena jer je njima tako odgovaralo a onda više nema vremena za ono zbog čega smo i došli ovamo. Da ne spominjem jutrošnje čekanje da šole dođe sa glasanja. Očito da nema ništa od našeg komotnog obilaska nedjeljnog sajma u Piscu, biće to samo trka čisto da se vidi kako to izgleda.

    Proizvodi od alpake na nedjeljnom sajmu

    Proizvodi od alpake na nedjeljnom sajmu

    Odmah sa druge strane ceste je i centar grada a po njegovim ulicama sajam. Tezge i izlozi su naslagani sa obje strane pješačke ulice, puno je tu prodavača svega i svačega, uglavnom obična roba kakvu možete vidjeti u Cuscu ili bilo gdje drugo u Peruu, najviše je drloga i kineskog škarta, malo je toga ovdje domaćeg a još manje autentičnoga. Doista ima lijepe vunene robe, kapa, džempera, jastuka, pokrivača, papuča…ali u konačnici ništa što nismo već vidjeli u Cuscu, Punu ili La Pazu. Na kraju se naš obilazak sveo na kratko krivudanje po uskim ulicama i brzi povratak natrag da nam bus ne bi pobjegao. Kupili nismo ništa niti nam se išta svidjelo ovdje. Možda da smo imali više vremena pa da smo izašli negdje na periferne ulice bi i našli nešto, ovako sajam je bio fail.

    Stigli smo do našeg busa, na sreću nije zbrisao bez nas. Od novog grada Pisac do utvrde Inka iznad grada ima još nekoliko kilometara uspona. Utvrda se nalazi na obroncima visoke i strme planine kakve već i jesu sve u ovim krajevima. Do vrha brda dovest će nas autobus uskom ulicom. Na kraju ceste je ulaz u utvrdu Inka Pisac, tu je rampa i dalje bus ne može no pitam se može li bus odavde igdje uključujući i natrag odakle je došao. Naime ovdje nema nikakvog parkinga, proširenja ili okretnice, velika je gužva i nekoliko desetina autobusa je naslagano s obje strane ceste, prostor koji je ostao između njih jedva da je dovoljan da se pješaci provuku, nemam pojma kako se naš šole ovdje misli okrenuti jer totalni je čep u prometu.

    Nije naša briga kako će se autobus okrenuti, naše je samo da se nadamo da ćemo ga pri povratku naći u smjeru prema dole da ne bi slučajno krenuo nizbrdo u rikverc, to nije nešto što bi bilo lijepo doživjeti. Krenuli smo s našim vodičem prema ulazu, karte već imamo od jučer, naš Boleto Turistico je spreman, hvala bogu ne moramo stajati u redu još i za karte kao neki iz naše grupe koji karte nemaju.

    Utvrda Inka Pisac

    Utvrda Inka Pisac

    Grad Pisac je, osim po nedjeljnom marketu, vjerovatno najpoznatiji po staroj utvrdi Inka Pisac koja je nekada štitila ulaz u svetu dolinu. Ne zna se točno kada je izgrađena, pretpostavlja se negdje u vrijeme kada i Machu Picchu početkom 15. stoljeća. Španjolci su grad Pisac srušili 1.530 godine a jednim dijelom i utvrdu Inka Pisac, do danas preostale su samo ruševine ali i svojom veličinom impozantne Inka terase, jedne od najvećih do danas preostalih terasa te vrste u Peruu.

    Inka Pisac je napravljen na svetoj planini u obliku svete životinje kondora raširenih krila. Kondor je Inkama čuvar mrtvih, [pullquote-right]Grad Pisac je, osim po nedjeljnom marketu, vjerovatno najpoznatiji po staroj utvrdi Inka Pisac koja je nekada štitila ulaz u svetu dolinu.[/pullquote-right]na prostoru utvrde nalaze se dva groblja a jedno od njih je i najveće poznato groblje Inka, preko 1.000 grobova se nalazi ovdje a većina ih je davno opljačkana. Prva stvar na koju naiđete po ulasku je formacija grubih, velikih stijena koja najvjerovatnije služila u vojne svrhe da čuva ulaz na samu lokaciju u slučaju napada. Iza ove vojne utvrde izlazite na otvoreni prostor se kojega puca odličan pogled na ovalne terase koje vode skroz do druge strane brda i na cijelu duboku dolinu između.

    Velike terase i Sveta Dolina Inka u podnožju

    Velike terase i Sveta Dolina Inka u podnožju

    Nakon što smo poslušali kratko predavanje našeg vodiča jedva smo dočekali da krenemo dalje, ovaj put samostalno bez grupe koja nas usporava. Put do drugog brda nije nimalo kratak kako se možda čini na slikama, ima tu dosta da se hoda. Na tom drugom brdu je više zidina, ostatka kuća i drugih manjih građevina, zna se da je ovdje bio i hram sunca ništa manje bitan od onoga u Machu Puchuu. Nažalost hram su gotovo pa posve uništili Španjolci kada su došli, baš kao i mnoge druge hramove u namjeri da izbrišu vjerovanja Inka i sve njihove tragove, ono malo hrama što je preostalo uništili su lokalni vandali puno godina kasnije. Danas je pristup hramu zabranjen.

    Pisac - glavno naselje

    Pisac – glavno naselje

    Na ovoj uzvisini ispod ceremonijalnog područja nekada je bilo i glavno naselje za stanovništvo. Naselje se zove se Pisaqa po čemu je grad i dobio ime. Danas je preostalo 30-tak kuća sa savršenim zidovima kakve su samo Inke znale napraviti, preživjeli su stotine godina, sve potrese i namjerna rušenja i danas ponosno stoje ovdje kao da su samo čekali trenutak da impresioniraju nas turste. Naselje kao i cijeli grad bili su izuzetno napredni u svoje vrijeme, postojala je i tekuća voda koju su Inke dovele uz pomoć svojevrsnog vodovoda. Čak je postojala i fontana u ceremonijalnom dijelu. Voda kod Inka je uvijek imala poseban položaj, predstavlja jedan od svetih elemenata svijeta, na nju su gledali kao na božanstvo, gospodara života i smrti. Imali su ovdje i posebno skladište za hranu, u zgradi napravljenoj od cigle u sjeni planine.

    Krenuli smo natrag prema vojnom dijelu na prvom brdu, vrijeme koje su nam dali za obilazak bliži se kraju. Prije izlaska van utvrde popeli smo se na vidikovac na najisturenijoj točki grada, tamo je terasa sa pogledom na cijeli grad i dolinu i očito da je nekada služila kao osmatračnica za osiguranje cijelog mjesta od nepozvanih gostiju.

    Pisac - grad je izgrađen obliku kondora raširenih krila

    Pisac – grad je izgrađen obliku kondora raširenih krila

    Na izlasku sa zidina kao i na svim turističkim lokacijama u Peruu, ima puno prodavača raznoraznih suvenira. Nama je za oko zapao šah, tabla je drvena a figure izrezbarene od nekakvog kamena no ono što je zanimljivo je da crne figure predstavljaju Inke a bijele Španjolce. Tako se tu bore crne lame protiv bijelih konja, kamene kule sa slamnatim krovovima protiv tornjeva, lovac sa frulom protiv onoga sa križem u ruci, Inka ratnici sa sjekirama protiv Španjolaca sa mačem… 🙂 Jako lijep i zanimljiv suvenir a cijena je bila nevjerovatno niska, manji za 15 a veći za 20 solesa, kupio sam odmah dva i ne misleći kako ću ih donijeti do Europe. Sutradan ćemo vidjeti da za potpuno iste šahove u Aguas Calientesu traže 120 solesa, morali smo pitati za cijenu iz radoznalosti kada smo već vidjeli da su isti. Odmah vam može biti jasno koliko su cijene u turističkim središtima za nas turiste nabrijane i pretjerane.

    Peruanci svaki slobodan prostor iskoriste za trgovinu - ulaz u Pisac

    Peruanci svaki slobodan prostor iskoriste za trgovinu – ulaz u Pisac

    Ne znam na koju foru ali autobus nas je dočekao okrenut u ispravnom smjeru, nizbrdo prema gradu. Kako se uspio okrenuti na cesti jedva dovoljno širokoj da se mogu dva busa mimoići nije mi jasno, no nekako je uspio. Spustili smo se natrag dole u novi grad Pisac i krenuli niz rijeku Urubambu prema gradiću istog imena koji se nalazi nasred Svete doline i negdje na pola puta do Ollantaytamboa. Na izlasku iz Pisca u bus nam je opet ušao jedan od prodavača, na očito unaprijed dogovorenom mjestu naš šofer je stao da ga pokupi. Prodaje neki multimedijalni DVD o Machu Picchuu, nekakav je student a ovo je zajednički projekt sa fakulteta, barem nam je tako ispričao mada mi je malo prestar da bi bio student, da na ulazim dalje koliko je to istina. Proizvod mu ne izgleda baš posebno, prezentira nam DVD na lap-topu no jedino što sam ja skužio je mapa Machu Picchua i brdo slika, sad što je to bolje od bilo čega što se može pronaći na internetu ne znam. A i cijena mu je previsoka, 35 solesa za DVD je previše u Peruu, ne čudi me da nije prodao niti jedan.

    Grad Urubamba nije vrijedan nikakvog zadržavanja no ovdje vodiči opet imaju trenutak za svoju ekstra proviziju tako da ćemo u njemu provesti više od sat vremena. Vrijeme je za ručak, ljude iz busa razvoze čak u dva restorana u zavisnosti koji menu su odabrali, vrijeme se opet troši na gluposti, glavno je da smo na bitnim mjestima morali trčati kao sumanuti da bi sad čamili u ovoj nedođiji. Mi ručak uopće nismo uplatili, ponijeli smo sa sobom ono što ćemo pojesti. Rastajemo se od grupe u jednom restoranu uz cestu prepunom velikih i pitomih papagaja, vodič nam kaže da imamo 45 minuta vremena i da ne kasnimo. Uvijek ista priča, kao ne smiješ kasniti a unaprijed znaš da će oni kasniti barem 15-20 minuta.

    Simptični papaji, vrhunac ponude grada Urubamba

    Simptični papaji, vrhunac ponude grada Urubamba

    Urubamba je malo, prašnjavo, ružno i nebitno mjesto. Prešli smo ulicu i već smo izašli iz naselja, u jednoj od poprečnih ulica našli smo nešto što bi valjda trebalo biti korida. Ograđeni je to ukopani krug, sa jedne strane je jedini ulaz očigledno za bikove, u samoj areni postoje oni mali ograđeni prostori u koje se toreador mogao sakriti kada vrag odnese šalu. [pullquote-left]Vidjeli smo već puno korida u životu, ovo nije ni prva koju vidimo u Južnoj Americi ali je prva koju vidimo u ovako malom mjestu. Mislim da je korida odavno zabranjena u Peruu a i po ovom objektu vidi se da je već dugo van funkcije.[/pullquote-left]Vidjeli smo već puno korida u životu, ovo nije ni prva koju vidimo u Južnoj Americi ali je prva koju vidimo u ovako malom mjestu. Mislim da je korida odavno zabranjena u Peruu a i po ovom objektu vidi se da je već dugo van funkcije. Ovdje je prilično neuredno, prljavo, vjetar nosi papire i vrećice posvuda, malo dalje uz rijeku se vidi i prva mala deponija, ima i olupina auta. Ne izgleda kao pravo mjesto za ručak ali bolje u datom trenutku nismo imali niti nas je bila volja tražiti. Čim je počeo obrok pridružio nam se jedan od onih velikih, ofucanih ali vrlo pitomih južnoameričkih pasa tako da smo morali podijeliti obrok sa njim. Obradovao se kao pas kosti.

    Nakon ručka prošetali smo malo gradom kroz one dvije ulice koje ima no ovdje se apsolutno nema što za raditi niti se ima što gledati u te dvije ulice. Vratili smo se u restoran igrati se s papagajima i čekati da se okupi ostatak ekipe.

    Nekih pola sata kasnije stigli smo do 30-tak kilometara udaljenog grada Ollantaytambo čije ime se evo da zapisati ali ga je nemoguće izgovoriti. Nisam se mogao dovoljno načuditi slušajući Peruance kako ga izgovaraju no na neku čudnu foru ovaj nesuvisli skup slogova u njihovim ustima imao je smisla, u mojima ne.

    Izborni dan u Peruu

    Izborni dan u Peruu

    Negdje pri ulasku u grad naišli smo na grupu tradicionalno obučenih Peruanaca ispred neke zgrade, bilo ih je možda stotinjak. Onda smo se sjetili da je danas izborni dan a ovi ljudi su valjda došli glasati. Zašto su tako obučeni? Pa vjerovatno jer Peruanci dan izbora shvaćaju kao praznik što bi on trebao i biti – praznik demokracije. Drugi razlog je što su vjerovatno došli iz udaljenih krajeva jer u Peruu su izbori obavezni pa i oni koji rijetko silaze u grad danas su morali doći, a kad se ide u grad onda moraš i obući ono najbolje što imaš i pokazati se u najboljem svjetlu. Treći razlog je vjerovatno taj jer je u gradu jaka stranka koja se bori za očuvanje tradicije Inka, tako nešto sam čitao a vjerujem da ovi ljudi obučeni u tradicionalnu šarenu odjeću Inka na taj način otvoreno daju podršku svome izboru.

    Ollantaytambo je grad koji je osnovao car Pachacuti u 15. stoljeću nakon što je osvojio ovo područje. Pachacuti je najzaslužniji za veliku ekspanziju carstva Inka koje je za vrijeme njegove vladavine bilo najveće i zauzimalo je gotovo cijelu zapadnu Južnu Ameriku. Većina arheologa danas vjeruje da je upravo on izgradio Machu Picchu.

    Ollantaytambo - najočuvaniji grad Inka

    Ollantaytambo – najočuvaniji grad Inka

    Grad je ipak svoje najponosnije trenutke doživio za vrijeme vladavine Manco Ince i kolonizacije i prodora Španjolaca u ove krajeve. [pullquote-right]Ollantaytambo je grad koji je osnovao car Pachacuti u 15. stoljeću nakon što je osvojio ovo područje. Grad je značajan Inkama jer su njemu zapisali jedinu veliku pobjedu nad Španjolcima u vrijeme kolonizacije.[/pullquote-right]Manco Incu je na prijestolje postavio osobno Francisco Pizarro kao svoju marionetu, ipak Manco Inca nije imao namjeru slušati Španjolce već je potajno okupljao svoju vojsku od 200.000 boraca i organizirao pobunu do koje je došlo 1536. godine kada je 5 mjeseci držao Cusco u opsadi. Grad je tada već bio u rukama Španjolaca. Nakon velikih gubitaka sa obje strane Manco Inca je ipak odustao od opsade i povukao se ovdje u Ollantaytambo. Španjolci su ga slijedili i samouvjereni u svoju nadmoć i superiorno oružje napali grad ali su ipak bili poraženi, po prvi puta. Bitka za Ollantaytambo tako je ostala zapisana kao jedina velika bitka u vrijeme kolonizacije koju su Inke dobile. Grad stoga i dan danas ima posebno mjesto i poštovanje od strane domaće Inka populacije.

    Pogled na grad u podnožnju i oluju koja se primiče

    Pogled na grad u podnožnju i oluju koja se primiče

    Po čemu je Ollantaytambo tako poseban? I drugi gradovi Inka imaju sličnu strukturu, naselje u dolini, terase po brdima za uzgoj hrane i magazine za njeno čuvanje, hram sunca na brdu i savršeno oblikovano kamenje s kojim su izgrađeni neuništivi zidovi. Ovaj grad je poseban po svojoj veličini a najviše po očuvanosti. Kažu da kada bi nekog Inku iz 15. stoljeća mogli prebaciti u današnje vrijeme Ollantaytambo bi prepoznao bez problema, puno lakše nego bilo koji drugi drevni grad. Grad gotovo da se i nije promijenio u zadnjih 600 godina, dobro neke kuće su nadograđene, neke malo izmijenjene, izgrađene je crkva…no da je samo staviti slamnate krovove natrag na zgrade ovo mjesto bi bilo živi vremeplov.

    Za ulaz smo opet iskoristili Boleto Turistico, ovo će nam biti i posljednji ulaz s njim jer nećemo ići u Chincero, ostajemo u Ollantaytambou čekati vlak za Aguas Calientes. Odmah nakon ulaska nalazimo se ne otvorenom prostoru, svojevrsnom nekadašnjem trgu, ravno pred nama puca pogled na ravne terase koje su nekada hranile cijeli grad, lijevo na vrhu brda je hram Sunca, desno po obroncima planine vodi krivudava staza do skladišta izgrađenih na strmim padinama, dole na zemlji desno od nas je glavno naselje u kome je stanovništvo nekada živjelo. Naselje je izgrađeno u pravilnom obliku, četiri su glavne ulice koje siječe sedam poprečnih, sve savršeno ravne i paralelne, između ulica su blokovi, najčešće sa po 4 kuće u kojima su ljudi nekada živjeli.

    Grad koji je najduže pružao otpor Španjolcima za vrijeme kolonizacije

    Grad koji je najduže pružao otpor Španjolcima za vrijeme kolonizacije

    Odmah smo se uputili uzbrdo preko terasa zajedno s našom grupom i vodičem. Iznad nas se odjednom, iz ničega, skupljaju tamni oblaci koji ne obećavaju ništa dobro, nebo je postalo olovno sivo, kasnije i crno. Da će doći do nevremena bilo je očito no mi smo se i dalje ponašali kao da se neće ništa dogoditi. I baš kad smo se nalazili na jednoj od terasa negdje ne pola puta do vrha i dok nam je vodič objašnjavao na što liči planina sa druge strane doline na kojoj su također izgrađena skladišta koja su Inke uvijek gradile na ovi strmim padinama jer je tu uvijek bilo hladnije i vjetrovitije nego u dolini i gdje su uz pomoć posebnog sustava ventilacije uspijevali namirnice duže održati ispravnima počela je kiša.

    Tlo se bijeli nakon oluje

    Tlo se bijeli nakon oluje

    Crno nebo, grmljavina i munje govorili su da će situacija postati još daleko gora. Počeo je padati grad. I što sad napraviti, nalazimo se nasred brda na kome nema nikakvih građevina, samo otvoren prostor, baš nikakvog krova u blizini, do dna ili do vrha imamo otprilike isto za hodati što znači previše. Na sreću imamo kabanice spremne u ruksacima, oblačimo ih na brzinu i na eci-peci-pec odlučujemo trčati gore. Greška! Iako se činilo da bi na vrhu mogla biti nekakva natkrivena građevina to su ipak bile samo zidine bez krovova. Zamislite da se nalazite na vrhu brda bez ikakvog zaklona, munje sijevaju svuda oko vas, grad veličine oraha pada po vama, udara vas u glavu, zahladilo je barem deset stupnjeva a i dalje ste u kratkim rukavima…nije to bilo dobro iskustvo. Na sreću imali smo debele kabanice na sebi što je daleko bolje nego većina turista s kojima smo se našli ovdje na vrhu brda, svi smo se skupili u hrpice, nagurali se uz zidine ne bi li nas one zaštitile od tuče…a grad udara u glavu, kada tresne jedan kapitalac u glavu sve zvijezde vidiš, rukama smo gurali kapuljače u vis ne bi li se nekako zaštitili od udara. No svejedno smo se usred cirkusa počeli smijati sa ostalim turistima. Koliko god bili jadni tamo na tuči, ostavljeni na vrhu brda, usred ničega, dok nas sila prirode mlati po glavi situacija je bila i vrlo komična.

    Nakon desetak minuta tuča je prestala, još malo kasnije i kiša, uskoro su se i oblaci razmaknuli jednako brzo kao što su i došli, sunce je granulo kao da ničega nije bilo. [pullquote-left]Crno nebo, grmljavina i munje govorili su da će situacija postati još daleko gora. Počeo je padati grad. I što sad napraviti, nalazimo se nasred brda na kome nema nikakvih građevina, samo otvoren prostor.[/pullquote-left]Preostalo nam je samo da zbrojimo gubitke. Hlače i patike mokre kao čep, do koljena smo blatnjavi od grada kako se odbijao od zemlje po nama, majica je također ponegdje mokra od silne kiše koja se slijevala preko kabanice i našla svoj put ispod…čak je i fotoaparat dobio svoje jer mi se nalazio oko vrata ispod kabanice. Na sreću radi još uvijek i nadam se da će tako i ostati. Bila bi prava noćna mora ostati bez fotoaparata sad kad smo pred vratima Machu Picchua.

    Ollantaytambo

    Ollantaytambo

    Nakon kiše zrak se prilično ohladio, još uz to mi mokri, nije bilo druge nego sići dole i otići do autobusa po majice dugih rukava koje su nam tamo ostale. Tek kad smo sišli u dolinu bili smo svjesni razmjera tuče koja nas je pogodila, po travi je bilo sve bijelo kao da je pao snijeg. Na sve strane pokisli ljudi zbrajaju štetu i pokušavaju doći sebi. U kanalu pored grada koji je do malo prije bio samo suho korito sada teče bujica.

    Autobusu smo jedva prišli, suhi parking na kome smo ga ostavili sada je jedna velika bara, do vrata se ne može doći a da se ne zagazi u vodu. Obukli smo se i vratili natrag u utvrdu, nisu nam pravili problema što ulazimo s već poništenom kartom, jasno je i njima gdje smo išli. Uputili smo se ponovo uzbrdo, preko terasa na kojima smo nedavno pokisli, pa lijevo na brdo hramova. Nemamo druge nego nastaviti obilazak, vrijeme odlaska se bliži. Ako je nešto dobro od svega ispalo to je da je nevrijeme otjeralo većinu turista, grad gotovo da je bio samo naš.

    Templo del Sol - šest golemih monolita hrama sunca

    Templo del Sol – šest golemih monolita hrama sunca

    Centralno mjesto na brdu hramova zauzima Templo del Sol u prijevodu naravno Hram Sunca. Inke su bile fascinirane prirodom, ona je bila njihova religija, sva njihova svetinja, svaki njihov grad ima Hram Sunca i još poneke posvećene životinjama, ide se toliko daleko da su čak i cijele gradove gradili u oblicima životinja kao na primjer i Cusco koji je izgrađen u obliku pume ili Machu Picchu u obliku kondora. Centralno mjesto u Templo del Sol predstavlja šest golemih monolita i čini se upravo nevjerovatnim da su ih uspjeli donijeti ovdje a još je nevjerovatnije kako su uspjeli ovolike stijene oblikovati da se tako savršeno uklope jedna u drugu. Rekao bih da to ne bi bilo lako ni sa današnjim alatom, strojevima i dizalicama, kako su oni to radili u svoje vrijeme golim rukama je neshvatljivo. No sve njihove građevine su prava remek djela klesarstva a nama samo preostaje da se iznova pitamo „kako?“.

    Iza zone sa hramovima, na samom vrhu brda i točno na onom mjestu gdje nas je zatekla tuča, nalazi se vojna zona. Logično je da se ona nalazi uvijek na najvišem mjestu u bilo kojem gradu gdje je pogled najbolji a oružje najsigurnije. [pullquote-right]Centralno mjesto na brdu hramova zauzima Templo del Sol u prijevodu naravno Hram Sunca. Inke su bile fascinirane prirodom, ona je bila njihova religija, sva njihova svetinja, svaki njihov grad ima Hram Sunca i još poneke posvećene životinjama.[/pullquote-right]Danas u vojnoj zoni su čitavi gotovi svi zidovi u originalnom stanju kako su tu i napravljeni, nedostaju samo slamnati krovovi pa da dojam prošlosti bude potpun. Kanali uz zidove još uvijek su puni vode, čak niti sat vremena nakon proloma oblaka nije se sva voda povukla put doline. Sa vrha grada, iz vojne zone pogled je sjajan, na obje strane vidi se dolina rijeke Urubambe i oštri vrhovi iznad nje, pod nogama je drevni grad Ollantaytambo a pogled na njega preko stotine godina starih terasa daje neku posebnu mistiku trenutku. Da je tog trenutka ispred nas protrčao Inka ratnik bosih nogu, sa kopljem i štitom u ruci ne bih se nimalo iznenadio.

    Savršeno očuvane terese, zona hramova ravno na sredini i vojna zona desno na vrhu

    Savršeno očuvane terese, zona hramova ravno na sredini i vojna zona desno na vrhu

    Sa druge strane terasa, na suprotnoj strani od zone hramova, vodi uska kamena staza usječena u strme padine duboko u planine. Ne znam čemu im je ovaj putić služio, pomalo je nalik na one putove iz bajke, krivudav, urezan u planinu, popločan lomljenim kamenjem i vodi u nepoznato. Negdje već daleko od terasa naišli smo na još magazina, i dan danas su čitavi i izgledaju kao i prije 500-600 godina. Put nas vodi preko isturenog dijela planine a kada smo izašli sa druge strane brda naišli smo na još terasa za koje nismo ni znali da postoje, gotovo su pa jednako velike kao i one iz glavnog dijela.

    Fontana iz vremena Inka - Fuentes de agua

    Fontana iz vremena Inka – Fuentes de agua

    Spustili smo dole u podnožje i preko iskopina i ostataka staroga grada krenuli natrag prema ulazu. Ovdje se jasno vidi kako je grad nekada izgledao, velika većina zidova i danas stoji ili u punoj veličini, ili djelomično, ili se barem vidi gdje se zid nekada nalazio. Pravilne ulice, blokovi grada i male kuće još uvijek stoje zamrznute u vremenu i lako je ovdje osjetiti duh prošlosti. Grad je stvarno dobro očuvan, najočuvaniji svjedok prošlosti kojega smo do sada vidjeli u Peruu. Toliko je dobro očuvan da i danas postoji funkcionalna fontana Fuentes de agua koju su Inke napravile a koja i danas radi. Nakon kiše imali smo priliku vidjeti je u punom sjaju.

    Završio se obilazak, isteklo je naše slobodno vrijeme, nama se bliži vrijeme polaska vlaka za Machu Picchu, naša grupa kreće natrag u Cusco preko Chinchera. Izašli smo van iz utvrde i otišli do našeg busa, uzeli stvari, pozdravili grupu i krenuli pješice prema željezničkoj stanici. Nekoliko taksista i onih smiješnih vozila nalik tuk-tuku nam je ponudilo prijevoz no mi dobro znamo da je do stanice manje od kilometra, vremena imamo, lijepo je i svježe veče, nema razloga ne prošetati. Sa parkinga trebamo prijeći mali most preko nakon kiše nabujale rječice te skrenuti desno, odatle se već vidi željeznička stanica na kraju ulice i trebamo samo držati pravac. Ne može biti lakše, piece of cake rekli bi Ameri.

    Ollantaytambo - stambeni dio

    Ollantaytambo – stambeni dio

    I tako je bilo, stigli smo na stanicu za možda desetak minuta ugodne šetnje. Niz ulicu do stanice gotovo da nismo nikoga sreli, svega par prolaznika, uglavnom turista i nekoliko trgovina i restorana. Pred stanicom već sasvim druga priča, ima dosta ljudi, neki se spremaju na vlak u 19 h kao i mi, drugi su upravo došli s vlakom iz Aguas Cailentesa i sada trebaju pronaći prijevoz do Cusca. Ovi preskupi vlakovi uopće ne idu u Cusco već vas istovare ovdje a vi se sami snalazite kako ćete dalje. Na sreću poslovni Peruanci su uhvatili priliku tako da prijevoza za dalje ima kao u priči, od redovnih autobusa, preko privatnih colectivosa do bezbroj taksista…svatko lovi svoga turistu kojem će uzeti nešto para, već koliko tko uspije.

    Ollantaytambo - željeznička stanica, polazak za Machu Picchu

    Ollantaytambo – željeznička stanica, polazak za Machu Picchu

    Sama stanica ima dva odvojena prostora. Prvi je onaj koji je dostupan svima i drugi u koji ne može nitko ući bez dokumenata i karte. Čuvari na ulazu su strogi i nema šanse da vas puste ako nemate uredno kupljenu kartu, njihov zadatak je da osiguraju da monopol sa zelenaškim cijenama karata i dalje funkcionira. Ispred ulaza u ovaj javni dio stanice je veliki parking, tu su naslagani autobusi i colectivo mini busevi, uz cestu ispred parkinga su oni jeftiniji taksiji s kojima se može dogovoriti pristojna cijena, kada uđete u stanicu u onaj javni dio tamo su oni drugi, preskupi taksiji koji pokušavaju uloviti naivne turiste i oteti im masu para. Snimili smo situaciju, znamo što nam je činiti kada se ovdje vratimo, i krenuli lagano unutra, imamo još sat vremena do polaska vlaka ali na stanicu treba stići barem pola sata ranije, tako traži Perurail i to piše na karti. Ne želimo ljutiti gazdu, moramo se držati pravila.

    Onda nam je pažnju privukao poznati jezik kojega tako dugo nismo čuli na ulici, „hej Darko, idemo na ovu stranu!“. [pullquote-left]Pitamo ga kako je bilo na Machu Picchuu, „ihhhh!“ kaže i pokazuje na poveći fotoaparat na ramenu, „pun je slika, nisam mogao stati, nevjerovatno je!“. Nismo mogli dobiti bolju preporuku.[/pullquote-left]Čudno je bilo čuti Hrvatski jezik u ovakvoj zabiti, na drugom kraju svijeta. Nismo ga čuli već gotovo cijeli mjesec. „Hej prijatelju“ odmah smo ga pozvali. Naši se uvijek nađu. 🙂 Dečko je iz Rijeke, tu je sa prijateljima, upravo su došli vlakom iz Aguas Calientesa i idu prema Cuscu, tu su još nekoliko dana pa idu natrag u Hrvatsku. Pitamo ga kako je bilo na Machu Picchuu, „ihhhh!“ kaže i pokazuje na poveći fotoaparat na ramenu, „pun je slika, nisam mogao stati, nevjerovatno je!“. Nismo mogli dobiti bolju preporuku, iako dobro znamo što nas čeka tamo lijepo je to čuti od živih ljudi. Poželjeli smo jedni drugima sretan put, pripremili putovnice i karte te krenuli ka ulazu u zatvoreni dio stanice. Machu Picchu stižemo i imamo velika očekivanja!

    U sljedećem nastavku vas vodimo u mjesto koje je jedan od vrhunaca našeg putovanja, mjesto koje nikada nećemo zaboraviti a nadamo se da ćemo taj dojam donekle uspjeti i podijeliti sa vama – vodimo vas u tajanstveni i neponovljivi Machu Picchu. To je možda i najimpresivnije mjesto koje smo vidjeli ikada, mistični grad koji je bio sakriven od pogleda ljudi više od 400 godina, grad kome se ni danas ne zna prava namjena zbog koje je izgrađen, grad koji je na UNESCO listi zaštićene svjetske kulturne baštine, grad koji je na listi novih 7 svjetskih čuda…krenite s nama u Machu Picchu ➥.

     

    CIJENE:

    Što… …i pošto
    Bus Puno – Cusco 30 Sol po osobi
    Taksi od autobusne stanice do hotela 10 Sol
    Hotel Mirador de Hatun Quilla 30 USD noć za dvije osobe
    Muzej koke besplatno
    Izlet Maras – Moray – slani rudnici 25 Sol po osobi
    Boleto Turístico, dvodnevna ulaznica u Moray, Pisac, Ollantaytambo i Chinchero 70 Sol po osobi
    Ulaznica na Salinas – slane rudnike 10 Sol po osobi
    Izlet Pisac – Sveta Dolina – Ollantaytambo 30 Sol po osobi
    Suvenir šah sa figurama Inka protiv Španjolaca 20 Sol veliki, 15 Sol mali

     

    GALERIJA:

    You may also like...

    Odgovori

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *