Zašto baš Japan, pitali su mnogi kada sam objavio da su karte kupljene. Nisam ni sam siguran, samo se sjećam da mi je odmalena bilo nešto privlačno, tajanstveno i mistično u toj zemlji. Možda je sve počelo kada mi je deda prvi put rekao da je to zemlja u kojoj se sunce rađa a mojoj mladoj, tek probuđenoj logici nije nikako bilo jasno kako se to sunce rađa, i zašto baš tamo, i zašto svakog dana i uvijek samo tamo. Mislim da je to bilo prije nego sam shvatio da je zemlja na kojoj tako čvrsto stojimo samo nemirna lopta koja je u stalnom okretanju i da sunce koje ju obasjava uvijek dolazi sa iste strane. Nije mi bilo jasno ni što je to istok, a još manje zašto je Japan daleki istok, ništa od svega toga nisam shvaćao a to je odlična podloga za maštu koja je učinila svoje. A možda je počelo kada su me kao nešto većeg klinca stariji zaustavili dok sam kopao rupu u zemlji govoreći ako tako nastavim da ću doći do Kine. Što je to Kina, kako se može iskopati rupa do nje, i da li se onda može vratiti odande. Ili je želja došla još kasnije kada sam u školi za lektiru dobio knjigu na kojoj je pisalo „Sadako hoće živjeti“ i još ispod ime autora Karl Bruckner, pa sam duboko potresen tragedijom jednog dalekog grada rekao sebi da ću ga kad-tad posjetit. Nisam još tada shvatio uzroke toga ludila koje je dovelo do toga da netko odluči izbrisati u trenu jedan grad sa lica zemlje, ma na kraju krajeva nije mi to ni danas jasno. Ili to što me kao još starijeg momka fasciniralo koliko tih cool tehničkih proizvoda iz Japana okružuje, videorekorderi, stereo kazetofoni, kompjuteri… Sve je to dolazilo odatle, bilo je dobro, bilo je sveprisutno, bilo je za dva koplja ispred svega što se pravilo u ostatku svijeta. Kako, zašto, u čemu je njihova tajna. Ne znam točno što me je to vuklo u tu daleku zemlju, ali bilo je snažno i dočekalo je svoj trenutak.

Drugi razlog, daleko opipljiviji i razumljiviji je što sam našao jeftine avio karte. U sve to uletila je i kombinacija sa posjetom Kini. I treće, za prvo putovanje van Europe sve se poklopilo u pravom trenutku, jeftine karte, ne treba nam viza za Japan, povoljan tečaj jena, i velika želja… Idemoooo! Tečaj jena u vrijeme putovanje: 100 JPY = 5,7 HRK, ako vam kažem da je 2008.godine išao i do 8,2 HRK biće jasnije koliko je danas odlazak u Japan jeftiniji.

Cijene: Da li je Japan skup? Ovo je nešto što najčešće čujemo vezano za Japan. Tokyo je dugo godina glasio za najskuplji grad na svijetu, i danas je među najskupljima na svim listama.

Definitivno nije jeftin ali ako se malo pripazi i uključi zdrav razum može se preživjeti bez ogromne rupe u novčaniku. Hotel se može naći za novce kao i u Europi, hrana isto tako pa čak i jeftinije, piće također. Ono što je skupo je prijevoz. Japanski superbrzi vlakovi su fancy stvar ali nikako nije dobro za novčanik. Zato smo i izbjegavali Japan Rail, putovali smo sa busom. Otprilike u novcima, hotele smo plaćali oko 4000-5000 jena noć za dvoje, ručak oko 500-700 po osobi, pivo u trgovini nešto manje od 150, metro od 160-300 u zavisnosti od duljine prijevoza, ulaznice na atrakcije najčešće oko 500.

Nismo neki shopingholičari tako da je gomilanje vrećica izostalo. Nismo kupovali ništa posebno, uglavnom samo uobičajene suvenire. Zadnjih par godina sam se navukao na magnete, već nemam mjesta za njih, to pod obavezno kupujem gdje god da odem, a nisam jedini, svi su pitali za magnete, pravi kliše od suvenira ali kad traže onda im i daš. Dakle osim 6 kila magneta kupili smo i dosta štapića za jelo. Neki su običnjare za dijeliti okolo, neki su baš lijepi-za nas. Ima ih od drvenih pa do nešto kao slonovača, tako izgleda, znam da nije ali ne znam šta je. Uzeli smo i nekoliko čajeva, također zanimljiv suvenir i poklon, eutentično japansko, a lagano za nositi. Pa onda sake, par manjih bočica smo donijeli, a i nekoliko keramičkih čaša za sake. Negdje u Tokiu smo naletili na trgovinom keramikom, bila je velika i imali su sve, ali baš sve, a čak nisu bili ni skupi. Tu smo uzeli nekoliko tih sake čaša, podmetača za štapiće, keramičkih žlica… i tako, uglavnom drlog ali sve zanimljivo i lijepo.

U Kyoto-u smo uzeli neku specijalnu metalnu posudu koja bi trebala održati svježinu čaja, a onako je sva japanski prešarena. U Kinkaku-ji hramu uzeli neke njihove grickalice, a u Ginkaku-ji hramu uzeli drvenu frulu, ne pitajte što će nam, uglavnom smo s njom svirali kasnije po filozofskom putu, kao čudaci, nakako nam došao gušt tada a sljedeću upotrebu vjerovatno neće doživjeti.

Što se tiče odjeće u Uniqlo-u smo uzeli dvije odlične majice u živim bojama, i žao mi što nisam uzeo još. Uniqlo je poznati japanski sportski brand, u Japanu jak oduvijek a u zadnje vrijeme uspješno se širi i kod nas, možda ponajviše jer ih nosi Novak Đoković.

U Tokiu, na Odaibi u Palette townu u Levisu sam uzeo dvije jakne i jedne levisice (logično), bila je neka akcija, kupiš dva artikla a treći dobiješ, izašlo me jako povoljno. Naravno tu je i par obaveznih majica suvenira, sa imenima gradova i država. Kimono i slično nismo ni gledali. To nam je ipak bilo preskupo za nešto što bi stajalo u ormaru. Pošto smo iz Japana išli u Kinu sve smo računali tamo obaviti veliki shoping, a i da nosimo što manje stvari u već opasno pretrpanim ruksacima. Eto toliko, sve u svemu ništa posebno, uglavnom sitnice, ali neke su mi baš drage i zlata vrijedne.

Ono što me iznenadilo da nigdje u Japanu nisam vidio nekih zanimljivih i posebnih razglednica, što za slanje što za uspomenu. Vjerovatno samo nisam naletio na prava mjesta. Sve je nekako izgledalo dosadnjikavo. Uzeli smo par onih kompleta po objektima koje smo posjetili, ali to se svodi samo na fotografije a to mi nije dobro.

A možda najdraži suvenir uopće nismo platili, u Kyotou smo ustali nekom starcu u busu a ovaj nam napravio dva origamija, ždrala koji mrda krilima i slona koji mrda surlom. Bio je jako simpatičan, onako star počeo kopati po torbici, našao papire i složio u par minuta, a osmjeh mu je bio zarazan.

Ljudi: Japan je prelijepa zemlja a ljudi su sjajni! Ukratko rečeno. Svi koji su bili u Japanu razumjet će o čemu govorim. Ja još nisam u životu vidio toliko ljubaznosti, totalno nešto drugačije nego što sam navikao po Europi. Svi se klanjaju za sve, zahvaljuju i smješkaju. Čak i za svakodnevne sitnice, na primjer kada plaćaš nešto u trgovini, uz naklon uzimaju novac oprezno sa obje ruke i nešto silno pričaju, ja ne razumijem što. Pa onda opet kada ti vraćaju kusur, opet naklon i silna priča. 🙂 Na ulici će ti svi rado pomoći, nitko te neće grubo odbiti što je vrlo vjerojatno u Europi. Ako nekoga pitaš za smjer pokušat će ti objasniti, ako ne zna engleski onda rukama i nogama, ako ni sam ne zna gdje bi te uputio uključit će i druge ljude u potragu. Tako se odjednom nađeš okružen hrpom Japanaca i svi vrlo temeljito pokušavaju odrediti najbolji mogući smjer za tebe, što čak može biti i naporno ako se žuriš.

Japanci su puno ljepši nego kinezi, pogotovo Japanke. 😉 Ima stvarno lijepih primjeraka, ponekad ostaneš paf. Uglavnom su dotjerani, lijepo su obučeni, možda i preuniformirani, nakon nekog vremena počinju nekako svi ličiti jedni na druge.

Najveći problem tijekom cijelog putovanja nam je bila ta velika jezična barijera,

očekivao sam da ih puno više govori bar nešto engleskog, ali ne, rijetko govore engleski, to me malo razočaralo. Ako trebate nekoga nešto pitati na ulici birajte uvijek mlađe ljude, ponajbolje još školarce, sa njima ćete imati najviše uspjeha, čim izađu iz škole jako brzo zaborave i ono malo engleskog što su naučili.

Red, rad i disciplina: Japan je izuzetno čist. Na ulicama nećete nigdje vidjeti smeća, niti papirić, nigdje nećete vidjeti grafite, polomljene klupe, izgaženu travu… Toliko su uredni da ponekad i nerviraju. Pušenje je zabranjeno čak i na ulici. Samo ponegdje postoje stakleni box-evi, kao akvariji, prostori gdje se smije pušiti. Sad zamislite kada se u taj akvarij nagura 20-tak ljudi, izađeš dimljen kao šunka. Imaju ti prostori neke moćne ventilacije ali očito ništa ne može prozračiti toliki dim. Ipak pušenje je dozvoljeno u sake barovima, dakle to su mjesta gdje Japanci uživaju u malim porocima, a i mi smo sa njima.

Općenito ljudi su jako pristojni i disciplinirani, svaki onaj sterotip o njima izgleda da je točan.

Čini se da rade jako puno, kao Japanci, tek navečer oko 20-21 h vidiš kolone uniformiranih kako se vraćaju sa posla, svi jednaki, svi u istim ili sličnim odjelima, svi kao jedan, John Smith. A onda idu u te sake barove i tamo se nerijetko opijaju. I u tim barovima, opet, svi isti, kao da gledaš 100 kopija jedne te iste osobe. Ipak, koliko sam primijetio rijetko kada pretjeraju, samo jedno odstupanje od sveopće discipline smo vidjeli, jedan od tih uniformiranih je malo pretjerao pa je ležao u podzemnoj sav ispovraćan. Iznad njega policajac se češka po glavi i ne zna što bi s njim. Ipak je ovo samo jedan izdvojen slučaj, izuzetak koji potvrđuje pravilo.

Japan se danas doista mijenja. Danas Japanci sve više počinju ličiti na ostale građane svijeta, opuštaju se više, zabavljaju se više, otvaraju se više. Mladi u Japanu žele, baš kao i njihovi vršnjaci na zapadu, zabavljati se, putovati po svijetu, žele se školovati što duže, mijenjati poslove. Mladi nisu više kao njihovi roditelji vezani za jedno radno mjesto do kraja života, lojalnost firmi i poslu tako svojstvena Japancama, nekad najviša vrijednost njihovog društva koja je vjerovatno i najviše zaslužna za bum japanske ekonomije u 60-im danas više nije visoko na ljestvici japanske mladeži. Da li je to dobro ili loše, pokazat će vrijeme.

Hrana: Slično kao i u Kini, hrana jednostavno nije bila za mene. Slatko ljute kombinacije su obavezne, dobro možda malo manje izražene nego u Kini ali opet sveprisutne. Sa druge strane u Japanu je sve superčisto, restorani su im na najvišem mogućem higijenskom nivou, nešto posve drugačije od onoga što smo viđali u Šangaju. Dobro, Japan je općenito čista i uredna zemlja tako da ne iznenađuje da su restorani u skladu sa tim pa i stepenicu više.

Zanimljivi su im fast food restorani, prostor je uvijek jako skučen i ograničen, stolovi i stolice se kao za djecu, nešto kao što smo mi imali u prvom osnovne, nije lako ugurat se u to a još manje jesti. Bolje opcija je sjediti za šankom, što je i uobičajeno, a nekako je i prisnije, svi jedemo zajedno kao jedna velika obitelj. Postoje i barovi u kojima se dio šanka polako okreće, na tom pokretnom dijelu se nalazi razna hrana, kao švedski stol, onda uzimaš sa toga što želiš, uz svaku porciju uzmeš i papirić sa onim što si pojeo, na izlasku daš te papiriće i platiš koliko si dužan. Nitko te ne kontrolira da li si bacio pola papirića usput niti da li si ih uopće uzeo, u Japanu puno toga funkcionira samo na povjerenje. Nešto što kod nas sigurno ne bi prošlo.

 

FAKTOLOGIJA TRIPOLOGIE:

Zanimljive činjenice o Japanu
U Japanu živi oko 170 miliona ljudi.
Metropoliten područje Tokia je najveće na svijetu sa 35 miliona stanovnika.
Japan se sastoji od 6852 otoka. Ipak 97% kopna se nalazi na glavna 4 otoka. 80% stanovništva živi na najvećem otoku Honšu.
Japan je po jačini treća svjetska ekonomija, odmah iza SAD i Kine. Kina je tek nedavno prestigla Japan a prijeti i da postane broj jedan.
Nacionalni dan osnivanja Japana je 11. veljače 660. godine prije Krista!
Japan je naseljen 30000 godina prije Krista.
Japan ima najdužu vladajuću monarhiju.
Japanski ustav uključuje potpuno odricanje od rata i agresije.
Postoji preko 200 aktivnih vulkana u Japanu.
Godišnje ga pogodi oko 1500 manjih i većih potresa.
Pismenost u zemlji je skoro 100%.
Gotovo da ne postoji imigracija u Japan, 98% stanovništva su etnički Japanci.
Očekivani životni vijek je 79 godina za muškarce, 86 za žene, što ih čini najdugovječnijom nacijom na svijetu.
Japanci imaju najlošiji vid na svijetu, oko 40% ih nosi naočale.
Japan ima jednu od najvećih stopa samoubojstava u razvijenom svijetu. Mnoga od njih se izvrše na planini Fuji. Svakih 16 minuta netko si oduzme život u Japanu. Sa druge strane ima jednu od najnižih stopa ubojstava.
U metrou prvi vagon je uvijek rezerviran samo za žene kako bi izbjegli maltretiranje u gužvama. Vagon, kao i dio stanice na koji će doći, je jasno obojen u pink boju.
U restoranima prednost imaju muškarci, oni prvi naručuju i prvi dobiju jelo.
U restoranima ćete dobiti vlažne ručnike za obrisati ruke.
Ispirit nos u javnosti je sramota.
Srkanje hrane nije nekulturno, to je čak pohvala kuhinji.
Sumo je broj jedan nacionalni sport.
Baseball je također jako popularan a “navukli” su se na njega zbog velike prisutnosti Amerikanaca u Japanu nakon 2.svjetskog rata.
Podovi u mnogim kućama su podignuti za 15 cm što znači da se u tom prostoru treba izuti.
Na UNESCO-voj listi svjetske kulturne baštine nalazi 17 lokacija iz Japana.

 

Kako je izgledao naš put po Japanu pročitajte u nastavcima:

1. Tokyo prvi dio, Nihon de kangei!
2. Hirošima, put od kataklizme A-bombe do superbogatog grada
3. Kyoto, duh starog Japana
4. Nara, grad muzej i 4000 srna
5. Osaka, ekonomska moć, high-tech i neonska svjetla velegrada
6. Tokyo, drugi dio, povratak u prijestolnicu