Pariz – grad svjetlosti, ljubavi, umjetnosti i mode, 2. dio

Rue de Rivoli i Hotel de Ville
Rue de Rivoli i Hotel de Ville

    Pariz 27.10.2013.

    2. dan u Parizu (3. dan na putu).

    Spavanje je bilo bogovsko. Standardi su opali nakon prespavane prošle noći u vlaku pa je ovo dobrodošlo osvježenje. Nakon brzog doručka krećemo odmah u grad. Vani je vrijeme sumorno, kišica rominja, prava jesenska, dosadna.

    Čim smo izašli iz hotela i odmakli sto metara shvatio sam da sam zaboravio vaučere za Vélib’, gradski sustav za iznajmljivanje bicikala koji smo imali u planu koristiti danas.

    Što je to Vélib’ i kako funkcionira? Riječ je o gradskom projektu kojim vlasti žele poticati građane da koriste bicikle što više, time poboljšaju svoju kondiciju i smanje gužve u prometu i zagađenje grada. Sustav je jako jeftin i jednostavan za korištenje. Dnevna cijena bicikla je 1,70 €, trik je u tome da se bicikl mora vratiti na jednu od brojnih stanica u gradu u roku od 30 minuta. [pullquote-left]Vélib’ je o gradski projekt kojim vlasti žele poticati građane da koriste bicikle što više a time poboljšaju svoju kondiciju te smanje gužve u prometu i zagađenje grada.[/pullquote-left]Vremensko ograničenje je postavljeno upravo da bi svim ljudima usluga bila jednako dostupna, potiče se da se koristi za prijevoz od A do B a ne da ga netko uzme i ne vraća cijeli dan. Prvih 30 minuta je uvijek besplatno, prvih sljedećih 30 minuta platit ćete 1 €, drugih 30 minuta 2 €, i tako dalje, cijena raste što ga duže zadržavate. Ako ih vraćate uvijek u roku od 30 minuta nećete plaćate ništa osim navedenog dnevnog najma. Sličan sustav sam vidio par godina ranije u Sevilji u Španjolskoj, koliko znam ona je i bila prvi grad u Europi koja je uvela ovakav gradski sustav. Kasnije su i mnogi drugi svjetski gradovi uveli slične sustave a u zadnje vrijeme pojavljuju se neki pokušaji i kod nas u Hrvatskoj.

    Stanica ima na svakom koraku, doslovno, jako ih je puno po gradu i uglavnom nije teško pronaći bicikl osim možda oko najvažnijih atrakcija u centru grada i to u vrijeme dnevne špice. [pullquote-right]Voziti bicikl po Parizu uopće nije problem. Biciklističkih staza ima dovoljno, a gdje ih i nema vozite se po žutoj traci za bus/taxi gdje ćete često biti brži i od auta.[/pullquote-right]Na svakoj stanici je info pult sa touch screen ekranom preko kojeg se morate registrirati. Prvo unesete kod koji dobijete uz vaučer prilikom kupovine, nakon toga i pin koji ste sami odabrali, onda još broj bicikla koji želite uzeti sa stanice i voala, bicikl se otključava, izvučete ga sa stalka i vozite. Važno je još napomenuti, ako vaučer kupujete na licu mjesta preko ovih info pultova vezat će vam 150 € sa kartice kao osiguranje a novac će vam ponovo biti oslobođen tek nakon 7-14 dana. Da bi ovo izbjegli kupite vaučere online unaprijed, u tom slučaju ne vežu vam nikakva sredstva sa kartice. Tako smo i mi napravili.

    Voziti bicikl po Parizu uopće nije problem. Biciklističkih staza ima dovoljno, a gdje ih i nema vozite se po žutoj traci za bus/taxi gdje ćete često biti brži i od auta. Vozači automobila su navikli na bicikliste i nitko vas neće izgurati sa ceste niti trubiti na vas. Nas je malo bilo strah kako ćemo se snaći sa biciklima po nepoznatom, velikom gradu, a na kraju je ispalo bolje od svih očekivanja.

    U Parizu su i bandere zanimljive

    U Parizu su i bandere zanimljive

    Nego da se vratimo mi na početak, dakle u hotel sam se morao vraćati po vaučere koje smo imali isprintane na papiru. E sad to i ne bi bilo vrijedno spomena da se nisam izgubio usput. Naš hotel Ibis budget – Porte de Bagnolet dijeli zgradu sa još jednim Ibis hotelom ali koji nije budget. Ista je zgrada a ovaj drugi ima crveni logo i kategoriju više. Ovaj skuplji je sa frontalne strane gledano sa ceste, naš Ibis je sa bočne strane zgrade. Na našoj recepciji postoje dva lifta, jedan koji smo već koristili, i drugi koji još nismo ali bio je u prizemlju a ja naivno ušao u njega, jelte brže ću doći. Stisnem broj našeg kata ali na neku foru završio sam u onom drugom hotelu. Kako? Nemam pojma. Pozivam opet lift i silazim natrag na recepciju ali ovaj put završavam ne meni nepoznatoj, onoj od drugog hotela. I što sada, kako da izađem iz ove druge dimenzije natrag u moj svijet. Kako ne bih isprobavao još jednom lutriju sa liftovima pitam konobara koji se tamo zatekao. Nije mi uspio objasniti na meni razumljiv način, postalo mi je jasno da nema druge nego van na ulicu i ponovo oko zgrade do našeg ulaza. Tako i bi, samo ovaj put sam strogo čekao onaj lift koji provjereno vozi do naše sobe.

    Imamo vaučere i spremni smo za polazak. Prvo na programu je jedno groblje, imena Cimetiére du Pére Lachaise. Zašto je groblje interesantno? Zato što su na njemu pokopani mnogi velikani poput Jim Morrisona, Edit Piaf, Osakara Wilde-a i Marcela Prousta. Nas, kao i većinu mlađih turista, najviše zanima ovaj prvi.

    Grob Jima Morrisona

    Grob Jima Morrisona

    Groblje bi trebalo biti jako blizu našeg hotela pa smo odlučili ići pješke. Samo problem je što smo opet fulali pravac, umjesto na zapad nekako smo krenuli u kontra smjeru i odjednom se našli u velikom parku punom sumnjivih likova. Nekoliko njih nam je i prišlo sa očitim zahtjevima da im damo nešto, nekako tih dođe i žao ali jasno je da ima lova treba samo za drogu. Nekako smo se vratili na pravu putanju i vrlo brzo stigli na groblje.

    Groblje se čini kao malo čudno mjesto za provesti dan, ipak na njemu je masa turista koji ne misle tako a i mi sa njima. Na prvi pogled izgleda kao i bilo koje drugo staro groblje, njegova posebnost je samo u velikim imenima koja su tu pokopana. [pullquote-right]Pariško groblje “Cimetiére du Pére Lachaise” je interesantno po imenima velikana koji su na njemu pokopani poput Jima Morrisona, Edit Piaf, Osakara Wilde-a i Marcela Prousta.[/pullquote-right]Odmah na ulazu je tabla sa planom groblja i označenim mjestima gdje su velikani pokopani koja očito služi samo za turiste. Mi smo se odmah uputili do groba Jima Morrisona. Posljednje počivalište ovog prerano i neobjašnjeno preminulog pjevača legendarnih The Doorsa ni po čemu se ne razlikuje od bilo kojeg drugog prosječnog groba. Obična skromna ploča, bez kipova, samo ime i godine. I puno cvijeća na njemu. Ono što ga razlikuje od drugih grobova je to što je naširoko ograđeno metalnim ogradama, prići blizu se ne može. Nije mi jasno tko onda i kako ostavlja cvijeće, valjda ljudi preskaču. Grob Edith Piaf se nalazi u suprotnom dijelu groblja. Njen grob nije ograđen i može se prići, skuplje je napravljen, od mramornih ploča a gužva okolo je jednaka kao i kod Morrisona.

    Dosta nam je nekrofilije i krećemo prema gradu. Plan je da uzmemo prvi bicikl na koji naletimo ali čini se da to nije tako lako. Na prvoj stanici je samo jedan slobodan, na drugoj su 3 ali svi u kvaru.

    Place de la Bastille - trg na mjestu nekadašnjeg zloglasnog zatvora

    Place de la Bastille – trg na mjestu nekadašnjeg zloglasnog zatvora

    Malo pomalo došli smo i do Place de la Bastille sve na nogama, bicikle još nismo pronašli. Place de la Bastille je trg koji se nalazi na mjestu nekadašnjeg poznatog i zloglasnog zatvora na koji su revolucionarne mase jurišale 1789. a njegovo oslobođenje je bilo simbol oslobođenja cijele zemlje. [pullquote-left]Place de la Bastille je trg koji se nalazi na mjestu nekadašnjeg poznatog i zloglasnog zatvora na koji su revolucionarne mase jurišale 1789. a njegovo oslobođenje je bilo simbol oslobođenja cijele zemlje.[/pullquote-left]Francuzi diljem svijeta i danas slave dan napada na Bastillu kao nacionalni praznik. Na stranu to što je u zatvoru u vrijeme oslobođenja bilo samo 7 zatvorenika, svi redom pravi kriminalci a ne politički robijaši, ali narod je shvatio da je to nešto što se mora srušiti ako žele iznijeti revoluciju do kraja. Danas je Trg Bastille velik prostor, pored njega se nalazi zgrada Opere, a u sredini trga je Colone de Juillet spomenik onima koji su poginuli u uličnim borbama u vrijeme svrgavanja monarha.

    Korak po korak i stigli smo skoro do centra grada dok nismo našli dva bicikla za nas. Malo je potrajalo dok smo savladali sustav, prvi put ga koristimo. Kao što rekoh bicikle uopće nije teško voziti po ulicama Pariza, koristimo žutu traku i uopće nemamo problema sa snalaženjem. Samo C. malo zaostaje, kasnije ćemo shvatiti da njen bicikl ipak nije bio baš posve ispravan a ona je mislila da to tako mora biti. Vozimo se jednom, po meni, od najljepših ulica Pariza Rue de Rivoli prema Louvreu. U ulici je jedna prelijepa zgrada, Hotel de Ville, toliko privlači pažnju da mi je i žao što smo na biciklu a ne na nogama da zastanemo malo duže ispred njega.

    Bicikle smo ostavili kod Louvrea, on nam je sljedeća stanica. Već smo se nećkali bi li išli taj dan u muzej ili sljedeći, pošto je već skoro 14 h a muzej zatvara u 18. Sve nedoumice smo riješili kada smo shvatili da nije skoro 14 h već 15! To je bio onaj dan u godini kada se sat pomjera a mi smo to zaboravili. Izgubili smo još sat vremena od ionako kratkog dana.

    Piramida je glavni ulaz u Louvre

    Piramida je glavni ulaz u Louvre

    Nakon obaveznog photo sessiona ispred Louvrea sa pozama tipa držiš piramidu za vrh, pa si naslonjen na nju, pa ju držiš od ispod, sve po obaveznom turističkom programu, nastavljamo dalje prema Champs-Elysées. Odmah na ulasku napada nas sijaset crnaca, prodavača kičastih tornjeva u svim veličinama i bojama. Nije ih se lako riješiti.

    Izležavanje na Champs-Elysées

    Izležavanje na Champs-Elysées

    Elizejske poljane malo su promijenile izgled otkad su izgrađene 1855. godine, opet za Svjetski sajam. Čini se da su ovi sajmovi i izložbe itekako zaslužne što veliki gradovi svijeta imaju građevine kakve imaju. Što li kod nas nije došao neki svjetski sajam ili izložba, možda bi i nas natjeralo na izgradnju nečega i danas prepoznatljivog. A park odaje neki svečani dojam prošlosti. Na stazama nije beton već bijeli šljunak, baš kao što je i bilo u vrijeme izgradnje dok su gradom jahali konji, oko staza su žive ograde i vrtovi, na sredini ponegdje otvoreni trg, malo jezero sa patkama ili fontane. Oko jezera stolice, kad kažem stolice mislim baš stolice, ne na klupe. Stolice su nagnute unatrag toliko da više ležiš u njima nego sjediš, kao na ležaljci na plaži, pa se fino zavališ, otvoriš pivu i uživaš. Ma park je baš prekrasan, i treba li reći još jednom, sve skupa djeluje jako romantično. Ukupan dojam kvari opet samo uporni, neugodni i hladni vjetar koji je ovdje uvijek upravo najjači i kao da nikada ne prestaje, valjda zbog otvorenog prostora i blizine rijeke.

    I tako nogu pred nogu stigli smo do Concorde trga. Opet se nigdje ne žurimo i baš nam odgovara taj tempo. Nekada je bolje tako nego biti pod pritiskom da moraš stići tamo i da moraš vidjeti ovo i ono.

    Place de la Concorde i 3200 godina star obelisk iz Luxora

    Place de la Concorde i 3200 godina star obelisk iz Luxora

    Place de la Concorde je jedan od najpovijesnijih europskih trgova. Možda najzaslužniji za taj epitet je 3200 godina star obelisk iz Luxora u Egiptu. Trg je izgrađen u 18. stoljeću, na sredini se nalazio kip kralja Louisa XV a kasnije, nakon revolucije, na njegovo mjesto je došla giljotina. [pullquote-right]Više od 1000 ljudi je pogubljeno na trgu Concorde uključujući i kralja Louisa XVI, Marie-Antoinette i Robespierra. [/pullquote-right]Više od 1000 ljudi je pogubljeno ovdje uključujući i kralja Louisa XVI, Marie-Antoinette i Robespierra. Kasnije je giljotinu zamijenio spomenuti obelisk i trg je dobio današnji izgled. Zanimljivo je da je na trgu 1989. godine, za proslavu 200-te godišnjice revolucije bilo preko milion ljudi. U trenutku kada smo mi bili na njemu bilo ih je nešto manje ali svejedno turista ima kao u priči i naslikavaju se na sve strane.

    Izlazimo na Senu opet i idemo prema, kako kažu, najljepšem mostu u Parizu Pont Alexandre III, a ja se samo mogu složiti most je stvarno prelijep. Most je izgrađen, naravno, pred svjetsku izložbu, u vrijeme izgradnje predstavljao je čudo tehnike zbog svog čeličnog luka, a pri gradnji se strogo vodilo računa da ne zaklanja pogled na Champs-Elysées ili Invalides. Ono što ga čini posebnim su kičasti art nouveau ukrasi kojih je prepun, krilati konji, anđeli i svjetiljke od zlata kojima je most toliko nakićen da je postao lijep.

    Kineska izložba na Avenue des Champs Elysées

    Kineska izložba na Avenue des Champs Elysées

    Most ne prelazimo već se zadržavamo sa ove strane Sene i obilazimo Grand Palais i Petit Palais. Ispred Grand Palaisa je kilometarski red jer se upravo održava neka od izložbi. Cijeli grad je domaćin nekog velikog umjetničkog događaja, natrag kroz Avenue des Champs Elysées su načičkani veliki šatori i u svakome je neka tematska izložba. Mi smo naletjeli na šator Kine, a pošto je to naša sljedeća destinacija čini nam se vrlo prikladno da ju posjetimo.

    Vrijeme ja da zajašimo opet pariške konje. Sjedamo na bicikle i idemo prema otoku Ile de la Cite, otoku nasred Sene koji je dom najpoznatije katedrale Pariza – Notre Dame. Uvijek me fascinirala ova građevina, još dok sam ju kao dijete gledao na slikama, najzanimljiviji je njen nezavršen izgled to jest nedostatak „korneta“ na tornjevima. [pullquote-left]Sjedamo na bicikle i idemo prema otoku Ile de la Cite, otoku nasred Sene koji je dom najpoznatije katedrale Pariza – Notre Dame.[/pullquote-left]Cijelu misteriju upotpunio je Victor Hugo sa svojim Quasimodom. Sjećanja iz djetinjstva i dalje su živa i za vrijeme posjete sam se nadao da ću sresti poznatog grbavca. Iz maštarija, dok smo stajali u dugom redu za ulazak, me prenula kišica koja je opet počela padati neki šesnaesti put danas. Ili je u Parizu svaki dan ima, barem u ovo doba godine, ili smo samo mi loše sreće. Dobro će nam doći da se malo sakrijemo pod krov, a možda nam i Quasimodo napravi neki čaj.

    Notre-Dame je izgrađen na samoj kolijevci Pariza, na otoku Ile de la Cite, izgradnja je počela u 12.stoljeću a trajala je punih 170 godina. Svoje najteže trenutke doživjela je nakon revolucije kada je religija zabranjena a crkva opljačkana, preimenovana u hram razuma, pa zatvorena na nekoliko godina dok se u njoj nalazio vinski podrum. Tek dolaskom Napoleona joj je vraćena stara uloga.

    Notre-Dame, izgradnja je počela u 12.stoljeću a trajala je punih 170 godina

    Notre-Dame, izgradnja je počela u 12.stoljeću a trajala je punih 170 godina

    Pogled na crkvu prilično kvare montažne tribine koje su postavili na sam trg ispred nje. Ne znam koliko je to često tamo, vjerovatno nije uvijek, ali mi smo eto imali „sreću“ da nam one narušavaju pogled.

    Cijeli otok Ile de la Cite je fascinatno mjesto, prepuno povijesti, srednjovjekovnih građevina i zanimljive arhitekture. [pullquote-right]Cijeli otok Ile de la Cite je fascinatno mjesto, prepuno povijesti, srednjovjekovnih građevina i zanimljive arhitekture.[/pullquote-right]Naravno tu su horde neizbježnih turista, a i mi među njima, trgovine suvenirima, kafići… Sve skupa se čini kao da si izašao iz Pariza i prebacio se u neki daleki, mali, turistički gradić, iako te od velegrada dijeli samo mala rijeka.

    Mrak je već pao. Obavezni obilazak smo obavili, vrijeme je za slobodnu večer. Prošetat ćemo dobar dio St-Germain-des-Pres, Luksemburške i Latinske četvrti, otići na večeru, popiti piće, a onda u neko doba ćemo opet na naše metalne konje i po pravom potopu od kiše nekako dopedalirati do našeg hotela. Kolika je kiša bila dovoljno je reći da je ruksak na leđima bio pun vode, prava lokvica unutra a u lokvici se našao i stari fotoaparat koji je ipak sve ovo preživio i eno ga i dan-danas radi, a cijedili smo vodu iz njega.

    Pročitajte nastavak priče: Pariz – grad svjetlosti, ljubavi, umjetnosti i mode, 3. dio

     

    CIJENE:

    Što… …i pošto
    Velib, dnevna karta za iznajmljivanje bicikla 1,70 EUR
    Notre-Dame besplatno u katedralu, na zvonike se naplaćuje

     

    GALERIJA:

    You may also like...

    Odgovori

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *